REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-4447/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje Andreje Fortunić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PZ, državljanina Republike Pakistan, rođen **.**.2000., kojeg zastupa opunomoćenica Sandra Dimitrijević, odvjetnica u Zagrebu, Josipa Sermagea 14A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave dana, 30. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25-06/1731, Urbroj: 511-01-212-25-8 od 30. rujna 2025. godine.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Sandri Dimitrijević, Zagreb, Josipa Sermagea 14A, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, te za pristup na ročište 12.01.2026. g. – iznos od 500,00 EUR, za pristup na ročište 26.01.2026. g. - iznos od 500,00 EUR, ukupno 1.500,00 EUR (tisućupetstotina eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška besplatne pravne pomoći u preostalom iznosu od 500,00 EUR (petstotina eura).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25- 06/1731, Urbroj: 511-01-212-25-8 od 30. rujna 2025. godine odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio PZ, rođen **.**.2000. godine u mjestu Hafizabat, Islamska Republika Pakistan, državljanin Islamske Republike Pakistan.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je pobijano rješenje tuženika nezakonito osporava u cijelosti podnošenjem ove tužbe u otvorenom zakonskom roku, a sve sukladno odredbama čl. 3. st. 1.1.1. u svezi s čl. 40. Zakona o upravnim sporovima (NN 36/24, dalje: ZUS), i to zbog bitne povrede pravila odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno Zakona općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21; dalje: ZUP), te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešno izvedenog zaključka temeljem istog, sve na štetu tužitelja.

Predmet upravnog postupka je priznavanje međunarodne zaštite tužitelju, iz razloga što je Tužitelj bio primoran napustiti zemlju podrijetla zbog siromaštva odnosno zbog traženja posla kako bi si osigurao egzistenciju. Tuženik je odbio zahtjev za međunarodnu zaštitu pozivajući se na Priručnik Ureda visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine o statusu izbjeglica, koji navodi da za slučaj daje osoba potaknuta na odlazak isključivo ekonomskim razlozima daje on ekonomski migrant, a ne izbjeglica te da na strani tužitelja ne postoji osnova za odobrenje međunarodne zaštite. S tim u vezi, UNHCR propisuje: „da se prilikom utvrđivanja statusa izbjeglice, za pravilno razumijevanje slučaja podnositelja zahtjeva moraju uzeti o obzir sve okolnosti' (str. 28. Priručnika UNHCR-a) , te nadalje: ,,s druge strane, ono što na prvi pogled izgleda kao prvenstveno ekonomski motiv odlaska, može u stvarnosti sadržavati i politički element." (str. 34. Priručnika UNHCR-a). Stoga tužitelj ističe da iz obrazloženja Pobijane odluke tuženika proizlazi da je prilikom donošenja Pobijanog rješenja došlo do povrede načela utvrđivanja materijalne istine iz odredbe čl. 8. ZUP-a koji propisuje da: ,,u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari..." a što čini Pobijano rješenje nezakonitim.

POGREŠNO I NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

Tužitelj ističe da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno budući tuženik nesporno prihvaća razloge siromaštva i nemogućnosti traženja posla na strani tužitelja kao vjerodostojne, odnosno prihvaća ekonomski razlog kao vjerodostojan, no isti ne cijeni u duhu vrlo lošeg ekonomskog stanja u zemlji podrijetla uslijed bombaških napada i terorizma, kada država podrijetla očito nije u mogućnosti brinuti o siromašnom dijelu populacije.

Tužitelj je osoba koja je bila primorana napustiti zemlju podrijetla jer je, kako nesporno navodi nije imao posao, nije mogao raditi, niti je imao zemlju koju je obrađivao. Činjenica da je tužitelj nakon napuštanja zemlje podrijetla, prije 8 godina dokazao daje radio u svih drugim zemljama, govori u prilog daje osoba koja želi i voli raditi i koja želi osigurati si egzistenciju. Tužitelj je tako radio više godina u zemljama u kojima je boravio prije Hrvatske, a što tuženiku očito nije sporno.

Dakle, činjenica da je tužitelj morao napustiti zemlju radi preživljavanja upućuje na nepostojanje minimalnih uvjeta za život i zaštitu države, što predstavlja osnovu za supsidijarnu zaštitu (čl. 21. st. 1. ZMPZ-a), jer bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla zasigurno trpio ozbiljnu nepravdu.

Stoga tužitelj osporava zaključak tuženika daje njegov odlazak iz zemlje podrijetla motiviran isključivo ekonomskim razlozima, te kao takav izvan svrhe međunarodne zaštite. Takav zaključak predstavlja pravnu i činjeničnu pogrešku, jer tuženik nije pravilno razumio i primijenio relevantne odredbe međunarodnog i nacionalnog prava o zaštiti izbjeglica.

Prema članku 21. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, supsidijarna zaštita se priznaje osobi koja ne ispunjava uvjete za azil, ali za koju postoje opravdani razlozi vjerovati da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočila sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, uključujući nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

Dakle, siromaštvo, glad i nezaposlenost mogu biti posljedica sustavnog uskraćivanja temeljnih prava ili diskriminacije - osobito ako država ne pruža učinkovitu zaštitu ranjivim skupinama. U takvim okolnostima, te pojave prelaze granice puke „ekonomske poteškoće" i predstavljaju de facto nečovječne životne uvjete koji mogu opravdati dodjelu međunarodne zaštite.

U konkretnom slučaju, sam tuženik u osporenom rješenju navodi daje tužitelj istaknuo kako „država ne vodi brigu o siromašnima" i „ „neće moći pronaći nikakav posao jer je u Pakistanu loša ekonomska situacija", a dodatno da Pakistan ima „visoku inflaciju, ozbiljnu političku nestabilnost, pojačane terorističke aktivnosti i kršenje ljudskih prava." Međutim, bez ikakve individualizirane analize, tuženik paušalno zaključuje da navedene okolnosti „ne uključuju tužitelja". Time je odluka postala proturječna samoj sebi, jer ako država sustavno ne brine o siromašnima, a tužitelj upravo pripada toj skupini, tada se navedene okolnosti ne mogu isključiti iz pojma ozbiljne nepravde, već naprotiv, predstavljaju osnovu za priznanje supsidijarne zaštite.

Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava potvrđuje da ekstremno siromaštvo i socijalna isključenost mogu doseći prag „nečovječnog postupanja" u smislu članka 3. Europske konvencije o ljudskim pravima. U presudi M.S.S. protiv Belgije i Grčke (br. 30696/09) Sud je utvrdio da su životni uvjeti podnositelja zahtjeva, koji je bio ostavljen bez sredstava za život i bez pristupa osnovnim potrebama, predstavljali povredu članka 3. Konvencije.

Analogno tome, povratak tužitelja u Pakistan, s obzirom na njegovu životnu dob, nedostatak obrazovanja, nemogućnost zapošljavanja i potpuni izostanak institucionalne pomoći, predstavlja stvaran rizik od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, što ga kvalificira za supsidijarnu zaštitu u smislu članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

U prilog navedenom, tužitelj ponavlja da je kao razloge traženja međunarodne zaštite isticao: izrazito siromaštvo, visoku nezaposlenost i političku nestabilnost. Dodatno ukazuje da su se okolnosti u Pakistanu značajno pogoršale, što potvrđuju brojni međunarodni izvori. Prema Izvješću Agencije Europske unije za azil (EUAA, prosinac 2024.) te Organizaciji Human Rights Watch (HRW), Pakistan se trenutačno suočava s jednom od najtežih gospodarskih i socijalnih kriza u svojoj novijoj povijesti.

U navedenim izvješćima ističe se sljedeće:

Inflacija je tijekom 2023. i 2024. godine dosezala gotovo 30 %, uz kontinuirani rast cijena hrane, energije i stanovanja;

Prema podacima Svjetske banke, oko 40 % stanovništva živi ispod granice siromaštva, dok se stopa nezaposlenosti kreće između 8 i 10 %;

Ozbiljna gospodarska nestabilnost posebno pogađa ranjivije društvene skupine, uključujući etničke manjine, žene i mlade, koji su dodatno izloženi diskriminaciji i društvenoj isključenosti.

Human Rights Watch u svom izvješću o stanju ljudskih prava u Pakistanu navodi daje zemlja suočena s jednom od najdubljih gospodarskih kriza u svojoj povijesti, uz nagli porast siromaštva, inflacije i nezaposlenosti. Posebno su pogođene skupine s niskim primanjima zbog mjera štednje koje je zahtijevao Međunarodni monetarni fond (MMF) te zbog ukidanja subvencija za gorivo i energiju bez odgovarajućih socijalnih nadoknada.

Prema podacima Državne banke Pakistana (SBP), vanjski dug i obveze zemlje u lipnju 2024. iznosili su 34,3 % BDP-a, dok je u siječnju iste godine SBP upozorila da Pakistan u sljedećih 12 mjeseci mora otplatiti gotovo 29 milijardi američkih dolara vanjskog duga, što čini približno 45 % očekivanog deviznog prihoda države. Svjetski program za hranu (WFP) u izvješću iz srpnja 2024. navodi da su gospodarska nestabilnost, politička podjela, učestale prirodne katastrofe i visoka inflacija dodatno povećale razinu siromaštva i narušile otpornost stanovništva. Slično tomu, UNICEF ističe da je oko 16 % stanovništva nema siguran pristup hrani i osnovnim uslugama poput zdravstva.

Prema procjenama Međunarodne organizacije rada (ILO), stopa nezaposlenosti 2024. godine iznosila je 8,2 %, dok je Svjetska banka procijenila 10,3 %. Odbor UN-a za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD) u rujnu 2024. izrazio je zabrinutost zbog visoke razine siromaštva i nezaposlenosti, posebno među etničkim manjinama. Navedeni podaci jasno ukazuju da se Pakistan nalazi u teškoj gospodarskoj, političkoj i društvenoj krizi, koja ozbiljno ugrožava osnovne životne uvjete velikog dijela stanovništva. Povratak podnositelja žalbe u takve okolnosti predstavlja stvaran i neposredan rizik za njegovo dostojanstvo, egzistenciju i temeljna ljudska prava, uključujući pravo na život, pristup osnovnim životnim potrebama.

U prilog ugroženosti tužitelja u zemlji podrijetla, ističe se i službeni podatak iz zajedničkog programa United Nations High Commissionerfor Refugees (UNHCR) i Pakistan Poverty Alleviation Fund (PPAF), prema kojem pojedine regije u Pakistanu spadaju među najsiromašnije na svijetu, a stanovništvo tog područja suočava s ekstremnim siromaštvom i potpunim izostankom osnovnih životnih uvjeta. Slični pokazatelji odnose se i na pokrajinu Punjab (pokrajina tužitelja!), gdje su prema podacima Svjetske banke (World Bank Poverty and Equity Brief, Pakistan 2023.) i UNDP-a (Pakistan National Human Development Report) zabilježene izrazite regionalne razlike i kontinuirano visoke stope siromaštva u ruralnim područjima. U pojedinim dijelovima Punjaba više od 35 % stanovništva živi ispod granice siromaštva, pri čemu je značajan dio populacije izložen riziku od prehrambene nesigurnosti, nedostatka pitke vode, zdravstvene skrbi i obrazovanja.

Takvi socioekonomski uvjeti - obilježeni sustavnim siromaštvom, izostankom državne potpore, te nemogućnošću ostvarivanja osnovnih prava na rad, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu - u međunarodnoj praksi prepoznaju se kao indikator strukturne diskriminacije i društvene isključenosti. Posljedično, iako siromaštvo samo po sebi ne mora predstavljati osnovu za međunarodnu zaštitu, kada ono proizlazi iz sustavnog uskraćivanja prava ili državne nebrige prema određenim društvenim skupinama, može imati značaj u smislu članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava (zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja), kao i u smislu tumačenja članka 33. Konvencije o statusu izbjeglica (načelo non-refoulement).

POVREDA PRAVILA POSTUPKA I POGREŠNA PRIMJENA MATERUALNOG PRAVA

Tuženik je počinio povredu članka 9. ZUP-a - načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Ova odredba propisuje da službena osoba u javnopravnom tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te rješava upravnu stvar na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U ovom slučaju, tuženik nije osigurao savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza, a izvedeni dokazi su u suprotnosti s razlozima koji se navode u obrazloženju Pobijanog rješenja.

Osim toga, tuženik nije ispoštovao načelo materijalne istine propisano člankom 8. ZUP-a, prema kojem je dužan utvrditi pravo stanje stvari, odnosno analizirati i utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Pobijano rješenje ne sadrži valjano obrazloženje u vezi s razlogom odlaska iz zemlje koji navodi tužitelj te aktualnom situacijom u zemlji podrijetla.

Tuženik je počinio povredu članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, jer u postupku nije pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje čine osnovu za dodjelu međunarodne zaštite. Umjesto da ocijeni ukupnost osobnih i objektivnih okolnosti slučaja, tuženik je pogrešno poistovjetio „ekonomske raz/oge" s odsustvom rizika od ozbiljne povrede osnovnih prava, iako međunarodna praksa jasno razlikuje ekonomske teškoće od situacija u kojima su siromaštvo, nezaposlenost i društvena isključenost posljedica sustavnog uskraćivanja prava ili diskriminacije. Takvim pristupom tuženik je propustio provesti cjelovitu i savjesnu procjenu osobnih okolnosti tužitelja u svjetlu aktualne gospodarske, socijalne i sigurnosne situacije u Pakistanu, te je odluku donio protivno načelima ZMZP-a.

Slijedom navedenog, tuženik je pogrešno primijenio materijalno pravo poistovjećujući „ekonomske razloge" s odsutnošću rizika, te je time zanemario svrhu i cilj međunarodne zaštite, kao i obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine, Protokolom iz 1967. godine i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava.

Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Upravni sud u Zagrebu nakon provedenog postupka i izvedenih dokaza te uvida u priloženu dokumentaciju i dokumentaciju u spisu predmeta tuženika, sam riješi ovu upravnu stvar te poništi ješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216- 03/25- 06/1731, URBROJ: 511-01-212-25-8, od 30. rujna 2025. te se tužitelju odobrava supsidijarna zaštita u Republici Hrvatskoj,

podredno:

Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216- 03/25-06/1731, URBROJ: 511-01-212-25-8, od 30. rujna 2025. te predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana. Tužitelj navodi da je rješenje tuženika KLASA:UP/I-216-25-06/1731, URBROJ:511- 01-212-25-8 od 30.09.2025. godine nezakonito te ga tužitelj osporava u cijelosti zbog čega podnosi tužbu zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te izvedenog zaključka temeljem istog, a sve na štetu tužitelja. U obrazloženju tužbe tužitelj navodi d aje tuženik u rješenju pogrešno ustvrdio daje tužitelj zemlju podrijetla napustio iz ekonomskih razloga navodeći siromaštvo i traženje posla, ali nije uzeo u obzir tumačenje Priručnika ureda visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine o statusu izbjeglica prema kojem se na stranici 34. navodi da ”...s druge strane, ono što na prvi pogled izgleda kao prvenstveno ekonomski motiv odlaska, može u stvarnosti sadržavati i politički element... Zbog navedenog tužitelj smatra daje došlo do povrede načela utvrđivanja materijalne istine iz čl. 8. Zakona o upravnom postupku temeljem kojega je tuženik bio dužan utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Tužitelj navodi u razlozima podnošenja tužbe činjenicu da je morao napustiti zemlju podrijetla radi preživljavanja što upućuje na nepostojanje minimalnih uvjeta za život i zaštitu od strane države, a što predstavlja osnovu za supsidijarnu zaštitu jer bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla trpio ozbiljnu nepravdu. Opunomoćenica tužitelja navodi sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojemu se utvrđuje da ekstremno siromaštvo i socijalna isključenost mogu doseći prag "nečovječnog postupanja" u smislu čl. 3. Europske konvencije o ljudskim pravima. U tužbi se dalje navode izvješća prema kojima se Islamska Republika Pakistan nalazi u teškoj gospodarskoj, političkoj i društvenoj krizi koja ozbiljno ugrožava osnovne životne uvjete velikog dijela stanovništva, a posebno pokrajina Punjab iz koje tužitelj dolazi, zbog čega takve okolnosti predstavljaju stvaran i neposredan rizik za tužiteljevo dostojanstvo, egzistenciju i temeljna ljudska prava kako stoje pravo na život i pristup osnovnim životnim potrebama. Nadalje, tužitelj smatra daje tuženik počinio povredu članka 8. ZUP-a jer nije utvrdio pravo stanje stvari odnosno analizirao i utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, zatim je počinio povredu čl. 9. ZUP-a, odnosno nije osigurao savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno odnosno ukupnost svih dokaza zajedno. Na kraju, tužitelj smatra da tuženik nije pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje čine osnovu za dodjelu međunarodne zaštite opisane u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jer je pogrešno primijenio materijalno pravo poistovjećujući "ekonomske razloge" traženja međunarodne zaštite s odsutnošću rizika čime je zanemario svrhu i cilj međunarodne zaštite kao i obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom iz 1967. godine. Zbog svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud donese presudu kojom se upravna tužba usvaja, poništava gore navedeno rješenje Ministarstva unutarnjih poslova i tužitelju odobri supsidijarna zaštita. Podredno, predlaže se poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći i isplata troškova pravne pomoći na teret tuženika te se predmet vraća na ponovno postupanje.

Tuženik odbija kao netočne ove navode tužitelja, s obzirom na to daje u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te, postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine'1, broj: 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25) i Zakona o strancima („Narodne novine“, broj:133/20., 114/22. i 151/22.), uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih Zakona.

Tuženik navodi da je tužitelj izjavio da ne posjeduje nikakve osobne dokumente jer je zemlju podrijetla napustio kao maloljetna osoba. Nikada nije bio proganjan ili diskriminiran temeljem vjere, rase, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini. Također nije iskazivao strah zbog povratka u zemlju podrijetla zbog eventualnog suočavanja sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde kao što je smrtna kazna, smaknuće, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Jedini problem kojeg je tužitelj navodio tijekom davanja zahtjeva i saslušanja su ekonomski razlozi, dakle siromaštvo i nemogućnost pronalaženja posla i osiguravanja egzistencije. Navedeno priznaje i tužitelj u tužbi, ali smatra daje cjelokupna politička, društvena i gospodarska situacija u Islamskoj Republici Pakistanu takva da su obični ljudi, pa tako i tužitelj, dovedeni na rub granice siromaštva što prema njemu, predstavlja rizik od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja odnosno kvalificira ga za stjecanje statusa supsidijarne zaštite. Navedena tvrdnja se ne može uzeti ozbiljno jer ukoliko bi se odredbe Zakona razvukle do te mjere da glad i siromaštvo postanu temelj stjecanja međunarodne zaštite, onda bi 10% svjetskog stanovništva koje zarađuje 2,15 dolara po danu, a što je granica ekstremnog siromaštva, mogli okvalificirati kao izbjeglice temeljem Konvencije iz 1951. godine i Protokola iz 1967. godine. U svijetu postoje razne institucije koje se bave različitim globalnim problemima i čije se djelovanje temelji na različitim konvencijama, deklaracijama i protokolima koje se ugovaraju na svjetskoj razini. Međunarodna zaštita ima strogo definirane granice unutar kojih djeluje kao i ciljane osobe koje obuhvaća svojim djelovanjem. Tužitelj ničime što je naveo ili je utvrđeno relevantnim izvješćima ne potpada pod navedeni zakon niti mu je Republika Hrvatska ciljana zemlje u kojoj namjerava ostati. Zbog svega navedenog, tuženik ostaje pri donesenom rješenju kao i pri obrazloženju istog vezano za tužiteljevo traženje međunarodne zaštite jer smatra daje tužba neosnovana te predlaže da Naslovni sud odbaci tužbu i potvrdi osporavano rješenje.

Mole da se u slučaju žalbe postupi sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao lex specialis kojim je propisano da žalba na prvostupanjsku odluku Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Takvo stajalište zauzeo je i Visoki upravni sud u presudi Usž-4354/19-3 od 26. kolovoza 2020. godine.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Sud je dana 04. ožujka 2024. g. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja ali u opunomoćenika tuženika, a u odsutnosti tužitelja za kojeg je njegova opunomoćenica navela da se se s njim čula telefonom i da joj je isti decidirano rekao da će doći na sud, a sada više ne može stupiti u kontakt s njim pa je molila odgodu ročišta što je Sud rješenjem odbio, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12 i 152/14.).

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Uvidom u osporavano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25- 06/1731, Urbroj: 511-01-212-25-8 od 30. rujna 2025. godine Sud je utvrdio da je istim odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio PZ, rođen **.**.2000. godine u mjestu Hafizabat, Islamska Republika Pakistan, državljanin Islamske Republike Pakistan, s obrazloženjem kako je PZ (u daljnjem tekstu: tražitelj) je dana 21.4.2025. godine zatečen u nezakonitom prelasku državne granice te je idući dan od strane djelatnika Policijske postaje Samobor, Policijske uprave zagrebačke, prilikom čega je izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Hrvatska) te je upućen javiti se u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41 (u daljnjem tekstu: Prihvatilište). Službenom zabilješkom Prihvatilišta od 27.03.2025. godine zabilježeno je da se isti nije vratio u Prihvatilište niti je prijavio novo boravište u zakonski predviđenom roku. Dana 18.07.2025. godine tražitelj je ponovno zatečen, bez dokumenata, u nezakonitom prelasku državne granice prema Bosni i Hercegovini zbog čega mu je 18.07.2025. godine od strane Postaje granične policije Novska s ispostavom Jasenovac, Policijske uprave sisačko-moslavačke, izdano iješenje o ograničenju kretanja KLASA: UP/I-216-01/25-03/545 URBROJ: 511-10-11-25-1, smještajem u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, na razdoblje od 3 mjeseca radi zaštite javnog poretka Republike Hrvatske. Dana 29.07.2025. godine tražitelj je u službenim prostorijama Prihvatnog centra za strance, Slavka Kolara 82, Obedišće Ježevsko (u daljnjem tekstu: PCS Ježevo) podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Naveo je da međunarodnu zaštitu traži zbog toga što je u zemlji podrijetla želio raditi, a nije imao niti posao niti zemlju koju bi obrađivao. Zemlju podrijetla, Islamsku Republiku Pakistan (u daljnjem tekstu: Pakistan) je napustio iz ekonomskih razloga kako bi negdje drugdje pronašao posao.

Dalje navodi da nije mogao tražiti zaštitu državnih ili nekih drugih tijela u zemlji podrijetla jer država ne vodi brigu o siromašnima. Također, navodi da nije mogao svoje probleme riješiti preseljenjem u neki drugi dio Pakistana jer ne može nigdje drugdje živjeti. Na okolnosti povratka u zemlju podrijetla izjavljuje da ako se vrati opet neće moći pronaći nikakav posao jer je ekonomska situacija u Pakistanu loša i nigdje nema posla. Povodom podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a radi izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite, tražitelj je saslušan na zapisnik dana 18.09.2025. godine. Tijekom saslušanja povodom podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj, tražitelj navodi daje zemlju podrijetla napustio samovoljno još prije 8 godine kao maloljetna osoba, bez ikakvih dokumenata. Godinama je ilegalno boravio u [adresa], Turskoj, Grčkoj kao najamni radnik obavljajući fizičke poslove. U bitnome navodi kako je Pakistan napustio jer nije išao u školu, nije imao posla pa je morao napustiti zemlju podrijetla zbog egzistencijalnih razloga. Potvrđuje da je Pakistan samovoljno napustio odnosno da ga nitko nije proganjao ili tjerao na isto. Nikada nije imao problema s vojskom ili policijom, pravosuđem niti je imao problema zbog svoje vjere, nacionalnosti ili plemenske pripadnosti. Potvrđuje da nikada nije bio uhićivan, tužen ili zlostavljan niti da je itko od njegove obitelji imao problema s tijelima vlasti u Pakistanu. Navodi da nikada prije na ruti putovanja nije bio zaustavljan od strane policije sve do nedavno kada gaje privela hrvatska policija. Iz tog razloga nikada niti u jednoj zemlji nije tražio međunarodnu zaštitu jer mu ista nije bila potrebna. Tek je u Hrvatskoj zatražio istu jer je bio priveden od strane policije. Tražitelj spisu predmeta nije priložio identifikacijske isprave niti dokaze ili dokumente kako bi potkrijepio svoje tvrdnje navedene na zapisniku ili saslušanju. U postupku ispitivanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije utvrđeno postojanje indikatora ranjivosti.

Procjena vjerodostojnosti materijalnih činjenica i valjanosti dokaza

Tražitelj je na zahtjevu naveo da je Pakistan napustio zbog siromaštva odnosno zbog traženja posla kako bi sebi osigurao egzistenciju. Zemlju podrijetla je napustio vrlo mlad, neoženjen, bez završene škole. Kako je naveo, prvo je četiri godine živio u [adresa], nakon čega odlazi ilegalno u Grčku gdje također boravi skoro četiri godine radeći razne najamne poslove. U veljači 2024. godine odlazi iz Grčke preko Bosne i Hercegovine, gdje se zadržao oko godinu dana, prema Italiji, ali je u ožujku 2025. godine u Hrvatskoj uhićen od strane hrvatske policije zbog čega je izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu. Republika Hrvatska mu nije bila ciljana zemlja niti je u Hrvatskoj htio tražiti međunarodnu zaštitu. Tijekom davanja iskaza na zahtjevu i saslušanju, naveo je da je u zemlji podrijetla nije imao nikakvih problema zbog vjerske, nacionalne ili političke pripadnosti. Nikada nije bio uhićivan, pritvaran, mučen ili fizički zlostavljan. Nitko ga nije proganjao već je zemlju podrijetla napustio isključivo zbog ekonomskih razloga. U Priručniku Ureda visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine o statusu izbjeglica, navodi se kako je migrant osoba koja, zbog razloga koji nisu sadržani u definiciji pojma izbjeglice, dobrovoljno napusti svoju zemlju kako bi se nastanila negdje drugdje. Može biti potaknut željom za promjenom ili avanturom, obiteljskim ili nekim drugim razlogom privatne naravi. Ako je potaknut na odlazak isključivo ekonomskim razlozima, on je ekonomski migrant, a ne izbjeglica. Razvidno je kako je tražitelj dobrovoljno napustio svoju zemlju podrijetla zbog ekonomskih razloga, a ne zbog osnovanog straha od proganjanja zbog rasne, vjerske, nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Budući da ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla prema međunarodnim i nacionalnim pozitivnim propisima nisu osnova za odobrenje međunarodne zaštite, navedeni razlozi se dalje neće razmatrati.

Procjena budućeg rizika

Zbog svog identiteta, nacionalne pripadnosti i vjerskog identiteta ne očekuje se da bi tražitelj trebao imati problema pri povratku u zemlju podrijetla. Kako je naprijed navedeno, tražiteljevi problemi proizlaze iz ekonomskih problema s kojima se susretao u zemlji podrijetla. Na saslušanju je decidirano naveo kako se ne želi vratiti u zemlju podrijetla jer "neće moći pronaći nikakav posao jer je u Pakistanu loša ekonomska situacija". Naveo je da nije siguran bi li zemlju podrijetla napustio da imao posao od koga bi mogao živjeti. Dakle, tražitelj je samovoljno napustio zemlju podrijetla zbog ostvarivanja ekonomskih interesa, a ne zato što je proganjan ili otjeran. Ničime mu nije bio ugrožen integritet života i načina života koji vodi, ali on sam nije bio time zadovoljan. Temeljem svega naprijed navedenog, tražitelj nije dokazao daje njegov strah osnovan da bi zbog toga njegov daljnji boravak ili povratak u zemlju podrijetla bio nepodnošljiv u smislu razloga navedenih u definiciji opisanoj u Priručniku UNHCR-a . Zaključuje se da tražitelj nije bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi u zemlji podrijetla niti se procjenjuje da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti u opasnosti od istog. Tražitelj je naveo da je imao mogućnost školovati se u zemlji podrijetla kao i da mu je bila dostupna sudska i zdravstvena zaštita te mu nije bilo zapriječeno niti ostvarivati prihode. Stoga za tražitelja, u odnosu na situaciju u zemlji podrijetla, ne postoji razumni stupanj vjerojatnosti da će povratkom biti izložen postupcima koji mogu prerasti u proganjanje ili ozbiljnu nepravdu.

Zahtjev za međunarodnu zaštitu nije osnovan

Sukladno članku 20. Zakona, azil če se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zahtjev će se odbiti ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. i 21. navedenog Zakona.

Analizom izjava tražitelja nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. U tražiteljevim navodima nije utvrđeno postojanje prethodnog proganjanja niti pritisaka od strane tijela vlasti koji bi prerasli u proganjanje te je njegov strah ocjenjen kao subjektivan strah temeljen na složenoj obiteljskoj i ekonomskoj situaciji, a ne strah temeljen na proganjanju.

Također, nema dokaza da su tražiteljev život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, odnosno da bi mu život i sloboda bili u opasnosti od proganjanja u slučaju povratka. Pakistan je napustio legalno koristeći osobne identifikacijske dokumente izdane od strane zemlje podrijetla. Sukladno članku 21. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, supsidijarna zaštita priznat če se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da če se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

Sukladno članku 21. stavku 2. Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi. Tražitelj prema vlastitim navodima u zemlji podrijetla nije bio kažnjavan ili tužen niti mu je mjesto boravka bilo pretresano. Također nije bio izložen mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju. Probleme koje je navodio tiču se isključivo njegovih egzistencijalnih problema opterećenih ekonomskom situacijom u zemlji podrijetla, ali isti nisu vezani za međunarodnu zaštitu. Utvrđujući osobne okolnosti tražitelja, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Također nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje tražiteljevom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba jer nema saznanja o postojanju sličnog na području Pakistana. Razmatrajući opće stanje u zemlji podrijetla, Pakistan je zemlja s visokom inflacijom koja je trenutno u padu te nedovoljnim rastom BDP-a. Vanjski dug je vrlo visok i Pakistan je ovisan o kreditima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Dodatno, na Pakistan jako utječu vanjski faktori kao stoje latentan sukob sa susjednom Indijom te klimatske nepogode koje se očituju u razornim poplavama koje uzrokuju pogoršanje ekonomskih prilika u zemlji 345. Također, Pakistan se suočava s političkom nestabilnošću nakon izbora 2024. godine što rezultira pojačanim terorističkim aktivnostima separatističkih pokreta (npr. Tehreek-e-Talibana Pakistan, TTP) te pojačanim kršenjem ljudskih prava čime su posebno ugrožene nevladine organizacije, branitelji ljudskih prava i novinari67. Ipak, ništa od navedenog ne uključuje tražitelja niti je tražitelj išta od navedenog navodio kao razloge napuštanja zemlje podrijetla zbog čega se isto ne može primijeniti na njega.

Slijedom navedenog, utvrđeno je da tražitelj međunarodne zaštite ne ispunjava uvjete za odobrenje azila navedene u članku 20. niti uvjete za odobrenje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te je valjalo odlučiti kao u točki 1. izreke rješenja sukladno članku 38. stavku 1. točki 3. Zakona.

8. Odredbom članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Odredbom članka 21. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se supsidijarna zaštita, priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona, ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Odredbom članka 21. stavak 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Odredbom članka 38. stavak 1. točka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se zahtjev odbiti ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. i 21. navedenog Zakona.

12. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, jer je tuženik pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nema ključnih elemenata u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog kojeg se ne može ili ne želi staviti pod zaštitu svoje zemlje. Nadalje, tuženik je pravilno zaključio da tužitelj u iskazima danim pred tuženikom nije uložio istinski napor da uvjerljivo objasni svoju situaciju i probleme, te da dokazima potkrijepi svoj zahtjev, u kojem slučaju bi tek mogla doći u obzir primjena blagodati sumnje iz članka 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tuženik je obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite ili supsidijarne zaštite, te naveo razloge zbog kojih je utvrdio da za tužitelja povratkom u zemlju podrijetla ne bi došlo do stvarnog rizika da će tražitelj međunarodne zaštite biti izložen ozbiljnoj nepravdi. Naime i sud ocjenjuje vrlo kontradiktornima i nedosljednima iskaze tužitelja dane pred tuženikom, a na Sud tužitelj nije došao dati svoj iskaz, oko razloga zbog kojih je ponio zahtjev za međunarodnu zaštitu razlozi napuštanja Turske (kao zemlje podrijetla) odnosno isti su ocijenjeni nevjerodostojnima, a i iz razloga što tužitelj nije pobio niti pojasnio uočene proturječnosti, nelogičnosti i netočnosti ne došavši ni na Sud. Uz to, za tužitelja nije utvrđeno postojanje predvidivog, stvarnog i osobnog rizika od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u zemlji podrijetla. Iz obrazloženja tužbe proizlazi da je tužitelj zapravo nezadovoljan odlukom tuženika temeljem koje je odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, lako tuženik ima razumijevanja za nezadovoljstvo tužitelja navedenom odlukom, ističe da subjektivno nezadovoljstvo osporavanim rješenjem ne znači da je osporavano rješenje i objektivno nezakonito.

Stoga je pravilno i zakonito iz utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku ocijenjeno kako proizlazi da tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje međunarodne zaštite sukladno članku 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti pa je zato i u skladu sa zakonom njegov zahtjev odbijen.

13. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

15. Kako je tarifnim brojem 27. važeće Tarife propisano da u upravnim sporovima za sastav tužbe i zastupanje na raspravi u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada 500 bodova, a vrijednost boda prema tarifnom broju 54. citirane Tarife iznosi Vrijednost boda iznosi 2,00 eura, to je Sud točkom III. izreke presude naložio tuženiku da isplati odvjetniku Sebastianu Miše, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500 EUR, te za pristup na ročište 12.01.2026. g. – iznos od 500,00 EUR, za pristup na ročište 26.01.2026. g. - iznos od 500,00 EUR, ukupno 1.500,00 EUR.

U Zagrebu 30. siječnja 2026.

Sutkinja:

Željka Babarović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. i čl. 70. ZUS-a).

DNA:

1. Odvjetnica Sandra Dimitrijević, [adresa] Zagreb, Josipa Sermagea 14A,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335,

3. U spis