REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-896/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 13. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 628-50-2890748 sklopljenog dana 15.06.2005. godine između ĆKŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, plati iznos od 330,03 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim na iznos od 4,43 EUR od 31. srpnja 2005. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. kolovoza 2005. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. rujna 2005. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. listopada 2005. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. studenoga 2005. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. prosinca 2005. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. siječnja 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 28. veljače 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. ožujka 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. travnja 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. svibnja 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. lipnja 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. srpnja 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. kolovoza 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. rujna 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. listopada 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. studenoga 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. prosinca 2006. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. siječnja 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 28. veljače 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. ožujka 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. travnja 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. svibnja 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. lipnja 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. srpnja 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. kolovoza 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 30. rujna 2007. do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 31. listopada 2007. do isplate,

na iznos od 4,54 EUR od 30. studenoga 2007. do isplate,

na iznos od 4,54 EUR od 31. prosinca 2007. do isplate,

na iznos od 4,54 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,54 EUR od 29. veljače 2008. do isplate,

na iznos od 4,54 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,

na iznos od 4,54 EUR od 30. travnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 31. svibnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 31. kolovoza 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 30. rujna 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 30. studenoga 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

na iznos od 4,63 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. srpnja .2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

na iznos od 4,71 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

na iznos od 4,67 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

na iznos od 4,67 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

na iznos od 4,67 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

na iznos od 4,67 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

na iznos od 4,67 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

na iznos od 4,67 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

na iznos od 4,67 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

na iznos od 4,67 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

na iznos od 4,66 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2007., određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.208,57 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.217,98 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 12. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su ugovor sklopili ĆKŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao Ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao Primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su dana **.**.2005. godine, ĆKŽ i Raiffeisenbank Austria d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 628-50-2890748, i to tuženik kao kreditor, a ĆKŽ kao korisnik kredita Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 3., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, i to kako slijedi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 2485,15 kn / 330,03 EUR, i to zaključno sa danom 21.06.2005. Korisnik kredita je potrošač, a podredno, i da nije potrošač, Ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Radi se ovdje o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano - Netransparentna je, nepoštena, nezakonita i ništetna. Navedeno iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita: - koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; - razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; - eventualnoj svrsi naknade; - relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga; pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Posebno se napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOOa. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, naplaćeni iznos naknade, od 330,03 EUR potražuje se ovom Tužbom od tuženika, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja pa sve do isplate (povrata) od strane tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj aktivnu legitimaciju temelji na ugovoru o ustupu tražbine zaključenom s korisnikom kredita. Tuženik prije svega osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, sve i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Cilj posebne zakonske regulacije za potrošače je viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao bi se suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita). Također, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Tuženik stoga predlaže da Naslovni sud bez daljnjeg raspravljanja tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan obzirom da tužitelj nije aktivno legitimiran za postavljanje takvog zahtjeva. Ako bi Naslovni sud smatrao da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provesti postupak, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, stoga se radi obvezi koja je u cijelosti određena sukladno odredbama čl. 269. ZPP. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza korisnika kredita koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, korisnik kredita ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je korisnik kredita svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Korisnik kredita je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 20 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tuženik u podnesku od 26. lipnja 2025. navodi da je naknada za obradu kredita ustegnuta iz iznosa kredita.

4. Tijekom postupka sud je pročitao dopis tuženika od 1. lipnja 2023. (list 6., 8. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 7. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. (listovi 10. – 14. spisa), potvrdu tuženika od 14. veljače 2025. (list 15. spisa), ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i ĆK (listovi 16. – 21. spisa), otplatni plan (listovi 22. – 30. spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 30. lipnja 2005. – 31. prosinca 2022. (listovi 31. – 35. spisa), saslušao svjedokinju ĆKŽ (listovi 80. i 81. spisa) te nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 30. listopada 2025. (listovi 91. – 98. spisa).

5. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presudu Županijskog suda u Puli-Pola, posl. br. Gž-311/18-2 od 3. rujna 2018. (listovi 43. – 47. spisa) te presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Gž- 4/2017-2 od 21. ožujka 2017. (listovi 48. – 52. spisa).

6. Raspravnim rješenjem od 13. siječnja 2026. (listovi 112. i 113. spisa) sud je odbio daljnje predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Ovo stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke, što će biti još dodatno obrazloženo.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita ĆKŽ i tuženika od 15. lipnja 2005., kojom je ugovorena obveza plaćanja administrativne naknade od 3,30 % iznosa kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 330,03 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

9. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita ĆKŽ i tuženik ugovorili kredit br. 628-50-2890748 od 5. lipnja 2005. (listovi 16. – 21. spisa).

10. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 3. sadrži odredbu o plaćanju administrativne naknade, koja glasi:

"3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

11. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 3. ništetna. Sporna je visina. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 330,03 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata.

12. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika ĆKŽ i tužitelja od 1. lipnja 2023. (listovi 10. – 13. spisa) vidljivo je da je ĆKŽ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 628-50-2890748 od 5. lipnja 2005. Navedenim ugovor o cesiji ĆKŽ je na tužitelja prenijela sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

13. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

16. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko- pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

17. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. Zaključno, novčana tražbina potrošača (ĆKŽ) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu 628-50-2890748 od 5. lipnja 2005.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

20. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

21. Također, uvidom u dopis – obavijest od 1. lipnja 2023. (listovi 6. i 7. spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja i to 9. lipnja 2023., a takav zaključak proizlazi iz prijemnog štambilja tuženika. Datum i potpis djelatnika tuženika tuženik ne osporava tijekom postupka (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

22. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 15. lipnja 2005., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003. Naime, Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., dakle, navedeni Zakon stupio je na snagu nakon što je obvezni odnos između korisnika kredita i tuženika već nastao.

23. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita, kao fizička osoba, te da se radi o nenamjenskom kreditu. Takav navod potvrđuje i svjedok – korisnik kredita ĆKŽ, koji je saslušan na glavnoj raspravi 22. rujna 2025. (listovi 80. i 81. spisa).

25. Zbog navedenog, korisnik kredita ĆKŽ je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

26. Status potrošaka treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnik kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje kredita s korisnikom kredita).

27. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

28. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

29. Sud je saslušao svjedoka – korisnika kredita ĆKŽ, na glavnoj raspravi 22. rujna 2025. (listovi 80. i 81. spisa), koja je navela da je podignula kredit kod tuženika za kupnju vozila. Vozilo je koristila za osobne potrebe i potrebe obitelji. Vozilo nije korišteno za poslovne potrebe. S tuženikom nije mogla pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora, pa ni odredbi o administrativnoj naknadi. Dobila je već gotov ugovor. Ništa joj nije objašnjeno o administrativnoj naknadi. U doba podizanja kredita radila je kao profesorica u školi.

30. Sud je prihvatio iskaz svjedoka, kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedenog svjedoka i/ili dokazao suprotno.

31. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

33. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

35. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

36. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

37. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

38. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

39. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora (činjenični navodi stranaka, isprave u spisu, iskaz korisnika kredita). Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

40. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi administrativna naknada. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za obradu kredita.

41. Pritom je stav ovog suda da iznos od 330,03 EUR, nikako za prosječnog potrošača (korisnik kredita je prosječni potrošač, tako što proizlazi i iz njegovog iskaza, a suprotno tuženik nije dokazao) ne može predstavljati zanemariv iznos. Ovo stoga jer je prosječna neto plaća u lipnju 2005. iznosila 580,00 EUR/ 4.370,00 kn, dok je administrativna naknada ili tzv. ulazna naknada koju je platio korisnik kredita iznosila 57 % prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (ugovor o kreditu sklopljen je u lipnju 2005). Stoga se ne mogu uzeti kao osnovani navodi tuženika da plaćanje administrativne naknade nije uzrokovalo znatniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Navedeno stoga jer se ne može uzeti kao neznatnija ravnoteža kada tuženik nameće obvezu korisniku kredita da plati administrativnu naknadu u iznosu za preko polovice prosječne mjesečne plaće.

42. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 3. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

43. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit, dakle, ne predmet i cijena.

44. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (lipanj 2005.).

45. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

46. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 3. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

47. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

48. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

49. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u t. I. izreke.

50. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

51. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

52. U tužbi tužitelj, među ostalim, potražuje isplatu iznosa od 330,03 EUR na ime stečenog bez osnove po ništetnoj odredbi o administrativnoj naknadi. Tužitelj već u tužbi predlaže provođenje financijskog vještačenja te pribavu podataka o datumu i iznosu naplate administrativne naknade od tuženika. Tužitelj na pripremnom ročištu 19. svibnja 2025. obrazlaže da traži isplatu sveukupog iznosa kojeg je tuženik stekao po ništetnoj odredbi tzv. ulazne naknade te vezano uz navedeno ustraje kod prijedloga provođenja financijskog vještačenja. Stoga je sud prihvatio takav dokazni prijedlog tužitelja te odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenjem rješenjem od 23. rujna 2025. Tako je sud postupio zbog odredbe iz čl. 1115. ZOO-a kojoj je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

53. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 30. listopada 2025. (listovi 91. – 98. spisa) proizlazi da razlika između stvarno primljenih anuiteta i anuiteta prema simuliranom otplatnom planu (uz primjenu stvarnih promjena kamatnih stopa), primjenom tečaja kreditora, koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 385,61 EUR. Iz nalaza i mišljenja je vidljivo da je vještakinja proučila cjelokupni spis i pregledala svu dostupnu poslovnu dokumentaciju. U nalazu i mišljenju je tablično prikazana simulacija izračuna iznosa anuiteta te je vidljiva konačna razlika anuiteta u iznosu od 385,61 EUR.

54. Valja ponoviti da je sud u ovom predmetu odlučio da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu od 15. lipnja 2005. o administrativnoj naknadi ništetna. Tijekom postupka tuženik se očitovao da je administrativna naknada ustegnuta od kredita. Iz navedenog valja zaključiti da je iznos kredita u stvari uvećan za sam iznos administrativne naknade. Zbog toga je administrativna naknada postala sam iznos glavnice podignutog kredita. Stoga se na cjelokupnu glavnicu, koja je unutar sebe sadržavala iznos ustegnute administrativne naknade, tijekom cijelog otplatnog razdoblja obračunavala i naplaćivala redovna, ugovorna kamata. Također, na navedene iznose teku i zatezne kamate od dana plateža. Ovo upravo stoga jer je tuženik banka te time profesionalac u svojoj djelatnosti zbog čega je u pravnom prometu trebao postupati s povećanim stupnjem pažnje iz čl. 10. st. 2. ZOO-a te je znao i/ili trebao znati da ne treba naplaćivati iznos administrativne naknade, a sasvim sigurno da ne treba za taj iznos povećavati kredit te dopustiti da i na taj iznos, koji je u stvari odmah plaćen i vraćen tuženiku, teku redovne, ugovorne kamate.

55. Nalaz i mišljenje sud je prihvatio u cijelosti jer je sačinjen detaljno, stručno i obrazloženo dok stranke nisu imale prigovora i primjedbi na nalaz i mišljenje zbog čega sud nije pozivao stalnu sudsku vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, sve primjenom čl. 492.c st. 3. ZPP-a. Navode tuženika iz podneska od 29. prosinca 2025. sud nije cijenio kao prigovore, posebice stoga što je i sam tuženik tako isticao. Dapače, tuženik je navodi da je vještačenje irelevantno za spor, a što je valjalo otkloniti zbog razloga obrazloženih u t. 54. obrazloženja ove presude. Valja navesti da neosnovano upire tuženik da je visina u konkretnom postupku nesporna. Ovo stoga jer je tužitelj od tuženika na ime restitucijskog zahtjeva potraživao isplatu svih koristi, a administrativna naknada je ustegnuta od samog kredita, što znači, da je na administrativnu naknadu tuženik naplaćivao i redovne kamate tijekom otplate kredita.

56. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 330,03 EUR počev od dana plaćanja, koji su vidljivi i tabličnog prikaza nalaza i mišljenja, do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

57. Iako iz nalaza i mišljenja proizlazi da je naplaćeno po ništetnoj odredbi 385,61 EUR, tužitelj u podnesku od 12. siječnja 2026. ostao kod zahtjeva za isplatu iznosa od 330,03 EUR. Stoga je valjalo otkloniti prigovor tuženika o preinaci tužbe. Ukoliko se takav prigovor odnosio na zatezne kamate, valja navesti da već tužbom tužitelj traži na cjelokupan iznos od 330,03 EUR zatezne kamate počev od 21. lipnja 2005. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 12. siječnja 2026. tužitelj čak i smanjuje zatezne kamate pa ih traži na pojedinačne iznose od kojih najstariji počinje sa 31. srpnja 2005. pa nadalje. U svakom slučaju, takvu preinaku sud je dopustio po čl. 190. st. 3. ZPP-a.

58. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 3. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

59. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke.

60. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

61. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.730,03 EUR (list 1. spisa). Tuženik se protivio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Raspravnim rješenjem do 19. svibnja 2025. sud je odredio vps od 330,03 EUR (listovi 61. i 62. spisa). Ovo stoga jer deklaratorni zahtjev u konkretnom sporu nije samostalan i jedini zahtjev povodom kojeg se vodi ovaj spor već služi samo kao pomoćni zahtjev da se odluči od zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove. Sud je rješenje donio na temelju čl. 40. st. 3. ZPP-a.

62. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 1. svibnja 2025., 14. srpnja 2025. i 12. siječnja 2026., svaki u iznosu od 50,00 EUR na temelju 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 19. svibnja 2025., 22. rujna 2025. i 13. siječnja 2026., za svako ročište iznos od 50,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, te troškove za ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR, sve uvećano za PDV. Također, tužitelju pripada trošak sudskih pristojbi na tužbu u traženom iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 1.208,57 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke.

63. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.217,98 EUR sa zateznim kamatama, a koji se odnosi na previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu koji je tražen u iznosu od 100,00 EUR, kao i na niže određen vps nego što je to tužitelj predlagao. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke.

U Zagrebu 30. siječnja 2026.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 13,27 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana