REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 137 P-4256/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Roku Periću, odvjetniku u Zagebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zgrebu, radi ništetnosti i isplate , nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Majnarića, odvjetnika te zamjenika punomoćnika IR, odvjetničke vježbenice, dana 30. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 016- 558/2006 od 10.03.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,85% (nulacijelihosamdesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb OIB: 14036333877, da tužiteljici HR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 474,74 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 24.03.2006. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. godine određuje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004, 35/2005) u visini od 15% godišnje, a nadalje temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), i to od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja jenasnazinadan1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 849,54 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, umjesto dosadašnjih pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je je potpisnica ugovora o kreditu koji je sklopljen dna 10. ožujka 2006. godine te je je tuženi odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 81.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dna korištenja kredita. U čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena naknada na ime troškova obrade kredita od 0,85%. Tužitelja smatra da je navedena odredba ništetna te je tužitelj morao platiti tuženiku prilikom obrade kredita 474,74 eura. Tužiteljica navodi da je navedena ugovorna odredba nepoštena te za posljedicu ima ništetnost predmetne odredbe. Tuženi nije predočio tužitelju o kojim se to troškovima radi, niti je predočio visinu troška o pojedinim stavkama niti je tužitelju predočio opravdanost obveze koju mu je tuženi nametnuo svojom nepoštenom odredbom. Tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi ništetnu odredbu čl. 5, st. 2. Ugovora, obveže tuženika na isplatu iznosa od 474,74 eura, te mu naloži platiti parnični trošak sve sa kamatama kako je tužiteljica zatražila u zahtjevu.

2. Tuženi u odgovoru na tužbu prigovara osnovanosti zahtjeva, ističe prigovor zastare, stavlja prigovor potrošača, visinu ne osporava, predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnoga troška.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, saslušana je tužiteljica, plan uplata, pregled prometa klijenta , specifikaciju uplata.

4. Ocjenom ovako provedenog dokaznog postupka ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan kako je i odlučeno u izreci ove presude.

5. Nije sporno da je tužiteljica potpisnik ugovora o kreditu sklopljen dana travnja 10. ožujka 2006. godine.

6. Nije sporno da je tuženi "trgovac" u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Također nesporno proizlazi da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 0,85% iznosa kredita, obračunatu s datumom isplate. Također nije sporno da tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju, kao i to da je tužiteljica prilikom isplate kredita isplatila 0,85% naknadu za obradu i odobrenje kredita preračunato u eure iznos od 474,74 eur.

7. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva izvedeni su svi po strankama predloženi dokazi.

8. Ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita sadržano je u Ugovoru o kreditu.

9. Odredbom čl. 173. st. 1. tada važećeg Zakona o bankama tuženi je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U skladu s st. 3. toč.4. čl. 173. pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje banka zaračunava korisniku kredita.

10. Sud je saslušao tužiteljicu te je ista navela da je kredit podigla u Addiko banci jer je dobivala plaću na račun navedene banke, nisu im ponudili kredit u nekoj drugoj valuti. Ugovor je bio unaprijed odštampan. Kredit je podignut zbog kupnje stana u kojem živi sa svojim familijom. Nitko ju nije upozorio na ulaznu naknadu niti za što je potrebna ta ulazna naknada. Kod bilježnika su samo potpisali ugovor. Ugovor je pročitala. Navodi da joj je ugovor bio jasan kao laiku, pročitala je čl. 5. Ugovora, no ne zna da li joj nešto nije bilo jasno. Nikad nisu stan davali u najam i danas žive u tom stanu.

11. Tužiteljici je najkasnije prije sklapanja ugovora ova odredba morala postati poznata jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Očito iz onoga što je tužiteljica izjavila istoj ta ugovorna odredba nije bila protumačena.

12. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o parničnome postupku odlučno je ocijeniti bi li tuženi pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni letci ni sama ugovorna odredba čl. 10. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koja se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženi mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Odredbe čl. 1021. do 1024 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kako potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZPP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojim se ti troškovi mogu promijeniti.

17. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi koje je opisao tuženi (operativni troškovi rada djelatnike banke uključivo IT zaposlenika, materijalni troškovi uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora, isplata kredita, arhiviranje kreditnog spisa i sl.) takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita.

18. Presude Europske unije pod brojem C-84/19 i C-224/19 sud je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji nisu proporcionalni, pa je i ovaj sud mišljenja da je zbog svega navedenoga zahtjev tužiteljice svakako osnovan.

19. Dakle, odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je sud presudio kao u toč. I izreke presude.

20. Imajući na umu navedeno, tužiteljici na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 474,74 eur.

21. Tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena i zakonska zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće prvog idućeg dana nakon plaćanja pa do isplate.

22. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2 i 8 ZID- a ZOO-a.

23. Prigovor zastare od strane tuženika također nije osnovan.

24. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020 (SU-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka st. I ove presude još nije pravomoćna pa nije počelo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren prema OT I to za sastav tužbe 200,00 eura, podnesak od 16.9.2024, 200,00 eura, ročište 24.10.2025. 200,00 eura, ročište 15.12.2025. 200,00 eura, odnosno ukupno 600,00 eura. Tom iznosu treba pribrojiti 25% PDV-a tako da je trošak 750,00 eura. Sud priznaje tužitelju sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosi od 66,36 eura, tako je ukupni trošak tužitelja u ovom postupku 849,54 eura.

26. Sud nije dosudio tužitelju trošak objave presude iz razloga što navedeni trošak nije nužan obzirom da se presuda objavljuje putem e-oglasne ploče, a punomoćnik tužiteljice je u statusu e-komunikacije pa se navedena presuda može isti dan preuzeti.

U Zagrebu, 30. siječnja 2026.. godine

Sutkinja

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud pismeno u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika