REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-624/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, u pravnoj stvari tužitelja ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Aleksandra Vareškić Fodor, odvjetnica u Velikoj Gorici, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102513219 od 8. srpnja 2005., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz Križevaca pod poslovnim brojem OU-311/05 dana 12. srpnja 2005., zaključenog između tužitelja ĆT i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i koje su sadržane u čl. 8. tog Ugovora i koje glase: " Kamatna stopa je promjenjiva…..Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope…“.

II Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102513219 od 8. srpnja 2005., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz Križevaca pod poslovnim brojem OU-311/05 dana 12. srpnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, koje se odnose na valutnu klauzulu i to: "Članak 7. Iznos anuiteta=427,52

CHF (četristodvadesetsedam CHF i pedesetdvije/100). VALUTNA KLAUZULA…obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF… Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventulanim rizicima promjene tečaja.".

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.406,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 4,90 EUR od 26. kolovoza 2005. do isplate,

- 5,54 EUR od 29. rujna 2005. do isplate,

- 5,45 EUR od 28. listopada 2005. do isplate,

- 5,83 EUR od 30. studenoga 2005. do isplate,

- 4,62 EUR od 30. prosinca 2005. do isplate,

- 3,22 EUR od 2. veljače 2006. do isplate,

- 0,86 EUR od 6. ožujka 2006. do isplate,

- 0,24 EUR od 22. rujna 2006. do isplate,

- 4,64 EUR od 6. studenoga 2008. do isplate,

- 13,10 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate,

- 18,89 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- 18,45 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate,

- 14,80 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 14,55 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 8,85 EUR od 17. lipnja 2009. do isplate,

- 9,05 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 8,11 EUR od 6. kolovoza 2009. do isplate,

- 9,08 EUR od 27. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,25 EUR od 20. listopada 2009. do isplate,

- 7,58 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 11,50 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 14,36 EUR od 8. siječnja 2010. do isplate,

- 18,61 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 18,29 EUR od 3. ožujka 2010. do isplate,

- 23,00 EUR od 14. travnja 2010. do isplate,

- 29,32 EUR od 17. svibnja 2010. do isplate,

- 31,45 EUR od 12. lipnja 2010. do isplate,

- 40,17 EUR od 26. srpnja 2010. do isplate,

- 49,26 EUR od 24. kolovoza 2010. do isplate,

- 52,42 EUR od 13. rujna 2010. do isplate,

- 43,13 EUR od 25. listopada 2010. do isplate,

- 48,25 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- 58,41 EUR od 11. prosinca 2010. do isplate,

- 59,83 EUR od 29. siječnja 2011. do isplate,

- 65,20 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 64,22 EUR od 24. ožujka 2011. do isplate,

- 61,23 EUR od 19. travnja 2011. do isplate,

- 69,09 EUR od 10. svibnja 2011. do isplate,

- 79,48 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 76,20 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 119,84 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- 85,01 EUR od 5. listopada 2011. do isplate,

- 78,51 EUR od 13. listopada 2011. do isplate,

- 84,01 EUR od 2. studenoga 2011. do isplate,

- 90,10 EUR od 18. siječnja 2012. do isplate,

- 90,95 EUR od 20. siječnja 2012. do isplate,

- 92,45 EUR od 23. veljače 2012. do isplate,

- 90,16 EUR od 27. ožujka 2012. do isplate,

- 91,63 EUR od 24. travnja 2012. do isplate,

- 93,20 EUR od 30. svibnja 2012. do isplate,

- 90,89 EUR od 27. lipnja 2012. do isplate,

- 89,27 EUR od 18. srpnja 2012. do isplate,

- 88,33 EUR od 14 kolovoza 2012. do isplate,

- 85,53 EUR od 27. rujna 2012. do isplate,

- 89,81 EUR od 26. listopada 2012. do isplate,

- 91,37 EUR od 26. studenoga 2012. do isplate,

- 89,75 EUR od 21. prosinca 2012. do isplate,

- 81,11 EUR od 21. siječnja 2013. do isplate,

- 89,00 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 88,48 EUR od 26. ožujka 2013. do isplate,

- 87,25 EUR od 29. travnja 2013. do isplate,

- 81,33 EUR od 13. svibnja 2013. do isplate,

- 78,75 EUR od 28. lipnja 2013. do isplate,

- 80,35 EUR od 20. srpnja 2013. do isplate,

- 83,20 EUR od 12. rujna 2013. do isplate,

- 83,40 EUR od 16. rujna 2013. do isplate,

- 86,05 EUR od 18. studenoga 2013. do isplate,

- 89,44 EUR od 28. siječnja 2014. do isplate,

- 88,66 EUR od 2. lipnja 2014. do isplate,

- 88,76 EUR od 24. lipnja 2014. do isplate,

- 94,57 EUR od 29. kolovoza 2014. do isplate,

- 96,67 EUR od 27. listopada 2014. do isplate,

- 97,68 EUR od 27. studenoga 2014. do isplate,

- 98,43 EUR od 2. veljače 2015. do isplate,

- 98,43 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate,

- 98,43 EUR od 29. svibnja 2015. do isplate,

- 98,43 EUR od 31. kolovoza 2015. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102513219 od 8. srpnja 2005. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz Križevaca pod poslovnim brojem OU-311/05 dana 12. srpnja 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika i to: "Članak 10. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

V Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 606,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 14. srpnja 2005. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 471,11 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5102513219 od 8. srpnja 2005., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz Križevaca pod poslovnim brojem OU-311/05 dana 12. srpnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, kojim je ugovoreno da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 8,25% godišnje te se odbija dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo utvrđenje ništetnom odredbe istog Ugovora koja glasi "Članak 2. 39.000,00 CHF (tridesetdevettisuća CHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.".

VIII Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.229,03 EUR, kao i dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 108,09 EUR te se odbija u cijelosti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 758,95 EUR.

IX Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja te se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja u iznosu od 241,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,75 EUR od 2. travnja 2006. do isplate,

- 0,87 EUR od 2. svibnja 2006. do isplate,

- 0,49 EUR od 2. lipnja 2006. do isplate,

- 2,72 EUR od 2. srpnja 2006. do isplate,

- 2,82 EUR od 2. kolovoza 2006. do isplate,

- 1,60 EUR od 2. rujna 2006. do isplate,

- 2,91 EUR od 2. studenoga 2006. do isplate,

- 1,91 EUR od 2. prosinca 2006. do isplate,

- 4,77 EUR od 2. siječnja 2007. do isplate,

- 6,71 EUR od 2. veljače 2007. do isplate,

- 5,40 EUR od 2. ožujka 2007. do isplate,

- 6,70 EUR od 2. travnja 2007. do isplate,

- 12,53 EUR od 2. svibnja 2007. do isplate,

- 13,38 EUR od 2. lipnja 2007. do isplate,

- 14,06 EUR od 2. srpnja 2007. do isplate,

- 14,05 EUR od 2. kolovoza 2007. do isplate,

- 11,86 EUR od 2. rujna 2007. do isplate,

- 15,12 EUR od 2. listopada 2007. do isplate,

- 15,20 EUR od 2. studenoga 2007. do isplate,

- 10,27 EUR od 2. prosinca 2007. do isplate,

- 14,90 EUR od 2. siječnja 2008. do isplate,

- 4,40 EUR od 2. veljače 2008. do isplate,

- 5,04 EUR od 2. ožujka 2008. do isplate,

- 1,81 EUR od 2. travnja 2008. do isplate,

- 9,35 EUR od 2. svibnja 2008. do isplate,

- 11,55 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate,

- 8,79 EUR od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 13,71 EUR od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 12,30 EUR od 2. rujna 2008. do isplate,

- 8,57 EUR od 2. listopada 2008. do isplate,

- 5,59 EUR od 2. prosinca 2008. do isplate.

X Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.451,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 8. srpnja 2005. sklopio ugovor o kreditu, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 39.000,00 CHF, uz kamatnu stopu od 8,25% godišnje, promjenjivu jednostranom odlukom tuženika, te s rokom povrata od 144 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima od 427,52 CHF, a stranke su 26. siječnja 2016. sklopile i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te je utvrđeno da iznos nedospjele glavnice kredita iznosi 6.101,90 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Tijekom razdoblja otplate kredita, početno ugovoreni anuitet povećavan je na štetu tužitelja, a povećavanje visine anuiteta rezultat je ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope na temelju jednostranih odluka tuženika te zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Ugovor je djelomično ništetan u dijelu ugovornih odredbi o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF i dijela ugovornih odredbi o redovnoj kamati koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, a o kojima tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao. Naime, predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika, a odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je tužitelju nametnuo, pa su u pitanju nepoštene klauzule koje su ništetne, smatra tužitelj. Nadalje, navodi da on nema nikakvih posebnih stručnih znanja iz područja ekonomije da bi mogao shvaćati značenje pojmova kao što su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te je tuženik, kao banka, mogao i morao imati projekciju kretanja tečajeva, kao i rizika ugovaranja kredita u valutama kao što su CHF, osobito s obzirom na okolnost da je tuženik sasvim sigurno bio upoznat s okolnošću da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF. U tužbi se navodi i kako tuženik tužitelju ni na koji način nije objasnio utjecaj valutne klauzule, uz djelovanje promjenjive kamatne stope, na ukupni trošak kredita, pa uzimajući u obzir sve navedeno, smatra da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi razvidna je u dijelu ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF iz razloga što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužitelj nije bio u cijelosti informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u smislu nestabilnosti te valute, a koja utječe na visinu svakog pojedinog anuiteta, na što je tuženik bio dužan upozoriti tužitelja. Tuženik s tužiteljem o valutnoj klauzuli, a ni o kamatnoj stopi nije pregovarao, a što se smatra nepoštenom praksom i protivno je načelu savjesnosti i poštenja, te je time uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi i kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu prvostupanjskog suda (Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12) i u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te je ista pravomoćna i u dijelu utvrđenja da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužene banke nisu, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a pozvao se i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima su te odluke potvrđene. Tužitelj tvrdi da je tuženik nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF stekao bez osnove iznos od 42.462,08 kn, dok je primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi stekao iznos od 5.718,31 kn. Pored toga, odredbama čl. 10. predmetnog Ugovora ugovoreno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade na iznos kredita, pa je tako tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.538,92 kn, a koji iznos je interno, jednostrano i samostalno određen od samog tuženika, bez jasnih naznaka na što se odnosi. Smatra kako tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te je u predmetne ugovore o kreditu uvrstio tu odredbu koja je suprotna čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako niti o toj te da je ta odredba ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", jer da nije na nju pristao, tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš ugovoreni postotak od iznosa kredita. Tuženik Odluke o naknadama nikada nije uručio tužitelju ili ga na bilo koji način upoznao sa sadržajem istih. Isto tako tuženik nikada tužitelju nije prezentirao niti parametre za određivanje visine naknade niti je iste unio u Ugovor o kreditu koji se morao sklopiti u pisanom obliku. Smatra kako sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu nije obeštećen, već je naprotiv, dodatno oštećen te smatra da nemaju učinak niti odredbe u kojima se utvrđuje nedospjeli iznos glavnice u EUR jer dodatkom osnovnom ugovoru tuženik nije umanjio glavnicu na način da bi uračunao preplaćene iznose s osnova uvećanja kamatne stope i valutne klauzule u vremenu od dana sklapanja osnovnog ugovora pa do dana sklapanja dodatka ugovora, iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zaključno navodi da je zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio svoju obvezu tuženiku za iznose od 5.718,31 kn i 42.462,08 kn, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je njime tek za ubuduće definiran ugovorni odnos tužitelja i tuženika i to na nepošten način, koji je bez pravnog učinka radi čega je tuženik stekao bez osnove daljnji iznos od 3.689,54 kn, za koji iznos je neosnovano uvećao glavnicu kredita prilikom konverzije ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud utvrdi ništetnim navedene sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi te da, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, naloži tuženiku da mu po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 639,15 EUR, a po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.406,66 EUR, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa po svakoj od osnova do dana isplate. Zatražio je da mu tuženik isplati i iznos od 606,87 EUR po osnovi ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i to sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate iste, odnosno 14. srpnja 2005. do isplate, kao i da mu po osnovi manje priznate glavnice prilikom konverzije isplati iznos od 579,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana konverzije, odnosno 30. rujna 2015. do isplate, a zatražio je i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer sve uplate po kreditu nisu vršene samo od njegove strane, već i od strane sudužnice RT te je istaknuo i da je tužitelj dužan u ovom postupku dokazati svoj status potrošača, odnosno da je predmetni kredit koristio za osobne potrebe. Prigovorio je i zastari tražbine tužitelja, jer se na zahtjev za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, s obzirom da se radi o postupku koji potrošač pokreće radi naknade štete, te je prošlo više od tri godine od plaćanja iznosa za koje se traži povrat, a imajući u vidu da je tužba podnesena 2. veljače 2022. Pritom je osporio da bi pokretanje postupka za zaštitu kolektivnog interesa za zaštitu potrošača dovelo do prekida zastare, a sve i da je, opet bi potraživanje tužitelja po osnovi ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi bilo u zastari, imajući u vidu da bi petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti odluke o tome donesene u tom postupku protekao 14. lipnja 2019. Istaknuo je i da su stranke sklopila Aneks ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016., kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, te kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, tako da je kredit bio denominiran u kunama, s valutnom klauzulom u EUR, čime je njegov položaj izjednačen s položajem korisnika kredita s valutnom klauzulom u toj valuti. Smatra da je provedena konverzija ispravna i da tužitelj nema osnove tražiti utvrđenje ništetnim navedenih spornih odredbi niti bi imao pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita. Pozvao se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenu u oglednom postupku u kojoj je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen po osnovi odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, tuženik tvrdi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tako da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita te tvrdi da mu je prilikom savjetovanja predočen i uručen obrazac u kojem se decidirano objašnjava pojam valutne klauzule i navodi o promjeni tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama, odnosno tvrdi da je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli. Ustvrdio je i kako tuženik nije, a niti može, ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam tuženik zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik. Smatra i da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Naime, ista nije nepoštena, jer je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju, kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču, nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osim toga, ta odredba je odraz odredbe čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Istaknuo je i da je promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da su ugovorne strane izričito predvidjele kamatnu stopu kao promjenjivu, pa nije moguće intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti tu odredbu u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka tj. da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Glede odredbe o naknadi za obradu kredita, tvrdi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja te naknade, odnosno da je o istoj bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva te ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik tvrdi i da je njegov službenik tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, kao i da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa iz 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se, međutim, ne primjenjuju na potrošačke ugovore sklopljene prije stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Osporio je i tijek zateznih kamata za sve utužene iznose jer kada se vraća stečeno bez osnove, u slučaju kada je stjecatelj pošten, a tuženik tvrdi da je, zatezne kamate teku od dana podnošenja zahtjeva. Istaknuo je i prigovor prijeboja po osnovi manje plaćenih iznosa zbog promjene tečaja na niže od početnog i to u iznosu od 1.806,53 kn, koji je tijekom postupka konačno specificirao u iznosu od 241,14 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos od dana kada je tužitelj platio manje iznose od onih koje bi platio po početnom tečaju, do dana isplate. Osporio je i trošak vještačenja prije podnošenja tužbe, te je predložio odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u obavijesti o promjeni kamatne stope, otplatne planove, obavijesti o kreditu, obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope, Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102513219 od 8. srpnja 2005. (dalje: Ugovor), potvrdu privatne isprave, punomoć, zemljišno-knjižni izvadak, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102513219 od 26. siječnja 2016. (dalje: Aneks), pregled prometa po partiji kredita, stanje duga, Ugovor o djelu od 30. prosinca 2021., preliminarni nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marinele Vuković iz prosinca 2021., izvadak iz Odluke o visini kamatne stope i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, letke i brošure o stambenim kreditima, obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nacrt aneksa, letak o informacijama o EUROBOR-u i kretanju tečaja EUR-a, pisani iskaz ET od 27. siječnja 2020., Informaciju pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke, korespondenciju e-mailom, pitanja i odgovore za stambene kredite, priopćenje za javnost od 14. siječnja 2014. Ministarstva financija, priopćenje za javnost od 16. ožujka 2015. HNB- a, deviznu poziciju u CHF, prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., a koja se i dopunski očitovala, te koja je i saslušana, saslušani su svjedoci ĆTK i RT te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I-VI izreke.

5. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je djelomice povisio tužbeni zahtjev i to u dijelu zatraženih isplata po osnovi manje priznate glavnice i naknade za obradu kredita (u tužbi je po prvoj osnovi zatražio isplatu iznosa od 489,69 EUR, dok je konačno zatražio 579,20 EUR, a po drugoj osnovi je u tužbi zatražio iznos od 602,42 EUR, a konačno 606,87 EUR), kojoj preinaci se tuženik usprotivio, ali je istu sud dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), jer iako je ista uslijedila nakon zaključenja prethodnog postupka, radi se o neskrivljenoj preinaci, budući da tužitelj do provedenog vještačenja u ovom postupku nije mogao precizno utvrditi visinu preplate svoje obveze po kreditu, niti je mogao znati u kojem iznosu mu je manje priznata glavnica prilikom sklapanja dodatka ugovoru o konverziji, unatoč preliminarnom vještačenju radi postavljanja tužbenog zahtjeva, jer se rezultati istog razlikuju od utvrđenja vještaka u ovom postupku. Nadalje, istodobno je tužitelj i djelomice snizio tužbeni zahtjev, potražujući, sukladno rezultatima provedenog vještačenja, po osnovi isplate zbog ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi niži iznos od onoga u tužbi (u tužbi je po osnovi promjenjive kamatne stope zatražio isplatu iznosa od 758,95 EUR, a konačno postavljajući tužbeni zahtjev je zatražio iznos od 639,15 EUR, dok je osnovi valutne klauzule u tužbi zatražio iznos od 5.635,69 EUR, a konačno 4.406,66 EUR), međutim, tuženik se u roku od 15 dana od primitka podneska s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe. S obzirom da sniženje tužbenog zahtjeva ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, tuženik mu se može osnovano protiviti, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP, slijedom čega je u tom dijelu trebalo odlučiti o tužbenim zahtjevima postavljenima u tužbi, odnosno o zahtjevu za isplatu iznosa od 758,95 EUR, po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 5.635,69 EUR, po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Među strankama nije sporno da su 8. srpnja 2005. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.000,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj, kako to i proizlazi iz čl. 2. Ugovora. Nije sporno niti da je istim ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,25% godišnje, te da je istim ugovoreno kako je ista promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, što i proizlazi iz čl. 8. Ugovora, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o hipotekarnom gotovinskom kreditu građana. Nije sporno te i proizlazi iz čl. 6. Ugovora da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 144 mjeseci, dok iz čl. 7. proizlazi da je povrat kredita ugovoren u mjesečnim obrocima od 427,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dan odobrenja žiro-računa banke). Nije sporno niti da su stranke sklopile Aneks dana 26. siječnja 2016, iz sadržaja kojeg proizlazi da je istim izvršena konverzija Ugovora iz onog s valutnom klauzulom u CHF u onaj s valutnom klauzulom u EUR. Nije sporno niti da je ovaj Aneks sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Aneksa, u kojem je navedeno i da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je prihvatio da na taj dan preostala nedospjela glavnica kredita iznosi 6.101,90 EUR (čl. 5.2.), a iz sadržaja istog proizlazi i da je tužitelju prilikom konverzije utvrđen manjak uplata u iznosu od 1.000,69 EUR (čl. 5.3.).

7. Sporno je ima li predmetni Ugovor svojstvo potrošačkog ugovora, je li tužitelj u cijelosti aktivno legitimiran za tražbinu isplate, s obzirom na tvrdnju tuženika da je neke uplate vršila sudužnica tužitelja iz Ugovora, RT, radi li se o ništetnim ugovornim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, odnosno jesu li izostala odgovarajuća objašnjenja i upozorenja o rizicima prilikom njegovog sklapanja i je li izostalo upoznavanje tužitelja s načinom i parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, kao i je li bilo pregovora o pojedinačnim ugovornim odredbama, a sporno je i je li tužitelj obeštećen sklapanjem Aneksa, kojim je izvršena konverzija Ugovora u onaj s valutnom klauzulom u EUR, odnosno ima li s obzirom na sklapanje tog Aneksa pravo potraživati utužene iznose. Nadalje, sporno je i je li ništetna odredba o tzv. ulaznoj naknadi i ima li tužitelj pravo na povrat iznosa naplaćenog po toj osnovi. Sporno je i je li potraživanje tužitelja zastarjelo, kao i tijek zateznih kamata na sve utužene iznose, s obzirom na tvrdnju tuženika da je bio pošteni stjecatelj, a sporno je i je li osnovan prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi uređenja kuće i izmjene krovišta na kući, a radi se o obiteljskoj kući u kojoj živi s obitelji te koju ne koristi u poslovne svrhe niti iznajmljuje. Za kredit s valutnom klauzulom u CHF se odlučio jer mu je upravo taj od strane tuženika ponuđen kao najpovoljniji, a i iako je bio svjestan da valutna klauzula znači da se rata može mijenjati ovisno o promjeni tečaja valute CHF, nije bio svjestan da može doći do tako velikog rasta tečaja i posljedično rate, do čega je tijekom otplate i došlo jer je rata dvostruko narasla u odnosu na početnu. Djelatnik tuženika nije mu objasnio niti ga je upozorio na rizike vezane za tu ugovornu odredbu, a isto tako mu nije objašnjeno ništa o tomu na koji način i vezano uz koje parametre će se mijenjati kamatna stopa te mu nije objašnjeno ništa niti o tomu na što se odnosi ulazna naknada i zbog čega se ista naplaćuje. Tužitelj je iskazao i da nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, već ga je dočekao popunjen obrazac ugovora koji je trebao potpisati, a ne sjeća se je li tada tamo bila i njegova supruga, koja je bila sudužnik, jer je zbog proteka vremena zaboravio detalje. Odlučio je sklopiti aneks ugovora po kojem je izvršena konverzija u kredit s valutnom klauzulom u EUR, iz razloga jer su ga pozvali iz banke, pa je mislio da mu je to bolje s obzirom na ratu koja je bila visoka. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, a razumio je koliko se to može razumjeti s obzirom da nije stručnjak u pravu i ekonomiji i da ima tek osnovnoškolsko obrazovanje. Djelatnik tuženika ga pri potpisivanju Aneksa nije upozorio da potpisom tog ugovora gubi prava iz osnovnog ugovora. Priznao je da se nije bunio protiv ugovornih odredbi niti je prigovarao nekoj. U dopunskom iskazu je naveo da je gotovo isključivo on vršio uplate po predmetnom kreditu te da je moguće da je tek poneku uplatu izvršila njegova supruga, kada je on bio spriječen, i to iz zajedničkih sredstava.

9. Iz iskaza svjedokinje RT proizlazi da je predmetni kredit tužitelj je podigao radi uređenja kuće u kojoj žive. Ne sjeća se zašto je uzeo kredit u valutnoj klauzuli CHF te se ne sjeća da bi ga djelatnik tuženika upozoravao išta vezano uz tu klauzulu, a niti da se nešto moglo dogovarati vezano uz ugovorne odredbe. Iskazala je kako je isključivo tužitelj uplaćivao rate za kredit, a ako je ona izvršila neku uplatu, onda ju je izvršila iz zajedničkih sredstava nje i supruga, odnosno tužitelja.

10. Iz iskaza svjedokinje ĆTK proizlazi da se ista sjeća tužitelja te da je sudjelovala u sklapanju ugovora u kreditu s tužiteljem. Iskazala je kako su uobičajeno u to vrijeme nudili kredite s valutnom klauzulom u EUR ili CHF, a na klijentu je bilo da se odluči koji će od te dvije opcije uzeti. Inače u to vrijeme je bila niža kamatna stopa na kredite u CHF te su oni bili povoljniji te je priznala da ona nije tužitelja upozoravala o rizicima vezanim za valutu CHF, jer niti oni sami nisu znali da može doći do značajnijeg rasta tečaja CHF. Glede kamatne stope iskazala je da su oni tada uobičajeno objašnjavali klijentima da promjenjiva kamatna stopa znači da će se kamata mijenjati, a na upit suda jesu li objašnjavali na koji način će se mijenjati i vezano uz koje parametre, iskazala je da bi objasnili da je to ovisno o tržištu. Što se tiče odredbe o ulaznoj naknadi, rečeno mu je da se to odnosi na trošak obrade kredita. Navodi da se radilo obrascu ugovora u kojem su ugovorne odredbe bile tako zadane i nije bilo mogućnosti pregovaranja o nekoj pojedinačnoj odredbi ugovora. U vrijeme kada je bio sklopljen ugovor o kreditu sve je bilo normalno oko valute u CHF te je dodala i da oni nisu sugerirali klijentima koji kredit da odaberu, a dodala je i da su imali letke na stolovima koji su sadržavali informacije o pojedinom kreditu te su ih davali klijentima i podcrtavali ono što je bilo bitno iz toga.

11. I iskaze svjedokinja sud je prihvatio jer su isti u bitnome logični i uvjerljivi te sukladni međusobno i s iskazom tužitelja.

12. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio za adaptaciju kuće u kojoj živi s obitelji, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Utvrđeno je i da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je utvrđeno da je tužitelj pretežno sam vršio uplate, izuzev nekoliko uplata, koje je izvršila njegova supruga, koja je i sudužnica u Ugovoru, i to iz njihovih zajedničkih sredstava, kada je on bio spriječen, pa je tužitelj ovlašten potraživati sve što je tuženik eventualno neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora. U postupku je utvrđeno i da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, da tužitelj nije informiran o svim rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti je upoznat s načinom promjene kamatne stope, a isto tako ni s parametrima o kojima će to ovisiti. Utvrđeno je i da mu nije objašnjeno zašto mora platiti naknadu za obradu kredita, kao ni zašto upravo u određenom postotku od iznosa kredita, a isto tako niti na koje troškove se ona odnosi.

13. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik, između ostalih tuženih banaka, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je oboje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

16. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

18. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

19. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike ugovora s takvom valutnom klauzulom, odnosno da su mu objašnjeni parametri i metoda promjene kamatne stope, što, međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužitelja i svjedoka sud utvrdio da su mu u banci, kao najpovoljniji, ponudili upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bio upozoren o rizicima takve ugovorne odredbe, te nije primjerice bio upoznat s time da tečaj kune u odnosu na CHF ne štiti HNB za razliku od tečaja EUR, a nije upoznat niti s načinom promjene kamatne stope, te je utvrđeno i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Glede dokumentacije koju je tuženik na tu okolnost priložio (informaciju o pojmu valutna klauzula, grafički prikaz kretanja tečaja, e-mail korespondenciju i pitanja i odgovore za stambene kredite), za istaknuti je da se na temelju iste ne može utvrditi da je tužitelj na odgovarajući način informiran prilikom sklapanja Ugovora, odnosno ista ne dokazuje kako je u konkretnom slučaju postupljeno, već sadrži općenito objašnjenje pojma valutne klauzule i upute djelatnicima kako bi vezano za valutnu klauzulu trebali postupati s klijentima, s tim da u istoj nema govora o specifičnostima valute CHF, a glede pisanog iskaz LT, za istaknuti je da se svjedoci saslušavaju pred sudom te da jedan od dokaza predviđenih ZPP-om nije pisani iskaz svjedoka, slijedom čega isti sud nije posebice ocjenjivao.

20. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i kao takve ništetne, s tim da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91), pa nije zastario zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti niti jedne od spornih odredbi Ugovora, pa tako niti one o naknadi za obradu kredita. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnima odredbe čl. 7. Ugovora, u dijelu u kojem je istima ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene kamatne stope u skladu s Odlukama tuženika, dok je odbijen dio zahtjeva da sud utvrdi da je ništetna odredba o početnoj kamatnoj stopi od 8,25% godišnje, jer nije utvrđeno da bi ista bila u suprotnosti s odredbama ZZP/03, budući da je onaj dio koji dovodi do neravnoteže između ugovornih strana na štetu tužitelja samo dio kojim je tuženik ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, a pritom odlučivanje o promjeni iste zadržao za sebe, bez mogućnosti utjecaja tužitelja na to, kao i mogućnosti da istom bude predvidljivo na koji način će se ta stopa mijenjati. Nadalje, sud je utvrdio ništetnima i odredbe kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate (odobrenja žiro-računa), koje su sadržane u čl. 7. Ugovora. Međutim, odredba čl. 2. Ugovora, kojom je ugovoreno da se iznos kredita isplaćuje tužitelju po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj, nije obuhvaćena navedenom presudom kojom su utvrđene povrede prava potrošača - korisnika kredita, a niti, po ocjeni suda, ta odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, jer on u trenutku potpisivanja Ugovora može predvidjeti iznos kredita koji će mu biti isplaćen, slijedom čega je odbijen zahtjev tužitelja da se ta odredba utvrdi ništetnom.

21. Glede zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, za istaknuti je da ništetnost te odredbe nije bila predmetom utvrđivanja u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, pa se utvrđenja iz tog postupka ne primjenjuju na nju. Međutim, na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je ovaj zahtjev osnovan, jer je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu, te da prilikom dogovaranja kredita nije bilo govora o spornoj naknadi, odnosno da tužitelj nije bio tada upoznat s tom svojom obvezom, niti mu je objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i u kojem iznosu. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita, kao i na njenu visinu, a niti mu je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u toj visini.

22. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, a tuženik nije to dokazao, već je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da nije bilo pregovora o toj ugovornoj odredbi. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

23. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je odredba o naknadi za obradu kredita naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga zašto se ista naplaćuje i zašto baš u tom postotku, a ta odredba nije jasno određena, odnosno precizna niti u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, odnosno na koji iznos se taj postotak odnosi, već tek da iznosi 2,500% od iznosa kredita, a da pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu, imajući u vidu ugovoreni postotak, kao i iznos kredita, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknada koje su ugovorene spornim odredbama i naplaćene tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

24. Iz navedenog slijedi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost iste ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez nje. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade i način njenog ugovaranja, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91.

25. Odredbe čija je ništetnost utvrđena u ovom postupku ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 104. st. 1. ZOO/91, tuženik bi bio dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelji bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po početnoj i po promijenjenoj kamatnoj stopi, te onog kojeg je platio na temelju tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja na dan isplate kredita tužitelju, kao i povrat svih koristi koje je tuženik zbog tih odredbi ostvario, a imao i pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kredita.

26. Nadalje, iako je sklapanjem Aneksa neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje glede odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je istim Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužitelj uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Neosnovano je tuženik osporio postojanje pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom (u konkretnom slučaju nije bilo preplate obveze tužitelja), ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 107. st. 1. ZOO/91), osim u izuzetnim slučajevima koje propisuje čl. 107. st. 2. ZOO/91, odnosno ukoliko bi se radilo o zabrani manjeg značaja, a ugovor je izvršen, što u konkretnom slučaju nije posrijedi, imajući u vidu sve okolnosti, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru i posljedice koje je predmetna ništetnost proizvela za tužitelja kao potrošača. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (Ć protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

27. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, kao i odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 104. st. 1. bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio, odnosno naknadu za koristi koje je ostvario po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i čl. 210. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne bi potraživao naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi i da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

28. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno visine naplaćene naknade i okolnost je li tužitelj sklapanjem Aneksa br. 1 Ugovoru obeštećen do dana konverzije Ugovora, provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centra za financijska vještačenja d.o.o., koja je u nalazu i mišljenju navela da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 5.045,80 EUR (38.017,59 kn), od kojeg iznosa je korisnik preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 639,15 EUR (4.815,65 kn) te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 4.406,66 EUR (33.201,94 kn). Vještakinja je navela i da je tužitelj manje platio, posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, ukupno iznos od 241,14 EUR (1.816,85 kn). Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 4.804,66 EUR (36.200,74 kn) i to je ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 639,15 EUR (4.815,65 kn), a ukupno više plaćenog zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije, je ukupno 4.165,52 EUR (31.385,09 kn). Vještakinja je navela i da je temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 2,500%. Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 39.000,00 CHF, te sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 2,500% iznosi 975,00 CHF što pomnoženo s tečajem na dan 8. kolovoza 2005., na koji je ista naplaćena, sukladno podacima iz dokumenta Promet po kreditu, (1 CHF= 4,689700 kn) daje iznos od 4.572,46 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u EUR, daje iznos od 606,87 EUR. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30. kolovoza 2015. iznosila 42.206,16 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 46.570,18 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 4.364,02 kn (Tabela 3), što primjenom fiksnog tečaja konverzije daje iznos od 579,20 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s čl. 19.c. ZID ZPK/15, te utvrdio manjak uplata tužitelja u iznosu 7.637,34 kn na dan sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. U usmenom obrazloženju nalaza vještakinja je navela da je da je kod izračuna umanjenja glavnice uzeta u obzir i razlika po osnovi promjene kamatne stope, kao i po osnovi tečaja, te se pisanim putem dopunski očitovala navodeći da bi razlika glavnice samo po osnovi tečaja, a uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30. rujna 2015., iznosila 43.020,60 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 46.570,18 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i promjene tečaja iznosi 471,11 EUR (3.549,58 kn). Ponovila je i da je prilikom provođenja konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te da je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju i to čl. 19.c., te utvrdio manjak tužitelja u iznosu 7.637,34 kn na dan sklapanja Aneksa. U dopuni nalaza utvrdila je i da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovi promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 1.906,70 EUR, odnosno po osnovi promjene kamatne stope iste iznose 287,68 EUR, a po osnovi promjene tečaj iznose 1.618,98 EUR, kako to proizlazi iz tablice u dopunskom nalazu.

29. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke, kao i zadatku vještačenja, a niti stranke nisu imale primjedbi na izračun i utvrđenja vještaka.

30. Prigovor zastare u dijelu zahtjeva za isplatu je djelomice osnovan jer zastarijevanje restitucijskog zahtjeva, na koji se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. godine). Kako je odluka donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., proizlazi da je za restitucijska potraživanja po toj osnovi nastupila zastara, a imajući u vidu da je tužba podnesena 2. veljače 2022. Za razliku od toga, potraživanje po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nije zastarjelo jer je presuda donesena u navedenom sporu u odnosu na tu odredbu postala pravomoćna tek 14. lipnja 2018., iz čega proizlazi da do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok. S obzirom da sukladno navedenom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarijevanje počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke o ništetnosti, slijedi da niti tražbina povrata naplaćene ulazne naknade nije zastarjela, jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

31. Neosnovan je prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik, jer iako je u postupku utvrđeno da je tužitelj zbog nižeg tečaja manje platio 241,14 EUR, tuženik nema pravo na povrat stečenog bez osnove od tužitelja. Naime, iako se radi o koristi koju je tužitelj time ostvario, kako tuženik nije potrošač, on ne uživa zaštitu koju sukladno propisima o zaštiti potrošača uživaju potrošači, pa ne može osnovano potraživati od tužitelja isplatu manje plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe, odnosno nižeg tečaja, a svakako ne i sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja manje plaćenih iznosa, jer je tužitelj bio savjestan stjecatelj. Slijedom navedenog, nije prihvaćen prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik, te je odlučeno kao pod točkom IX izreke.

32. Kako je u postupku utvrđeno da je potraživanje tužitelja po osnovi ništetne odredbe o kamatnoj stopi zastarjelo, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 758,95 EUR, a kako je utvrđeno da je tužitelj po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio svoju obvezu do dana konverzije Ugovora za iznos od 4.406,66 EUR, isti mu je, temeljem čl. 104. st. 1. ZOO/91, i dosuđen, dok je odbijen preostali zahtjev po ovoj osnovi od 1.229,03 EUR.

33. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli tekuće, kako je to i zatraženo, od dana plaćanja pojedinog iznosa do dana isplate, sve pobliže navedeno u izreci (točka III), s tim da je i visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i dan plaćanja pojedinog anuiteta razvidan iz nalaza i mišljenja vještaka.

34. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

35. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, za kojeg je vještačenjem utvrđeno da iznosi 579,20 EUR, od čega se na umanjenje po osnovi promjene tečaja odnosi iznos od 471,11 EUR, za istaknuti je da je priznavanjem manjeg iznosa od onog na koji bi tužitelju pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužitelj ima pravo u smislu čl. 104. st. 1. ZOO/91, i tek priznavanjem iste se tužitelj dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo. Nadalje, navedena tražbina je zastarjela djelomice i to u odnosu na dio koji se odnosi na umanjenje glavnice po osnovi promjene kamatne stope (s obzirom da je od pravomoćnosti odluke o tome, a i od sklapanja Aneksa proteklo više od pet godina), pa je odbijen dio tužbenog zahtjeva po ovoj osnovi u iznosu od 108,09 EUR, dok u odnosu na umanjenje po osnovi promjene tečaja nije došlo do zastare, imajući u vidu da je ništetnost tog dijela konačno pravomoćno riješeno tek odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., pa tek od tada teče petogodišnji zastarni rok za ovaj dio tražbine, koji do dana podnošenja tužbe nije protekao. Slijedom navedenog, tužitelju je po osnovi umanjenja glavnice dosuđen iznos od 471,11 EUR, a na isti su mu dosuđene i zatezne kamate, temeljem čl. 214. ZOO/91, tekuće od dana kada je tuženik ostvario tu korist, s obzirom da je tuženik nesavjestan stjecatelj, iz već obrazloženih razloga, a to je dan s kojim je izvršen izračun konverzije, tj. 30. rujna 2015., do isplate, kako je to i zatraženo.

36. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP, s obzirom na koju odredbu je sud utvrdio uspjeh stranaka u postupku. Kada se uzme u obzir uspjeh u osnovi, koji je 100% za pet od šest postavljenih tužbenih zahtjeva (za jedan je 0%), proizlazi da je prosječan uspjeh u osnovi 83,33%, a kada se uzme u obzir uspjeh u visini, koji u prosjeku iznosi 59,92% (za prvi tužbeni zahtjev je 50%, za drugi 0%, za treći 50 %, za četvrti 78,19%, za peti 100% i za šesti 81,34%), proizlazi da je tužitelj uspio u prosjeku 71,63% u postupku, a kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika (28,37%), proizlazi da mu pripada pravo na naknadu parničnog troška u omjeru od 43,26%.

37. Troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

38. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava tri obrazložena podnesaka i to od 12. svibnja 2023., 16. siječnja 2024. i 14. travnja 2025., sve po Tbr. 8. toč. 1. (3x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 4. svibnja 2023., 10. listopada 2023., 16. svibnja 2024., 17. listopada 2024. i 13. siječnja 2026., sve po Tbr. 9. toč. 1. (5x100 bodova), trošak PDV-a u iznosu 400,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 60,66 EUR, a priznat mu je trošak i preliminarnog izračuna preplate po vještaku u zatraženom iznosu od 66,36 EUR, koji je prema nalogu za plaćanje i podmiren, a koji predstavlja trošak nastao u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), te koji je bio potreban za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u tužbi.

39. Slijedom navedenog, a uvažavajući omjer u kojem tužitelju pripada pravo na naknadu parničnog troška (43,26%), te uz trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, kao i dopune istog u iznosu od 100,00 EUR te pristupa vještaka na ročište u iznosu od 33,18 EUR, tužitelju pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 1.451,55 EUR, koji iznos mu je i dosuđen i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

40. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

U Zagrebu, 30. siječnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika