Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: Pn-216/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžija odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave dana 18. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i ZP odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Hrvoja Matić punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 2. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I Dozvoljava se preinaka tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 8. lipnja 2021. i u podnesku od 21. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 2.441,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31.srpnja 2015. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, od 01.kolovoza 2015.do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2024. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine koja teče kako slijedi:

-na iznos od 22,22 EUR od 2.4.2009.g.do isplate

-na iznos od 25,12 EUR od 2.5.2009.g.do isplate

-na iznos od 41,63 EUR od 2.6.2009.g.do isplate

-na iznos od 41,02 EUR od 2.7.2009.g.do isplate

-na iznos od 41,27 EUR od 2.8.2009.g.do isplate

-na iznos od 41,66 EUR od 2.9.2009.g.do isplate

-na iznos od 41,38 EUR od 2.10.2009.g.do isplate

-na iznos od 41,18 EUR od 2.11.2009.g.do isplate

-na iznos od 41,75 EUR od 2.12.2009.g.do isplate

-na iznos od 42,30 EUR od 2.1.2010.g.do isplate

-na iznos od 42,87 EUR od 2.2.2010.g.do isplate

-na iznos od 42,72 EUR od 2.3.2010.g.do isplate

-na iznos od 43,78 EUR od 2.4.2010.g.do isplate

-na iznos od 43,45 EUR od 2.5.2010.g.do isplate

-na iznos od 43,91 EUR od 2.6.2010.g.do isplate

-na iznos od 46,70 EUR od 2.7.2010.g.do isplate

-na iznos od 46,04 EUR od 2.8.2010.g.do isplate

-na iznos od 48,33 EUR od 2.9.2010.g.do isplate

-na iznos od 47,13 EUR od 2.10.2010.g.do isplate

-na iznos od 46,22 EUR od 2.11.2010.g.do isplate

-na iznos od 49,06 EUR od 2.12.2010.g.do isplate

-na iznos od 44,24 EUR od 2.1.2011.g.do isplate

-na iznos od 43,10 EUR od 2.2.2011.g.do isplate

-na iznos od 46,28 EUR od 2.3.2011.g.do isplate

-na iznos od 42,65 EUR od 2.4.2011.g.do isplate

-na iznos od 42,83 EUR od 2.5.2011.g.do isplate

-na iznos od 42,46 EUR od 2.6.2011.g.do isplate

-na iznos od 45,84 EUR od 2.7.2011.g.do isplate

-na iznos od 48,86 EUR od 2.8.2011.g.do isplate

-na iznos od 47,95 EUR od 2.9.2011.g.do isplate

-na iznos od 46,05 EUR od 2.10.2011.g.do isplate

-na iznos od 40,73 EUR od 2.11.2011.g.do isplate

-na iznos od 40,57 EUR od 2.12.2011.g.do isplate

-na iznos od 41,16 EUR od 2.1.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,70 EUR od 2.2.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,72 EUR od 2.3.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,40 EUR od 2.4.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,50 EUR od 2.5.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,72 EUR od 2.6.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,53 EUR od 2.7.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,50 EUR od 2.8.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,28 EUR od 2.9.20112.g.do isplate

-na iznos od 40,93 EUR od 2.10.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,35 EUR od 2.11.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,55 EUR od 2.12.2012.g.do isplate

-na iznos od 41,48 EUR od 2.1.2013.g.do isplate

-na iznos od 40,73 EUR od 2.2.2013.g.do isplate

-na iznos od 41,24 EUR od 2.3.2013.g.do isplate

-na iznos od 41,42 EUR od 2.4.2013.g.do isplate

-na iznos od 41,16 EUR od 2.5.2013.g.do isplate

-na iznos od 40,47 EUR od 2.6.2013.g.do isplate

-na iznos od 40,10 EUR od 2.7.2013.g.do isplate

-na iznos od 40,42 EUR od 2.8.2013.g.do isplate

-na iznos od 40,73 EUR od 2.9.2013.g.do isplate

-na iznos od 41,33 EUR od 2.10.2013.g.do isplate

-na iznos od 40,97 EUR od 2.11.2013.g.do isplate

-na iznos od 41,18 EUR od 2.12.2013.g.do isplate

-na iznos od 41,26 EUR od 2.1.2014.g.do isplate

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 2.451,26€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja teče od dana presuđenja 2. veljače 2026. do isplate.

III Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj se odbija.

IV Odbija se tužitelj ČP sa alternativno postavljeni tužbenim zahtjevom koji glasi:

" I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati zakonske zatezne kamate koje teku do 31.srpnja 2015. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, od 01.kolovoza 2015. do 3. ožujka 2016. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:

-na iznos od 22,22 EUR od 2.4.2009.g.

-na iznos od 25,12 EUR od 2.5.2009.g.

-na iznos od 41,63 EUR od 2.6.2009.g.

-na iznos od 41,02 EUR od 2.7.2009.g.

-na iznos od 41,27 EUR od 2.8.2009.g.

-na iznos od 41,66 EUR od 2.9.2009.g.

-na iznos od 41,38 EUR od 2.10.2009.g.

-na iznos od 41,18 EUR od 2.11.2009.g.

-na iznos od 41,75 EUR od 2.12.2009.g.

-na iznos od 42,30 EUR od 2.1.2010.g.

-na iznos od 42,87 EUR od 2.2.2010.g.

-na iznos od 42,72 EUR od 2.3.2010.g.

-na iznos od 43,78 EUR od 2.4.2010.g.

-na iznos od 43,45 EUR od 2.5.2010.g.

-na iznos od 43,91 EUR od 2.6.2010.g.

-na iznos od 46,70 EUR od 2.7.2010.g.

-na iznos od 46,04 EUR od 2.8.2010.g.

-na iznos od 48,33 EUR od 2.9.2010.g.

-na iznos od 47,13 EUR od 2.10.2010.g.

-na iznos od 46,22 EUR od 2.11.2010.g.

-na iznos od 49,06 EUR od 2.12.2010.g.

-na iznos od 44,24 EUR od 2.1.2011.g.

-na iznos od 43,10 EUR od 2.2.2011.g.

-na iznos od 46,28 EUR od 2.3.2011.g.

-na iznos od 42,65 EUR od 2.4.2011.g.

-na iznos od 42,83 EUR od 2.5.2011.g.

-na iznos od 42,46 EUR od 2.6.2011.g.

-na iznos od 45,84 EUR od 2.7.2011.g.

-na iznos od 48,86 EUR od 2.8.2011.g.

-na iznos od 47,95 EUR od 2.9.2011.g.

-na iznos od 46,05 EUR od 2.10.2011.g.

-na iznos od 40,73 EUR od 2.11.2011.g.

-na iznos od 40,57 EUR od 2.12.2011.g.

-na iznos od 41,16 EUR od 2.1.2012.g.

-na iznos od 41,70 EUR od 2.2.2012.g.

-na iznos od 41,72 EUR od 2.3.2012.g.

-na iznos od 41,40 EUR od 2.4.2012.g.

-na iznos od 41,50 EUR od 2.5.2012.g.

-na iznos od 41,72 EUR od 2.6.2012.g.

-na iznos od 41,53 EUR od 2.7.2012.g.

-na iznos od 41,50 EUR od 2.8.2012.g.

-na iznos od 41,28 EUR od 2.9.20112.g.

-na iznos od 40,93 EUR od 2.10.2012.g.

-na iznos od 41,35 EUR od 2.11.2012.g.

-na iznos od 41,55 EUR od 2.12.2012.g.

-na iznos od 41,48 EUR od 2.1.2013.g.

-na iznos od 40,73 EUR od 2.2.2013.g.

-na iznos od 41,24 EUR od 2.3.2013.g.

-na iznos od 41,42 EUR od 2.4.2013.g.

-na iznos od 41,16 EUR od 2.5.2013.g.

-na iznos od 40,47 EUR od 2.6.2013.g.

-na iznos od 40,10 EUR od 2.7.2013.g.

-na iznos od 40,42 EUR od 2.8.2013.g.

-na iznos od 40,73 EUR od 2.9.2013.g.

-na iznos od 41,33 EUR od 2.10.2013.g.

-na iznos od 40,97 EUR od 2.11.2013.g.

-na iznos od 41,18 EUR od 2.12.2013.g.

-na iznos od 41,26 EUR od 2.1.2014.g.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknadi parnični trošak postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine."

Obrazloženje

1. Tužitelj je sa 10.8.2015. po punomoćniku kod ovoga suda podnio tužbu protiv tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s tužbenim zahtjevom kojim traži da sud naloži tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 10.000,00kn zajedno sa kamatama i troškovima postupka. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu koji je soleminiziran kod javnog bilježnika Dražena Zima iz Nove Gradiške dana 19. kolovoza 2005.g. pod poslovnim brojem OU- 297/2005.

U tužbi navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., a u kojem je parničnom postupku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. bio jedan od tuženika (petotuženik), utvrđeno kako je petotuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g.

Navodi da se sukladno odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1 Zakona o parničnom postupku (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Početna kamatna stopa u ugovoru o kreditu iznosila je 4,90% godišnje a tuženik ju je naknadno povisivao tako da su iste iznosile 5,40%, 6,00%, 6,75%, 6,50% te 6,30% a kako su iste rasle tako su povećavani i anuiteti. Tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate i rata koje je plaćao pri otplati kredita a sve u kunskoj protuvrijednosti CHF.

Na ime naknade štete tužitelj potražuje ukupan iznos od 10.000,00kn te navodi da je tuženik svojim protupravnim postupanjem i ugovaranjem promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu a bez određivanja jasnih parametara temeljem kojih se ista može mijenjati tužitelju nanio štetu koja se ogleda u iznosima koje je tužitelj preplatio zbog povećanja kamatne stope. Predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji kako će isti biti preciziran nakon provedenog financijskog vještačenja. Tužitelj da se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom potrebnih podataka radi pokretanja ovog postupka no zatraženi podaci vezano za predmetni ugovor o kreditu nisu dostavljeni pa tužitelj nije u mogućnosti pravilno postaviti tužbeni zahtjev tj. precizirati utuženu razliku preplate između početnog anuiteta i povećanog anuiteta izraženog u CHF protuvrijednost u kunama kako su sudovi u Republici Hrvatskoj već i presuđivali. Sukladno odredbi čl. 186 B st. 3 ZPP-a u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što se dođe do potrebne dokumentacije za postavljanje istog, stranka može zatražiti od suda da tuženiku naloži dostavu potrebne dokumentacije temeljem koje će se provesti potrebno financijsko vještačenje. Zbog navedenog tužitelj podnosi manifestacijski zahtjev i stupnjevitu tužbu te predlaže da sud naloži tuženiku dostavu potrebne dokumentacije te da tužbeni zahtjev usvoji a koji će biti preciziran nakon provedenog financijskog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, njegovoj osnovi i visini. Potvrđuje da je presudom i rješenjem VTSRH Pž- 7129/13 utvrđeno da je ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima o kreditima u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila ništetna, a koju odluku je potvrdio i VSRH Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Smatra da u navedenim presudama nije izrečen jasan način određivanja parametra po kojima bi sudovi u individualnim parnicama mogli na isti način za sve potrošače utvrditi jesu li potrošači preplatili iznos kamata ili nisu pa da to ne daje osnovu za individualne parnice za isplatu. Nije utvrđeno niti da je u postupanju tuženika bilo nezakonitosti prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jer čl. 173 Zakona o bankama koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope a o čemu su banke putem obavijesti informirale korisnike kredita. Takvoj promjeni kamatne stope korisnik kredita je mogao prigovarati a tužena ne zna da li je tužitelj isto i činio. Pri ocjeni tužbenog zahtjeva sud treba uzeti u obzir i Zakon o potrošačko kreditiranju koji je propisao okvire na temelju kojih će se određivati promjenjiva kamatna stopa. Odlukama na koje se poziva tužitelj nije apriori ukinuta promjenjiva kamatna stopa odnosno utvrđena ništetnom nego samo ona promjenjiva kamatna stopa o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja nema jasno utvrđene parametre na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje. Tužbeni zahtjev tužitelja da je paušalan u pogledu povrata navodno preplaćene kamatne stope pa tuženik stavlja prigovor promašene aktivne legitimacije te prigovara da tužitelj nema status potrošača na kojeg se odnose navedene presude na koje se tužitelj poziva. Ujedno tuženik ističe i prigovor zastare a prema odredbama Zakona o stjecanju bez osnova i zastarni rok od 5 godina te uz prigovor zastare tražbine ističe se i prigovor zastare samog prava temeljem čl. 227 ZOO-a te se predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Tuženik je podneskom od 5.4.2018. dopunio odgovor na tužbu te je naveo da je predmetni kredit sklopljen između stranaka konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 dalje - ZID ZPK) te da je Aneks uz ugovor o kreditu kreditna partija 5140030242-26000049882/2005 dostavljen sudu uz podnesak tuženika od 4.12.2017. (str. 68 spisa). Navodi se da su tužitelj i tuženik 4.3.2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu od 4.3.2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, pri čemu da su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, a u skladu s odredbama ZID ZPK. Predmetnim aneksom utvrđena je preplata na dan 30.9.2015. u iznosu od 3.361,32kn te je prihvaćanjem konverzije umanjena obveza tužitelja s osnove kredita kako glavnice tako i anuiteta a sve u korist tužitelja.

Pravilnost izračuna konverzije da je tužitelj potvrdio potpisom Dodatka, a gdje da su na koncu ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće … Na tužitelju je teret dokaza da svi plaćeni iznosi nisu obračunati u konverziji jer da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a obzirom da je isto potvrdio neovisni revizor. Ugovorne strane su čl. 3 sklopljenog Aneksa suglasile kamatnu stopu odredivom i to za vrijeme cijelog trajanja ugovornog odnosa budući da je ista određena kao zbroj promjenjivog i fiksnog dijela a da je promjenjivi dio vezan za šestomjesečni Euribor.

Predloženo je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku. Ako tužitelj smatra da usprkos činjenici da je s tuženikom ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ima pravo na fiksnu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora tada nije morao potpisati sklopljeni Aneks.

Tuženik po punomoćniku osporava tužitelju svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, ističe prigovor zastare te ponavlja da je tužitelj po vlastitoj slobodnoj odluci konvertirao svoj ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF u ugovor o kreditu u protuvrijednosti EUR u skladu sa zakonom.

Tuženik da je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim da se u pravnom smislu implementira volja tužitelja da konvertira svoj kredit, a što da je tuženik i učinio pod prijetnjom prekršajnih sankcija. Pri tome da je važno da se tužitelj odlučio za konverziju u kredit u EUR koja je i obavljena te koja je bila utemeljena isključivo na njegovoj slobodnoj volji i izboru tužitelja s posebnim zakonom da bude izjednačen s položajem dužnika koji je izvorno ugovorio kredit u protuvrijednosti EUR i kojom da su među strankama time bili riješeni svi odnosi koje je banka imala po potrošačkom kreditu do danas. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK /15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji.

4. Podneskom od 27.4.2021. tužitelj je po punomoćniku, a shodno nalazu i mišljenju financijskog vještaka Borisa Belunjak uredio tužbeni zahtjev na način da je isti precizirao na iznos od 18.392,69kn/2.441,13€ (str. 360 spisa).

5. U svojim podnescima tužitelj ne osporava činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno ZID ZPK, no navodi da je sudska praksa zauzela stav kako sklapanje aneksa ugovora o kreditu rješava pitanje preplate temeljem ugovora o kreditu, a do koje da je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Kako je navedeno u činjeničnom supstratu tužbe da je pravomoćno utvrđeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da se stoga isto ima primijeniti na ovaj postupak.

6. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu sa 17.1.2025. u predmetu pod ranijom oznakom Pn-361/2015 a kojim je usvojen tužbeni zahtjev kako je isti preciziran podneskom tužitelja od 8.6.2021. gdje se potražuje iznos od 2.441,13€/18.392,69kn na ime više plaćenog iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stope sa zakonskim zateznim kamatama na iznose više plaćenih anuiteta po mjesecima kako je to navedeno u točki I izreke presude.

Na presudu Pn-361/2015-33 od 17. siječnja 2025. tuženik je uložio žalbu te je po istoj Županijski sud u Zagrebu rješenjem Gž-2139/25-2 od 7. listopada 2025. ukinuo prvostupanjsku presudu Pn-361/2015-33 od 17. siječnja 2025. u točki I i II izreke te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. U drugostupanjskoj odluci Gž-2139/2025 od 7. listopada 2025. Županijski sud u Zagrebu navodi da je svrha donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN75/09, 112/2012… 156/2023 – dalje ZPK) te Zakona o izmjeni i dopuni ZPK (dalje ZID ZPK) iz 2015. godine konverzija koja prema odredbama istoga ima za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnost pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplatu radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnika poput banke u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom potrošač – korisnik kredita nalazi u slabijem položaju ZID ZPK/15 je imao primarni cilj zaštita potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane. U čl. 19. D i E ZID ZPK/15 propisana je detaljna, jasna i transparentna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji kao i sadržaj tog ugovora pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Prijedlog vlade Republike Hrvatske za donošenje ZID ZPK/15 je da isti predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za trajno rješenje problema u CHF.

Zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

Učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C-308/156 UPA, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a koju je tužitelj izričito prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu, to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se da je je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio tužbeni zahtjev a obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu u kojem je postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima.

8. U drugostupanjskoj odluci se nadalje navodi da je tužitelj tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

U tom smislu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, te naveo da potrošač ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. To znači, da potrošač koji je sklopio Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

Dosuđene zatezne kamate ne odnose se na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom" pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu odnosno "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja dosudio tužitelju, ne bi bila povrijeđena odredba članka 5. stavka 3. ZPP, a ne bi se radilo niti odlučivanju izvan postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu.

Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo te na istom činjeničnom supstratu, jer se radi o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.

Drugostupanjski sud navodi da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.).

Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 370. ZPP i vratio predmet u tom dijelu na ponovno suđenje. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima prvostupanjskog postupka, a o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

Naputak drugostupanjskog suda je da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud treba imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te da sukladno predloženim dokazima utvrdi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, te da nakon toga donese pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu, a potom odlučiti i o parničnom trošku stranaka imajući u vidu da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici posljedica neustaljene sudske prakse (sukladno odlukama ESLJP Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, Čolić protiv Hrvatske zahtjev broj 28963/10).

9. Nakon dostave drugostupanjske odluke tužiteljska strana je podneskom od 21.11.2025. (str. 535 spisa) navela da se ne slaže sa stavom izraženim u rješenju Županijskog suda u Zagrebu u rješenju poslovni broj Gž-2139/2025-2 od 7. listopada 2025. O istome su pitanju hrvatski sudovi već zauzeli stav koji je protivan navedenom stavu (presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-516/2024-2 od 7. studenoga 2024., presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž- 252/2022- 15 od 21. listopada 2024., presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-707/2024-3 od 13. veljače 2025…..). Te stavove potvrđuje i Vrhovni sud u rešenju poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.

Tužitelj navodi kako je evidentno da će svoja prava i interese morati ostvarivati pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, pa postavlja alternativni tužbeni zahtjev tako da prvo postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 2.441,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana koji slijedi danu kada je pojedina preplata izvršena do naplate.

Alternativnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje zakonske kamate na iznose koje je tužitelj preplatio koje teku od dana koji slijedi danu kad je pojedina preplata izvršena do dana sklapanja konverzije.

U pogledu troškova postupka tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1471/2024-2 od 17. travnja 2025. zauzeo stav u pogledu naknade troškova kada je postavljen alternativni tužbeni zahtjev.

Poziva se na pravno shvaćanje da kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva (isticanja podrednih tužbenih zahtjeva), kada tužitelj uspije u jednom od njih, u pogledu određivanja troška parničnog postupka smatrat će se da je u cijelosti uspio u sporu i u skladu s tim će mu se odrediti trošak postupka, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva i samo za one radnje koje su bile potrebne za donošenje odluke u pogledu tog dijela zahtjeva.

10. Na pripremnom ročištu održanom nakon dostave drugostupanjske odluke tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva preciziranog podneskom od 21.11.2025. kojem je dodao i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev pobliže označen kao u izreci presude. Tužena strana je ostala kod danog odgovora na tužbu i svih istaknutih prigovora i navoda iz podnesaka te se i protivila preciziranom tužbenom zahtjevu i naznačenom alternativnom tužbenom zahtjevu. Stranke nisu imale daljih dokaznih prijedloga.

11. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl. 220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu od 11.8.2025. te u aneks od 4.3.2016., u izvadak iz sudskog registra za tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d., u obavijesti o promjeni kamatnih stopa, u specifikaciju uplata, u priloženu sudsku praksu, u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Borisa Belunjak do 14.4.2021., te usmeni iskaz istoga, u iskaz svjedokinje AP i tužitelja UP, u simulirani plan otplate u eurima, u nacrt aneksa ugovora o kreditu od 24.1.2016., u obavijest o provedenoj konverziji, u mišljenje knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. od 13.11.2015. koji je dostavio tuženik, u podnesak tužitelja od 21.11.2025. sa preciziranim tužbenim zahtjevom koji je podnesen nakon donošenja prvostupanjske presude.

12. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku tužitelja od 27.4.2021. (str. 360 spisa) u cijelosti osnovan a kojim je utužen iznos od 2.441,13€/18.392,69kn.

Alternativno postavljen tužbeni zahtjev podneskom tužitelja od 21.11.2025. odbijen je kao neosnovan a istim podneskom je tužitelj naznačio kao prvo postavljeni tužbeni zahtjev onaj koji je već ranije preciziran podneskom od 27.4.2021. i o kojem je sud već donio prvostupanjsku presudu koja je ukinuta po drugostupanjskom sudu.

13. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 19.8.2005. Ugovor o kreditu partija broj 5140030242-26000049882/2005 u iznosu od 64.000,00CHF, na rok otplate od 25 godina, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima te podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno plaćanja,

- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,90% godišnje ( čl. 3. i 4. Ugovora), a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika;

- da su stranke 4.3.2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutom u kredit s € valutnom klauzulom, da je nakon toga kredit nadalje otplaćivan uz valutnu klauzulu u € za kune,

- da je predmetnim dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđena preplata na dan 30.9.2015. konverzijom u iznosu od 3.361,32kn te je prihvaćanjem konverzije umanjena obveza tužitelja s osnove kredita kako glavnice tako i anuiteta po konvertiranom kreditu.

14. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 4.3.2016. (str. 68-70 spisa) utvrđeno je da je kreditor sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15 dalje ZID ZPK) u ispunjenju zakonske obveze pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te se tim dodatkom ugovoru o kreditu na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Tuženik je, dakle, ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti € na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti €. Izvjesno je da je i kamatna stopa određena Dodatkom uz ugovor o kreditu određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti €, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika.

15. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

16. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

18. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav.

18.1. Nastavno na navedeno, ističe se da u smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18.2.U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,133/09, 78/12 i 56/13–dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Sporno je da li provedenom konverzijom tužitelj doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima.

21. Sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u € podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u €. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu ovaj sud napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u € uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl. a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK. Dakle, činjenica sklapanja Dodatka uz ugovor o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu istog. Pri tome se ističe da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama.

21.1. Nastavno na navedeno ističe se da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2.ZOO, a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen.

22. Tužitelj protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju. Slijedom istoga tužitelj je podnio tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 2.441,13€ kao restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu redovnog kredita sa zateznim kamatama koje teku od plaćanja pojedinačnih iznosa preplata do isplate.

23. Pitanje provođenja konverzije pojašnjeno je i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke). U svakom konkretnom slučaju je potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Činjenica provođenja konverzije dakle sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.

Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

24. U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

25. Glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.

26. Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti su za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

27. Sklapanjem Dodatka uz ugovor o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava, te se Dodatkom uz ugovor nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka uz ugovor o kreditu (4.3.2016.) valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao, a da je tome tako utvrđeno je i iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja.

Također sklapanjem Dodatka uz ugovor o kreditu nije obuhvaćena niti se spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene kamatne stope za kredite u valuti € temeljene na jednostranim odlukama banke).

Činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u € i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u €, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tuženiku vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

28. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbama Ugovora čl. 4. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te kojom se određuje da će se kamatna stopa propisivati odlukama kreditora, čl. 2. i 3. Ugovora prema kojem je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo.

29. Stoga se opravdano postavlja pitanje je su li službenici tužene trivijalizirali rizik vezan za ugovaranje promjenjive kamatne stope i odredbe o ugovaranju valutne klauzule općenito, imajući u vidu bitno povećane rizike u kretanjima tečajeva valuta nakon uvođenja sustava fluktuirajućih tečajeva, a o čemu tužena nije navela ništa, a niti tvrdi da jest, dakle ni tuženik ne tvrdi da je tužitelja upozorila na ovakvu rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plutajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima, nego se tvrdi općenito da je tužitelj bio upoznat s tečajnim rizikom…Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute kao i na rizik te posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope.

30. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

31. Dužnost tuženika je bila prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, kako u pogledu ugovorene valutne klauzule tako i u pogledu promjenjive kamatne stope. Ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule a isto tako i odabira promjenjive kamatne stope. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za rizik ugovaranja takvih ugovornih odredbi ali ga prešućuje.

32. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05. travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131..st..1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

33. Činjenično, u stvarnosti, tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13.

Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati visina njegova zaduženja.

34. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i vezivanja kredita uz valutnu klauzulu kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

35. Tuženik tijekom ovoga postupka minorizira okolnost da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b ZZP/07, a time minorizira i pravne učinke pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu. Predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. spomenutog ZZP/07 (koja odgovara čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14), i u njoj tužitelj traži isplatu onog što je, prema njegovim tvrdnjama, platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli, a što mu ne bi pripadalo da navedenih ništetnih odredbi nije bilo u ugovoru. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on se, u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud ovom postupku u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

U ovome postupku a pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu:

-da je tuženik bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;

-da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale, i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

-da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.

36. Polazeći od vezanosti pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to u temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužitelj u ovom postupku nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa pravnim prednikom tuženika kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede obveze dokazivanja nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnim restitucijskim sporovima, proturječe i sa pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020.

36.1. Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da tuženik dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača, i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom. Tuženik to u provedenom postupku nije dokazao u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tuženik poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

37. Imajući u vidu sadržaj predmetnih ugovornih odredbi neosnovane su tvrdnje tuženika da sporne ugovorne odredbe nisu nerazumljive – jer prema ocjeni ovog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bio i tužitelj kao korisnik kredita, nije jasna u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, kako i u kojoj mjeri će rasti tečaj CHF te na koji će način sve to utjecati na njegove financijske obveze. Stoga sve navedeno, a polazeći: -od odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, -od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštena ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

38. Za istaći je da je odredbom članka 120. ZZP/14 propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je tužitelj legitimiran na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

39. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

40. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Tužitelj potražuje razliku između iznosa početnog anuiteta i anuiteta koje je trebao plaćati po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CFF na dan isplate kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 2.4.2009. do zaključno mjeseca 2.1.2014.

43. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan.

43.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

43.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. 43.3. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 10.8. 2015.

44. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelj nema i nije dokazao svojstvo potrošača.

44.1. Ističe se da su odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14; 110/15; 14/19) definirani pojmovi financijske usluge i pojam potrošača. Prema navedenim odredbama financijska usluga je bankovna usluga, usluga kreditiranja….,a potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslove, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz ugovora o namjenskom kreditu i dodatka istom ugovoru, te iskaza tužitelja, neupitno je da je tužitelj temeljem valjanog pravnog posla koristio financijsku uslugu koju je pružio tuženik, a to je koristio kao potrošač. Tužitelj je fizička osoba koja nije registriran za trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a tuženik konačno ne dokazuje suprotno. Izvjesno je i iz sadržaja spornog ugovora o kreditu da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita. Kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača. Nastavno na navedeno dodaje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020. naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…

45. Svjedokinja AP iskazala je da je do 7. mjeseca 2024. bila djelatnica banke a sada da je nezaposlena. Radila je kao kreditni referent u razdoblju od 2005. do 2008. u poslovnici u Novoj Gradiški. Ne sjeća se tužitelja i ne zna da li je isti bio kod nje kao referenta prilikom podizanja kredita. Na radnom mjestu kreditnog referenta bila je u obvezi obavijestiti zainteresiranog klijenta o uvjetima podizanja kredita, o kamatnoj stopi i o vrstama kredita, o uvjetima koje je stranka morala zadovoljiti da bi mogla podići kredit. Kako postoji više vrsta kredita obzirom na namjenu zbog kojeg se podižu i uvjeti su bili drugačiji, pa je morala biti na raspolaganju i objasniti klijentu što je istoga zanimalo. Morala je obavijestiti klijenta o potrebnoj dokumentaciji koju je trebao donijeti radi obrade kredita a o kojoj je ovisilo da li isti može podići kredit ili ne i u kojem iznosu. Postojali su tipizirani ugovori za podizanje kredita i ona je unosila samo promjenjive podatke kao što su iznos kredita, osoba koja podiže kredit ili drugi sudionici kao založni dužnici, predmeti osiguranja i sl. Osoba koja podiže kredit nije mogla utjecati na bilo koje uvjete po kojima je podizala kredit. Ispunjeni ugovor o kreditu se davao osobi koja je podizala kredit i ona ga je išla ovjeriti odnosno solemnizirati kod javnog bilježnika i nakon toga kada donese dokaz da je proveden zalog i drugi instrumenti osiguranja kredita, vršila se isplata sredstava kredita. U to vrijeme nije se mogao sklopiti kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Neki klijenti su tražili pojašnjenje što je kamatna stopa i isto je pojašnjavala a oni koji nisu pitali znala je upozoriti da može doći do promjene kamatne stope. Nije se moglo pregovarati o visini promjenjive kamatne stope jer je ista bila određena odlukom banke.

46. Tužitelj ČP iskazao je da je kredit podigao u Slavonskoj banci u podružnici u Novoj Gradišci te se ne sjeća saslušane svjedokinje da je sa istom razgovarao vezano za uvjete podizanja kredita. Ne zna sa kojom osobom je razgovarao u podružnici kada se interesirao za kredit niti kada ga je dobio, zna da je bila ženska osoba ali ne saslušana svjedokinja. Kredit je podigao 11.8.2005. U banci su mu preporučili kredit vezan za CHF i taj kredit je u to vrijeme bio najpovoljniji jer je kamatna stopa bila najniža. Nije razmišljao niti je znao što znači promjenjiva kamatna stopa. Nije očekivao da bi se mjesečni anuitet mogao toliko podići od onoga koji je bio naveden u ugovoru o kreditu. Kada se povećala rata kredita interesirao se u banci za razloge povećanja rate otplate te mu je uvijek rečeno da su razlozi za povećanje na upravi banke i da oni kao djelatnici ne znaju zbog čega se rata mijenja jer je sve stvar odluke vrha banke. Po struci je pekar i nije u cijelosti razumio sve što piše u ugovoru no nije se interesirao niti tražio pojašnjenje jer je vjerovao banci kod koje je dizao kredit. Kredit je podigao za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj stanuje i morao je banci predočiti račune od izvođača koji su radili na adaptaciji kuće u kojoj stanuje. U vrijeme podizanja kredita je bio vlasnik obrta ali kredit nije korišten za potrebe obrta. Ne sjeća se da li je mogao sklopiti ugovor o kreditu koji je vezan uz euro niti da li je mogao sklopiti ugovor sa fiksnom kamatnom stopom. Kada je došao na potpisivanje ugovora o kreditu od korisnika kredita se očekuje potpisivanje danog mu ugovora i nitko nema vremena da on pročita ugovor niti je on čitao tih sedam stranica ugovora. Nije stavljao nikakvu primjedbu na sadržaj ugovora jer ga nije niti čitao a samim time nije niti upirao na nejasne odredbe ugovora. Pročitao je samo kolika mu je mjesečna rata za otplatu kredita i kolika je kamata, to mu je bilo bitno a nije očekivao da će doći do promjene kamatne stope i visine rate za otplatu kredita. Nije mu bio jasan pojam promjenjiva kamatna stopa a ne sjeća se da li mu je to bio prvi kredit koji je podigao. Prilikom potpisivanja aneksa o konverziji na taj ugovor o kreditu iz 2005. pročitao je djelomično aneks no pažljivije ga je pročitao tek kasnije kada ga je već potpisao. Ne sjeća se koji iznos mu je priznat aneksom no rata kredita nakon potpisivanja aneksa je bila manja i bila je vezana uz euro. Ne sjeća se koliko je rata iznosila prije i poslije konverzije. Nije imao primjedbi na aneks ugovora bio je sretan samo što se rata malo smanjila, pa nije prigovarao nikakvom priznatom iznosu iz aneksa o konverziji.

47. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povisivane kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene te je li i koji je iznos tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu te kamatnu stopu iz ugovora o kreditu i naknadno izmijenjenu kamatnu stopu po odluci tuženika a uzimajući u obzir preplatu priznatu po konverziji kredita proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Požege.

48. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 14.4.2021. (str. 82 do 106 spisa), koji nalaz je dan stručno i objektivno, u nalazu nema okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza. Vještak u bitnom navodi da je tijekom otplate kredita iz ukupne preplate izračunate nalazom vještačenja između stvarno plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i prodajnom tečaju za devize kreditora za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja u odnosu na anuitet utvrđen početnom redovnom kamatnom stopom od 4,90% i kupovnim tečajem za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita da je iznos više plaćene redovne kamate zbog povećanja kamatnih stopa 20.177,44kn / 2,678,01€ (str. 93 spisa). U pismenom nalazu vještak je prema zadatku suda izvršio izračun preplaćenih iznosa s obrazloženjem metodologije izračuna i to tijek kreditnog odnosa u CHF do konverzije kredita iz CHF u eure. Vještak je u točki II pismenog nalaza objašnjena je metodologija izračuna razlike preplaćenih plaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim redovnim kamatnim stopama te razlika plaćenih anuiteta u CHF zbog promjene kamatne stope i primjene tečaja CHF na dan dospijeća plaćanja anuiteta po kreditu. Ukupna razlika samo više plaćenih anuiteta u CHF za otplatu kredita u CHF do provođenja konverzije kredita iz CHF u eure kada je redovna kamata bila samo veća u odnosu na početno ugovorenu od 4,90% iznosi ukupno više plaćeno 3.596,86CHF – kolona 15 P-1 redni broj 123. što čini iznose samo više plaćenih anuiteta (od 25. do 100. anuiteta), dok navedeni iznos razlike po svakom anuitetu prema srednjem tečaju kreditora za 1 CHF za kune na dan dospijeća plaćanja anuiteta iznosi ukupno za sve anuitete više plaćeno od 20.177,44kn a što je vidljivo u koloni 17 u P-1 redni broj 121. Ukupna razlika samo manje plaćenih anuiteta CHF za otplatu kredita u CHF do provođenja konverzije kredita iz CHF u eure kada je redovna kamatna stopa bila zakonski propisana i samo manja od 3,23% u odnosu na početno ugovorenu od 4,90% iznosi ukupno manje plaćeno -681,60CHF kolona 15 P-1 redni broj 122 (uključivo od 101. do 120. -og anuiteta) a navedeni iznos razlike za sve anuitete iznosi -4.320,90kn – kolona 18, P- 1, redni broj 121.

Iznos preplate po konverziji kredita iz CHF u eure od 3.361,32kn ugovoren između tužitelja i tuženika Aneksom ugovora o kreditu od 04.03.2016. godine. Rješenjem suda o provođenju vještačenja zadano je da se iznosom preplate „zatvori“ prvo zateznom kamatom na najstariju preplatu izračunatu nalazom vještačenja po osnovi više plaćenih anuiteta u CHF preračunato srednjim tečajem kreditora za CHF za kune na dan dospijeća pojedinog anuiteta, a zbog promjene redovne kamate, a što je obračunato od slijedećeg dana od kada je dospijeće anuiteta do dana sklapanja Aneksa ugovora o kreditu do 04.03.2016. godine, zatim najstariju glavnicu i tako redom dok iznos preplate po konverziji ne bude iscrpljen.

Iznosi preplate po osnovi razlike anuiteta u CHF preračunate u kune srednjim tečajem kreditora na dan dospijeća plaćanja anuiteta izračunati u koloni 8. tablice 2, ukamaćeni su sukladno Rješenju suda i za iste je izračunata zakonska zatezna kamata u prilogu 2 (P-2), posebno za svaku razliku utvrđenu nalazom vještačenja i po pojedinom anuitetu, te je iznos preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR od 3.361,32 kuna smanjivan za zateznu kamatu na razliku preplate utvrđenu vještačenjem po pojedinom anuitetu, te za samu razliku utvrđenu vještačenjem dok nije sveden na nulu. Iz tablice 2 pismenog nalaza je vidljivo da je iznos preplate po konverziji od 3.361,32 kuna ugovoren člankom 2. Aneksa ugovora o kreditu sklopljenog dana 04.03.2016. godine između tužitelja i tuženika, „zatvoren“ iz izračunate razlike više plaćenih anuiteta izračunatih nalazom vještačenja u prilogu 1 u koloni 17. i to od 25. do 42. anuiteta i djelomično 43. anuitetom u ukupnom iznosu od 1.784,75 kuna i obračunatom zateznom kamatom od 1.576,57 kuna (izračun: 1.576,57 + 1.784,75= 3.361,32 kuna). Izračun prema zadatku vještačenja Nakon navedenog „zatvaranja“ preplate po konverziji sa izračunatim razlikama anuiteta na prethodno opisani način preostale ukupne razlike preplate anuiteta zbog povećanja kamatnih stopa od 43. do 100. anuiteta iznose ukupno 18.392,69 kuna (slovima: osamnaest tisuća tri stotine devedeset dvije kune i 69/100) i pojedinačno po anuitetima i zbrojno su navedene u koloni 9 u tablici 2, a što je bio konačni zadatak izračuna prema Rješenju suda. Izračun:

20.177,44 – 1.784,75 = 18.392,69 kuna. Navedeni opisani izračun naveden je u tablici 2 prema svakom pojedinačnom izračunu posebno za svaki anuitet s prikazom navedenih iznosa i anuiteta na koji se izračun odnosi uz dospijeća plaćanja anuiteta, a prema izračunatom u prilogu 1 (P-1) i u prilogu 2 (P-2) pismenog nalaza.

49. Pismenim podneskom od 8.6.2021. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 18.392,69kn pozivajući se na sudsku praksu koja je protivna navodima tuženika u dijelu u kojem tuženik ističe kako su sklapanjem sporazuma o konverziji parnične stranke razriješile svoje odnose iz ugovora o kreditu. Utuženi iznosi preplate preciziranim tužbenim zahtjevom potražuju se za razdoblje od 2.4.2009. do zaključno 2.1.2014.

50. Tuženik se na pismeni nalaz financijskog vještaka očitovao te iskazao da nema prigovor u odnosu na matematički izračun ukupne razlike anuiteta od 15.856,54kn. Vještak je prikazao razliku samo više plaćenih anuiteta 20.177,44kn te razliku samo manje plaćenih anuiteta od -4.320,90kn. Osporava da bi se ugovorni odnos i izračun preplate mogao izvršiti primjenom samo više plaćenih iznosa i negiranjem stvarnih i cjelokupnih uplata po Ugovoru o kreditu. Ovakvim izračunom da se ne dobiva stvarno stanje razlike između iznosa po stvarnom i početnom otplatnom planu niti je obuhvaćen cijeli period otplate kredita. Ako je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi u pogledu kamata a čemu se tuženik protivi onda je ništetna promjena tih parametara i kada se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene jer i smanjenje kamatne stope predstavlja promjenu. Zbog navedenog sud da mora uzeti i negativnu razliku tj. potplatu kada je visina anuiteta zbog manje kamatne stope bila niža u odnosu na anuitet u vrijeme realizacije kredita.

51. Vezano uz primjedbe tuženika da se navedena preplata utvrđuje prema početnoj stopi ugovorne kamate te prema tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita, ističe se da u predmetnom ugovoru nisu ništetne cijele odredbe kojima je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene stope jednostranom odlukom kreditora bez u ugovoru navedenih potrošaču potpuno jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,90 %, odnosno iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visina preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi jedino je i moguće i utvrđuje se na naprijed navedeni način.

Provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja prema preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 8.6.2021. u cijelosti usvojen i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

52. Sa 11. travnja 2022. doneseno je rješenje o prekidu postupka a rješenjem od 20. veljače 2023. doneseno je rješenje o nastavku postupka.

53. Tužitelj je podneskom od 6.6.2024. uredio tužbeni zahtjev a obzirom na uvođenje eura kao službene valute u RH te je naznačio iznos utužene preplate zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.441,13€/18.392,69kn.

54. Na ročištu od 17. listopada 2024. punomoćnik tužitelja je ostao kod preciziranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 6.6.2024. dok se zamjenik punomoćnika tuženika protivio učinjenoj preinaci. Isti smatra da se iz iznosa razlike više i manje plaćene preplate zbog promjene kamatne stope u iznosu od 15.856,54kn trebalo oduzeti priznata preplata iz postupka konverzije u iznosu od 3.716,84kn te je predloženo da se financijski vještak očituje na prigovore tuženika iz pismenog podneska.

55. U usmenom očitovanju financijskog vještaka Borisa Belunjak na ročištu od 17.10.2024. isti je iskazao da je u ovom predmetu temeljem dokumentacije kreditora Slavonske banke d.d. Osijek izračunao razliku anuiteta prema stvarno plaćenim anuitetima uz primijenjene redovne kamatne stope, a u odnosu na anuitet određen početnom redovnom kamatnom stopom od 4,90% godišnje, te je ukupno izračunata razlika od 15.856,54kn u kojem su uključeni i više i manje plaćeni iznosi (20.177,44kn – 4.320,90kn). Kada je kamatna stopa bila veća u odnosu na početnu ugovorenu od 4,90% tada su obračunate više plaćene kamate bile ukupno 20.177,44kn. U periodu od 1.1.2014. kada je kamatna stopa zbog zakonskih propisa bila određena od 3,23%, a što je manje u odnosu na početno ugovoreno, tada su manje plaćeni anuiteti zbog smanjenja redovne kamatne stope bili - 4.320,90kn. U daljnjem tijeku vještačenja za izračunate više plaćene razlike anuiteta po izračunu obračunata je zatezna kamata od dana plaćanja do dana provođenja konverzije 4.3.2016. u iznosu od 1.576,57kn, a što je izračunato za svaki pojedinačni anuitet u prilogu 2 uz nalaz vještačenja. Tako izračunata razlika zatezne kamate u iznosu od 1.576,57kn/209,25€ na dio mjesečnih iznosa preplaćenih anuiteta i iznos od 1.784,75kn/236,88€ (iznos preplate nakon zatvaranja sa zateznom kamatom) zbrojeno daje iznos od 3.361,32kn/446,12€ (nesporna preplata po konverziji) prebijen je s iznosom preplate po konverziji. U istom iznosu od 3.361,32kn/446,12€ (nespornoj preplati po konverziji) sadržana je razlika iznosa preplate od 1.784,75kn nakon zatvaranja dijela preplaćenih anuiteta sa iznosom zatezne kamate od 1.576,57kn. Kada se iznosu više plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjive kamatne stope od 20.177,44kn doda iznos obračunate zakonske zatezne kamate od 1.576,57kn dobiva se iznos od 21.754,01kn od kojeg iznosa se odbija nesporan iznos preplate po konverziji u iznosu od 3.361,32kn pa se dobiva iznos od 18.392,69kn/2.441,13€ a što je iznos utvrđene razlike više plaćene redovne kamate zbog povećanja kamatnih stopa i to samo više plaćeni iznosi.

Isti iznos od 18.392,69kn/2.441,13€ kao iznos utvrđene razlike više plaćene redovne kamate zbog povećanja kamatnih stopa a nakon zatvaranja preplate po konverziji iz CHF u eure dobiva se i metodom kada se na kraju više plaćenog zbog samo više plaćenih anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope od 20.177,44kn i iznos po osnovi obračuna anuiteta stopom zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do provođenja konverzije 4.3.2016. godine a u već spomenutom iznosu od 1.576,57kn/209,25€ umanjeni su za iznos preplate po konverziji od 3.361,32kn/446,12€, odnosno iznos od 20.177,44kn/2.678,01€ umanjen je za iznos od 1.784,75kn/236,88€ odnosno iznos razlike po izračunu iz priloga 1 pismenog nalaza za zatvaranje preplate razlike preplaćenih anuiteta zbog povećanja redovne kamate.

56. Kako je utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 2.441,13€/18.392,69kn to je u smislu odredbe čl. 1111 i 1115 ZOO-a precizirani tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti a odredba o zakonskim zateznim kamatama temelji se na čl. 29 ZOO-a.

Sud nije prihvatio navode tužene strane da bi od razlike više i manje plaćene preplate kamata u iznosu od 15.856,54kn trebalo oduzeti priznatu preplatu iz postupka konverzije u iznosu od 3.361,32kn jer je financijskim vještačenjem utvrđena preplata zbog primjene promjenjive kamatne stope u iznosu od više plaćenih 20.177,44kn a imajući u vidu nespornu preplatu po konverziji u iznosu od 3.361,32kn/446,12€ odnosno preračuna konverzije kredita iz CHF u eure prema zakonskim propisima pri čemu se izračunaju plaćanja u eurima na način da je iznos plaćanja kredita u CHF preračunat u eure te se dobije iznos uplate u eurima. Zatvaranje preplate po konverziji kredita iz CHF u eurima sa obračunatom zateznom kamatom i razlikama izračuna objašnjeno je u točki II, III i IV pismenog nalaza financijskog vještaka a pri čemu se dobiva iznos od 18.392,69kn/2.441,13€ kao iznos utvrđene razlike više plaćene redovne kamate zbog povećanja kamatnih stopa a nakon zatvaranja preplate po konverziji iz CHF u eure.

Financijsko vještačenje je provedeno na okolnost izračuna iznosa koji je preplaćen od strane tužitelja temeljem povećanja kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i to na način da je vještak izračunao iznos pretplate u apsolutnom iznosu kao i datume kada su pojedini anuiteti preplaćeni a do dana sklapanja ugovora o konverziji 4.3.2016. (str. 68 spisa). Vještak je izradio i obračun preplaćenog iznosa koji je umanjen za iznos koji je tužitelju priznat kao iznos preplate u Aneksu ugovora o kreditu od 4.3.2016.g. i to na način da je sukladno odredbi čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima iznosom od 3.361,32kn zatvorio kamate na najstarije neispunjeno potraživanje, zatim najstariju glavnicu i tako sve dok navedeni iznos od 3.361,32kn nije u cijelosti iskorišten.

57. Tuženik se po punomoćniku protivio preinaci tužbenog zahtjeva kada je isti konačno preciziran na iznos od 2.441,13€/18.392,69kn no temeljem čl. 186 b st. 3 ZPP-a. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem utuženog iznosa a sve iz istog činjeničnog i pravnog osnova jer je tužitelj isti mogao precizirati tek nakon provedenog financijskog vještačenja. U sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što se dođe do podataka temeljem kojih bi se isti mogao postaviti a ovdje prije provođenja financijskog vještačenja, tužitelj je podnio manifestacijski zahtjev i stupnjevitu tužbu kojim je tražio da sud prvo naloži tuženiku dostavu potrebne dokumentacije a nakon dostave iste i provedenog financijskog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev. Takvo preciziranje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbenog zahtjeva i tuženik se istome ne može protiviti jer je isto opravdano i potrebno radi razrješenja spornog odnosa između stranaka.

58. Izvještačena preplata zbog primijenjene promjenjive kamatne stope utvrđena je prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi iz ugovora. U predmetnom ugovoru o kreditu nisu ništetne cijele odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom kreditora bez u ugovoru navedenih potrošaču potpuno jasnih i razumljivih objektivnih kriterija.

59. Vrhovni sud je u rješenju poslovni broj Rev 2868/18-2 od 12.veljače 2019.g. zauzeo slijedeći stav: ,,Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“ Obzirom na nespornu činjenicu da su parnične stranke sklopile aneks ugovora o kreditu te kako tužitelj tvrdi da nije u cijelosti obeštećen istim bilo je nužno provesti financijsko vještačenje kako bi se utvrdilo da li je tužitelj sklapanjem navedenog aneksa obeštećen u cijelosti, odnosno ukoliko nije, za koji je iznos oštećen.

60. Provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 18.392,69kn/2.441,13€ i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke tuženika o kamatnim stopama, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

Temeljem odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 18.392,69kn/2.441,13€ u cijelosti je usvojen te je odlučeno kao u izreci presude.

61. Provedenim financijskim vještačenjem vidljivo je da tužitelj nije u cijelosti obeštećen za preplaćene iznose temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope za razdoblje do dana provedene konverzije i sklapanja dodatka ugovora. Prihvaćajući u cijelosti sve navode drugostupanjskog suda u rješenju Gž-2139/2025-2 od 7. listopada 2025. provedenim vještačenjem utvrđeno je da tuženik na temelju kongentnih odredbi čl. 19 C ZID ZPK u izračun konverzije nije uvrstio sve iznose preplate temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračuna prema primijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti Euro. U istoj odluci navodi se da je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe te da je donošenje ZID ZKP/15 vlada RH u obrazloženju konačnog prijedloga tog zakona istakla da isti predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za trajno rješenje problema u CHF. U obrazloženju drugostupanjske presude pod brojevima 32. do 36.1. (str. 528-529 spisa) navodi se da je provedenom konverzijom 2016. koju je tužitelj prihvatio neutraliziran štetni učinak ništetnih odredbi ugovora o kreditu te da je prestala obveza tuženika kao kreditora – trgovca prema tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim odredbama ugovora o načinu promjene ugovorne stope redovne kamate iz konvertiranog kredita uz valutnu klauzulu CHF i njegovim posljedicama. Bez obzira na shvaćanja izražena u drugostupanjskoj odluci te naputak da prvostupanjski sud sukladno predloženim dokazima utvrdi zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 15 ZOO-a od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije parnične stranke nakon dostave drugostupanjske odluke nisu imale daljih dokaznih prijedloga. Tužitelj je uz već postojeći tužbeni zahtjev postavio i alternativni tužbeni zahtjev u skladu s naputkom drugostupanjskog suda a koji alternativni tužbeni zahtjev je sud odbio kao neosnovan a tužbeni zahtjev kako je isti postavljen nakon dostave pismenog nalaza financijskog vještaka sud je ponovo usvojio kao osnovan. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da tužitelj nije u cijelosti obeštećen sa iznosima preplata zbog primjene promjenjive kamatne stope a koja preplata je prilikom konverzije utvrđena u iznosu od 3.361,32kn a ista prema nalazu vještaka iznosi 21.754,01kn te se oduzimanjem tog iznosa utvrđene preplate od 3.361,32kn dobiva iznos od 18.392,69kn sada 2.441,13€ a koji iznos je sud dosudio tužitelju.

62. Na pripremnom ročištu od 29.4.2019. (str. 73 spisa) na kojem je zaključen prethodni postupak tužena strana nije istakla prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev u pogledu manje plaćenih iznosa a sudska praksa u pogledu uračunavanja izvještačenih iznosa potplate te umanjenja izvještačenog iznosa preplate sa iznosom potplate kaže da isto nije potrebno vršiti ukoliko tužena strana nije stavila isti prigovor prijeboja do zaključenja prethodnog postupka. Tužiteljska strana je na istom ročištu predložila financijsko vještačenje na okolnost koji iznos je preplaćen od strane tužitelja temeljem povećanja kamatnih stopa u odnosu na iznos anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati po početno ugovorenoj kamatnoj stopi na način da vještak izračuna iznos preplate u apsolutnom iznosu kao i datume kada su pojedini anuiteti preplaćeni a do dana sklapanja Ugovora o konverziji 4.3.2016. Nadalje predlaže da vještak izradi i obračun preplaćenog iznosa koji je umanjen za iznos koji je tužitelju priznat kao iznos preplate od 3.361,32kn u Aneksu ugovora o kreditu i to na način da sukladno odredbi čl. 171 i 172 ZOO-a istim iznosom od 3.361,32kn zatvori kamate na najstarije neispunjeno potraživanje, zatim najstariju glavnicu i tako sve dok navedeni iznos od 3.361,32kn ne bude u cijelosti iskorišten. Tužena strana je tražila da vještak utvrdi da li su konverzijom obuhvaćene sve preplate tužitelja po eventualno ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi no protivila se predloženom financijskom vještačenju navodeći da je tužitelj dobrovoljno sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je izmijenio u cijelosti odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tvrdeći da su svi eventualno preplaćeni iznosi obračunati u konverziji.

Nakon provedenog financijskog vještačenja tužbeni zahtjev je preciziran kako je to navedeno u izreci presude te je iz nalaza financijskog vještaka vidljivo koji iznos je po tuženiku prilikom konverzije utvrđen kao iznos preplate a koji je u provedenom financijskom vještačenju priznat na način da je od ukupno izvještačenog iznosa preplate zbog primjene promjenjive kamatne stope umanjen iznos priznate preplate po konverziji. Tužitelj kao potrošač nije imao mogućnost da prilikom prihvaćanja odredbi Aneksa ugovora na stručan način a bez financijskog znanja utvrdi točan i stvaran iznos preplate te je tužena isti iznos navela kao iznos utvrđene preplate i tužitelj je potpisao Aneks na raniji ugovor o kreditu jer prihvaćajući takav Aneks dolazi u povoljniju poziciju jer mu se nakon konverzije ugovora te vezanje kredita uz Euro rata kredita smanjuje. Složenost financijskog vještačenja u ovom predmetu upućuje na zaključak da tužitelj kao potrošač nije imao mogućnost prilikom prihvaćanja konverzije provjeriti točnost izračuna priznate preplate u konverziji a koju je tuženik kao banka izračunala i uvrstila u Aneks.

63. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

S obzirom na v.p.s. u tužbi od 10.000,kn (1.327,22€) te obzirom na povećanje tužbenog zahtjeva i konačnu preciziranu visinu vrijednosti spora od 2.441,13€, priloženi troškovnik (str. 552. spisa), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 € (Tbr.7/1Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 29.04.2019. u iznosu od 150.00€, za ročišta od 17.10.2024., 4.12.2024. i 18.12.2025. u iznosu od po 200,00 € za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 2.10.2015. u iznosu od 150,00€ (Tbr.8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 8.6.2021. i od 21.11.2025. u iznosu od 200,00€ (Tbr.8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 6.6.2024. u iznosu od 50,00€ (Tbr. 8/4 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke 2.2.2026. u iznosu od 100,00 € (Tbr.9/3 Tarife),

što daje zbroj od 1.600,00€ na koji iznos tužitelju pripada PDV u iznosu od 400,00€ što daje zbroj od 2.000,00€ na ime zastupanja po punomoćniku. Tužitelju je priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17€ i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09€ koju je tužitelj platio a što zbrojeno daje iznos od 2.451,26€ koliko je tužena dužna naknaditi tužitelju na ime parničnih troškova.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,10€ već iznos od 53,09€ koji je i platio i koji je vidljiv u E spisu.

64. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku u smislu odredbe čl. 11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18,51/23). Tužitelj je potrošač u ovom postupku pokrenutom na temelju presude za zaštitu kolektivnih interesa.

65. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 2. veljače 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Darko Samardžija

2. Odvj. Hrvoje Matić