REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj Gž-151/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariju Perici, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4357/2023-17 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4357/2023-17 od 31. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđene su ništetnima odredbe čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu, broj ugovora 330527, sklopljenog 24. ožujka 2005. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem jednostrane odluke o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak – CHF, kao valuta uz koju su vezane sve navedene kunske protuvrijednosti u kreditu. Točkom II. i III. utvrđene su ništetnima odredbe čl. 6. 1. i 6.2. Ugovora o kreditu, o naknadi za obradu kredita (zahtjeva i administraciju kredita) te naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, sklopljenog 24. ožujka 2005. između tužitelja i tuženika, kojima je ugovoreno plaćanje na ime naknade u visini od 1,40 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom puštanja kredita u tečaj, odnosno u visini od 1,95% od iznosa kredita u skladu s Ugovorom o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj. Točkom IV. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog ništenih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 144,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama po propisanoj stopi na podrobnije iznose kako je navedeno u toj točki, do isplate. Točkom V. je naloženo tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF isplati iznos od 490,71 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose kako su podrobnije navedeni u toj točki. Točkom VI. je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznos od 167,07 eura s propisanim kamatama, po propisanoj kamatnoj stopi do isplate, točkom VII. da mu isplati na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u iznosu od 279,25 eura s pripadajućim kamatama po propisanoj stopi sve do isplate. Točkom VIII. je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.704,31 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po propisanoj stopi.

2.Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), budući da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili su oni nejasni i proturječni. Ne sadrži ni sve elemente prema odredbi čl. 338. ZPP-a. Sud je propustio utvrditi radi li se u konkretnom predmetu o prosječnom potrošaču u smislu Zakona o zaštiti potrošača i po praksi Europske unije. U pogledu ispitivanja te činjenice izveo je jedino dokaz saslušanjem tužitelja. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo prilikom ocjene čl. 6.1. i 6.2. Ugovora koji se odnosi na administrativnu naknadu i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva nepoštenim. One su bile jasne i lako uočljive, a svoju tvrdnju da se o njima nije pojedinačno pregovaralo tužitelj nije potkrijepio ni jednim dokazom. Čak i da je tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja, to ne znači da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj jer se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a svrha plaćanja naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva je jasna jer banka kao kreditor ne bi pristala na uvjete kreditiranja da takvog osiguranja nije bilo. Međutim, kako su odredbe o naknadama iz Ugovora bile jasne, uočljive i razumljive, njihovu nedopuštenost, odnosno ništetnost, nije bilo moguće utvrđivati. Ne stoje tvrdnje da je tuženica koristila nepoštenu poslovnu praksu. Time nije dovela tužitelja u neravnopravni položaj. Nije osnovana presuda ni u pogledu specifikacije tijeka zakonskih zateznih kamata na iznose obroka koje je tuženik bez pravne osnove obračunao i naplatio tužitelju. Tuženica sporne iznose nije stekla bez osnova, bila je poštena pa nema mjesta vraćanju od dana stjecanja. Sud je pogrešno utvrdio spomenuto odlučno činjenično stanje, a kako je presuda neosnovana, tako je neosnovano tuženici naloženo da plati trošak. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i dosudu troška postupka tuženiku uz trošak žalbe. Podredno, predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je i tuženica, odnosno njen pravni prednik (u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača), postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14; dalje: ZZP07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO). Također, da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, i sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, time što je glavnica kredita bila vezana uz švicarski franak, jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke, kao trgovci, svjesne rizika ugovaranja kredita uz takvu klauzulu, nisu u potpunosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke (tako ni tužitelja), s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

4.1. Osim toga, da se ni o odredbi (6.1.) kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,40% od iznosa kredita i o odredbi (6.2.) kojom je ugovorena naknada za osiguranje kredita od 1,95% na iznos glavnice kredita nije pojedinačno pregovaralo, već su bile unaprijed formulirane na tipskom ugovoru sačinjenom po tuženici, što je bilo protivno odredbama članaka 81. ZZP03-a (pri čemu da se o općim aktima tuženice po prirodi stvari i nije moglo pojedinačno pregovarati), a iznos naknade nije bio određen (sastav i struktura navedenih troškova), zbog čega se radi o nepoštenom i ništetnim, unaprijed pripremljenim odredbama koja su dovele tužitelja u nepovoljniji, neravnopravan odnos prema tuženici.

4.2. Budući da je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženice (u kojem su sadržane upravo sporne odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope u skladu s odlukom banke te odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka) došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, pravilno sud ocjenjuje kako je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda (prema odredbi članka 502.c ZPP-a, zbog čega su predmetne odredbe, i nakon provođenja drugih, po tuženici predloženih dokaza (saslušanjem tužitelja), ništetne u smislu odredbe članka 322. ZOO-a. Zaključak u pogledu pravne valjanosti tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je pravilno riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora i uvažavajući direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP i čl. 118. ZZP i čl. 502. ZPP. Tuženica ni utvrđenim odlučnim činjenicama saslušanjem tužitelja nije uspjela dokazati, a na njoj je bio teret dokaza te činjenice, da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Zato su donesene odluke u kolektivnom sporu primjenjive (imaju direktni učinak) i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (u dijelu odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli). Posljedično, prihvaća i zahtjev za traženu isplatu s pripadajućim zateznim kamatama po propisanim stopama do isplate, po pravilima o stjecanju bez osnove zbog izvršene preplate (i u dijelu plaćanja naknade po tužitelju), a do koje je došlo primjenom spomenutih ništetnih odredaba po tuženici.

4.3. Odbija prigovor zastare, budući da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena (u odnosu na naknadu tek je u ovom postupku utvrđena ništetnost) ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.), a do podnošenja tužbe nije protekao.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje žaliteljica ukazuje iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ni iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP-a.

5.1. Naime, u presudi su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji si međusobno ne proturječe. Sud je naveo razloge zašto je odlučne činjenice prihvatio ili odbio, koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio te zašto i kako ih je ocijenio. Jasno se očitovao o statusu tužitelja, kao potrošača, obrazlažući svoju odluku navedenim razlozima (točka 17. u vezi s točkom 15. obrazloženja) i to ne samo na temelju iskaza tužitelja, nego i na temelju sadržaja Ugovora o kreditu. Pritom je odluka izrađena u skladu s odredbom čl. 338. ZPP, osobito st. 4. tog Zakona.

5.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno utvrdio, što više nije ni sporno, sljedeće odlučne činjenice: da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor (odnosno prednik tuženika Volksbank d.d.) u ožujku 2005. zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 17.955 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 84 mjeseca s namjenom kupnje osobnog vozila; da je ugovoreni kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak; da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF i do promjene kamatne stope koju je banka jednostrano mijenjala, što je dovelo do povećanja anuiteta kojeg je tužitelj otplaćivao; da je odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita da plati davatelju kredita iznos od 1,40% od vrijednosti kredita za naknadu za obradu zahtjeva za kredit, a odredbom čl. 6.2. Ugovora o kreditu tužitelj obveza korisnika kredita platiti tuženiku naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, jednokratnu uplatu po premijskoj stopi od 1,95%. Pravilno je utvrdio i visinu zahtjeva tužitelja prema nalazu i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Petre Blašković. Prema iskazu tužitelja i sadržaju Ugovora o kreditu pravilno je utvrdio i kako je tužitelj bio potrošač.

7. Ugovor o kreditu broj 330527 tužitelj i tuženica zaključili su na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što ga je izradila tuženica te se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja ni na njihov sadržaj. Odredbama ZZP03, čl. 81. st. 1., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Stoga, osim što predmetni Ugovor o kreditu sadrži nepoštene i ništetne odredbe glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, sud prvog stupnja pravilno zaključuje i da sadrži i nepoštene te ništetne odredbe u članku 6.1. i 6.2. Ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit i naknada za osiguranje kredita. Odredbe o plaćanju naknada ugovarane su na netransparentan način, bez navođenja bilo kakve specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga od strane tuženice te bez ikakvog troškovnika koji bi opravdavali naplatu predmetnih naknada te koji bi tužitelju, kao potrošaču, u konkretnom slučaju, dali osnovu da prije ugovaranja, na temelju transparentnih informacija, sam procijeni gdje mu povoljnije uzeti kredit, odnosno koja banka će mu manje naplatiti troškove za koje tuženica niti ne precizira na što se odnose. Također, okolnost da su naknade određene u postotku od odobrenog iznosa kredita, i po ocjeni ovog suda, upravo ukazuje (jer time osoba koja podigne veći iznos kredita plaća i višu naknadu) da tom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi jer bi u slučaju njihovog stvarnog pokrivanja bili definirani nominalnim iznosima. Ništetnost takvih odredbi proizlazi i iz presuda Europskog suda za ljudska prava broj C-84/19 i C-224/19 iz kojih proizlazi da je naknada primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu odnosi, koja je priroda troška i usluge koja se daje za naplaćenu naknadu, uz proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te u odnosu na iznos ugovorenog kredita.

9. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja zaključio da mu nije bilo omogućeno pregovorati o visini i obvezi plaćanja spomenutih naknada, kao i da se radi o ugovornim odredbama koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz ugovorne odredbe članka 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu nije razvidno na što se odnose te nije jasno na koje se točno usluge odnose, a nije moguće ni ocijeniti koja je i je li visina naknade proporcionalna usluzi banke koja je tom naknadom podmirena.

10. Budući da tuženica nije informirala tužitelja prilikom zaključenja ugovora na što se odnosi spomenuta naknada, odnosno koji su to troškovi i usluge koji se tom naknadom podmiruju niti je pružila tužitelju mogućnost da o toj ugovornoj odredbi pregovara, postupala je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a posljedice te ugovorne odredbe uzrokovale su znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

11. Prvostupanjski sud zato pravilno zaključuje kako su odredbe iz članka 6.1. i 6.2. Ugovora ništetne, očito u smislu odredbe članaka 81. ZZP03-a te da tužitelj ima pravo na restituciju plaćenog iznosa na ime naknade, očito prema odredbi članka 323. ZOO-a. Tuženica nije dokazala niti na što se točno odnosi visina troškova naknade, pri čemu paušalno pozivanje na vlastite akte to ne dokazuje. Iako je formularni (tipski) ugovor, unaprijed određen skup ugovornih klauzula, obrazac s tipičnim klauzulama za pojedinu vrstu poslova koji olakšava sklapanje samog ugovora, a ne uređuje sve bitne sastojke ugovora, već ih može prepustiti pregovorima ugovornih strana, tuženica nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelju omogućila pregovaranje o osporenim ugovornim odredbama pa žalbeni navodi tuženice u tom smislu nisu osnovani.

12. Stoga, kako ugovorene naknade ne sadržavaju jasne ni ekonomske kriterije zbog kojih su ugovoreni, a tuženica nije razjasnila na koje se točno usluge odnose, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ugovornoj odredbi koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu korisnika kredita.

13. Budući da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pravilno je prvostupanjski sud na temelju članka 323. stavka 1. ZOO-a naložio tuženici da tužitelju isplati iznose koje mu je platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Budući da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj na temelju ništetnih odredaba o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu i radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatio tuženiku utvrđene iznose, a na temelju ništetnih odredaba iz članka 6. Ugovora naplatio navedene naknade, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO jer se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose na temelju ništetnih odredbi koje je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu suda prvog stupnja, sve prema odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a. Odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe, sve prema odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a.

U Puli, 30. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić