REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola
Poslovni broj Gž-1394/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HEP ELEKTRA d.o.o., OIB: 43965974818, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, kojeg zastupa punomoćnica Željka Pokupec, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj P-318/2024-12 od 23. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj P-318/2024-12 od 23. srpnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 2.078,28 eura s kamatama kako je podrobnije naznačeno u izreci po propisanoj stopi. Točkom II. je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.
2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra pogrešnom odluku prvostupanjskog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva zbog zastare jer se tužitelj u postupku pozvao i na institut stjecanja bez osnove. Smatra da je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika bez osnove u pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakona, zbog čega je tuženik dužan vratiti taj iznos tužitelju. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Električna energija je tuženiku nesporno isporučena, a nije plaćena tužitelju pa zato postoji obveza tuženika podmiriti nastalu obvezu tužitelju. Sud se u presudi nije ni osvrnuo na stav tužitelja niti obrazložio zašto takav stav tužitelja nije osnovan. Tuženik je dužan platiti naknadu za isporučenu mu električnu energiju, kao vlasnik nekretnine, prema odredbi čl. 84. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 129/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015., dalje ZV). Krajnjim kupcem električne energije se u smislu odredbe čl. 3. st. 2. toč. 40. Zakona o tržištu električne energije ("Narodne novine" broj 111/2021., dalje ZTEE) smatra kupac koji kupuje električnu energiju za vlastitu uporabu pa postoji obveza tuženika na podmirenje predmetnog dugovanja. Ujedno se Općim uvjetima isporuke električne energije potrošačima iz te energije smatraju svi korisnici koji preuzimaju električnu energiju, a koja se isporučuje na temelju pisanog ugovora ili ugovora o pristupanju koji se smatra zaključenim kada isporučitelj priključi potrošača na svoju mrežu, s time da je Općim uvjetima propisano da svi ugovori zaključeni s kupcima električne energije do dana početka primjene tih Općih uvjeta koji se odnose na korištenje mreže i opskrbu električnom energijom važe do roka na koji su zaključene. Predlaže prihvaćanje žalbe, preinačenje presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu troška postupka i sastava žalbe tužitelju.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika, kao pravnog sljednika ranijeg kupca i evidentiranog kupca LF, traži isplatu troškova za uslugu dostavljene električne energije za kućanstvo u iznosu od 2.078,28 eura uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tužbeni zahtjev tužitelja odbija uz zaključak kako je nastupila zastara tražbine tužitelja prema odredbi čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje ZOO/05) prema kojoj za jednu godinu zastarijevaju, između ostalog, i tražbine naknade za isporučenu električnu energiju, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva. Ocjenjuje kako je tražbina prema posljednjem računu tužitelja (2200161993-230420-7 za razdoblje od 1. studenog 2022. do 30. travnja 2023.) dospjela 31. svibnja 2023., a kako je tužba podnesena 26. srpnja 2024., nakon proteka jednogodišnjeg roka, cjelokupna tražbina je u zastari pa tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.
7. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju tužitelji iz članka 365. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a njeni razlozi su jasni. Prvostupanjski sud je, protivno žalbenim navodima, jasno obrazložio donesenu odluku nastupanjem zastare tražbine tužitelja prema odredbi čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO-a. Iako se pritom nije izjasnio o pravnoj osnovi koju naknadno spominje tužitelj iz čl. 1111. ZOO-a, to nema značaj počinjenja te povrede, već bi se eventualno moglo govoriti o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, ali taj propust suda nije bio niti je mogao biti od utjecaja na pravilnost donesene odluke.
8. Između stranaka nije bilo sporno postojanje obvezno pravnog odnosa između njih, pravna osnova i visina potraživanja tužitelja. Nije sporno kako je tražbina prema posljednjem računu tužitelja dospjela 31. svibnja 2023., kao i da bi u takvoj situaciji, cijeneći nespornu činjenicu da se radilo o računima za električnu energiju utrošenu za potrebe kućanstva na nekretnini tuženika, nastupila zastara tražbine tužitelja prema odredbi čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO-a.
9. Sporno je, cijeneći žalbene navode tužitelja, bi li se u konkretnom slučaju radilo o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, prema kojem za tražbinu tužitelja ne bi nastupila zastara potraživanja.
10. Tužitelj prema činjeničnim navodima tužbe utuženi iznos potražuje na temelju dostavljenih računa, izvoda iz poslovnih knjiga koji su glasili na ime pravnog prednika tuženika, tvrdi kako je postojao obveznopravni odnos između stranaka jer je tuženik stupio u pravni položaj svog pravnog prednika prema rješenju o nasljeđivanju. Svoje potraživanje prema njemu tužitelj upravo definira računima izdanima na ime prednika tuženika, iako iste činjenične tvrdnje (da je tuženik kupac električne energije koja mu je isporučena i koju nije platio) naknadno obrazlaže i institutom stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Osim toga, sam u žalbenim navodima tvrdi kako obveza tuženika postoji i na temelju zakona, odredbe čl. 84. st. 3. ZV-a i čl. 3. st. 2. toč. 40. ZTEE-a.
11. Stoga, iako se prvostupanjski sud o tome nije posebno očitovao, cijeneći utvrđene odlučne činjenice, osobito nespornu činjenicu između stranaka o postojanju obveznopravnog odnosa između stranaka, ali i zakonsku obvezu tuženika, kao kupca, prema odredbi čl. 3. st. 2. toč. 40. ZTEE-a, valja reći kako se u konkretnom slučaju ne može raditi o stjecanju bez osnove prema odredbi čl. 1111. ZOO-a. Naime, između stranaka je postojala osnova prema kojoj je došlo do prijenosa imovine tužitelja na tuženika, odnosno barem je bila definirana spomenutim zakonom.
12. Kako prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka na koju ukazuje tužitelj iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na nesporno odlučno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo, odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.
U Puli, 30. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Zoran Šarić
