REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1106/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Klaudiu Čurinu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 29, protiv tuženika DUKAT d.d. mliječna industrija d.d., Zagreb, Ulica Marijana Čavića 9, OIB: 25457712630, zastupanog po punomoćniku Mojmiru Ostermannu, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Klaudia Čurina, i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice VK, dana 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2354,71 eura bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 61,48 eura od dana 9. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 246,04 eura od dana 10. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 59,73 eura od dana 10. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 27,38 eura od dana 7. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 38,32 eura od dana 8. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 215,95 eura od dana 7. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 15,52 eura od dana 7. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 146,06 eura od dana 7. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 56,22 eura od dana 5. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 47,09 eura od dana 7. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 237,96 eura od dana 6. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 40,27 eura od dana 7. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 165,84 eura od dana 7. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 72,47 eura od dana 7. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 133,70 eura od dana 8. kolovoza 2022. do isplate,

- na iznos od 122,82 eura od dana 7. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 145,20 eura od dana 7. listopada 2022. do isplate,

- na iznos od 75,65 eura od dana 7. ožujka 2023. do isplate,

- na iznos od 11,78 eura od dana 7. kolovoza 2023. do isplate,

- na iznos od 407,85 eura od dana 7. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 27,38 eura od dana 8. studenog 2023. do isplate,

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu razlika plaća iz točke I. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.248,81 eur sa zatraženim kamatama, kao neosnovan.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je radnik zaposlen kod tuženika, te da je tuženik u razdoblju od 2019. do 2024. neispravno obračunavao naknade plaće za godišnji odmor, budući da ih nije obračunavao u skladu s odredbom čl. 81. Zakona o radu (NN, br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 – dalje: ZR).

Naime, odredbom čl. 81. ZR-a propisano je da radnik za vrijeme godišnjeg odmora "… ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). …". Visina naknade plaće ne može se nikakvim drugim aktima (kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i sl.), utvrditi u visini nepovoljnijoj od one koja proizlazi iz odredbe čl. 81. 5. ZR-a, s obzirom na temeljno načelo primjene za radnika najpovoljnijeg prava, uređeno odredbama čl. 9. st. 2. i 3. ZR-a, koje glase, "… (2) Poslodavac, udruge poslodavaca i sindikati mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenih ovim Zakonom, samo ako je ovim ili drugim zakonom to izričito propisano.

(3) Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. …".

Ni jedna odredba ZR-a ne propisuje mogućnost ugovaranja naknade plaće za godišnji odmor na način nepovoljniji od onog koji je propisan odredbama ZR-a (čl. 81. ZR-a). Slijedom izloženog, naknada plaće za godišnji odmor morala je biti obračunata u skladu s citiranom odredbom čl. 81. ZR-a. Naime, tuženik kao poslodavac prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor nije uračunavao sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad u prethodna tri mjeseca, u skladu s odredbom čl. 81. ZR- a. Uslijed potpuno pogrešnog obračuna naknade plaće za godišnji odmor, tužitelju je u razdoblju od 2019. do obračuna za mjesec siječanj 2024. s dospijećem 7. veljače 2024., manje isplaćen iznos od 4.283,45 eura.

U skladu s navedenim, tužitelj ima pravo na isplatu razlike naknade plaće za navedeni period, u skladu s odredbom čl. 81. ZR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća za isplatu svake pojedine naknade plaće, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, te u priloženom obračunu razlike naknada za godišnji odmor. Napominje se da su dospijeća pojedinih iznosa i tijek zakonske zatezne kamate određeni u skladu s datumom isplate plaće i naknade plaće evidentiranim na obračunskim listama za pojedine mjesece za koje je naknada plaće za godišnji odmor nezakonito umanjena zbog nepravilnog obračuna.

Tužitelj podneskom od 12. siječnja 2026. uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje bruto iznos od 4.603,52 eura, kao i parnični trošak s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da tužitelj u tužbi navodi da je tuženik neispravno obračunavao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora jer je istu obračunavao protivno odredbi čl. 81. Zakona o radu, ali ne navodi u kojem dijelu je tuženikov obračun naknade plaće protivan odredbi čl. 81. Zakona o radu. U odnosu na navedeno, uvodno valja istaknuti da odredba čl. 81. Zakona o radu iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora veže uz iznos prosječne mjesečne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca. Dakle, prilikom obračuna naknade plaće uzimaju se u obzir samo ona primanja koja se isplaćuju na mjesečnoj razini i koja imaju karakter plaće. Odredbom čl. 90.a Zakona o radu definirani su primici radnika na temelju radnog odnosa koji se ne smatraju plaćom i koji stoga ne ulaze u obračun naknade plaće za godišnji odmor, što tužitelj nije uzeo u obzir.

Radi izbjegavanja dvojbe, tuženik ističe da osporava pravilnost obračuna (tabličnog prikaza) navodne razlike naknade za godišnji odmor.

Budući da je tužitelj podnio tužbu 5. kolovoza 2024., a da između ostalog utužuje razlike naknade plaće za lipanj 2019. (koja je dospjela 15. srpnja 2019.), tuženik ističe i prigovor zastare (čl. 139. Zakona o radu).

Nadalje, tuženik također ističe da je tužitelj u tužbenom zahtjevu pogrešno postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata na utužene iznose. Naime, kad bi i postojala razlika naknade plaće, ista bi dospijevala 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 92. Zakona o radu), zbog čega zatezna kamata može početi teći tek od 16. dana u mjesecu za prethodni mjesec, a ne od dana isplate plaće i naknade plaće kako je to zatražio tužitelj.

Dodatno se napominje da prema poreznim propisima tužitelj nema pravo tražiti zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza sadržane u utuženim bruto iznosima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-805/2021 od 29. ožujka 2022.).

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i naknaditi mu parnični trošak s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u obračune razlike naknade za godišnji odmor, ugovor o radu na neodređeno vrijeme, platne liste (str. 6-132 spisa), mišljenja i tumačenja RRIF (str. 166-170 spisa), kao što je provedeno i financijsko vještačenje po vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. (nalaz i mišljenje od 11.03.2025., str. 144-150 spisa, pisano očitovanje od 30.04.2025. te 16.10.2025., str. 175-177, 185-189 spisa, usmeno očitovanje na ročištu od 12.01.2026., str. 198-199 spisa) te je izvršen uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s čl. 8. ZPP-a (NN, 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,- dalje: ZPP). Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja u djelomično osnovan iz sljedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju od lipnja 2019. do siječnja 2024., sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

6. Među parničnim strankama nije sporno postojanje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika u utuženom razdoblju, sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno činjenica je li tuženik tužitelju u utuženom razdoblju pravilno obračunavao i isplatio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isto kao i visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio u tužbi postavljenu visinu tužbenog zahtjeva na prijedlog stranaka provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. iz Zagreba.

8. U svom nalazu i mišljenju od 11. ožujka 2025. (str. 144-150 spisa) sudski vještak Lidija Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. utvrđuje da je razlika između naknade plaće za godišnji odmor koju bi tužitelj ostvario, a da je ta naknada obračunata kako je opisano u nalazu i naknade plaće koja je obračunata, u razdoblju od lipnja 2019. do siječnja 2024. (mjeseci u kojima je korišten godišnji odmor), iznosi ukupno 2.413,37 eura bruto. Mjesečni iznosi vidljivi su iz nalaza, a pri preračunu kunskih iznosa u iznose u euro primijenjen je propisani fiksni tečaj konverzije 1 euro = 7,5345 kn.

9. Tužitelj je na nalaz i mišljenje vještaka prigovorio podneskom od 12. travnja 2025. i to u dijelu u kojem kako navodi, vještakinja kod izračuna visine naknade plaće za iskorišteni godišnji odmor nije uzela u obzir sva primanja u novcu, u skladu s odredbom čl. 81. Zakona o radu (NN, 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 – dalje: ZR).

U tom pogledu ističe da je ovakav način postupanja vještakinje u cijelosti nepravilan i protivan zadatku vještačenja. Naime, u zadatku vještačenja bilo je da vještakinja u skladu s čl. 81. ZR-a pri obračunu naknade plaće za godišnji odmor uzme u obzir sva primanja u novcu u prethodna tri mjeseca, te već iz zadatka nije bilo ovlaštenja za umanjivanje pojedinih iznosa. Smatra da se u tom pogledu vještakinja, bez ikakva uporišta u ovlaštenjima vještaka prema pravilima parničnog postupka, upustila u raspravljanje o pravnim pitanjima.

Ističe da je autonomno pravo poslodavca da odluči kako će isplaćivati određene dodatke na rad, koje vještakinja navodi, ali time ne može intervenirati u kogentnu normu čl. 81. ZR-a, odnosno isplatom dodataka u povećanom iznosu ne može se umanjiti iznos naknade plaće za godišnji odmor koju je poslodavac bio dužan isplatiti radniku. U tom se pogledu ističe da tuženik nije ni tvrdio da bi dio naknade plaće isplatio radnicima u obliku bilo kakvih dodataka na plaću i sl. Dodatno se ističe da je sam tuženik radio obračun naknade plaće, te izdavao odgovarajuće isprave – obračunske liste, u skladu s čl. 93. st. 2. toč. 1. ZR-a, u kojima je jasno naznačio po kojoj osnovi je izvršena koja isplata. Ako je poslodavac sam naznačio iznos isplate po osnovi naknade plaće za godišnji odmor, ne postoji nikakva pravna osnova da vještak u svome nalazu i mišljenju određuje neki drugi iznos od onog kojeg je utvrdio sam poslodavac.

Predlaže pozvati vještakinju da izradi pravilan nalaz i mišljenje, na način da uzme u obzir sva primanja u novcu u prethodna tri mjeseca u skladu s čl. 81. ZR-a odnosno da izradi izračun naknade plaće za iskorišteni godišnji odmor u skladu sa zadatkom, uzimajući u obzir prosječnu isplaćenu plaću u prethodna tri mjeseca, s uključenim svim primitcima po osnovi rada.

10. Nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je i tuženik podneskom od 8. travnja 2025. Tuženik osporava zakonitost nalaza i mišljenja vještaka, ističući da je vještak prekoračio granice svojih ovlasti zadirući u pravna pitanja koja su isključivo u nadležnosti suda. Naime, vještak je prilikom analize primanja s platne liste, samostalno određivao koja od njih predstavljaju naknadu za rad u smislu odredbe čl. 81. Zakona o radu, čime je preuzeo ulogu suda i time narušio načelo diobe nadležnosti između sudskih tijela i vještaka. Osim što je takav pristup pravno neutemeljen, tuženik naglašava da je u sudskoj praksi jasno utvrđeno kako je uloga vještaka isključivo pružanje stručnog mišljenja unutar granica svoje struke, dok pravna kvalifikacija činjenica pripada sudu uslijed čega sud mora jasno odrediti zadatak vještaka. Stoga, kako je predmetni nalaz i mišljenje zasnovan na pravnim zaključcima koje vještak nije ovlašten donositi, tuženik smatra da isti ne može predstavljati valjan dokaz u postupku.

11. Povodom prigovora tuženika te tužitelja na nalaz i mišljenje vještak se dodatno pisano očitovao 30. travnja 2025. te 16. listopada 2025. navodeći da su prigovori tuženika su isključivo pravne prirode o kojima ne odlučuje vještak. Naime, ne postoji propis iz kojeg bi nedvojbeno bilo jasno koji od obračunatih bruto elemenata plaće se smatraju plaćom, odnosno naknadom za rad. Prema tome, ako bilo koji element obračunat na obračunskim listama ne treba smatrati plaćom – naknadom za rad, onda treba vještaku dati takav zadatak, pa vještak može izraditi i takvu inačicu nalaza. Nadalje, vještak je u nalazu uzeo cijelu bruto plaću, ali je istu umanjio za iznose koji su tužitelju već obračunati za sate godišnjeg odmora (sve opisano u očitovanju). Ako sud da zadatak vještaku da nalaz napravi isključivo po stavu tužitelja, vještak može izraditi takav nalaz, ali bi tada dodatak za minuli rad, te ostali dodaci opisani u nalazu i očitovanju za sate godišnjeg odmora bili dvostruko obračunati.

Nadalje, a na osnovi podataka iz nalaza, mišljenja je da razlika između naknade plaće za godišnji odmor koju bi tužitelj ostvario, a da je ta naknada obračunata prema stavu tužitelja i iznosa obračunatih pod naslovom „godišnji odmor“, u razdoblju od lipnja 2019. do siječnja 2024. (mjeseci u kojima je korišten godišnji odmor), iznosi ukupno 4.603,52 eura bruto, te su mjesečni iznosi vidljivi iz 1. točke ovog dopunskog nalaza. Međutim, vještak napominje da je ovaj izračun sačinjen isključivo na zahtjev i sukladno stavu tužitelja, te da su na ovaj način dodaci dvostruko obračunati (objašnjeno u osnovnom nalazu). Naime, budući da Sud nema stručnih znanja o tome da li je tužitelju obračunat neki dodatak te da li bi isti bio dvostruko obračunat, vještak je dužan ukazati na isto, u skladu sa odredbama čl. 258. ZPP-a.

12. Tužitelj se na dopunski nalaz i mišljenje vještaka očitovao podneskom od 12. siječnja 2026. navodeći kako je s istim suglasan u cijelosti, te je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka konačno uredio tužbeni zahtjev naprijed citiranim podneskom od 12. siječnja 2026. godine.

13. Dopunskom nalazu i mišljenju prigovarao je tuženik podneskom od 26. studenog 2025. Tuženik ističe kako je zadatak vještaka bio neispravno određen, zbog čega izrađeni dopunski nalaz i mišljenje nije primjeren za donošenje odluke u sporu, budući da ne omogućava utvrđivanje odlučnih činjenica. Odlučna činjenica, odnosno pitanje o kojemu ovisi odluka o sporu je koliko iznosi razlika između naknade plaće za godišnji odmor koja je tužitelju trebala biti isplaćena i naknade plaće koja je tužitelju stvarno isplaćena. Kako to obrazlaže i sama vještakinja u osnovnom nalazu i mišljenju, naknada plaće za godišnji odmor tužitelju nije isplaćena isključivo kroz stavku „godišnji odmor“ (a pod kojom pretpostavkom je postavljen zadatak vještaku), već i kroz druge stavke na obračunskoj listi (dodatak za minuli rad, dodatak za topli obrok, dodatak na osnovicu i dodatak za otežane uvjete rada).

Dakle, pri izradi dopunskog nalaza i mišljenja nije ispravno utvrđen iznos koji je tužitelju stvarno isplaćen na ime naknade plaće za godišnji odmor, budući da je vještakinja bila vezana pogrešnom uputom da zanemari činjenicu da je dio naknade plaće za godišnji odmor tužitelju isplaćen i kroz dodatke koji su iskazani na obračunskim listama. Kako nije točno utvrđen iznos stvarno isplaćene naknade plaće za godišnji odmor, tada posljedično nije točno utvrđen niti iznos razlike između naknade plaće koja je trebala biti isplaćena i koja je tužitelju stvarno isplaćena, odnosno konačni iznos iz mišljenja vještaka je neosnovano visok. I sama vještakinja je, sukladno pravilima struke, upozorila sud o neispravnosti takvog obračuna, stoga tuženik smatra da na temelju takvog nalaza i mišljenja nije moguće donijeti odluku u sporu.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se vještak pozove na ročište radi usmenog očitovanja.

14. Povodom prigovora tuženika sud je pozvao vještaka na ročište dana 12. siječnja 2026. U odnosu na prigovore iz podneska tuženika od 26. studenog 2025. vještak navodi da isti zapravo odgovara zadatku. Kako je navedeno pri izradi i osnovnog i dopunskog nalaza, tužitelju je osim naknade za godišnji odmor za sate godišnjeg odmora isplaćeno i pod drugim stavkama, kao što je dodatak za minuli rad te ostali dodaci specificirani u osnovnom nalazu. Obzirom na prigovor što čini bruto plaću, navodi da se radi o pravnom pitanju, a Zakon o radu nije decidirano propisao isto pa se radi o tumačenju propisa. Obzirom vještak nije ovlašten tumačiti propis, nalaz je sačinjen temeljem pravnog stava tužitelja.

15. I nakon saslušanja vještaka tuženik je ostao kod svojih svih navoda i prigovora, ali nije predlagao da se eventualno provede dokaz novim financijskim vještačenjem, pa sud u tom smislu nije odredio provođenje dokaza.

16. Sud je nalaz i mišljenje vještaka od 11. ožujka 2025., kao i pisana očitovanja te usmeno očitovanje, prihvatio u cijelosti kao stručne i objektivne, izrađene temeljem spisu priležeće dokumentacije, te u skladu s pravilima struke. Vještak je u skladu s dobivenim zadatkom izvršio izračun potraživanja tužitelja, te je podrobno u nalazu i mišljenju, kao u pisanom te usmenom očitovanju, objasnio na koji način je izvršen izračun, pri čemu je koristio dokumentaciju u spisu uključujući isplatne liste tužitelja za utuženo razdoblje.

17. U ovom postupku je nadalje utvrđeno da je u čl. 81. Zakona o radu (NN, br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR) propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

15. U čl. 90. Zakona o radu propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, a prema čl. 92. st. 4. Zakona o radu propisano je, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju najkasnije do 15.-og dana u idućem mjesecu. Plaća i naknada plaće, u smislu tog Zakona, je plaća i naknada plaće u bruto iznosu (čl. 95. st. 8. Zakona o radu).

16. Iz prethodno citiranih odredbi ZR-a jasno proizlazi da je tuženik prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor sukladno čl. 81. ZR-a trebao uzeti u obzir prosječnu mjesečnu plaću koja je tužitelju isplaćena u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Dakle, sva primanja izražena u bruto iznosu navedena u obračunskoj listi sukladno čl. 90. ZR predstavljaju plaću. Pritom se za isplaćenu plaću sukladno čl. 90. ZR-a uzima u obzir osnovna plaća, dodaci koji radniku pripadaju temeljem ugovora o radu, pravilnika o radu, kolektivnog ugovora ili posebnog propisa (npr. otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.), dodaci koje ostvaruje neovisno o efektivnom radu (uvećanje za navršene godine radnog staža i sl.), kao i primici koji se isplaćuju u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta poslodavca ili ugovora o radu.

17. Vještak je detaljno obrazložio kojom se metodologijom koristio prilikom izračuna tužiteljeva potraživanja u ovom postupku, a što je dodatno obrazložio i u usmenom očitovanju. Nastavno na navedeno, za istaknuti je kako sud nije prihvatio izračun vještaka koji je sačinio u dopunskom nalazu i mišljenu, a sukladno prijedlogu tužitelja, pa posljedično tome niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja koji je uskladio s takvim izračunom vještaka. Navedeno iz razloga što i sam vještak u istom tom dopunskom nalazu izričito upozorava kako su na taj način odnosno takvim načinom izračuna dodaci dvostruko obračunati.

19. Budući tužitelj nije uskladio tužbeni zahtjev sa osnovnim nalazom i mišljenjem vještaka, a kojeg je sud prihvatio kao stručan i objektivan, sud je tužitelju dosudio iznose sukladno izračunu vještaka iz osnovnog nalaza i mišljenja, a imajući u vidu sve ranije iznijeto i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže naznačeno u točci I. izreke dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Pri tome treba istaknuti kako je tuženik već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare. Čl. 139. st. 1. ZR-a propisano je da potraživanje iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina, ako tim zakonom ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Tužba u ovom predmetu je podnesena 05. kolovoza 2024. slijedom čega je potraživanje za svibanj 2019. (58,66 eura) u zastari.

20. Člankom 92. st. 3. ZR-a propisano je da ako kolektivnim ugovorom, ili ugovorom o radu nije drugačije određeno plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije od 15-tog dana u mjesecu. Budući da je tuženik tužitelju naknadu plaće za godišnji odmor isplaćivao u dane kako je to za utuženo razdoblje navedeno u obračunskim listama, tužitelj na dosuđene iznose sukladno čl. 92. st. 3. ZR-a ima pravo na zatezne kamate od dana koji je u obračunskim listama naveden kao dan isplate, a kako je to tužitelj i predložio. Visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23).

21. Do trenutka isplate nije u potpunosti dospjela na naplatu bruto razlika plaća (doprinosi, porez na dohodak, prirez porezu na dohodak i neto plaća) budući porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaća što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate (mišljenje Središnjeg ureda Ministarstva financija od 20.07.2007. KLASA: 410-01-07-01/632, URBROJ: 513-07- 21-01/07-2), dok su zakonske zatezne kamate dospjele na naplatu neto plaća. Stoga su tužitelju dosuđene zatezne kamate tekuće od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa razlike bruto plaće, ali s izuzetkom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak zbog čega je odbijen zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu iz točke I. izreke presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 4. ZPP-a. Budući su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima , sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.

23. Iz svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 30. siječnja 2026.

Suda c

Siniša Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika