REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Crikvenici - Stalna služba u Rabu

Šetalište Markantuna Dominisa 4

51280 Rab

Poslovni broj: P-76/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Rabu po sucu dr. sc. Mirella Rodin u pravnoj stvari tužitelja FH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Luka Tomulić, odvjetnik iz Raba, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB 52634238587, Zagreb, radi Stvarno - pravo vlasništva nekretnine, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 26. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz pratnju punomoćnika te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te 2. veljače 2026., kao dana objave

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] (oranica sa 954m2) upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pa se isti ovlašćuje temeljem ove presude uknjižiti svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u cijelosti.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.079,64 EUR, u roku od 15 dana, dok se iz iznos od 200,00 EUR, zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. siječnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva u kojoj navodi da je vanknjižni vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] (oranica površine 954 m²), upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koju je stekao usmenim darovanjem od oca 1981. godine, kada je stupio u samostalan posjed iste, te dodaje da navedeno darovanje nikada nije provedeno u zemljišnim knjigama, zbog čega je u katastru nekretnina kao posjednik upisan njegov djed JH pok. F, dok je u zemljišnim knjigama kao vlasnik upisana Republika Hrvatska, pri čemu ističe da se predmetna nekretnina već više od 40 godina nalazi u njegovu posjedu, a prije toga u posjedu njegova oca. Tužitelj tvrdi da je iza njegova oca, pok. HH (Antuna) Josipovog, vođen ostavinski postupak u kojem je utvrđeno da imovina iz posjedovnog lista br. 133 k. o. [katastarska općina] predstavlja ostavinsku imovinu iza upisanog katastarskog posjednika, njegova djeda OH. Tužitelj nadalje navodi da u rješenju o nasljeđivanju nije izrijekom izdvojena posebna imovina s osnove usmenog darovanja, ali ističe da su sunasljednici spremni potvrditi kako je predmetna nekretnina za života oca bila darovana upravo njemu, te da od tada nekretninu kvalificirano i neprekidno posjeduje kao vlasnik. Tužitelj ističe da nekretnina u naravi predstavlja maslinik star oko 30 godina, koji je on zasadio i koristi, što je vidljivo iz satelitske snimke i e-kopije katastarskog plana, te da se nekretnina ujedno koristi i kao pašnjak, pri čemu dodaje da je nekretnina ograđena i uredno održavana. Tužitelj smatra da je zemljišnoknjižni upis tuženika posljedica ranijih procesa nacionalizacije i kasnijih zakonskih rješenja iz početka 1990-ih godina temeljem kojih je tuženik stekao formalno vlasništvo nad poljoprivrednim i šumskim zemljištem izvan građevinskih zona, tvrdi da je riječ o isključivo formalnom upisu bez stvarnih vlasničkih ovlasti, da tuženik ne zna gdje se nekretnina nalazi, ne zna što ona predstavlja, nikada nije vršio nikakve posjedovne ni korisničke radnje na istoj te da njegovi predstavnici nikada nisu bili na predmetnoj nekretnini, te dodaje da je tuženik bez obrazloženja odbio pokušaj mirnog rješenja spora, čime su, prema navodima tužitelja, ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe sukladno ZPP-u.

2. U prilog svojim navodima tužitelj je u spis kao dokaze priložio: posjedovni list br. 133 k. o. [katastarska općina], DGU, PU za katastar Rijeka, Odjel za katastar nekretnina Crikvenica, Ispostava Rab (listovi 3. i 4. spisa), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (listovi 5 do 31 spisa), dopis tuženika br. N- DO-29/22 od 26. travnja 2022. (list 32 spisa), izvod iz katastarskog plana za k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. J (list 33 spisa), rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-115/03 od 4. kolovoza 2004. (listovi 35 do 37 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 9. ožujka 2022. (list 38. i 39. spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da iz dokaza koji prileže tužbi ne proizlazi da su u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nasljeđivanjem niti dosjelošću, budući da je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske. Ističe da iz priloženog rješenja o nasljeđivanju proizlazi kako je tužitelj iza svog oca naslijedio 1/6 suvlasničkog dijela nekretnina iz posjedovnog lista br. 133 k. o. [katastarska općina], a ne pravo vlasništva na predmetnoj katastarskoj čestici, te dodaje da isto rješenje ne sadrži klauzulu pravomoćnosti. Nadalje navodi da uz tužbu nije priložen nikakav dokaz o stjecanju prava vlasništva darovanjem. Tuženik dalje ističe da je u postupku mirnog rješenja spora, pokrenutom po zahtjevu tužitelja sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku, u dopisu posl. br. N-DO-29/22 od 14. ožujka 2022. naveo da je radi utvrđenja činjenica potrebno provesti očevid radi identifikacije predmetne nekretnine te saslušati svjedoke na okolnosti eventualnog darovanja i posjedovanja, međutim da je tužitelj u svom dopisu od 22. travnja 2022. godine naveo da to smatra nepotrebnim, da nije pokrenuo postupak osiguranja dokaza iz članka 186.a ZPP-a niti je tuženiku dostavio dokaze o spornim činjenicama, slijedom čega tuženik, prema vlastitim navodima, nije mogao udovoljiti zahtjevu za mirno rješenje spora jer tužitelj nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, pa stoga tuženik smatra da nije dao povod za podnošenje predmetne tužbe. Tuženik dodatno navodi da tužbi ne prileži povijesni vlasnički list za predmetnu nekretninu, zbog čega se ne može preciznije očitovati, te podredno ističe da na stvarima u društvenom vlasništvu nije bilo moguće steći pravo vlasništva dosjelošću, kao i da se vrijeme posjedovanja nekretnina u društvenom vlasništvu do 8. listopada 1991. godine ne može uračunavati u dosjelost, već da se dosjelost može računati tek od toga datuma. Poziva se na odredbu članka 3. stavka 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom (NN 36/47), navodeći da se navedeni propisi ne odnose na zemljišta koja su pojedini ovlaštenici stekli u privatno vlasništvo temeljem dovršenog diobenog postupka prije 6. travnja 1941. godine, niti na zemljišta koja bi im pripala temeljem odobrenog dovršenja diobenog postupka pokrenutog prije tog datuma, te tvrdi da u konkretnom slučaju te pretpostavke nisu ispunjene, odnosno da diobeni postupak za predmetne nekretnine nije bio dovršen prije 6. travnja 1941. godine niti je eventualno dovršenje takvog postupka odobrila nadležna okružna komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju, u smislu članka 3. stavka 2. citiranog Zakona, pri čemu ističe da dokaz o navedenome ne prileži spisu.

4. Tuženik je kao dokaze uz odgovor na tužbu priložio: dopis tuženika posl. br. N-DO- 29/22 od 14. ožujka 2022. (list 63 spisa), dopis tužitelja od 22. travnja 2022. (list 64 spisa).

5. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvida u naprijed navedenu dokumentaciju, uvid u povijesni zemljišnoknjižni izvadak (listovi 180- 363 spisa), saslušanje tužitelja, saslušanje svjedoka GH iz [adresa], RH, [adresa], TH, iz [adresa] uviđaj na licu mjesta 28. svibnja 2025. uz geodetsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku geodetske struke Nenadu Vidmaru, iz Ravne Gore koji je izradio i pisani nalaz i mišljenje 8. srpnja 2025. (listovi 365 do 379 spisa).

6. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka (listovi 180-363 spisa) proizlazi kako je matična k. č. [katastarska čestica] bez upisane površine bila uknjižena u zemljišne knjige osnivanjem zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] prije 1892. na Općinu Rab. Godine 1907. ta nekretnina je upisana kao Pripadak sela [adresa], a 1948. uknjižuje se kao Općenarodna imovina, organ upravljanja mjesni narodni odbor [adresa]. Nadalje, 1989. nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] se cijepala temeljem prijavnog lista i nastaje predmetna k. č. [katastarska čestica]. Godine 2009. upisuje se Republika Hrvatska temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kakvo stanje je i danas (list 5- 31 spisa).

8. Iz posjedovnog lista br. 133 k. o [katastarska općina], Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Rijeka, Ispostava za katastar nekretnina Rab od 20.5.2022. vidljivo je kako je kao korisnik nekretnine upisan JH,

[adresa].

9. Iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. HH (Antuna) Josipovog posl. br. O.115/03 od 4. kolovoza 2004. vidljivo je kako je predmetna nekretnina koja je upisana u posjedovni list br. 133 k. o. [katastarska općina] bila dio ostavinske imovine koju su naslijedili njegovi zakonski nasljednici supruga PH, sinovi GH, CH, CH, FH, RH i kćerka EH, svaki u 1/6 dijela.

10. Uviđajem na licu mjesta održanog dana 28. svibnja 2025. sud je utvrdio kako se na pokazanom prijeporu nalazi maslinik, izgrađeni gospodarski objekt sa terasom te je prijepor djelomično ograđen. Sa južne strane omeđen je suhozidom visine cca 1,70 m, sa zapadne strane željeznim kolcima i žičanom ogradom, sa sjeverne strane potpornim zidom sa ogradom, a sa istočne strane nema postavljenih međašnih znakova, ali se vidi razlika u obrađivanju tla.

11. Iz pisanog nalaza i mišljenja geodetskog vještaka Nenada Vidmara iz Ravne Gore od 8. srpnja 2025. utvrđeno je kako se posjed nalazi na predjelu zvanom Donja Vrata. Pokazani prijepor (predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) je sa jugoistočne strane ograđen suhozidom, sa jugozapadne strane žičanom ogradom, sa sjeverozapadne strane potpornim zidom i žičanom ogradom, dok na sjeveroistočnoj strani nema međašnih oznaka te zajedno sa k. č. br. [katastarska čestica] koja je u vlasništvu tužitelja čini uređeni maslinik. Na predmetnoj nekretnini da se nalazi gospodarski objekt prikazan na Skici lica mjesta (Prilog br. 2 i 3- listovi 373 i 374 spisa) ispunom plave boje te terasa koja se proteže sjeverozapadno od objekta i uz objekt (ispuna zelene boje). Niti jedna stranka nije prigovorila nalazu vještaka.

12. Na uviđaju na licu mjesta saslušan je tužitelj (rođen 1956. godine), koji je izjavio da je od djetinjstva s roditeljima obrađivao predmetno zemljište, koje je djelomično bilo vinograd, a djelomično pašnjak za ovce, pri čemu je vinograd uklonjen oko 1975. godine, nakon čega se ondje sijalo sijeno, a ovce su se držale do smrti njegova oca. Naveo je da je nekretnina cijelo vrijeme bila ograđena s nepromijenjenim granicama te da mu je otac još za života, tijekom 1980-ih godina, prepustio posjed, nakon čega ju je nastavio obrađivati mehanizacijom, dok je livadu kosio i održavao. Nakon smrti oca 2003. godine postignut je obiteljski dogovor o podjeli vanknjižnog vlasništva prema kojem je predmetna nekretnina pripala tužitelju uz suglasnost majke PH i sestre EH, dok su braća GH, HH i RH dobili druge nekretnine. Tužitelj je naveo da je prije 22 godine zasadio maslinik, rekonstruirao raniji drveni objekt za ovce i sijeno te izgradio bazen za vodu, ističući da ga nitko nikada nije ometao u posjedu niti je polagao pravo na nekretninu, a da je njegov otac posjed stekao 1958. godine nasljeđivanjem od svoga oca JH, dok ne zna kako je djed stekao posjed.

13. I iz fotografija koje su priložene navedenom nalazu i mišljenju (listovi 375- 379 spisa) vidljivo je da je predmetna nekretnina u cijelosti uređena sukladno iskazu tužitelja.

14. Nadalje, iz iskaza svjedoka GH i RH, braće tužitelja te TH, vlasnika nekretnine koja graniči s predmetnom, koje sud ocjenjuje međusobno suglasnima, logičnima i uvjerljivima, utvrđeno je kako je predmetna nekretnina bila u neprekinutom posjedu obitelji RH kroz najmanje tri generacije. Najprije je bila u posjedu djeda JH, potom njegova sina H (oca tužitelja) od 1958., a zatim je tužitelj koristio još za života oca od 1980-ih godina, a posjed mu je pripao temeljem obiteljskog sporazuma 2003., bez protivljenja drugih članova obitelji ili trećih osoba.

15. Tuženik nije tvrdio niti dokazao da je u posjedu predmetne nekretnine, pa slijedom navedenog, sud je u stupnju sigurnosti utvrdio kako tužitelj, osobno i preko pravnih prednika samostalno i neprekidno posjeduje predmetnu nekretninu najmanje od 50-ih godina prošlog stoljeća, te da mu nitko nije osporio pravo na posjed te nekretnine.

16. Članak 1468. austrijskog Općeg građanskog zakonika iz 1811. (Opći građanski zakonik – „ Građanski zakonik iz 1811.“), koji se primjenjivao u Hrvatskoj od 1852. do 1980., propisivao je da ako nepokretna imovina nije upisana u zemljišnu knjigu na ime osobe u čijem je posjedu, posjednik može steći vlasništvo nad takvom nekretninom dosjelošću nakon trideset godina.

17. Članak 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 6/80 i 36/90 – „Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980.“, dalje u tekstu: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., propisivao je da osoba koja u dobroj vjeri posjeduje nepokretnu imovinu u vlasništvu nekog drugog postaje njezin vlasnik dosjelošću nakon dvadeset godina.

18. Članak 29. ZOVO-a zabranjivao je stjecanje vlasništva dosjelošću imovine u društvenom vlasništvu.

19. Članak 72(1) ZOVO-a propisivao je da se posjed mora smatrati posjedom u dobroj vjeri ako posjednici nisu znali ili nisu mogli znati da imovina koju posjeduju nije njihova. Stavak 2. tog članka propisivao je da se posjed u dobroj vjeri mora pretpostaviti.

20. Prema čl. 3. Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/91 od 8. listopada 1991.), koji je stupio na snagu 8. listopada 1991., ukinut je članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima.

21. Od 1. siječnja 1997. na snazi je Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17). Članak 18. tog zakona propisuje da je posjed zakonit ako posjednik ima valjanu pravnu osnovu za posjed. Nadalje, posjed se smatra u dobroj vjeri ako posjednik, u trenutku stjecanja posjeda, nije znao niti, s obzirom na okolnosti, imao razloga sumnjati da nema pravo posjeda; dobra vjera prestaje čim posjednik sazna da nema pravo posjeda.

22. Sukladno odredbi iz članka 159. stavak 1. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

23. Prema članku 159. st. 4. ZV-a samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave steći će dosjelošću vlasništvo nekretnina tek pošto je njegov barem pošten i samostalan posjed neprekidno trajao 40 godina.

24. Ustavni sud Republike Hrvatske je 17. studenog 1999. proglasio neustavnim stavak 4. članka 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. prema kojem se pri izračunu razdoblja za stjecanje dosjelošću nepokretne imovine u društvenom vlasništvu na dan 8. listopada 1991. i drugih stvarnih prava na toj imovini uzima u obzir i razdoblje prije tog datuma. Navedena odredba izmijenjena je Izmjenom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 2001. (Narodne novine, broj 114/01), koja je stupila na snagu 20. prosinca 2001. Prema novom tekstu stavka 4., pri izračunu razdoblja za stjecanje dosjelošću nepokretne imovine u društvenom vlasništvu i drugih stvarnih prava na toj imovini, razdoblje prije 8. listopada 1991. nije se uzimalo u obzir.

25. Europski sud za ljudska prava je u predmetu O br. zahtjeva 64795/19 od 16. prosinca 2021.utvrdio je povredu čl. 1. Protokola 1. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje jamči svakoj fizičkoj i pravnoj osobi pravo na mirno uživanje vlasništva, dopuštajući državi da ograniči to pravo u javnom interesu, navodeći kako pravo na stjecanje imovine predstavlja "imovinu" u smislu navedenog članka te je utvrdio kako razdoblje između 1941. i 1991. treba uzeti u obzir prilikom primjenjivosti čl. 1. Protokola 1. Konvencije te je relevantno ne kada je tužba podnesena, već je li vlasništvo nad predmetnom nekretninom stečeno po sili zakona u vrijeme kada je izvorna verzija čl. 388(4) ZV-a iz 1996. još uvijek bila na snazi (znači 17.11.1999. godine), jer ta odluka Ustavnog suda RH ima učinak ex nunc. Osim toga, ta odredba da je ukinuta radi zaštite prava trećih osoba, a da taj slučaj ne uključuje takva prava.

26. U konkretnom slučaju, ovaj sud utvrđuje kako je predmetna nekretnina, iako formalno u društvenom, a potom u državnom vlasništvu, bila najmanje od 50- ih godina prošlog stoljeća u neprekidnom, samostalnom, posjedu tužitelja, dakle do studenog 1999., više od četrdeset godina. Tuženik na kojem je teret dokaza nije ničim oborio presumpciju poštenog posjeda tužitelja sukladno čl. 72. st. 2. ZOVO, a kasnije čl. 18. st. 5. ZV-a.

27. Primjenjujući naprijed navedene kriterije ESLJP-a, sud utvrđuje da je tužitelj imao legitimno očekivanje jer se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto. S obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava trećih osoba, ne bi trebao snositi posljedice greške koju je počinila država donoseći neustavan propis.

28. Prema tome, ukidanjem stavka 4. članka 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima došlo do miješanja u pravo tužitelja na temelju zakona, koje je imalo legitimni cilj zaštite interesa trećih soba. No, nije bilo razmjerno jer pojedinac ne bi trebao snositi posljedice greške državnih tijela i u konkretnom slučaju nema interesa treće osobe.

29. Stoga je sud utvrdio da je tužitelj osobno i putem pravnih prednika stekao pravo vlasništva dosjelošću samostalnim, neprekidnim i poštenim posjedovanjem predmetne nekretnine u razdoblju duljem od 40 godina do 1999., pa je primjenom naprijed citiranih zakonskih odredbi i odredbe iz čl. 325. st. 1. Zakona o parničnom postupku, odlučeno kao u izreci.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), a trošak tereti tuženika jer je izgubio spor. Protivno navodima tuženika, prema stajalištu ovog suda tuženik je odbijanjem zahtjeva za mirnim rješenjem spora od 26.4.2022. (list 32 spisa) dao povod ovoj tužbi. Članak 186.a ZPP-a propisuje da RH i podnositelj zahtjeva mogu zatražiti od suda zatražiti provođenje postupka analogno postupku osiguranja dokaza, a ne sadrži niti obvezu podnositelja zahtjeva niti sankciju u vidu odbijanja zahtjeva za mirno rješenje spora, ako to ne zatraži.

31. Tužitelju je u trošak priznato: sastav tužbe po odvjetniku (tbr. 7. toč. 1.Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), dalje: Tarife)- 200,00 EUR, zastupanje na ročištu održano 20.3.2025. (tbr. 9. toč. 2. Tarife)- 100,00 EUR, zastupanje na ročištima održanima dana, 28.5.2025., 2.7.2025. i 26.11.2025. (tbr. 9. toč. 1. Tarife)- 3 x 200,00 EUR, sastav podneska za mirno rješenje spora (tbr. 32. toč. 1. Tarife)- 200,00 EUR, sastav očitovanja na odgovor na tužbu (tbr. 8. toč. 1. Tarife)- 200,00 EUR i zatraženi trošak uviđaja i geodetskog vještačenja- 700,00 EUR, te sudske pristojbe za tužbu- 26,55 EUR i presudu- 53,09 EUR, ukupno iznosi 2.079,64 EUR.

32. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29.7.2025., kao nepotreban primjenom odredbe iz čl. 155. st. 2. ZPP-a, jer je sve činjenice i isprave bio dužan podnijeti još u tužbi ili do zaključenja prethodnog postupka.

U Rabu, 2. veljače 2026.

Sudac

dr. sc. Mirella Rodin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud.