Poslovni broj: Us I-3178/2025-5
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Man Importer Hrvatska d.o.o. Hrvatski Leskovac, Zastavnice 25c, OIB: 07719493783, zastupan po opunomoćenici Suzani Budišćak-Kupčinec, odvjetnici iz Zagreba, Nova Ves 4, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 02. veljače 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/24- 01/120, URBROJ: 513-04-25-2 od 07. srpnja 2025. godine i rješenje Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, KLASA: UP/I-410-01/22-01/03, URBROJ: 513-07- 23-02/22-08 od 24. listopada 2024. godine.
II. Tužitelju se priznaje pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost, plaćenog po ulaznim carinskim deklaracijama MRN 19HR030228U0025802, MRN 19HR030228U0025797, MRN 19HR030228U0025770 i MRN 19HR030228U0025789 od 28. veljače 2019. godine.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 2.500,00 €.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava rješenja iz oba stupnja upravnog postupka, kojima je odbijen njegov zahtjev za povrat plaćenog poreza na dodanu vrijednost (PDV) pri uvozu dobara, uvezenih po četiri uvozne carinske deklaracije.
Tužitelj se u tužbi poziva na načelo neutralnosti i navodi da se zbog formalnih razloga ne može osporiti pravo na odbitak pretporeza. Također ističe da se pravo na odbitak pretporeza ne može osporiti ako nije utvrđena porezna prevara ni šteta za državni proračun. Suprotno tvrdnji poreznog tijela, tužitelj ističe da na porezno knjigovodstvenoj kartici nije bio vidljiv plaćen PDV pri uvozu, pa smatra da ga je porezno tijelo u dobroj vjeri moglo upozoriti na pravo na povrat poreza. Tužitelj osporava argumentaciju tuženika vezanu uz neprimjenjivanje zastarnog roka i tvrdi da po tom stajalištu zastara prava na povrat zapravo nije ni počela teći.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Osporavana rješenja su nezakonita.
Tužitelj je 27. listopada 2022. godine podnio zahtjev za povrat plaćenog PDV-a u veljači 2019. godine pri uvozu dobara iz trećih zemalja, uvezenih po četiri uvozne carinske deklaracije.
Osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 24. listopada 2024. godine je (u ponovljenom upravnom postupku) tužiteljev zahtjev odbijen, uz obrazloženje da je bio protekao rok od tri godine za ispravak prijave PDV-a te da se pravo na odbitak pretporeza za veljaču 2019. godine ne može prikazati u prijavi PDV-a za 2022. godinu. Ujedno je navedeno da je tužitelj kao korisnik usluge e-Porezna imao uvid u porezno knjigovodstvene kartice na kojima su bile knjižene uplate PDV-a za veljaču 2019. godine, ali da tužitelj te iznose nije prikazao u PDV obrascu za veljaču 2019. godine u smislu odbitka pretporeza.
Osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 07. srpnja 2025. godine je tužiteljeva žalba odbijena, uz dodatni navod da se rok zastare prava na povrat poreza ne može primijeniti, jer se zbog propuštanja unosa podataka u prijavu PDV-a niti ne radi o povratu.
Obveza iskazivanja PDV-a i pretporeza u prijavi PDV-a proizlazi iz čl. 85. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19,138/20, 39/22 i 113/22), na obrascu propisanom u čl. 74. st. 1. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - OPZ). Sadržaj tog obrasca u slučaju uvoza dobara je propisan u čl. 176. t. 14., u vezi čl. 177. st. 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13, 160/13, 35/14,157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 138/20, 1/21, 73/21 i 41/22 - Pravilnik PDV).
Neovisno o tome je li tužitelju bio vidljiv plaćen PDV pri uvozu u porezno knjigovodstvenoj kartici - nesporno je da je tužitelj u veljači 2019. godine platio taj PDV pri uvozu, što dalje podrazumijeva njegovo saznanje u realnom vremenu o uplati tog PDV-a. U tom smislu se tužitelj neosnovano poziva na to da ga je porezno tijelo u dobroj vjeri moglo upozoriti na pravo na odbitak pretporeza.
Nadalje, pravilno je u osporavanim rješenjima ukazano na prekluzivni rok od tri godine za ispravak prijave PDV-a, s obzirom na to da je taj prekluzivni rok kao takav doista propisan u čl. 76. st. 3., u vezi s čl. 76. st. 1. OPZ-a. U konkretnom slučaju je taj rok za ispravak prijave istekao još u ožujku 2022. godine, jer je u ožujku 2019. godine istekao rok za podnošenje prijave za veljaču 2019. godine.
Također je pravilno ukazano na to da se pravo na odbitak pretporeza za veljaču 2019. godine ne može prikazati tek u prijavi PDV-a podnesenoj u 2022. godini. Međutim, pogrešan je stav tuženika u osporavanom drugostupanjskom rješenju o tome da se uopće ne može razmatrati rok zastare prava na povrat poreza stoga što se uopće ni ne bi radilo o povratu (zbog propuštanja unosa podataka u prijavu PDV- a).
Tužitelj kao porezni obveznik nesporno ima pravo na povrat plaćenog PDV-a pri uvozu, na temelju čl. 21. st. 2. t. 1. OPZ-a, u vezi čl. 176. t. 14. Pravilnika PDV. Na temelju čl. 108. st. 5. OPZ-a zastara prava na povrat (preplaćenog) poreza počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat. Prema tome, ova odredba početak toka zastarnog roka vezuje uz ispunjavanje materijalnopravnih pretpostavki za stjecanje prava na povrat, a ne za podnošenje porezne prijave - jer inače ta zastara u konkretnom slučaju nikada ne bi ni počela teći, kako je pravilno ukazao tužitelj u svojoj tužbi. U tom smislu su u ovom slučaju neprimjenjive pojedine presude iz drugih upravnih sporova u spisu upravnog tijela, jer se u tim slučajevima radilo o prijenosu prava na povrat PDV-a u naredna obračunska razdoblja (a što ovdje nije slučaj).
Prema tome, zastara tužiteljevog prava na povrat PDV-a je na temelju čl. 108. st. 5. OPZ-a počela teći 01. siječnja 2020. godine, jer je tužitelj materijalno pravo na povrat PDV-a nesporno stekao još u toku 2019. godine, bez obzira na to što je formalnim propustom propustio u PDV obrascu za veljaču 2019. godine prikazati iznose plaćenog PDV-a kao iznose pretporeza kojeg treba odbiti.
U tom smislu pravilno tužitelj u tužbi navodi da se pravo na odbitak pretporeza ne može osporiti samo zbog formalnog razloga, odnosno u slučaju ako nije utvrđena porezna prevara niti šteta za državni proračun.
Zastarni rok zastare prava na povrat poreza je šest godina, na temelju čl. 108. st. 1. OPZ-a, što znači da taj rok zastare u konkretnom slučaju nije istekao prije nego što je tužitelj 27. listopada 2022. godine podnio zahtjev za povrat sredstava po plaćenom PDV-u pri uvozu dobara iz trećih zemalja.
Stoga je osporavanim rješenjima nepravilno i nezakonito odbijen tužiteljev zahtjev za povrat plaćenog PDV-a, pa su ta rješenja usvajanjem tužbenog zahtjeva poništena, na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Sud je potom u sporu pune jurisdikcije tužitelju priznao pravo na povrat PDV-a plaćenog po konkretne četiri uvozne carinske deklaracije od 28. veljače 2019. godine. Prvostupanjsko upravno tijelo ima obvezu u daljnjem roku od 30 dana donijeti novo rješenje kojim će odrediti tužitelju iznose PDV-a za povrat, s propisanim i pripadajućim zateznim kamatama.
S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnoj opunomoćenici - odvjetnici, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 2.500,00 €.
U Zagrebu, 02. veljače 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Suzana Budišćak-Kupčinec
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV
