Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-640/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 22. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja SI, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za javnu objavu presude 2. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj:2402006-1031262160/51400607-5102363940 od 25. travnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, a kojom je ugovoreno kako je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan, prije korištenja kredita, platiti 01,500% (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana te kako je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 573,17 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 4.5.2005. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 638,67 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (2. veljače 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 11. travnja 2025., u bitnom, navodi da je 25. travnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102363940 kojim da mu je odobren stambeni kredit u iznosu 61.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 10. navedeno kako je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tužitelj dužan, prije korištenja kredita, platiti 1,5% naknade na iznos kredita (tzv. ulazna naknada). Tužitelj smatra kako je naplaćivanje ulazne naknade nepošteno i ništetno. S tim u svezi, poziva se i citira odredbe čl. 81. st.1., čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 3., čl. 4. te čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tvrdi da iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da mu tuženik nije prezentirao o kakvim se točno troškovima radi (da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), da se može zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu kao potrošača pa da je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju da je povrijeđeno i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Poziva se i citira dio presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. Tužitelja smatra da ima sukladno odredbi čl. 1115. ZOO pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača te je, samim time, ta ugovorna odredba ništetna. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju da mu je nametnuo kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja. Završno, da mu je tuženik dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja naknade slijedom čega njezina visina da ne bi trebala biti sporna. Iz dostavljene potvrde da proizlazi kako mu je 4. svibnja 2005. tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 573,17 EUR / 4.318,62 kn. Predlaže donošenje presude kao u točkama I, II i III izreke.

2. U odgovoru na tužbu od 7. srpnja 2025. tuženik, u bitnom, tvrdi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Ističe da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu da je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Nadalje, da tužitelj tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom da ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna, da je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, stoga da je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba da je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ukazuje da je njegovo postupanje prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno, da je iznos naknade tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu da objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Također, tuženik navodi da osim što je korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na njegovim letcima koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita, da je u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik osporava navode tužitelja kako nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se naknadom za obradu kredita pokrivali operativni i materijalni troškovi, da je nesporno i logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, da je sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,50% od visine predmetnog kredita u iznosu od 573,17 EUR odnosno 4.318,62 kn, pa zato ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Pored svega, tuženik ukazuje da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, da je naknada za obradu kredita dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti, da je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Poziva se i citira dijelove presuda Suda Europske Unije i domaćih sudova. Uz to, da tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, da pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, da je naknadi priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada da nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti da je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj, da je jasno kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Tuženik ističe i prigovor zastare za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva iz kojeg razloga tužitelj da ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes. Što se tiče tijeka zateznih kamata, tuženik navodi da je iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora, da kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo, a i ako nije da u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja naknade, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita, da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, da tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 22. siječnja 2026. saslušan je tužitelj (str. 83 i 84 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev da se utvrdi ništetnim dio članka 10. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu kredita - «naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita» (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenog iznosa po navedenoj osnovi (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva obzirom je tužitelju naplatio 1,50% naknade na iznos kredita, a to je iznosu od 573,17 EUR, odnosno 4.318,62 kn. Prema tome, navedena činjenica koja se odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna, pa stoga u odnosu na visinu zahtjeva (novčana svota), prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102363940 (stranice od 8 do 11 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 25. travnja 2005., a istim je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 2.) odobren isti u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF. Člankom 10. Ugovora ugovoreno je kako je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tužitelj dužan, prije korištenja kredita, platiti 01,500% naknade na iznos kredita. Vezano uz navedenu naknadu nesporno je da je ona od tužitelja naplaćena u iznosu kako je to već argumentirano u prethodnom odlomku ovog obrazloženja.

8. Tuženik je tužitelju osporio status potrošača. Međutim, iz sadržaja Ugovora slijedi kako se radi o stambenom kreditu građana, a kredit je odobren (Članak 3.) za gradnju i adaptaciju stambenog prostora. Osim toga, u stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo da je predmetni kredit podigao radi završenja obiteljske kuće u [adresa] (u kojoj kontinuirano živi od zaključenja Ugovora), dakle za svoje osobne potrebe, pa je stoga tužitelj - potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 25. travnja 2005., dakle u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju stana. U slučaju da banka taj status osporava, upravo je na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.). Ništa u tom smislu u ovom postupku tuženik nije dokazao, stoga je ovaj njegov prigovor neosnovan.

9. Nadalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe zašto je podignuo kredit, istaknuo da nije pregovarao vezano uz plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita s predstavnicima banke, a niti vezano uz koliki novčani iznos se podrazumijeva pod pojmom takve naknade, da je Ugovor zajedno s ostalom dokumentacijom dobio na potpis, a sve unaprijed da je bilo pripremljeno od strane banke, tuženika. Završno, tužitelj je naglasio da mu nitko od predstavnika banke nije pojasnio što pojam naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita konkretno podrazumijeva, odnosno na što se ta naknada točno odnosi.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Nadalje, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Člankom 87. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi Ugovora (tzv. ulazna naknada), već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika (banke) u formi Ugovora koji je već unaprijed u cijelosti sadržaja bio sastavljen od strane banke pa je dakle, nedvojbeno riječ o tipskom Ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku, u ostalom, i nije osporio.

14. Temeljem analize dokazne građe, sud je utvrdio da je tužitelj ispoštovao predmetnu ugovoru odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, dakle istu je platio.

15. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

16. Već je u odgovoru na tužbu tuženik isticao paušalnost tužiteljevih tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te visini (u novčanim jedinicama) te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (prema tada važećoj Odluci banke u visini od 01,500% naknade na iznos kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 81. i 87. ZZP-a.

17. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Naime, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu odredbu (u Članku 10. Ugovora), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

21. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

22. Uzimajući u obzir navedeno u točkama 20. i 21. obrazloženja na ovu parnicu u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. ulazne naknade – naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (s tim da općenito nabrajanje vrsta troškova ne podrazumijeva dokazivanje u okvirima konkretne parnice), a nije ni dokazao da je to bilo tužitelju razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj nije mogao utjecati.

23. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da je predmetna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sadržana u dijelu Članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna (što je utvrđeno točkom I. dispozitiva presude), te je točkom II izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 573,17 eura sa zateznom kamatom koja teče od 4. svibnja 2005. do isplate (članak 103. stavak 1. i članak 210. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - («Narodne novine» broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje u tekstu: ZOO).

24. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenje ove presude. U odnosu na materijalno pravo članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. je sadržajem jednak kao članak 104. stavak 1. ZOO/91.

25. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 214. ZOO-a, i to od dana stjecanja (4. svibnja 2005.) jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd- 1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj je, protivno stavu tuženika, imao pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavio u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

28. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 277. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

29. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, ostvareni potpuni uspjeh tužitelja te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku (str. 82 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 21.7.2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištima 7.10.2025., 15.12.2025. i 22.1.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno pet (5) radnji po 100,00 eura, dakle 500,00 eura, pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te sudska pristojba na tužbu – 13,27 eura (Tar.br.1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 37/2023), sveukupno 638,67 eura.

30. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a.

1 0

31. Dio zahtjeva iz troškovnika u kojem tužitelj potražuje citirano: « + sudske pristojbe na presudu i drugi troškovi prema odluci suda», nije postavljen prema članku 164. stavku 2. ZPP-a kojim je jasno i nedvosmisleno regulirano da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Ovaj dio zahtjeva za troškom je svojim sadržajem tek odrediv, ali nije određen, koji jedini pravni standard regulira citirana odredba ZPP-a, pa stoga o tom dijelu sud nije odlučivao.

32. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

33. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV izreke.

U Rijeci 2. veljače 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom