REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-10914/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari I- tužiteljice TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljice AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku FČ, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. iz Zagreba, Vodovodna 11, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, zastupanog po punomoćniku Tončiju Ravliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ravlić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Gundulićeva ulica 31, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika I i II tužiteljice FČ, odvjetnika te zamjenice punomoćnika tuženika IČ, odvjetničke vježbenice, dana 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da I. -tužiteljici TČ u roku od 15 dana isplati bruto iznos od 510,73 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne mjesečne iznose do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna boda, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kamate koje teku:

- na iznos od 12,06 EUR počev od 15.03.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 16,52 EUR počev od 15.04.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 7,04 EUR počev od 15.05.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 8,64 EUR počev od 15.06.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 10,83 EUR počev od 15.07.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 7,19 EUR počev od 15.08.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 1,84 EUR počev od 15.09.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 4,34 EUR počev od 15.10.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 3,03 EUR počev od 15.11.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 7,71 EUR počev od 15.01.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 3,13 EUR počev od 15.02.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 2,76 EUR počev od 15.03.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 7,71 EUR počev od 15.09.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 11,17 EUR počev od 15.10.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 17,13 EUR počev od 15.11.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 5,46 EUR počev od 15.12.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 51,15 EUR počev od 15.01.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 11,80 EUR počev od 15.02.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 14,75 EUR počev od 15.03.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 17,64 EUR počev od 15.04.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 23,69 EUR počev od 15.05.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 19,66 EUR počev od 15.06.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 12,92 EUR počev od 15.07.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 18,59 EUR počev od 15.08.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 26,18 EUR počev od 15.09.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 9,09 EUR počev od 15.10.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 9,80 EUR počev od 15.11.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 4,06 EUR počev od 15.12.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 14,53 EUR počev od 15.01.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 2,34 EUR počev od 15.03.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 15,91 EUR počev od 15.04.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 2,79 EUR počev od 15.05.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 9,16 EUR počev od 15.06.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 15,53 EUR počev od 15.07.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 5,00 EUR počev od 15.08.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 8,41 EUR počev od 15.09.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 1,95 EUR počev od 15.10.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 15,41 EUR počev od 15.12.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 14,71 EUR počev od 15.01.2020. godine pa do isplate

- na iznos od 5,74 EUR počev od 15.02.2020. godine pa do isplate

- na iznos od 23,11 EUR počev od 15.03.2020. godine pa do isplate

- na iznos od 30,25 EUR počev od 15.04.2020. godine pa do isplate

II. Nalaže se tuženiku da I.-tužiteljici TČ u roku od 15 dana isplati bruto iznos od 839,93 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne mjesečne iznose do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna boda, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kamate koje teku:

- na iznos od 74,03 EUR počev od 15.03.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 77,92 EUR počev od 15.04.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 72,84 EUR počev od 15.05.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 71,56 EUR počev od 15.06.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 79,01 EUR počev od 15.07.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 51,20 EUR počev od 15.08.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 72,27 EUR počev od 15.09.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 69,97 EUR počev od 15.10.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 48,79 EUR počev od 15.11.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 68,75 EUR počev od 15.12.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 74,93 EUR počev od 15.01.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 78,66 EUR počev od 15.02.2017. godine pa do isplate

III. Odbija se tužbeni zahtjev I. tužiteljice u dijelu u kojem traži isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u iznosima dosuđenim pod toč. I. i II.

IV. Nalaže se tuženiku da II.-tužiteljici AČ u roku od 15 dana isplati bruto iznos od 749,99 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne mjesečne iznose do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna boda, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kamate koje teku:

- na iznos od 2,84 EUR počev od 15.03.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 17,30 EUR počev od 15.04.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 22,74 EUR počev od 15.05.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 12,66 EUR počev od 15.07.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 8,33 EUR počev od 15.08.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 2,72 EUR počev od 15.09.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 6,36 EUR počev od 15.10.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 0,95 EUR počev od 15.11.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 16,90 EUR počev od 15.01.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 7,41 EUR počev od 15.02.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 6,12 EUR počev od 15.03.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 4,43 EUR počev od 15.04.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 12,64 EUR počev od 15.05.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 3,55 EUR počev od 15.06.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 3,71 EUR počev od 15.07.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 17,43 EUR počev od 15.08.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 3,22 EUR počev od 15.09.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 16,91 EUR počev od 15.10.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 7,60 EUR počev od 15.11.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 9,68 EUR počev od 15.12.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 51,74 EUR počev od 15.01.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 40,76 EUR počev od 15.02.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 19,17 EUR počev od 15.03.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 22,27 EUR počev od 15.04.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 21,89 EUR počev od 15.05.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 16,63 EUR počev od 15.06.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 12,17 EUR počev od 15.07.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 28,08 EUR počev od 15.08.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 32,33 EUR počev od 15.09.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 9,26 EUR počev od 15.10.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 11,67 EUR počev od 15.12.2018. godine pa do isplate

- na iznos od 13,25 EUR počev od 15.01.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 12,95 EUR počev od 15.02.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 10,40 EUR počev od 15.03.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 22,57 EUR počev od 15.04.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 5,40 EUR počev od 15.05.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 14,53 EUR počev od 15.06.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 36,61 EUR počev od 15.07.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 19,17 EUR počev od 15.08.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 26,05 EUR počev od 15.09.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 44,31 EUR počev od 15.10.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 7,95 EUR počev od 15.11.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 8,71 EUR počev od 15.12.2019. godine pa do isplate

- na iznos od 0,92 EUR počev od 15.01.2020. godine pa do isplate

- na iznos od 13,52 EUR počev od 15.02.2020. godine pa do isplate

- na iznos od 21,77 EUR počev od 15.03.2020. godine pa do isplate

- na iznos od 42,41 EUR počev od 15.04.2020. godine pa do isplate

V. Nalaže se tuženiku da II.-tužiteljici AČ u roku od 15 dana isplati bruto iznos od 827,66 EUR, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne mjesečne iznose do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna boda, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kamate koje teku:

- na iznos od 50,31 EUR počev od 15.03.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 78,02 EUR počev od 15.04.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 77,37 EUR počev od 15.05.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 71,96 EUR počev od 15.06.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 77,59 EUR počev od 15.07.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 71,06 EUR počev od 15.08.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 67,47 EUR počev od 15.09.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 68,35 EUR počev od 15.10.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 67,05 EUR počev od 15.11.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 68,49 EUR počev od 15.12.2016. godine pa do isplate

- na iznos od 81,05 EUR počev od 15.01.2017. godine pa do isplate

- na iznos od 48,94 EUR počev od 15.02.2017. godine pa do isplate

VI. Odbija se tužbeni zahtjev II. tužiteljice u dijelu u kojem traži isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u iznosima dosuđenim pod toč. IV i V.

VII. Nalaže se tuženiku da I. i II. tužiteljici u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.543,75 eura svakoj, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 30. siječnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

Obrazloženje

1. I. i II. tužiteljice u tužbi navode da su zaposlene kod tuženika na radnom mjestu (viša) medicinska sestra, a temeljem ugovora o radu od 4. veljače 2004. godine i aneksa ugovora o radu od 27. ožujka 2015. godine. U utuženom razdoblju od 1. veljače 2016. – 31. siječnja 2017. godine, za svaki mjesec rada u navedenom vremenskom razdoblju, tuženik tužiteljici nije isplatio cjelokupni iznos na ime plaća, dodataka na plaće i naknada plaća, a koji joj je bio dužan isplatiti. Iznos osnovne plaće koju je tuženik bio dužan isplatiti tužiteljici u utuženom razdoblju, predstavlja iznos koji se dobije umnoškom koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na kojeg je tužiteljica raspoređena i osnovice za izračun plaće u javnim službama, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, a sukladno odredbi članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01 i 39/09). Osnovica za izračun plaće u javnim službama u konkretnom slučaju za tužiteljicu je regulirana Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13 i 153/13) i Sporazumom o osnovici plaće u javnim službama Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi od 23. studenog 2006. godine, a na temelju odredbe članka 2. Zakona o osnovci plaće u javnim službama (NN 39/09 i 124/09). Navedenim Sporazumom Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi od 23. studenog 2006. godine, a koji ima svojstvo kolektivnog ugovora, ugovorena je osnovica za izračun plaće u iznosu od 5.415,37 kn. Dodatkom navedenom Sporazumu od 13. svibnja 2009. godine, u čl. II. ugovoreno je privremeno smanjenje osnovice za izračun plaće na iznos od 5.108,84 kn, dok je u članku III. tog Dodatka Sporazuma ugovoreno ponovo vraćanje osnove za izračun plaće na iznos od 5.415,37 kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a. Nadalje, Izmjenama i dopunama Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine u čl. III. određeno je da će osnovica za izračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja). Dana 27. studenog 2015. godine Državni zavod za statistiku RH objavio je Priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojega je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015. godine realan rast BDP-a iznosio 1,2%, dok je u trećem tromjesečju 2015. realan međugodišnji rast BDP-a iznosio 2,8%. Iz navedenih podataka Državnog zavoda za statistiku RH proizlazi da je dva tromjesečja za redom prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio točno 2%. Nakon objave navedenih službenih podataka Državnog zavoda za statistiku RH, Vlada RH nije donijela posebnu odluku o visini osnovice za 2016. godinu jer je na snazi bio Temeljni kolektivni ugovor i navedeni Sporazum o osnovici plaće u javnim službama s navedenim Dodatkom i Izmjenama i dopunama, a kojima je visina osnovice za obračun plaća za 2016. godinu (i dalje) bila određena u iznosu 5.415,37 kn. Međutim, unatoč tome što je tužiteljici iz navedenih razloga bio dužan obračunati plaću prema osnovici za izračun plaće u iznosu od 5.415,37 kn, tuženik je tužiteljici u utuženom razdoblju obračunavao plaću prema osnovici za izračun plaće u iznosu od 5.108,84 kn, tako da joj je u utuženom razdoblju isplaćivao manju plaću, nego što joj je to bio dužan isplatiti. S tim u vezi se posebno napominje kako je tuženik tužiteljici ovako umanjenu plaću isplaćivao za sve odrađene sata rada, kako za redovan rad, tako i u odnosu na sate rada ostvarene prekovremenim radom, subotama, nedjeljama, blagdanima i sl. Tuženik, osim što tužiteljici nije isplatio u cijelosti plaće i dodatke na plaće po osnovi navedenoj u prethodnoj točki historijata ove tužbe, on joj nije u cijelosti isplatio niti dodatke na plaću koje joj je bio dužan isplatiti po još dvije različite osnove. Prva osnova se odnosi na dodatak za otežane uvjete rada te na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a koji dodaci se kumulativno obračunavaju na sate ostvarene u prekovremenom radu i to za vremensko razdoblje od 1. veljače 2016. – 31. ožujka 2020. godine. Druga osnova se odnosi na dodatke za prekovremeni rad ostvaren u onim mjesecima u kojima blagdani i drugi neradni dani padaju na dane u tjednu od ponedjeljka do petka i to za vremensko razdoblje od 1. veljače 2016. – 31. siječnja 2021. godine. U odnosu na prvu osnovu, vremensko razdoblje od 1. veljače 2016. – 31. ožujka 2020. godine. Odredbom članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013, 96/2015), odnosno, odredbom članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, 92/19), s pripadajućim „Popisom radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak“, ugovoren je dodatak za otežane uvjete rada, koji se plaća i na sate rada ostvarene u prekovremenom radu. Jednako tako, Odredbom članka 59.a Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013, 96/2015), odnosno, odredbom članka 58. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, 92/19), ugovoren je i dodatak na plaću za iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a koji dodatak se također plaća i na sate rada ostvarene u prekovremenom radu Temeljem tih odredbi tuženik je bio dužan u utuženom vremenskom razdoblju tužiteljici isplatiti navedene dodatke na plaću za otežane uvjete rada i za iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, ne samo za sate rada ostvarene u redovitom radu, nego i sate rada ostvarene prekovremenim radom, a što tuženik u utuženom razdoblju nije učinio, nego joj je ove dodatke za otežane uvjete rada isplaćivao samo u odnosu na sate rada ostvarene redovnim radom. S tim u vezi se posebno napominje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela, održanoj 9. prosinca 2019. godine, donio obvezujuće pravno shvaćanje da „zdravstveni radnici koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“ U odnosu na drugu osnovu, vremensko razdoblje od 1. veljače 2016. – 31. siječnja 2021. godine. Tuženik je u navedenom utuženom vremenskom razdoblju tužiteljici isplaćivao dodatke za prekovremeni rad u onim kalendarskim mjesecima u kojima su blagdani i drugi neradni dani padali na dane u tjednu od ponedjeljka do petka po principu da se u mjesečni fond redovnih sati u tom mjesecu ubrajaju i sati rada blagdanom i drugim neradnim danom, umjesto da je mjesečni fond redovnih radnih sati računao po principu da u tom slučaju radni sati blagdanom, odnosno, drugim neradnim danom, ne ulaze u fond sati redovnog rada, nego da se mjesečni fond sati redovnog rada računa tako da se iz istog izuzmu sati rada blagdanom i drugim neradnim danom. S tim u vezi se pojašnjava kako je tuženik tužiteljici bio dužan isplatiti dodatke za prekovremeni rad po ovom drugom principu, odnosno na način da se u tom slučaju mjesečni fond sati redovnog rada računa tako da radni sati blagdanom i drugim neradnim danom nikada ne ulaze u mjesečni fond redovnih sati bez obzira na koji dan u tjednu su ti blagdani i neradni dani padali, a sukladno odredbi članka 58. stavka 9. Kolektivnog ugovora/2013., odnosno, sukladno odredbama članka 49. stavka 9., 10. i 11., članka 51. stavka 9., 10. i 11. te članka 58. stavka 9. Kolektivnog ugovora/2018., a vezano za odredbe Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH jer tužiteljici u tom slučaju uz osnovnu plaću pripada i dodatak za prekovremene sate ako bi stvarno odrađeni sati na kraju mjeseca prelazili mjesečni fond redovnih radnih sati, a koja naknada za prekovremeni rad tužiteljici nije isplaćivana u utuženom razdoblju na ovakav način. Imajući u vidu da je tuženik tužiteljici isplaćivao umanjenu plaću i dodatke na plaću po svim naprijed navedenim osnovama iz toč. III.1. i III.2. historijata ove tužbe, a u vremenskim razdobljima koje su u tim točkama naznačene, tuženik je tužiteljici za cjelokupno utuženo vremensko razdoblje po ovoj osnovi isplaćivao i umanjene naknade plaća, budući da se naknada plaće obračunava prema prosjeku prethodno isplaćenih plaća. Stoga, imajući u vidu da je tuženik tužiteljici po tim osnovama isplaćivao umanjenu plaću i dodatke na plaću, posljedično tome joj je isplaćivao i umanjene naknade plaća prema prosjeku prethodno ostvarenih plaća koje joj je stvarno isplatio, umjesto prema prosjeku plaća koje joj je trebao isplatiti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kako u osnovi, tako i u visini. Opreza radi tuženik ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja za utuženo razdoblje. Nije sporno da se prilikom izračuna plaće, kako to navodi tužitelj, primjenjuju odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama te Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, međutim sporna su tumačenja tužitelja odredbi kolektivnog ugovora kao i drugih propisa primjenjivih u konkretnom slučaju. U tom smislu sporna je i visina osnovice koju tužitelj smatra da treba primijeniti u utuženom razdoblju kao i interpretacija propisa koji su tužitelja doveli do pogrešnog izračuna osnovice za sporno razdoblje. Prema navodima tužitelja, tuženik je istome navodno, isplatio plaću primjenom niže osnovice za obračun plaće nego što po mišljenju tužitelja istome pripada. Plaća je u javnim službama definirana Zakonom o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09, dalje u tekstu: Zakon o plaćama) prema kojem u javnim službama plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema navedenom Zakonu plaću u javnim službama i to osnovnu plaću čine sljedeći elementi; koeficijent složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik u javnim službama raspoređen, zatim osnovica za izračun plaće te uvećanje osnovice za izračun plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Na pitanje plaća i drugih naknada koje nisu uređene spomenutim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno sklopljeni kolektivni ugovori. Nadalje, prema članku 7. Zakona o plaćama određeno je da se koeficijent radnih mjesta utvrđuje uredbom Vlada Republike Hrvatske koja se donosi uz prethodno mišljenje Ministarstva financija, ministarstva nadležnog za pojedinu javnu službu i sindikata. Sukladno navedenom, Vlada je i donijela Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (NN broj 25/13, 72/13,151/13, 09/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14 - Ispravak, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17 - Ispravak, 74/17, 122/17, 9/18, 57/18, 59/19, 79/19, 119/19, 50/20 i 128/20, dalje u tekstu Uredba). Osnovna plaća, dakle, je umnožak elemenata za plaće u javnim službama kako je ranije navedeno, odnosno koeficijenata složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik u javnim službama raspoređen, osnovice za izračun plaće i uvećanja osnovice za izračun plaće za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Zakon o osnovici plaće u javnim službama (NN 39/09, 124/09) u članku 2. propisuje kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom. Sukladno navedenom, donesena je Odluka o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama (NN 40/09) kojim je utvrđena osnovica u iznosu od 5.108,84 kn bruto, za koju tuženik smatra da se treba primjenjivati i u ovdje utuženom razdoblju u odnosu na tužitelja, a kao što je i pravilno obračunata i primijenjena. Tužitelj se, naprotiv, u konkretnom slučaju poziva na izračun osnovice plaće temeljem Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama iz 2006. godine, Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama iz 2009. godine i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 2011. godine u kojima je određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja, odnosno, rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja). Tuženik smatra kako Sporazumi nisu i ne mogu biti temelj za utvrđivanje osnovice plaće, sve sukladno ranije iznesenim navodima, dakle ne radi se niti o Kolektivnom ugovoru niti o Odluci Vlade Republike Hrvatske kako je to navedeno u članku 2. gore spomenutog Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Sporazumi mogu eventualno i okvirno služiti kao potvrda i jamstvo da će Vlada donijeti Odluku kako je to određeno ranije spomenutim propisima ili da će se na drugi način kroz odgovarajuću zakonsku ili podzakonsku regulativu urediti pitanje visine osnovice plaće. Prema tome, isplata plaće tužitelju na način i u visini koja nije u skladu sa gore navedenim propisima bila bi u cijelosti protuzakonita. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu pod poslovnim brojem Gop-1/2021 od dana 3.11.2021. godine donio je rješenje kojim je odlučeno o pravnim pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu prava jer se u tijeku provođenja parničnog postupka pojavila potreba odgovora na sljedeće pitanje cit. „(…) treba li primijeniti osnovicu za obračun plaće u iznosu od 5.415,37 kn u odnosu na državne službenike, neovisno o činjenici što je između sindikata RH sklopljen Sporazum o izmjenama i dopunama Sporazuma o osnovici plaće u državnim službama od 23. prosinca 2016., te na temelju toga potpisana Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 23. prosinca 2016.“? U svojem odgovoru Vrhovni sud navodi: „Nakon što je između sindikata državnih službenika i RH sklopljen Sporazum o izmjenama i dopunama Sporazuma o osnovici za plaće u državnim službama od 23. prosinca 2016., te na temelju toga potpisana Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike 23. prosinca 2016., kojom je za 2016. godinu utvrđena osnovica za obračun plaće u iznosu od 5.108,84 kn, plaća državnih službenika može se u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. godine obračunavati samo primjenom osnovice u iznosu od 5.108,84 kn“. Prema tome, kako je vidljivo iz ovog konkretnog slučaja, Sporazum sam po sebi nije dovoljan da bi se primjenjivala osnovica utvrđena Sporazumom, naprotiv u odnosu na državne službenike navedeno pitanje ne samo da se posebno uredilo kroz izmjene odredbi Kolektivnog ugovora, već u izmjeni Kolektivnog ugovora nije niti prihvaćena viša osnovica iz spornih Sporazuma. Tuženik smatra kao bitno ovdje istaknuti da se, unatoč odredbi članka 9. Zakona o radu (NN broj 93/14., 127/17., 98/19.) kojom je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, u odnosu na državne službenike “viša” osnovica određena Sporazumima se ne primjenjuje što potvrđuje pravno mišljenje iz gore navedenog rješenja Vrhovnog suda RH. Također, tuženik navodi, kako članak 47. KU određuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Pri tome se kao dodaci na plaću određuju stimulacija, dodaci za posebne uvijete rada, dodaci i uvećanja plaća. Obzirom na navedena određenja svi dodaci i uvećanja plaće (stimulacija, dodaci za posebne uvijete rada, dodaci i uvećanja plaće) obračunavaju se na osnovnu plaću kako je to definirano člankom 47. stavkom 2. KU. U pogledu navedene odredbe dana su mišljenja povjerenstva iz Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koje je povjerenstvo zaključcima 58. i 95. zauzelo stajalište kako za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda sati se plaća obračunava sukladno članku 51. stavku 1. podstavku 4. KU, odnosno uvećava se za 50% na osnovnu plaću radnika bez primjene položajnog dodatka. Isto tako zaključkom br. 106. određeno je kako je osnovica za izračun plaće osnovna plaća bez dodatka na plaću. Nadalje, člankom 319. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje u tekstu ZOO) određeno je kako se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Uzevši u obzir ranije citirane odredbe KU koje su izričite i jasne te ih nije potrebno posebno tumačiti, te ovdje navedenog članka ZOO, potpuno je jasno da se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću, a u koju ne ulazi prekovremeni rad. U prilog navedenim tvrdnjama idu i brojne odluke Županijskih sudova u kojima se navodi kako se dodatak na otežane uvjete rada te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ne obračunavaju i ne plaćaju na sate ostvarene kao prekovremeni rad. Također postoje u usuglašena tumačenja zajedničkog povjerenstva KU, koja sve dodatke i uvećanja obračunavaju na osnovnu plaću. Osim ranije citiranih zaključaka 58., 95. i 106. treba spomenuti i zaključak 152. u kojem se navodi kako povećanje dodatka s osnova posebnih uvjeta i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne mogu se kumulirati. Radnik koji ostvaruje pravo na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi nema pravo na povećanje dodatka s osnova posebnih uvjeta rada. Slijedom svega navedenog, tuženik je mišljenja kako tužitelj nema pravo na dodatke kako ih isti potražuje u svojem tužbenom zahtjevu. Tuženik posebno ističe kako su tumačenja Zajedničkog povjerenstva obvezujuća i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, a prema zaključcima navedenog povjerenstva, isti su sve dodatke i uvećanja tumačili na način da se dodaci obračunavaju na osnovnu plaću, bez prethodno obračunatih drugih dodataka. Prema zaključku sa 6. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora održane 18. prosinca 2018., preciznije zaključka broj 21, tumačenja ranijih povjerenstava odnose se na odredbe Kolektivnog ugovora koje su tumačene i imaju učinke tog kolektivnog ugovora. Mutatis mutandis, ovaj zaključak upravo ukazuje na činjenicu ne samo da su tumačenja KU relevantna već tumačenja imaju učinke KU, dakle obvezujuća su te se odredbe KU moraju primjenjivati sukladno tumačenju. Tome u prilog ide i recentna sudska praksa točnije Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. travnja 2021. poslovni broj Rev-281/2021 godine u kojem rješenju se jasno navodi kako Povjerenstvo za tumačenje Ugovora daje obvezujuća tumačenja odredbi Ugovora. Nadalje samom odredbom Kolektivnog ugovora propisano je kako su tumačenja Povjerenstva obvezna te se dostavljaju podnositelju upita te svim Ustanovama na koje se odnose, te imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana njegovog stupanja na snagu. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je tuženik tužitelju pogrešno obračunavao i isplaćivao naknadu plaće za godišnji odmor, naknadu plaće za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad navodno ne poštujući odredbe Zakona o radu koje uređuju navedeno pitanje. U odnosu na navode o pogrešnom računanju naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora tuženik navodi kako su izračuni i navodi tužitelja proizvoljni i neosnovani te iste tužitelj ničime nije dokazao. Naime, tuženik je pravilno vršio ovdje sporni obračun i isplatu naknade plaće tužitelju Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Sud je na temelju članka 313. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), rješenjem od 17. ožujka 2023., radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke, na predmet poslovnog broja Pr-10914/21 I.-tužiteljice spojio predmet poslovnog broja Pr- 10916/21 II-tužiteljice, s obzirom da je u oba predmeta tuženik ista pravna osoba, a oba tužbena zahtjeva temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te je o istima potrebno izvesti iste dokaze.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o radu I- tužiteljice (str. 7-9 spisa), dokumentaciju koja je dostavljena uz tužbu i to: Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, Priopćenje za javnost Državnog zavoda za statistiku, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 1. prosinca 2013., Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 28. ožujka 2018., izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2019. (str. 10-63 i 76-129 spisa), ugovor o radu II-tužiteljice (str. 73-75 spisa), izračun potraživanja za I-tužiteljicu (str. 325-326 spisa), platne liste i evidencije radnog vremena za I-tužiteljicu (str. 328-396 spisa), izračun potraživanja za II-tužiteljicu (str. 397-399 spisa), platne liste i evidencije radnog vremena za II-tužiteljicu (str. 400-469 spisa), te je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. o čemu u spisu prileži pisani nalaz i mišljenje (str. 484-496 spisa), te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP)

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako su tužbeni zahtjevi I. i II. tužiteljice osnovani.

7. Predmet spora je zahtjev I. i II. Tužiteljica kao radnika tuženika za isplatom razlike bruto plaće koja se odnosi na neisplaćene dodatke za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve efektivno odrađene sate rada, pa i prekovremeni rad, te na naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja, koja uključuje dodatke na plaću koji su predmetom tužbe. Predmet spora također je zahtjev I.-tužiteljice i II.-tužiteljice za isplatom razlike bruto plaće i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja u utuženom razdoblju koji zahtjev temelje na odredbi iz članka III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i Arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011.

8. U postupku nije sporno da su I. -tužiteljica i II.-tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju zaposlenice tuženika na radnom mjestu medicinske sestre odnosno više medicinske sestre, te da tužiteljice ostvaruju pravo na isplatu dodatka na plaću za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te da su predmetni dodaci tužiteljicama isplaćivani u utuženom razdoblju. U postupku također nije sporno da je tuženik tužiteljicama u obračunao i isplatio plaće po osnovici od 5.108,84 kn, odnosno po osnovici 5.211,02 kn, te nisu sporne visine tužbenih zahtjeva konačno uređene zajedničkim podneskom I. - i II.-tužiteljice od 13. prosinca 2025. Sporno je međutim jesu li predmetni dodaci tužiteljicama ispravno i u cijelosti isplaćeni, odnosno jesu li isplaćeni na sve efektivno odrađene sate pa i na prekovremeni rad, te je li tuženik trebao u razdoblju od veljače 2016. do zaključno siječnja 2017. plaću tužiteljicama obračunati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kuna. Također je sporno je li slijedom navedenoga u cijelosti isplaćena naknada plaće tužiteljicama za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja u utuženom razdoblju zbog povećanja plaće po navedenim osnovama.

9. Iz isplatnih lista koje prileže spisu je razvidno da se iznos isplaćenih dodataka iz mjeseca u mjesec mijenja, te se ne radi o fiksnom, odnosno paušalnom iznosu koji bi se isplaćivao tužiteljiama svakog mjeseca.

10. Odredbom članka 83. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/09, 61/11 i 73/13, dalje ZR/09), odnosno članka 91. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR) propisano je da se pod plaćom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. Odredbom čl. 86. ZR/09, odnosno čl. 94. ZR-a propisano je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

11. Prema odredbi čl. 47. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 143/13, dalje u tekstu: KU/13), plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 47. st. 2.) Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prema odredbi čl. 57. st. 1. Kolektivnog ugovora radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Istovjetno je propisano odredbama čl. 49. i 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 29/18, dalje u tekstu: KU/18), koji je u primjeni od 1. ožujka 2018. Sukladno odredbi čl. 59. Kolektivnog ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine ostvaruju pravo na dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće. Nadalje, čl. 5. Dodatka I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 96/15) propisano je da se iza čl. 59. dodaje čl. 59.a koji propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće,

12. Sud je prihvatio argumentaciju I. i II. -tužiteljice u kojoj ističu da su čitavo utuženo razdoblje radile na radnom mjestu medicinske sestre na istim poslovima, te da im stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada. Naime, tužiteljice su radile u otežanim uvjetima, odnosno imale su odgovornost za život i zdravlje ljudi, tijekom čitavog radnog vremena, odnosno kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu. Prema odredbi čl. 47. Kolektivnog ugovora definirana je plaća tužiteljicama koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Iz navedene odredbe ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na ikoji drugi način izuzev onog koji je propisan čl. 47. Kolektivnog ugovora. To znači da plaću tužiteljica i za prekovremeni rad čini osnovna plaća i dodaci u odnosu na osnovnu plaću, naravno uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada. Iz isplatnih lista i obračuna tuženika je vidljivo da dodaci na osnovnu plaću nisu isplaćeni u istim iznosima za svaki mjesec, već variraju ovisno o odrađenim satima rada, što govori u prilog navodima tužiteljica da se u ovom slučaju ne radi o isplati fiksnog, odnosno paušalnog iznosa dodatka za svaki mjesec, već iznos dodatka ovisi o količini radnih sati koje su tužiteljice odradile. Stoga, radi se o uvećanju plaće, odnosno isplati dodataka na plaću, koji se uvijek računaju u odnosu na osnovnu plaću, međutim obračunavaju se tužiteljici za cjelokupno radno vrijeme koje je ostvarila prethodnog mjeseca. U pravu su tužiteljice kada ističu da su se ispunili uvjeti za isplatu dodataka na plaću i u razdoblju prekovremenog rada, obzirom da su tužiteljice i u tom periodu bile izložene otežanim uvjetima odnosno imali su iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Prema citiranoj odredbi čl. 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada, i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljice imaju pravo za rad koji su ostvarili u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužiteljice također imaju pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. Zakona o radu.

13. Navedeno pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da radnici imaju pravo na dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

14. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio osnovanim potraživanja I. i II. tužiteljica koje se odnose na potraživanja s naslova dodatka za posebne uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate rada.

15. U odnosu na potraživanja I. i II.-tužiteljica s naslova osnovice u visini od 5.415,37 kuna bruto, sud je utvrdio slijedeće:

- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,

- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III Dodatka, te članak IV, koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III do V tih Izmjena i dopuna,

- da je 7. prosinca 2011. Arbitraža, koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži, donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, na način kako je to prethodno opisano,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV u vezi s čl. VII Dodatka Sporazumu,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015.,

- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1.1.2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u veljači 2017.

16. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 115/10, dalje: TKU/10) sklopljenim 4. listopada 2010. ugovoreno je da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Isto je propisano i TKU-om za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) u članku 51. st. 3.

17. Obzirom na ranije navedeno, sud utvrđuje da nisu pravno nevaljane Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., to stoga jer je Vlada RH kao potpisnik istih izrijekom potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., TKU od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem, te niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti u ijednom sudskom postupku tražila utvrđenje njihove ništavosti, pri čemu je irelevantno što te Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Naime, da bi to utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik to nije dokazao. Ovo pravno stajalište proizlazi iz odluka Vrhovnog suda RH (Revr-408/12 od 3. travnja 2013., Revr-847/10 od 7. prosinca 2011., i Revr-1797/09 od 7. veljače 2012.) te Odluke Ustavnog suda RH broj U-III-3535/13 od 5. ožujka 2015. Osim toga, navedene Izmjene i dopune su unesene i u TKU za službenike i namještenike u javnim službama/2012, a koji TKU je potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga nisu osnovani navodi tuženika o tome da akti nisu valjani uslijed povrede propisa o kolektivnom pregovaranju.

18. Stoga, prema stavu ovog suda, navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće su u svakom slučaju postale i dio kolektivnog ugovora čiji su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali. Činjenica je da su doista plaće zaposlenih u javnim službama regulirane Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01, 39/09), međutim, prema odredbi čl. 192. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje: ZR) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa te druga pitanja iz radnog odnosa, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se upravo u članku 51. TKU/12 uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz odredbe čl. IX navedenih Izmjena, što znači da bi istekle s danom 25. listopad 2016., ali sukladno odredbi čl. 199. st. 1. ZR-a na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, po ocjeni suda, rok važenja navedenih Izmjena i dopuna dodatka Sporazuma je istekao s danom 26. siječnja 2017.

19. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ime i za čiji račun je Vlada RH sa sindikatima javnih službi i sklopila isti.

20. Nadalje, što se tiče odgode primjene čl. III Izmjena i dopuna, ovaj sud ocjenjuje da se odredbe čl. VII na njega ne odnose, budući iz teksta i smisla čl. VII, kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., te Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., proizlazi da se odgoda odnosi samo na uskladbu, odnosno, način usklađivanja pariteta određen čl. IV dok članci III do V samo u smislu određivanja razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a, pa sukladno navedenom nije došlo do odgode primjene čl. III kojim je uređen način povrata osnovice. Navedeno proizlazi iz smisla odredbe i cilja radi kojeg je ista zaključena, budući nije logično da bi se upravo razdoblje u kojem je došlo do pada BDP-a i radi čega je odgođena uskladba osnovice ponovno koristi kao parametar za odgodu primjene odredbe u trenutku kada su se stekli uvjeti za njeno uvećanje. Naime, na ovaj način u stvari bi se potpuno onemogućila primjena uvećane osnovice (kada bi se primijenila odgoda za 12 kvartala) što je suprotno svrsi radi koje je odredba čl. III Izmjena i dopuna Sporazuma ugovorena.

21. U pogledu ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, valja navesti da je iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH, a na koje se čl. III i poziva, vidljivo da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a u trećem tromjesečju 2015. da je bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014., pa stoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno došlo do rasta međugodišnjeg realnog BDP-a prosječno 2 posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2%+2,8%=4%:2=2%) tako da su krajem 2015. ispunjeni uvjeti iz čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn bruto.

22. Nije relevantno što u ovom slučaju Vlada RH nije donijela Odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, jer propust Vlade RH da donese takvu Odluku ne može ići na štetu tužiteljica, to stoga što je Vlada RH sklopila sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, u koje spada i tuženik, a koje istog obvezuju.

23. Navedeno pravno stajalište također proizlazi iz revizijske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. koja je donesena u činjenično i pravno primjenjivom predmetu. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je osnovan i zahtjev I. i II.-tužiteljice za isplatu razlike bruto plaće zbog primjene niže osnovice od propisane kolektivnim ugovorom.

24. Slijedom navedenog osnovan je i zahtjev I. II.-tužiteljice za isplatom razlike naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja u utuženom razdoblju po navedenim osnovama, a s obzirom da prema čl. 81. ZR-a radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), odnosno da prema odredbi čl. 95 st. 1. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, te da se prema odredbi čl. 95. st. 5. ZR-a visina naknade plaće utvrđuje ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ako nije tako određena, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, stoga ispravno smatraju tužiteljice da je tuženik zbog neisplaćenih dodataka na plaću i primjene niže osnovice od propisane tužiteljicama u utuženom razdoblju obračunao niži iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.

25. Slijedom navedenoga, u postupku je utvrđeno da tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju I. i II.-tužiteljici nije obračunao i isplaćivao plaću u propisanoj visini sukladno važećem kolektivnom ugovoru i drugim važećim izvorima materijalnog prava, u utuženom razdoblju od siječnja 2016. do ožujka 2020. po osnovi neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, na sve efektivno odrađene sate kako u redovnom tako i u prekovremenom radu, te u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. po osnovi povećanja osnovice plaće za 6%, te posljedično tome i po osnovi neisplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora po navedenim osnovama.

26. Radi utvrđenja visine potraživanja I. i II. tužiteljica sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

Prema nalazu i mišljenju vještaka visina neisplaćene bruto plaće za razdoblje od veljače 2016. do ožujka 2020. s osnova dodataka na plaću iznosi za tužiteljicu TČ ukupno 510,73 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza a odnosi se na:

- 415,81 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto plaće po osnovi dodatka za posebne uvjete rada i odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a pojedini mjesečni iznosi dani su te u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza,

- 94,92 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (zbog prethodno neisplaćenih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi dani u stupcu 'o' Tabele 1 iz nalaza, a za tužiteljicu AČ ukupno 749,99 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi u stupcu 'q' Tabele 2 iz nalaza a odnosi se na:

- 673,41 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto plaće po osnovi dodatka za posebne uvjete rada i odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a pojedini mjesečni iznosi dani su te u stupcu 'm' Tabele 2 iz nalaza,

- 76,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (zbog prethodno neisplaćenih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi dani u stupcu 'o' Tabele 2 iz nalaza.

Visina neisplaćene bruto plaće za razdoblje od veljače 2016. do siječnja 2017. s osnova primjene bruto osnovice u visini od 5.415,37 kn, a u skladu s primjenom odredbe čl. III. Izmjene i Dopune dodatka sporazuma od 26. listopada 2011., iznosi za tužiteljicu TČ ukupno 839,93 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'o' Tabele 1.1. iz nalaza a odnosi se na:

- 690,82 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto plaće po osnovi razlike osnovice za obračun plaće (uračunati neisplaćeni iznosi dodataka iz Tabele 1 nalaza), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'i' Tabele 1.1. iz nalaza,

- 149,11 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremen nesposobnosti za rad (zbog prethodno neisplaćenih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'm' Tabele 1.1. iz nalaza.

Za tužiteljicu AČ ukupno 827,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'o' Tabele 2.1. iz nalaza a odnosi se na:

- 753,36 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto plaće po osnovi razlike osnovice za obračun plaće (uračunati neisplaćeni iznosi dodataka iz Tabele 1 nalaza), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'i' Tabele 2.1. iz nalaza,

- 74,30 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremen nesposobnosti za rad (zbog prethodno neisplaćenih iznosa), a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'm' Tabele 2.1. iz nalaza.

Datumi dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa dani su u stupcu 'r’ Tabele 1 i 2 i stupcu 'p' Tabele 2 i 2.1. iz nalaza.

27. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno, objektivno i izrađeno u skladu s pravilima struke. Na navedeni nalaz i mišljenje niti stranke nisu imale prigovora već su tužiteljica u skladu s istim uredile tužbeni zahtjev dok je tuženik na ročištu 22. prosinca 2025. iskazao kako nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

28. Stoga je, a s obzirom da visina tužbenog zahtjeva, konačno uređena zajedničkim podneskom tužiteljica od 13. prosinca 2025. nije sporna, valjalo tužbeni zahtjev I.-tužiteljice II.-tužiteljice u cijelosti usvojiti te naložiti tuženiku isplatu razlike bruto plaće kao u izreci.

29. Konačno, sud je utvrdio da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan. S obzirom da je tužba podnesena 15. ožujka 2021., a najstarije potraživanje sukladno čl. 92. st. 4. ZR-a, dospijeva 16. ožujka 2021., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, prigovor zastare istaknut od strane tuženika valjalo je odbiti kao neosnovan.

30. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti I. -tužiteljici i II.- tužiteljici zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće tekuće od dospijeća tj. od 15.-og u mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15. -og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 4. ZR-a, osim u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaće, što znači da se na te iznose do trenutka isplate neto plaće ne obračunavaju zatezne kamate zbog čega je odlučeno kao pod toč. III. i VI. izreke presude.

31. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je prema odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Prilikom dosuđivanja naknade troška tužiteljica, sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora, troškovniku tužiteljica te o tome da primjenjuje Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje.

Sud je u skladu s čl. 10. st. 1. ZPP-a nastojao da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, stoga je na temelju čl. 313. st. 1. ZPP-a spojio parnice radi zajedničkog raspravljanja. Sukladno Tbr. 40/1 OT kada odvjetnik u istom postupku zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10%, uz uvjet da to povišenje može iznositi najviše 50%, što u ovom predmetu znači da odvjetnik nakon spajanja postupka ima pravo na povišenje tarifnih stavaka za 10 %. Slijedom navedenoga, nakon donošenja rješenja o spajanju postupaka 17. ožujka 2023. sud je za pojedine radnje u postupku odmjerio zajednički trošak.

Tužiteljicama je priznat trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Odvjetničkoj tarifi i zatraženom trošku i to:

za sastav tužbe I. tužiteljice 100 bodova, za sastav tužbe II. tužiteljice 100 bodova (Tbr. 7/1 OTH), sastav zajedničkih podnesaka od 24.07.2023., 14.10.2024. i 13.12.2025. 110 bodova po podnesku (Tbr. 8/1 OTH), za zastupanje na ročištima održanim 11.03.2024., 11.11.2024., 22.12.2025. 110 bodova po ročištu (Tbr. 9/1 OTH) te za pristup na ročište za objavu presude 30.01.2026. 55 bodova (Tbr. 9/3 OTH) što uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% u skladu s tbr. 42. OTH iznosi 2.287,50 eura. Navedeni iznos je valjalo uvećati za trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 800,00 eura tako da sveukupno priznati trošak tužiteljicama iznosi 3.087,50 eura odnosno 1.543,75 eura svakoj tužiteljici. Pri tome je potrebno istaknuti kako se suprotno tvrdnjama tuženika trošak financijskog vještačenja ukazao neophodnim za vođenje ovog postupka budući izračun tuženika u konačnici nije odgovarao izračunu vještaka kojeg je sud prihvatio kao stručan i objektivan.

Sud tužiteljicama nije priznao zatraženi trošak sastava podnesaka od 17.02.2025. i 03.08.2025. budući isti nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka.

Sud je tužiteljicama priznao i zatraženu kamatu na parnični trošak temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13. i 93/14.) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a tekućom od dana presuđenja do isplate.

Zagreb, 30. siječnja 2026.

Suda c

Siniša Marinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. I i II tužitelja

2. pun. tuženika