REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-778/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, Ljudevita Gaja 6, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. prosinca 2026. u prisutnosti tužiteljice, z. punomoćnika tužiteljice UN, odvjetničke vježbenice te z. punomoćnika tuženika ZN, odvjetničkog vježbenika, 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 029- 50-3038952 sklopljenog 12. rujna 2005., ovjerenog po javnom bilježniku Vlasto Podgajski iz Zaboka 14. rujna 2005. pod posl.br. Ou-820/05, koja glasi: „NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 383,89 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 nadoknaditi tužiteljici FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.162,04 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 7. veljače 2025. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopila 12. rujna 2005. ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila u iznosu 18.258,65 CHF, s rokom vraćanja 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom (u trenutku ugovaranja 5,50 % godišnje) te da je u čl. 3 tog ugovora određeno plaćanje tzv. ulazne naknade - 3,30% jednokratno od iznosa kredita prilikom prvog korištenja istog, pa kako se radi o standardnom unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika i prije sklapanja istog joj nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura troška ulazne naknade - od čega se isti sastoji, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita odnosno o sadržaju te odredbe se nije pojedinačno pregovaralo i ista je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, to tužiteljica smatra da se radi o ništetnoj odredbi koja ne proizvodi nikakve pravne učinke, slijedom čega predlaže, pozivom na čl. 12., čl. 270., čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, 146/25; dalje: ZOO/05), Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP/03) te Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje: Direktiva), odlučiti kao u izrekama.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, a da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano i općim aktima te je primjena istih između stranaka ugovorena, da tužiteljica ničim nije dokazala da bi sporna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita te da je ugovor ispunjen i stoga se ništetnost ne može isticati ako se radi o zabrani manjeg značaja.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i financijsku dokumentaciju te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 14. svibnja 2025. u iznosu 1.711,11 Eur jer je predmet spora, osim zahtjeva za isplatu, utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema čl.19. i čl.16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl. 37. i čl.40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 12. rujna 2005. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 18.258,65 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja (čl.1.), s namjenom kupnje vozila (čl.6.), uz rok otplate 84 mjeseci (čl.4.), promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.2.) i valutnu klauzulu (čl.7.), time da je korisnik kredita dužan platiti 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita (čl.3.),

-da je tužiteljici 15. rujna 2005. naplaćena/ustegnuta naknada u iznosu 2.892,44 kn prilikom isplate odobrenog kredita.

6. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da nema nikakvog iskustva u bankarskom sektoru, ne prati tečajeve stranih valuta, ne trguje dionicama i sl., da se od strane auto kuće "gurala" valuta CHF, da joj nije dana projekcija kretanja te valute, nisu objašnjeni rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, da je kredit digla upravo kod tuženika, koji je pripremio ugovor i nije mogla dobiti drugu valutu, a isto tako nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora, pa tako ni spornu, nije joj rečeno što je to trošak naknade, od čega se sastoji i zašto baš toliko, da je kredit iskoristila za namjenu za koju je podignut i auto se koristio za osobne potrebe te da je ugovor pročitala prije potpisivanja, ali spornu odredbu nije primijetila.

6.1. Imajući u vidu dokumentaciju u koju je izvršen uvid i prihvaćeni iskaz tužiteljice sud nalazi da je tužiteljica imala status potrošača.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi, pa kako prihvaćeni iskaz tužiteljice i stipulacija te odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužiteljica u potpunosti bila obaviještena o naravi i posljedicama iste.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija "naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini takve naknade, tim više što se u odredbi čl.3.ugovora koja regulira pitanje plaćanja te naknade niti ne spominju kakvi opći akti koji bi regulirali kriterije određivanja visine iste.

7.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba - jer se određuje obveza kao "naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" - može se zaključiti da je tužiteljica, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogla steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za nju proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

7.3. Naime, prilikom ocjene da li je sporna odredba poštena, sud je uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužiteljici bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.4. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna naknada / troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača.

7.5. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

7.6. S obzirom da sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz tzv. ulaznu naknadu, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi i nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužiteljicu, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost troškova zaključenja ugovora (koji se čito odnose na njegove troškova poslovanja).

7.7. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužiteljicu spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužiteljice i stvorile značajnu neravnotežu na njezinu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.8. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno tipskom ugovoru te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi koja se odnose na tzv. ulaznu naknadu nije pregovaralo, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice, što upućuje na daljnji zaključak da je ta odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. čl.81. i čl.87.st.1. ZZP/03 u vezi s čl.11.-12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103.-104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91), što je sada regulirano odredbama čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322. -323. ZOO/05 i Direktivom i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

8. Također valja napomenuti da okolnost što je sporna naknada plaćena, dakle, obveza ispunjena, sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu čl.210.st.1. i čl.214. u vezi s čl.104. ZOO/91 odnosno čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1., čl. 1163. i čl.1164. ZOO/05, uz napomenu da nema mjesta niti zaključku, kako tuženik navodi, da se radi o zabrani manjeg značaja.

9. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

9.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

10. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.104., čl.210.st.1., čl.214. i čl.277. ZOO/91 odnosno čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. te čl.1163. i čl.1164. ZOO/05.

11. Tužiteljica je imala troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 14.4.2025. te pristup na ročišta 10.7.2025. i 18.12.2025. po 200,00 Eur, za sastav podneska od 11.7.2025. iznos od 50,00 Eur, uz pdv u iznosu 212,50 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 66,36 Eur i presudu u iznosu 33,18 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.162,04 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO/05 i čl.151.st.3. ZPP-a.

11.1. Tužiteljici nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

11.2. Tužiteljici, u skladu s čl.155.st.1. ZPP-a, nije dosuđen zatraženi trošak za sastav podneska od 5.3.2025. kojim dostavlja dokaz o plaćanju sudske jer sud ima evidenciju uplata tih troškova.

11.3. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 2. veljače 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka