Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Posl. broj P-698/2023-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Benolić, odvjetnica u Umagu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina, odvjetnici u Rijeci i Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika NZ, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu punomoćnika tuženika, 30. siječnja 2026., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu, broj ugovora 128-50-2939717, sklopljenog dana 11. srpnja 2005. godine između tužitelja ŠZ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kojima je ugovorena primjena valutne klauzule CHF (švicarskog franka), kojima se uređuje obračunavanje kamata uz primjenu valutne klauzule u CHF te kojima se tužitelj obvezuje iznos kredita vratiti uz primjenu valutne klauzule tj. u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju pri tuženiku važećem na dan dospijeća za CHF (švicarski franak), kao i u dijelu u kojem se osiguranje naplate predmetnog kredita uređuje uz primjenu valutnu klauzule za CHF (švicarski franak) i to:

- dio odredbe članka 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže uz valutnu klauzulu tj. uz kunsku protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF pri tuženiku važećem na dan korištenja kredita;

- dio odredbe članka 7. stavak 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se određuje obračunavanje kamata u CHF (švicarskom franku) u kunskoj protuvrijednosti, kao i u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF (švicarskom franku) pri tuženiku važećem na dan dospijeća;

- dio odredbe članka 8. stavak 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se tuženiku dozvoljava uknjižba založnog prava radi osiguranja naplate uz primjenu valutne klauzule CHF (švicarskom franku).

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos u iznosu 6.709,16 eura (šesttisućasedamstodevet eura i šesnaest centi) uvećano za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog obroka i to:

- na iznos od 18,88 EUR od dana 31.12.2008., pa sve do isplate,

- na iznos od 22,59 EUR od dana 31.01.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 24,27 EUR od dana 03.03.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 19,65 EUR od dana 31.03.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 20,53 EUR od dana 30.04.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 13,46 EUR od dana 31.05.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 8,26 EUR od dana 30.06.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 9,65 EUR od dana 31.07.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR od dana 31.08.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 12,15 EUR od dana 30.09.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 9,38 EUR od dana 31.10.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 14,58 EUR od dana 30.11.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 18,75 EUR od dana 31.12.2009., pa sve do isplate,

- na iznos od 24,69 EUR od dana 02.02.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 23,33 EUR od dana 28.02.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 31,38 EUR od dana 31.03.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 29,85 EUR od dana 30.04.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 32,83 EUR od dana 31.05.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 58,60 EUR od dana 30.06.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 53,29 EUR od dana 31.07.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 64,28 EUR od dana 31.08.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 59,10 EUR od dana 18.10.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 50,77 EUR od dana 03.11.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 68,34 EUR od dana 30.11.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 90,70 EUR od dana 31.12.2010., pa sve do isplate,

- na iznos od 74,87 EUR od dana 31.01.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 80,42 EUR od dana 28.02.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 73,36 EUR od dana 31.03.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 74,63 EUR od dana 30.04.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 104,60 EUR od dana 01.06.2011., pa sve do isplate

- na iznos od 105,36 EUR od dana 30.06.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 129,90 EUR od dana 31.07.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 117,30 EUR od dana 21.09.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 103,50 EUR od dana 07.10.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 102,02 EUR od dana 31.10.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 100,95 EUR od dana 30.10.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 107,54 EUR od dana 31.12.2011., pa sve do isplate,

- na iznos od 113,27 EUR od dana 31.01.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 114,04 EUR od dana 09.03.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 110,07 EUR od dana 21.04.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 112,75 EUR od dana 30.04.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 114,59 EUR od dana 31.05.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 111,50 EUR od dana 06.07.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 112,31 EUR od dana 31.07.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 110,00 EUR od dana 05.09.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 105,00 EUR od dana 09.10.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 110,33 EUR od dana 31.10.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 112,89 EUR od dana 30.11.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 111,09 EUR od dana 31.12.2012., pa sve do isplate,

- na iznos od 101,04 EUR od dana 19.02.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 109,58 EUR od dana 18.03.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 110,33 EUR od dana 29.04.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 106,98 EUR od dana 22.05.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 96,57 EUR od dana 18.06.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 96,31 EUR od dana 30.06.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 98,86 EUR od dana 31.07.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 102,96 EUR od dana 31.08.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,64 EUR od dana 30.09.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 105,71 EUR od dana 12.11.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 107,79 EUR od dana 12.12.2013., pa sve do isplate,

- na iznos od 110,14 EUR od dana 11.01.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 99,72 EUR od dana 11.02.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 102,48 EUR od dana 12.03.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 101,58 EUR od dana 11.04.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 98,52 EUR od dana 10.05.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 97,54 EUR od dana 07.06.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 97,99 EUR od dana 11.07.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 101,45 EUR od dana 31.07.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 104,37 EUR od dana 11.09.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 103,77 EUR od dana 09.10.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 106,29 EUR od dana 11.11.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,01 EUR od dana 10.12.2014., pa sve do isplate,

- na iznos od 107,00 EUR od dana 09.01.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,38 EUR od dana 07.02.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,38 EUR od dana 07.03.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,38 EUR od dana 11.04.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,38 EUR od dana 09.05.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,38 EUR od dana 09.06.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,38 EUR od dana 07.07.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,38 EUR od dana 07.08.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 108,38 EUR od dana 08.09.2015., pa sve do isplate,

- na iznos od 54,10 EUR od dana 30.09.2015., pa sve do isplate, obračunate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje od 1. studenog 2008. do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate obračunate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu daljnjeg iznosa od 54,30 eura (pedesečetiri eura i trideset centi) sa zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 2.282,05 eura (dvijetisućedvjestoosamdesetdva eura i pet centi) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 30. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu, broj ugovora 128-50- 2939717, sklopljenog dana 11. srpnja 2005. godine između tužitelja i tuženika kojima je ugovorena primjena valutne klauzule CHF (švicarskog franka), kojima se uređuje obračunavanje kamata uz primjenu valutne klauzule u CHF te kojima se tužitelj obvezuje iznos kredita vratiti uz primjenu valutne klauzule tj. u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju pri tuženiku važećem na dan dospijeća za CHF (švicarski franak), kao i u dijelu u kojem se osiguranje naplate predmetnog kredita uređuje uz primjenu valutnu klauzule za CHF (švicarski franak) i to: dio odredbe članka 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže uz valutnu klauzulu tj. uz kunsku protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF pri tuženiku važećem na dan korištenja kredita; dio odredbe članka 7. stavak 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se određuje obračunavanje kamata u CHF (švicarskom franku) u kunskoj protuvrijednosti, kao i u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF (švicarskom franku) pri tuženiku važećem na dan dospijeća te dio odredbe članka 8. stavak 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se tuženiku dozvoljava uknjižba založnog prava radi osiguranja naplate uz primjenu valutne klauzule CHF (švicarskom franku). Pored toga je podnio i zahtjev za isplatu preplaćenih obroka po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom ugovoru i to u iznosu 6.763,46 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate.

1. 1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 11. srpnja 2005. Ugovor o kreditu, broj 128-50-2939717, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF pri tuženiku važećem na dan korištenja kredita.

1. 2. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je valutna klauzula u CHF (švicarskom franku), o kojoj tužitelj u svojstvu potrošača nije u uopće informiran prilikom sklapanja predmetnog kreditnog odnosa. Tužitelj ukazuje da su odredbe kojima se uređuje ili koje se odnose na valutnu klauzulu sadržane osobito u odredbama članka 1., članka 7. stavka 1., kao i odredbi članka 8, stavak 2. ugovora o kreditu koji je predmet ovog parničnog postupka. Tim ugovornim odredbama je tužitelju nametnuta obveza da iznos odobrenog kredita vrati uz primjenu valutne klauzule u CHF, odnosno kojom je tužitelju nametnuta obveza da predmetne kredite otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju pri tuženiku važećem na dan dospijeća za CHF, kao i da se kamate obračunavaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju pri tuženiku važećem na dan dospijeća, a istovremeno je osiguranje vraćanja predmetnog kredita također ugovoreno uz primjenu valutne klauzule. Predmetne odredbe su nepoštene, a time i ništetne.

1. 3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je nepoštenom i ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak, kojom presudom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio predmetnu nepoštenu ugovornu odredbu. Ta je presuda potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/18 od 3. ožujka 2019., kojom je odbijena revizija ovdje tuženika. Posljedično, Vrhovni sud Republike Hrvatske je predmetnom presudom u cijelosti potvrdio utvrđenja nižestupanjskih sudova u sporu radi kolektivne pravne zaštite, odnosno potvrdio je utvrđenja da su banke, pa tako i ovdje tuženik, ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF (švicarski franak). U smislu odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovime se tužitelj poziva na utvrđenja iz predmetnih presuda, sve s obzirom da predmetni ugovor o kreditu sadrži navedene nepoštene odredbe, te su isti sklopljeni u vremenskom razdoblju na koji se predmetne presude odnose.

1. 4. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, materija o nepoštenim odredbama regulirana je odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 12. lipnja 2003. ("Narodne novine" broj 96/2003), a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja spornog Ugovora o kreditu i koji propis je u konkretnom slučaju lex specialis. Odredbe Zakona o obveznim odnosima, primjenjuju se tek supsidijarno, kao lex generalis, i to samo ako Zakonom o zaštiti potrošača, ili drugim posebnim zakonima, nije drukčije određeno. U konkretnom slučaju, odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje uređuju valutnu klauzulu i nameću obvezu tužitelju prema valutnoj klauzuli u CHF (švicarskom franku) su nepoštene te suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, predmetne odredbe povrjeđuju načelo jednake vrijednosti činidaba, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, čime je uzrokovana značajna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja koji je postupao u svojstvu potrošača u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03. Tužitelj ističe da je tuženik sastavio i predložio sadržaj i izričaj ugovora o kreditu, dok tužitelju nije omogućen nikakav utjecaj na oblikovanje sadržaja ugovornog odnosa. Nadalje, odredbe ugovora o kreditu ne udovoljavaju ni uvjetima propisanim u vidu informiranosti tužitelja, kao potrošača, osobito u smislu odredbe članka 1. stavak 1. točka 4. ZZP/03. Tužitelj, kao potrošač nije informiran o riziku i volatilnosti švicarskog franka, a niti upozoren od strane tuženika, čime je izravno povrijeđeno pravo na informiranost potrošača, ovdje tužitelja. Ugovor o kreditu uopće ne sadrže niti se dotiče mogućeg valutnog rizika koji je sam tužitelj preuzeo, za koji rizik je isti morao biti upozoren s obzirom na njegovo svojstvo potrošača. U razdoblju od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa do podnošenja tužbe, tečaj HRK prema CHF je neprestano rastao, čime je finalna obveza tužitelja bila u potpunosti neodređena i neodrediva. Tužitelj ističe da je on svoju obvezu ispunjavao u hrvatskim kunama, a tuženik kao kreditor je također iznos kredita isplatio u hrvatskim kunama, čime je jasno da je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu u cijelosti nepoštena, kao i na štetu potrošača, čime je ista u cijelosti ništetna. Ta je valutna klauzula u cijelosti suprotna načelu savjesnosti i poštenja, ali i načelu jednake vrijednosti činidaba, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, a koja klauzula je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja, koji je postupao u svojstvu potrošača u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03.

1. 5. Uslijed nepoštene, pa time i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tj. uslijed razlike u tečaju prilikom svake izvršene uplate u odnosu na tečaj CHF (švicarskog franka) u vrijeme isplate kredita, po predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj je isplatio (preplatio) tuženiku iznos od 50.959,34 kuna, odnosno 6.763,46 eura (obračunato prema fiksnom tečaju konverzije EUR = 7,5345 HRK). Tužitelj potražuje i zateznu kamata tekuću od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Iznosi u eurima predstavljaju iznos dobiven konvertiranjem pretplate izvršene po tužitelju u kunama, obračunato po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR=7,5345 HRK). Tužitelj je navedene iznose isplatio tuženiku isključivo uslijed nepoštenih, pa time i ništetnih ugovornih odredbi, te posljedično tužitelj ima pravo i pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka. Radi utvrđivanja preciznog iznosa koji je tuženik stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u ugovoru o kreditu, tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Čini nespornim postojanje ugovornog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o kreditu broj 128-50-2939717 i Dodatka broj KONV-01/2016.

2. 1. Tuženik ističe da sudovi u kolektivnom sporu nisu utvrđivali činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već su na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene i posljedično ništetne, pa stoga smatra kako je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne jer takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o osiguranju (čl. 8. st. 2. Ugovora) naplate osnivanjem založnog prava na nekretnini tužitelja, tuženik ističe da tužitelj uopće ne obrazlaže ništetnost te odredbe, a ista ne proizlazi iz postupka u kojem su donesene citirane presude radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev.

2. 2. Vezano uz nepoštenost ugovornih odredbi tuženik se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 96/03., u nastavku: ZZP/03) i to na odredbe čl. 81. – 85., te tvrdi kako u skladu s navedenim odredbama prvo potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene, a ako nisu da je tada potrebno provesti test poštenosti.

2. 3. Što se tiče odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi da je ista sadržana u čl. 1. i u čl. 7. Ugovora o kreditu, te tvrdi kako je ista odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a kako je tužitelju uz ugovor predan i otplatni plan u kojem su anuiteti izraženi u CHF, te kako je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tuženik smatra da je tužitelju već time obrazloženo i jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika s obzirom na to da je tako izričito ugovoreno. Tuženik dodatno ističe da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika pri čemu je javni bilježnik u skladu s čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu strankama dužan objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravnoj i ozbiljnoj volji, pa stoga smatra nedvojbenim kako je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju. Tuženik smatra kako okolnost jasnoće, razumljivosti i lake uočljivosti predmete odredbe treba cijeniti i s aspekta tužitelja kao potrošača u smislu definicije potrošača prema praksi Suda Europske unije kao osobe koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", pa je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama, te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, tako da tuženik zaključuje kako je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost.

2. 4. Prema tvrdnjama tuženika, u konkretnom slučaju je tužitelj imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarala o navedenom. Ističe da tuženik uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule te se potom prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika odabere jedna od ponuđenih opcija.

2. 5. U odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik tvrdi kako valutna klauzula nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja i ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je ugovorena kao dvostrana klauzula te da bi u slučaju pada vrijednosti CHF tužitelj bio u obvezi vratiti manji iznos kredita kao i da se povećanje vrijednosti valute CHF nije moglo predvidjeti u vrijeme zaključenja ugovora, niti se uzrok povećanja iste nalazi u postupanju tuženika, a niti je tuženik ostvario ikakav dodatni profit s obzirom na to da je i sam zadužen u istoj valuti kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

2. 6. Tuženik osporava pravo tužitelja na potraživanje bilo kakve isplate jer su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedenom konverzijom je početno odobrena glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunata u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te su umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate kamatne stope koje su primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 16.106,18 eura. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Tuženik izričito osporava da bi sporne odredbe ugovora o kreditu u bilo kojem dijelu bile ništetne. Sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik smatra notornim da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR.

2. 7. Ako bi sud odredio provođenje financijskog vještačenja, tuženik smatra da je potrebno utvrditi i tzv. negativne razlike odnosno pojedinačne iznose koje je tužitelj manje platio tijekom otplate kredita zbog smanjenja tečaja valute CHF u odnosu na početnu kamatnu stopu. Zbrajanjem samo pozitivnih razlika dobiva se simulacija kredita s primjenom jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s valutnom klauzulom što je zahtjev tužitelja. Tuženik se stoga protivi korištenju izračuna koji uzima u obzir samo „više“ plaćene anuitete.Kako bi se utvrdilo što je tužitelj zbilja platio više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi, potrebno je promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate. Kod simulacije kunskog kredita s valutnom klauzulom potrebno je uzeti u obzir sve promjene tečaja i kamatne stope pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja. Tu se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već se radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik ističe da je pravilnost njegova stava potvrđena i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.

2. 8. Nadalje osporava, i dio potraživanja s osnova tijeka kamata na pojedinačne iznose kako je tužitelj zatražio u tužbi, s obzirom na to da tuženik nije bio nepošten jer je u cijelosti postupao u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, ugovorom i općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora, te je kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, kao što tuženik nije mogao utjecati ni na promjenu tečaja valute. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

2. 9. Zbog svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tužitelju da mu naknadi parničnog troška uvećano za zakonske zatezne kamate.

3. U podnesku od 17. rujna 2024. tužitelj je očitujući se navode tuženika iz odgovora na tužbu, naveo da nijedan pravni propis ne sadrži nikakvo ograničenje u svrhu pokretanja ovo parničnog postupka. Tužitelj decidirano tvrdi da konverzijom nije obeštećen, te da stoga isti ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Ako tuženik smatra da je tužitelj u cijelosti obeštećen, onda je dužan to i dokazati. Tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju od 12. veljače 2019. posl. br. Rev-2868/2018 jasno zauzeo stav da okolnost da je sklopljena konverzija ne utječe na pravni interes za vođenje ovakvog parničnog postupka. Provedenom konverzijom tužitelj, kao potrošač, nije obeštećen. Tužitelj ističe da konverzija nije predmet ovog parničnog postupka, čime su svi navodi tuženika u cijelosti irilevantni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, konverzija uređuje odnos parničnih strana za ubuduće, te ista ne može retroaktivno otkloniti nepoštenost, sve s obzirom na to da ništetna odredba ne može konvalidirati. Stoga je tužitelj bio primoran pokrenuti ovaj parnični postupak, te za vođenje istog ima iznimni pravni interes, s obzirom na to da on nije obeštećen. Zbog navedenog, tužitelj smatra neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa. Tuženikov prigovor zastare također smatra neosnovanim. U konkretnom slučaju nije zastupila zastara potraživanja, jer se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina, dok je pokretanje postupka za kolektivnu zaštitu prava potrošača, prekinulo tijek zastare, koji stav je jasno zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Tužitelj drži da su u cijelosti neosnovani navodi tuženika kojima isti pokušava prikazati da je informirao tužitelja glede rizika vezanog uz kredit uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tuženik niti ne tvrdi da je on potpuno i pravovremeno obavijestio tužitelja kao potrošača o rizicima takve valutne klauzule, već se poziva i referira u nekom (nepoznatom) generalnom kontekstu, koji nije primjenjiv u ovom konkretnom slučaju. Istovremeno, apsolutno nigdje u tekstu ugovora o namjenskom kreditu, a kao što to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu, nije navedeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. U svakom slučaju, čak i da je u ugovoru sadržana takva formulacija ista nije i ne može biti dokaz da je tužitelj kao potrošač potpuno informiran. Naime, radi se o tipskom ugovoru predloženom po tuženiku te tužitelj nije imao mogućnost pregovora glede sadržaja odredbi. Tužitelj decidirano tvrdi da nije uopće informiran o mogućim rizicima, niti od strane zaposlenika tuženika prilikom obrade kredita, niti od strane bilo koje treće osobe koja je bila uključena u postupak obrade, podizanja ili sklapanja kredita. Upravo suprotno, tužitelju je predmetni kredit predstavljan kao najbolja moguća opcija, a švicarski franak kao stabilna valuta – te da nema razloga za sumnju. Pogrešno tuženik smatra da pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu nisu primjenjive u ovom konkretnom slučaju. Radi se o pravomoćnim sudskim odlukama, donesenim u skladu s pozitivnim pravnim propisima i pravnom stečevinom EU, koje su u cijelosti primjenjive u ovom konkretnom slučaju. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18-11 odbijena je revizija izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., podnesene u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., glede povrede kolektivnih interesa i zaštite prava potrošača na način da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule vezane u glavnicu švicarskog franka. Ističe kako je notorna okolnost da banke nisu informirale potrošače o volatilnosti švicarskog franka, kao i mogućih dramatičnih promjena samog tečaja švicarskog franka. O navedenoj okolnosti nije ni tuženik informirao tužitelja, posljedično, ugovorena valutna klauzula u ugovoru koji je predmet ovog parničnog postupka je nepoštena, pa time i ništetna.

4. U podnesku od 3. listopada 2024. tuženik je naveo da se o valjanosti ugovornih odredbi detaljno očitovao u odgovoru na tužbu, te da ustraje kod svih navoda. U pogledu tužbenog zahtjeva na isplatu, tuženik dodatno ističe da sve i kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli da je notorno da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute po osnovnom ugovoru kada su sve uplate (uključujući svako povišenje kamatne stope i svako povišenje tečaja CHF) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je u podnesku od 24. veljače 2025., naveo da prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke u dijelu u kojem je vještak obračunao ukupan iznos više uplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe temeljem koje se obveza tužitelja vezala uz tečaj CHF. Ističe kako je predmetnim nalazom i mišljenjem nesporno utvrđeno da je tužitelj tuženiku, na ime tečajnih razlika – više uplatio iznos u od 6.709,31 eura. Nadalje, vještak je utvrdio da je tužitelj više uplatio tuženiku i daljnje iznose u iznosu 4.251,11 eura te 844,85 eura. Vještak je jasno i nedvojbeno obračunao, prikazao i utvrdio da tužitelj nije obeštećen provedbom konverzije. Tužitelj je u cijelosti suglasan s tim utvrđenjem, osobito s obzirom na to da je nalaz i mišljenje u cijelosti izrađen u skladu s pravilima struke i objektivno prikazuje iznose koje je tužitelj više platio tuženiku. Tužitelj ne prihvaća nalaz i mišljenje isključivo u dijelu u kojem je vještak prikazao „negativne tečajne razlike“ (tablica smještena na kraju str. 13 i početak str. 14 izrađenog Nalaz i mišljenja), sve s obzirom da navedeno nije predmet ovog postupka, niti je isto relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, tuženik nije postavio prigovor radi prijeboja ili podnio protutužbu, a u slučaju da to namjerava učiniti, tužitelj opreza radi izjavljuje prigovor zastare.

5. 1. U skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev. Smatra bitnim ukazati način usklađenja tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ukazuje da su skoro svi obroci koji su sadržani u tužbenom zahtjevu iz tužbe istovjetni onima iz nalaza i mišljenja vještaka ili su za 0,01 eura (jedan cent) niži od onih iz nalaza i mišljenja. Razlike u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe se odnose isključivo na iznos s dospijećem 31. srpnja 2010. (vještak je obračunao 53,29 eura, dok tužitelj u tužbi zahtijeva 53,30 eura), te za iznos s dospijećem 30. rujna 2015. kojeg vještak nije prikazao u nalazu u mišljenju, a koji u tužbenom zahtjevu iz tužbe iznosi 108,38 eura. Daljnja razlika je u iznosima koje je vještak prikazao, a tužitelj iste ne potražuje, a koji se odnose na razdoblje od 31. kolovoza 2005. do 31. listopada 2008. u sveukupnom iznosu od 54,10 eura. Tužitelj ističe da usklađuje tužbeni zahtjev na način da potražuje jedan cent manje u iznosu s dospijećem na dan 31. srpnja 2010., dok glede posljednjeg obroka iz tužbe koji nije prikazan u nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj usklađuje na način da potražuje 54,10 eura. Potonji iznos predstavlja zbroj više uplaćenih iznosa za razdoblje od 31. kolovoza 2005. do 31. listopada 2008., te je tužitelj ovlašten iste potraživati kao i zateznu kamatu od kasnijeg datuma u odnosu na datum na koji bi tužitelj imao pravo. Tužitelj ističe da nije vršio izmjene iznosa glede kojih je vještak utvrdio da bi tužitelj imao pravo na jedan cent više u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe. Nadalje, daljnja razlika u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe na usklađenje datuma od kada tužitelj potražuje zatezne kamate na pojedini iznos. Naime, vještak je u nalazu i mišljenju pravilno uzeo u obzir točan dan uplate pojedinog iznosa. Time se glede nekolicine iznosa zatezne kamate potražuje od kasnijeg datuma u odnosu na onog navedenog u tužbenom zahtjevu sadržanom u tužbi. Tužitelj smatra da sve prethodno navedeno ne predstavlja preinaku tužbe, s obzirom na to da tim iznosom tužitelj potražuje nešto niži iznos u odnosu onaj iz tužbe, a zatezna kamate od kasnijeg datuma od onog u tužbi. Slijedom prethodno navedenog, a u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, tužitelj po osnovi više uplaćenih iznosa uslijed nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu potražuje iznos od 6.709,16 eura, uvećano za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog obroka, pobliže navedena u izreci presude.

5. 2. Tužitelj je na taj način djelomično povukao tužbu i to za iznos od 54,30 eura sa zateznim kamatama.

6. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Stoga je u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP), prema kojoj se tužba može povući do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane, valjalo utvrditi da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu daljnjeg iznosa od 54.30 eura sa zateznim kamatama (t. I. izreke rješenja).

8. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je u postupku izveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu (str. 12-16), otplatnog plana (str. 17-22), dodatka ugovoru o kreditu (str. 40-44), općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom Raiffeisenbank (str. 45-64), obavijesti tuženika upućene tužitelju (str. 65-67), izjave o prihvatu izračuna konverzije (str. 69), izjave (str. 70), obavijesti tuženika tužitelju s otplatnim planom i izračunom konverzije (str. 71-80), otplatnog plana kredita (str. 81-85, 100-103), novog otplatnog plana kredita (str. 86-90), pregleda izvršenih uplata (str. 91-95), zahtjeva za izmjenu po kreditu s prilozima (str. 96-99), suglasnosti (str. 104-105), otplatnog plana (str. 106-116), članka iz časopisa pravo i porezi (str. 117-129), otplatnog plana (str. 143-149), pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića od 7. studenog 2024. (str. 183-202) i pisanog očitovanje vještaka Tomislava Prpića od 30. srpnja 2025. (str. 239). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje UZ i tužitelja ŠZ koji su saslušani na ročištu od 6. studenog 2025. (str. 247-250).

8. 1. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka OZ, zaposlenice tuženika u Poslovnica Rijeka na radnom mjestu voditelja poslovnice banke, jer je sud ocijenio da je izvođenje tih dokaza nepotrebno s obzirom na to da predloženi svjedok nema saznanja o odlučnim činjenicama jer nije osobni bankar (zaposlenik u Poslovnici Umag) koji je pregovarao s tužiteljem prije sklapanja ugovora te o sklapanju konkretnog ugovora, načinu i rezultatima pregovora, nema nikakvih saznanja. Nije odlučno što bi predloženi svjedok možda mogao iskazivati o postupanju zasposlenika tuženika u drugim slučajevima podizanja kredita u valuti CHF.

9. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 11. srpnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj: 128-50-2939717, potvrđen pred javnim bilježnikom Željkom Krajina pod br. OU-1073/05 dana 19. srpnja 2005., a kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s kamatom od 4,95 % promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Dodatak ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 od 8. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja te je li nastupila zastara njegova potraživanja. Sporan je i tužiteljev status potrošača.

12. Tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 od 8. veljače 2016. čime se tužitelj kao potrošač nije odrekao prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu od 11. srpnja 2005. jer ovaj sud smatra da sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ne može dovesti potrošača u nepovoljniji položaj od onih koji te dodatke nisu sklapali.

12. 1. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK), tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, tako i u odluci broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je napomenuo da s obzirom na izraženo pravno shvaćanje u toj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske upućuje na potrebu provođenja financijskog vještačenja te utvrđenja koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

13. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

15. U skladu s tim se tužitelj korisnik kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je tužitelj na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

16. Iz iskaza svjedokinje UZ, tužiteljeve supruge proizlazi da je tužitelj 2005. podigao kredit kod Raiffeisenbank u poslovnici [adresa], radi kupnje stana. Ona je bila jamac. Tužitelj se raspitivao i kod drugih banaka, ali su bili kreditno sposobni samo za podizanje kredita s valutnom klauzulom CHF kod Raiffeisenbank. Banka je tražila da ona bude jamac. Tim kreditom kupili su stan na adresi [adresa] u kojem žive cijelo vrijeme tužitelj i ona, a ranije su s njima živjele i dvije malodobne kćeri koje su danas punoljetne te su se odselile. Stan nikada nisu koristili za nikakve druge potrebe osim za njihovo stanovanje. Nikada ga nisu iznajmljivali. Kredit je podignut s rokom otplate od 25 godina te ga još otplaćuju. U banci im nisu govorili o mogućim rizicima podizanja kredita s valutnom klauzulom CHF. Prema njezinu sjećanju rečeno im je samo da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi. Misli da im nisu ništa govorili o tečaju. Početna rata kredita je iznosila 2.500,00 kuna. Nakon dvije - tri godine rata je počela rasti da bi prešla 3.500,00 kuna. Danas rata iznosi oko 400,00 eura. Nisu mogli pregovarati s bankom o pojedinim odredbama ugovora nego su dobili unaprijed pripremljen tipski ugovor. S obzirom na to da im je rečeno da su jedino kreditno sposobni za takav ugovor, oni su ga prihvatili i potpisali. Kada je donesen zakon o konverziji banka im je ponudila da naprave konverziju kredita u EUR. Banka je napravila izračun koji su oni prihvatili jer im nije ništa preostalo s obzirom na to da je u to vrijeme tužitelj ostao bez posla, firma u kojoj je radio je otišla u stečaj te su jedva mogli otplaćivati kredit. Ne zna je li im se konverzijom smanjila rata kredita, ali se barem stabilizirala jer se fiksirala kamatna stopa. Prije potpisivanja ugovora ona nije pročitala u cijelosti ugovor. Nije im bio jasan izračun konverzije, ali su ga potpisali jer im ništa drugo nije preostalo u situacija kada je tužitelj ostao bez posla.

17. Tužitelj ŠZ iskazao je da se pridružuje navodima svoje supruge, saslušane svjedokinje jer je ona bila jamac predmetnog ugovora o kreditu te je upoznata o okolnostima sklapanja tog ugovora. Nadalje, naveo je da je on kod Raiffeisenbank imao otvoren račun, ali se ipak raspitivao i kod drugih banaka radi podizanja kredita. Ispostavilo se da je kreditno sposoban samo za podizanje kredita s valutnom klauzulom CHF kod Raiffeisenbank. Zbog toga mu nisu nudili kredit u drugoj valuti. Rečeno mu je da je švicarski franak stabilna valuta. Nisu pričali o mogućim rizicima podizanja kredita s valutnom klauzulom CHF. Ne sjeća se da su govorili o tečaju. S bankom nisu mogli pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora o kreditu, već su dobili unaprijed sastavljeni tipski ugovor. Prije potpisivanja, on je ugovor u cijelosti pročitao, ali ga nije u cijelosti shvatio jer je po zanimanju zidar te nema financijsko stručno znanje. U banci mu nisu detaljno objasnili svaku odredbu ugovora o kreditu. Stan koji su kupili predmetnim kreditom nikada nisu iznajmljivali. Koriste ga isključivo za njihovo stanovanje. Tužitelj nije vlasnik obrta pa da bi stan koristio za te potrebe. Banka im je ponudila konverziju kredita u euro te napravila izračun koji su prihvatili, ali su banci morali još platiti 500,00 eura u gotovini što su i učinili. Nisu imali primjedbi na izračun konverzije. Odlučili su prihvatiti izračun i konvertirati kredit jer su se bojali divljanja švicarskog franka te da će im rata kredita biti još veća. Osim toga, kao što je i njegova supruga rekla, u to vrijeme je on ostao bez posla te su jedva otplaćivali kredit iz sredstava suprugine plaće.

18. Iskaze tužitelja i svjedokinje sud prihvaća i ocjenjuje vjerodostojnim i istinitim s obzirom na to da su tužitelj i svjedokinja na uvjerljiv, jasan, životan i suvisao način iskazivali o okolnostima koje su im neposredno poznate i kojih su se mogli prisjetiti te u njihovim iskazima nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, a njihovi iskazi su podudarni te u bitnome potvrđeni čitanjem predmetnog ugovora.

19. Na temelju iskaza tužitelja i svjedokinje (njegove supruge) utvrđeno je da tužitelj koji je sklopio predmetni ugovor o kreditu, u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule već da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji za njega, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Iako je tužitelj prije potpisivanja pročitao predmetni ugovor o kreditu, stav je suda da je on odredbe ugovore mogao razumjeti onoliko koliko to može osoba koja nije financijske / bankarske struke (tužitelj je po zanimanju zidar). Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnikom banke u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da on od strane djelatnika banke s kojim je komunicirao nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

20. Slijedom navedenog, tuženik (na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je pojam valutne klauzule (i promjenjive kamatne stope), poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima te promjenjive kamatne stope. Drugim riječima, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju.

21. Tužitelj i njegova supruga, svjedokinja UZ su u iskazima naveli da su predmetni kredit podigli radi kupnje stana za njihovo stanovanje te njihovo dvoje tada malodobne djece te da u stanu koji su kupili predmetnim kreditom žive i danas. Navedeno proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu u kojem se u toč. 6. navodi da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju bez počeka.

22. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravni posao, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

22. 1. U konkretnom slučaju, tužitelj je zaključio ugovore o kreditu kao fizička osoba radi kupnje stana za osobne potrebe i potrebe njegove obitelji, a tuženik, na kojem je bio teret dokaza (tako i VSRH u odluci br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) nije dokazao da je tužitelj podigao kredit u svrhu bilo kakve poslovne ili poduzetničke djelatnosti ili radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja niti to proizlazi iz provedenih dokaza. Dakle, evidentno se radi o potrošačkom kreditu i tome da je tužitelj u tom ugovoru nedvojbeno nastupio kao potrošač. Tužitelj u konačnici, nije niti dužan dokazivati negativne činjenice već je to dužnost tuženika kao protivne strane, a što isti nedvojbeno nije dokazao, tako da tužitelj svakako ima svojstvo potrošača, jer na koncu, niti jedna isprava u spisu ne govori u prilog tome da bi bilo suprotno, odnosno da on nije potrošač u smislu mjerodavne odredbe čl. 3. st. 1. t. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kako je pojašnjeno. Zbog navedenog prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača nije osnovan.

23. Ugovor o kreditu broj: broj 128-50-2939717 od 11. srpnja 2005., predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

24. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15, dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020.

25. Tužitelj, s jedne strane te tuženik, s druge strane, sklopili su Dodatak ugovoru o kreditu. Predmetni Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015., dalje: ZID ZPK). Stav je ovoga suda da predmetna konverzija odnosno sklapanje Dodatka uz Ugovor o kreditu nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev tužitelja budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti sklopljenim Dodatkom ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog fraka iz osnovnog ugovora, a niti je tužitelj u trenutku konverzije znao da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, činjenica da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eura ne znači da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku preplaćenih iznosi na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

26. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, u skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio rješenje, broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

28. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi čl. 1., čl. 7. st. 1. i čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (t. I. izreke presude).

29. Vezano za utvrđenje ništetnosti odredbe o osiguranju naplate osnivanjem založnog prava i tuženikov prigovor da tužitelj uopće ne obrazlaže navodnu ništetnost, valja istaći da tužitelj zahtjevom za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora, ne dovodi u pitanje ugovoreno osiguranje osnivanjem založnog prava već utvrđenje ništetnom citirane odredbe zahtijeva iz razloga što se i u toj odredbi osiguranje uređuje uz primjenu valutne klauzule CHF.

30. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić u nalazu i mišljenju od 7. studenog 2024., iznosi mišljenje:

1. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, da je tužitelj na ime tečajnih razlika više uplatio 6.709,31 eura.

2. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 4.251,11 eura. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

3. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 844,85 eura na dan 30.09.2015.

4. Prema rekapitulaciji, a nakon uzetih iznosa iz točke 1 u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točke 2 i 3 mišljenja), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.805,27 eura i to:

- 6.709,31 eura preplate po valuti na koju teku zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja, pa do isplate,

- 4.251,11 eura razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te

- 844,85 eura manjka na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate.

5. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1,2 i 3, odnosno sukladno rekapitulaciji.

31. Očitujući se na primjedbe tuženika na njegov nalaz i mišljenje, vještak Tomislav Prpić je u pisanom očitovanju od 30. srpnja 2025. naveo da tuženik zapravo iznosi prigovore pravne prirode u koje on ne može ulaziti. Ističe da tuženik prigovara neuzimanju u obzir tzv. negativnih razlika dok je vještaku zadaćom određeno izračunati preplatu kao pozitivnu tečajnu razliku iz koje je razvidno da negativne razlike nije trebalo uzimati u obzir. Slijedom navedenog, vještak ostaje pri svom nalazu i mišljenju.

32. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti i to u dijelu u kojem je vještak obračunao ukupan iznos više uplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe temeljem koje se obveza tužitelja vezala uz tečaj CHF. Međutim, tužitelj nije prihvatio nalaz i mišljenje isključivo u dijelu u kojem je vještak prikazao „negativne tečajne razlike“ s obzirom na to da navedeno nije predmet ovog postupka.

32. 1. Tuženikove primjedbe su isključivo pravne prirode.

32. 2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer je izrađen na objektivan i stručan način, na temelju dokumentacije u spisu, dok nije uzet u obzir dio nalaza i mišljenja u kojem je vještak, iako mu to nije bilo naloženo, izračunao i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta.

32. 3. U odnosu na tuženikov zahtjev za izračun i tzv. negativnih tečajnih razlika, treba istaći da se negativne tečajne razlike ne mogu uzeti u obzir pri izračunu tražbine tužitelja iz razloga što je izostao tuženikov prigovor radi prebijanja odnosno protutužbeni zahtjev (odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023-4).

33. U skladu s čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

34. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

34. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. 2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke pravomoćno je okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (kkoje su predmet ovog postupka) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužitelj je tužbu podnio sudu 12. lipnja 2023. Stoga, sud utvrđuje da do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja.

35. Kako su ugovorne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene (specificiranim tužbenim zahtjevom) iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio tužitelj obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

36. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22. i 156/22.) čl. 2. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 155/2023) 30. prosinca 2023., čl. 1. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 114/22. i 156/22.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

37. Obje stranke su podnijele zahtjeve za naknadu troškova postupka.

37. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

38. Tužitelj je zatražio naknadu troškova zastupanja kod sastava tužbe u iznosu 250,00 eura s uključenim PDV-om, sastava podnesaka od 19. rujna 2024., 10. listopada 2024., 21. listopada 2024., 19. prosinca 2024., 5. veljače 2025. i 24. veljače 2025. u ukupnom iznosu 1.500,00 eura s uključenim PDV-om, za zastupanje na ročištima od 19. lipnja 2024., 4. ožujka 2025. i 6. studenog 2025. u ukupnom iznosu 750,00 eura s uključenim PDV-om. Zatražio je i trošak predujma za vještačenje u iznosima 350,00 eura i 250,00 eura te sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosima po 57,05 eura, sveukupno 3.214,10 eura.

38. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a, te vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje, tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, zastupanja na ročištima od 19. lipnja 2024., 4. ožujka 2025. i 6. studenog 2025., za svaku radnju u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT, sastava obrazloženih podneska od 17. rujna 2024. (očitom omaškom u pisanju tužitelj je naveo 19. rujna 2024.) i 24. veljače 2025., za svaku radnju u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT, te sastava podnesaka od 10. listopada 2024. (podnijet sudu) i 4. veljače 2025. (kada je podnijet sudu, umjesto omaškom navedenog 5. veljače 2025.), za svaku radnju u visini 25 bodova prema Tbr. 8/4 OT, ukupno 650 bodova uvećano za PDV od 25 %. S obzirom na to da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tbr. 50. OT uz pripadajući iznos PDV-a prema Tbr. 42. OT, tužitelju pripada trošak zastupanja u iznosu 1.625,00 eura.

38. 2. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu 600,00 eura (uplatio predujam u iznosu 350,00 eura i dodatno 250,00 eura koji su utrošeni) kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 57,05 eura.

38. 3. Nije mu priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer nije u obvezi plaćanja te sudske pristojbe u skladu s čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) niti će biti pozvan na plaćanje te sudske pristojbe. Osim toga, nije mu priznat trošak sastava podneska od 21. listopada 2024. (podnijet sudu tog datuma) jer je sud ocijenio da je sastav tog podneska tužitelj sam prouzročio s obzirom na to da u privitku istog dostavlja dokaze o tome da ima zakazana druga ročišta zbog kojih je podneskom od 10. listopada 2024. tražio odgodu ročišta u ovom postupka, a iste je već trebao dostaviti uz podnesak od 10. listopada 2024. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska dostavljenog sudu 17. prosinca 2024. (ne kako tužitelj naznačuje 19. prosinca 2024.) jer je sastav tog podneska bio nepotreban za vođenje postupka. Naime, tužitelj u istom konstatira da ga je sud pozvao na uplatu razlike predujma ali da mu nije dostavio nalaz i mišljenje. Navedeno je bilo nepotrebno jer je sud s namjerom prvo pozvao tužitelja na uplatu razlike predujma za podmirenje troškova vještačenja pa tek onda odlučio dostaviti nalaz i mišljenje strankama, s obzirom na to da se radilo o znatnom manjku predujma.

39. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 2.282,05 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

40. Tuženik je izgubio parnicu pa mu ne pripada pravo na parnični trošak.

U Bujama 30. siječnja 2026.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku p.p.