Poslovni broj: Pn-829/2015-204

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću u pravnoj stvari I. tužiteljice MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; II. tužiteljice MSE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; i III. tužitelja AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice, Vinogradska cesta 29, Zagreb, OIB: 84924656517, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13.01.2026., dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da I. tužiteljici ŠS isplati iznos 180.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06.02.2015. do isplate, i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da I. tužiteljici ŠS isplati iznos 43.798,53 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06.02.2015. do isplate, i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da II. tužiteljici PS isplati iznos 34.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06.02.2015. do isplate, i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da III. tužitelju AS isplati iznos 34.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06.02.2015. do isplate, i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da I. tužiteljici ŠS isplati iznos 147.360,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 645,60 EUR od 05.09.2012. do isplate;

- na iznos 645,60 EUR od 05.10.2012. do isplate;

- na iznos 645,60 EUR od 05.11.2012. do isplate;

- na iznos 645,60 EUR od 05.12.2012. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.01.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.02.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.03.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.04.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.05.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.06.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.07.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.08.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.09.2013. do isplate;

- na Iznos 628,80 EUR od 05.10.2013. do isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.11.2013. do Isplate;

- na iznos 628,80 EUR od 05.12.2013. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.01.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.02.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.03.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.04.2014. do Isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.05.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.06.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.07.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.08.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.09.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.10.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.11.2014. do isplate;

- na iznos 660,00 EUR od 05.12.2014. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.01.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.02.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.03.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.04.2015. do Isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.05.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.06.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.07.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.08.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.09.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.10.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.11.2015. do isplate;

- na iznos 700,80 EUR od 05.12.2015. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.01.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.02.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.03.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.04.2016. do Isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.05.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.06.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.07.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.08.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.09.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.10.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.11.2016. do isplate;

- na iznos 736,80 EUR od 05.12.2016. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.01.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.02.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.03.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.04.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.05.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.06.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.07.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.08.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.09.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.10.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.11.2017. do isplate;

- na iznos 712,80 EUR od 05.12.2017. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.01.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.02.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.03.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.04.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.05.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.06.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.07.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.08.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.09.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.10.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.11.2018. do isplate;

- na iznos 724,80 EUR od 05.12.2018. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.01.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.02.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.03.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.04.2019. do Isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.05.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.06.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.07.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.08.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.09.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.10.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.11.2019. do isplate;

- na iznos 741,60 EUR od 05.12.2019. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.01.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.02.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.03.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.04.2020. do Isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.05.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.06.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.07.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.08.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.09.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.10.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.11.2020. do isplate;

- na iznos 796,80 EUR od 05.12.2020. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.01.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.02.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.03.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.04.2021. do Isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.05.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.06.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.07.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.08.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.09.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.10.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.11.2021. do isplate;

- na iznos 842,40 EUR od 05.12.2021. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.01.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.02.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.03.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.04.2022. do Isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.05.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.06.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.07.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.08.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.09.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.10.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.11.2022. do isplate;

- na iznos 909,60 EUR od 05.12.2022. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.01.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.02.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.03.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.04.2023. do Isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.05.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.06.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.07.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.08.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.09.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.10.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.11.2023. do isplate;

- na iznos 1.399,20 EUR od 05.12.2023. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.01.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.02.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.03.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.04.2024. do Isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.05.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.06.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.07.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.08.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.09.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.10.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.11.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.12.2024. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.01.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.02.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.03.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.04.2025. do Isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.05.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.06.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.07.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.08.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.09.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.10.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.11.2025. do isplate;

- na iznos 1.605,60 EUR od 05.12.2025. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da I. tužiteljici ŠS isplaćuje rentu na ime naknade za tuđu pomoć, njegu i nadzor u iznosu 1.605,60 EUR mjesečno, za razdoblje počevši od 01.01.2026. pa do kada za to postoje zakonski uvjeti, koja renta dospijeva svakog petog u mjesecu za tekući mjesec, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da I. tužiteljici ŠS isplati iznos 154.443,50 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 942,37 EUR od 15.05.2013. do isplate;

- na iznos 942,37 EUR od 15.06.2013. do isplate;

- na iznos 942,37 EUR od 15.07.2013. do isplate;

- na iznos 938,53 EUR od 15.08.2013. do isplate;

- na iznos 938,53 EUR od 15.09.2013. do isplate;

- na Iznos 938,53 EUR od 15.10.2013. do isplate;

- na iznos 938,53 EUR od 15.11.2013. do Isplate;

- na iznos 938,53 EUR od 15.12.2013. do isplate;

- na iznos 938,53 EUR od 15.01.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.02.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.03.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.04.2014. do Isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.05.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.06.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.07.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.08.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.09.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.10.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.11.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.12.2014. do isplate;

- na iznos 899,12 EUR od 15.01.2015. do isplate;

- na iznos 923,40 EUR od 15.02.2015. do isplate;

- na iznos 923,40 EUR od 15.03.2015. do isplate;

- na iznos 923,40 EUR od 15.04.2015. do Isplate;

- na iznos 923,40 EUR od 15.05.2015. do isplate;

- na iznos 923,40 EUR od 15.06.2015. do isplate;

- na iznos 923,40 EUR od 15.07.2015. do isplate;

- na iznos 922,25 EUR od 15.08.2015. do isplate;

- na iznos 922,25 EUR od 15.09.2015. do isplate;

- na iznos 922,25 EUR od 15.10.2015. do isplate;

- na iznos 922,25 EUR od 15.11.2015. do isplate;

- na iznos 922,25 EUR od 15.12.2015. do isplate;

- na iznos 922,25 EUR od 15.01.2016. do isplate;

- na iznos 916,22 EUR od 15.02.2016. do isplate;

- na iznos 916,22 EUR od 15.03.2016. do isplate;

- na iznos 916,22 EUR od 15.04.2016. do Isplate;

- na iznos 916,22 EUR od 15.05.2016. do isplate;

- na iznos 916,22 EUR od 15.06.2016. do isplate;

- na iznos 916,22 EUR od 15.07.2016. do isplate;

- na iznos 914,88 EUR od 15.08.2016. do isplate;

- na iznos 914,88 EUR od 15.09.2016. do isplate;

- na iznos 914,88 EUR od 15.10.2016. do isplate;

- na iznos 914,88 EUR od 15.11.2016. do isplate;

- na iznos 914,88 EUR od 15.12.2016. do isplate;

- na iznos 914,88 EUR od 15.01.2017. do isplate;

- na iznos 960,11 EUR od 15.02.2017. do isplate;

- na iznos 960,11 EUR od 15.03.2017. do isplate;

- na iznos 960,11 EUR od 15.04.2017. do Isplate;

- na iznos 960,11 EUR od 15.05.2017. do isplate;

- na iznos 960,11 EUR od 15.06.2017. do isplate;

- na iznos 960,11 EUR od 15.07.2017. do isplate;

- na iznos 951,79 EUR od 15.08.2017. do isplate;

- na iznos 951,79 EUR od 15.09.2017. do isplate;

- na iznos 951,79 EUR od 15.10.2017. do isplate;

- na iznos 951,79 EUR od 15.11.2017. do isplate;

- na iznos 951,79 EUR od 15.12.2017. do isplate;

- na iznos 951,79 EUR od 15.01.2018. do isplate;

- na iznos 974,69 EUR od 15.02.2018. do isplate;

- na iznos 974,69 EUR od 15.03.2018. do isplate;

- na iznos 974,69 EUR od 15.04.2018. do Isplate;

- na iznos 974,69 EUR od 15.05.2018. do isplate;

- na iznos 974,69 EUR od 15.06.2018. do isplate;

- na iznos 974,69 EUR od 15.07.2018. do isplate;

- na iznos 963,69 EUR od 15.08.2018. do isplate;

- na iznos 963,69 EUR od 15.09.2018. do isplate;

- na iznos 963,69 EUR od 15.10.2018. do isplate;

- na iznos 963,69 EUR od 15.11.2018. do isplate;

- na iznos 963,69 EUR od 15.12.2018. do isplate;

- na iznos 963,69 EUR od 15.01.2019. do isplate;

- na iznos 1.047,70 EUR od 15.02.2019. do isplate;

- na iznos 1.047,70 EUR od 15.03.2019. do isplate;

- na iznos 1.047,70 EUR od 15.04.2019. do Isplate;

- na iznos 1.047,70 EUR od 15.05.2019. do isplate;

- na iznos 1.047,70 EUR od 15.06.2019. do isplate;

- na iznos 1.047,70 EUR od 15.07.2019. do isplate;

- na iznos 1.037,34 EUR od 15.08.2019. do isplate;

- na iznos 1.037,34 EUR od 15.09.2019. do isplate;

- na iznos 1.037,34 EUR od 15.10.2019. do isplate;

- na iznos 1.037,34 EUR od 15.11.2019. do isplate;

- na iznos 1.037,34 EUR od 15.12.2019. do isplate;

- na iznos 1.037,34 EUR od 15.01.2020. do isplate;

- na iznos 1.180,53 EUR od 15.02.2020. do isplate;

- na iznos 1.180,53 EUR od 15.03.2020. do isplate;

- na iznos 1.180,53 EUR od 15.04.2020. do Isplate;

- na iznos 1.180,53 EUR od 15.05.2020. do isplate;

- na iznos 1.180,53 EUR od 15.06.2020. do isplate;

- na iznos 1.180,53 EUR od 15.07.2020. do isplate;

- na iznos 1.174,33 EUR od 15.08.2020. do isplate;

- na iznos 1.174,33 EUR od 15.09.2020. do isplate;

- na iznos 1.174,33 EUR od 15.10.2020. do isplate;

- na iznos 1.174,33 EUR od 15.11.2020. do isplate;

- na iznos 1.174,33 EUR od 15.12.2020. do isplate;

- na iznos 1.174,33 EUR od 15.01.2021. do isplate;

- na iznos 1.339,07 EUR od 15.02.2021. do isplate;

- na iznos 1.339,07 EUR od 15.03.2021. do isplate;

- na iznos 1.339,07 EUR od 15.04.2021. do Isplate;

- na iznos 1.339,07 EUR od 15.05.2021. do isplate;

- na iznos 1.339,07 EUR od 15.06.2021. do isplate;

- na iznos 1.339,07 EUR od 15.07.2021. do isplate;

- na iznos 1.328,07 EUR od 15.08.2021. do isplate;

- na iznos 1.328,07 EUR od 15.09.2021. do isplate;

- na iznos 1.328,07 EUR od 15.10.2021. do isplate;

- na iznos 1.328,07 EUR od 15.11.2021. do isplate;

- na iznos 1.328,07 EUR od 15.12.2021. do isplate;

- na iznos 1.328,07 EUR od 15.01.2022. do isplate;

- na iznos 1.357,39 EUR od 15.02.2022. do isplate;

- na iznos 1.357,39 EUR od 15.03.2022. do isplate;

- na iznos 1.357,39 EUR od 15.04.2022. do Isplate;

- na iznos 1.357,39 EUR od 15.05.2022. do isplate;

- na iznos 1.357,39 EUR od 15.06.2022. do isplate;

- na iznos 1.357,39 EUR od 15.07.2022. do isplate;

- na iznos 1.328,49 EUR od 15.08.2022. do isplate;

- na iznos 1.328,49 EUR od 15.09.2022. do isplate;

- na iznos 1.328,49 EUR od 15.10.2022. do isplate;

- na iznos 1.328,49 EUR od 15.11.2022. do isplate;

- na iznos 1.328,49 EUR od 15.12.2022. do isplate;

- na iznos 1.328,49 EUR od 15.01.2023. do isplate;

- na iznos 1.523,86 EUR od 15.02.2023. do isplate;

- na iznos 1.523,86 EUR od 15.03.2023. do isplate;

- na iznos 1.523,86 EUR od 15.04.2023. do Isplate;

- na iznos 1.523,86 EUR od 15.05.2023. do isplate;

- na iznos 1.523,86 EUR od 15.06.2023. do isplate;

- na iznos 1.523,86 EUR od 15.07.2023. do isplate;

- na iznos 1.480,03 EUR od 15.08.2023. do isplate;

- na iznos 1.480,03 EUR od 15.09.2023. do isplate;

- na iznos 1.480,03 EUR od 15.10.2023. do isplate;

- na iznos 1.480,03 EUR od 15.11.2023. do isplate;

- na iznos 1.480,03 EUR od 15.12.2023. do isplate;

- na iznos 1.480,03 EUR od 15.01.2024. do isplate;

- na iznos 1.759,38 EUR od 15.02.2024. do isplate;

- na iznos 1.759,38 EUR od 15.03.2024. do isplate;

- na iznos 1.759,38 EUR od 15.04.2024. do Isplate;

- na iznos 1.613,73 EUR od 15.05.2024. do isplate;

- na iznos 302,92 EUR od 15.06.2024. do isplate;

- na iznos 302,92 EUR od 15.07.2024. do isplate;

- na iznos 325,75 EUR od 15.08.2024. do isplate;

- na iznos 325,75 EUR od 15.09.2024. do isplate;

- na iznos 325,75 EUR od 15.10.2024. do isplate;

- na iznos 325,75 EUR od 15.11.2024. do isplate;

- na iznos 325,75 EUR od 15.12.2024. do isplate;

- na iznos 325,75 EUR od 15.01.2025. do isplate;

- na iznos 335,62 EUR od 15.02.2025. do isplate;

- na iznos 335,62 EUR od 15.03.2025. do isplate;

- na iznos 335,62 EUR od 15.04.2025. do Isplate;

- na iznos 335,62 EUR od 15.05.2025. do isplate;

- na iznos 335,62 EUR od 15.06. 2025. do isplate;

- na iznos 335,62 EUR od 15.07.2025. do isplate;

- na iznos 357,36 EUR od 15.08.2025. do isplate;

- na iznos 357,36 EUR od 15.09.2025. do isplate;

- na iznos 357,36 EUR od 15.10.2025. do isplate;

- na iznos 357,36 EUR od 15.11.2025. do isplate;

- na iznos 357,36 EUR od 15.12.2025. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da I. tužiteljici ŠS isplaćuje rentu na ime izgubljene zarade u iznosu 357,36 EUR mjesečno, za razdoblje počevši od 01.12.2025. pa do kada za to postoje zakonski uvjeti, koja renta dospijeva svakog 15-og u idućem mjesecu, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IX. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da II. tužiteljici ASE isplati iznos 3.848,88 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 132,72 EUR od 30.09.2012. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.10.2012. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.11.2012. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.12.2012. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.01.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 28.02.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.03.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.04.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.05.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.06.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.07.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.08.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.09.2013. do isplate;

- na Iznos 132,72 EUR od 31.10.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.11.2013. do Isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.12.2013. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.01.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 28.02.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.03.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.04.2014. do Isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.05.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.06.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.07.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.08.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.09.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.10.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 30.11.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.12.2014. do isplate;

- na iznos 132,72 EUR od 31.01.2015. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

X. Odbija se tužbeni zahtjev I. tužiteljice MS za isplatu daljnjih 20.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom I. izreke).

XI. Odbija se tužbeni zahtjev II. tužiteljice MSE za isplatu daljnjih 9.798,53 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom III. izreke).

XII. Odbija se tužbeni zahtjev III. tužitelja AS za isplatu daljnjih 9.798,53

EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom IV. izreke).

XIII. Odbija se tužbeni zahtjev II. tužiteljice MSE za isplatu daljnjih 398,16 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom IX. izreke).

XIV. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice da I. tužiteljici

ŠS, II. tužiteljici ASE i III. tužitelju AS naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu 156.535,87 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.01.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 06.02.2015. tužitelji MS, KS, PS i AS zatražili su donošenje presude kojom bi se tuženiku Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice naložilo da im naknadi neimovinsku štetu koju su pretrpjeli zbog pogreške u liječenju tužiteljice MS, s time da je na ime pravične novčane naknade zatražena isplata 1.000.000,00 HRK tužiteljici ŠS te po 220.000,00 HRK tužiteljima KS, PS i AS. Nadalje, tužiteljica MS zatražila je naknadu i imovinske štete, i to izgubljene zarade u iznosu 5.500,00 HRK mjesečno za razdoblje od ožujka 2013. pa nadalje (do podnošenja tužbe ukupno 121.000,00 HRK te daljnja mjesečna renta), kao i naknade za tuđu pomoć i njegu u iznosu 3.600,00 HRK od rujna 2012. pa nadalje (do podnošenja tužbe ukupno 104.400,00 HRK te daljnja mjesečna renta). Konačno, tužiteljica PS zatražila je isplatu 32.000,00 HRK na ime naknade imovinske štete zbog troška najma stana u [adresa] u razdoblju od lipnja 2012. do siječnja 2015. (po 1.000,00 HRK mjesečno).

2. Tuženik Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice je u odgovoru na tužbu (str. 220-222 spisa) osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da je liječenje tužiteljice MS provedeno po svim pravilima medicinske struke te da nije počinjen nikakav propust u liječenju.

3. Sud je rješenjem od 16.03.2023. (str. 639-640 spisa) dopustio da u parnicu kao umješač na strani tuženika stupi Croatia osiguranje d.d., kao osiguratelj koji sa tuženikom ima sklopljenu policu osiguranja od profesionalne odgovornosti.

4. U tijeku parnice tužitelji su podneskom od 06.12.2023. (str. 815-823 spisa) povisili tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuju isplatu pravične novčane naknade, i to tužiteljica MS sa dotadašnjih 1.000.000,00 HRK na 1.506.900,00 HRK (200.000,00 EUR), a tužitelji KS, PS i AS sa dotadašnjih 220.000,00 HRK na 330.000,00 HRK (43.798,53 EUR). Sud je raspravnim rješenjem od 17.09.2024. (str. 963 spisa) u skladu sa čl. 190. st. 2. ZPP dopustio takvu preinaku tužbe jer je do nje došlo uslijed izmjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH od 15.06.2020. o načinu utvrđivanja visine pravične novčane naknade.

4.1. Nadalje tužiteljica MS je podneskom od 11.09.2025. (str. 1683- 1697 spisa) povisila novčane iznose koje potražuje po osnovi izgubljene zarade te naknade za tuđu pomoć i njegu. Sud je raspravnim rješenjem od 13.01.2026. (str. 1730 spisa) u skladu sa čl. 190. st. 2. ZPP dopustio takvu preinaku tužbe jer je do njen došlo nakon provedenog financijskog vještačenja.

5. U tijeku postupka (02.08.2025.) preminuo je tužitelj KS te je na temelju pravomoćnog rješenja o prekidu i nastavku postupka od 09.12.2025. (str. 1710 spisa) u njegovu procesnu poziciju u ovoj parnici stupila njegova nasljednica HS (ujedno I. tužiteljica).

6. Iako je tijekom parnice došlo do izmjene sastava suda, zbog čega je glavna rasprava započela iznova (str. 963 spisa), to nije dovelo do potrebe za ponovnim izvođenjem dokaza u smislu čl. 315. st. 3. ZPP jer do trenutka izmjene niti jedan dokaz nije bio izveden neposredno pred sudom (ni saslušanje svjedoka, ni saslušanje vještaka, ni provođenje uviđaja), pri čemu valja napomenuti da do trenutka izmjene sastava suda čak nije održano niti jedno ročište glavne rasprave, već su se jedino donosile izvanraspravne odluke o upravljanju postupkom. Tuženikove tvrdnje iz kojih bi proizlazilo da je nakon izmjene sastava suda potrebno iznova davati zadatke vještacima odnosno određivati novo vještačenje (iako stari vještaci još nisu saslušani) nema nikakvog uporišta u odredbama ZPP.

6.1. Nadalje, bez obzira na to što je do navedene izmjene sastava suda došlo zbog izuzeća ranijeg raspravnog suca (str. 615-616 spisa), samim time nisu bile ispunjene pretpostavke za ukidanje procesnih radnji koje je on poduzeo, a na čemu tuženik bez osnove inzistira. Naime, ne radi se o situaciji da je bio podnesen zahtjev za izuzeće ranijeg raspravnog suca i da je on unatoč tome nastavio postupati u predmetu, pa da bi se mogle ukidati njegove procesne radnje u smislu čl. 75. st. 4. ZPP, već se radilo o izuzeću na temelju obavijesti samog suca sukladno čl. 72. st. 2. ZPP, zbog toga što je njegova supruga sa tuženikom zasnovala radni odnos u svibnju 2022. Njegovo izuzeće određeno je u veljači 2023., a on međuvremenu nije održao niti jedno ročište niti je proveo ijedan dokaz, već je samo donosio odluke o upravljanju postupkom tehničke naravi. Osim toga, razlog izuzeća se po prirodi stvari tiče potencijalne pristranosti upravo tuženiku (a ne tužiteljima), pa je zaista nejasno – a u svakom slučaju i neosnovano – tuženikovo inzistiranje na ukidanju procesnih radnji ranijeg suca.

7. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to rješenje HZMO od 16.09.2023. (str. 11-13 spisa), Ugovor o najmu od 31.05.2012. (str. 14-18 spisa),

Potvrda o prijavi boravišta (str. 19 spisa), Izvodi iz matične knjige rođenih (str. 20-22 spisa), Polica osiguranja od 04.10.2010. (str. 223 spisa), dopis HZMO od 06.02.2025. (str. 1590-1591 spisa), dopis Doma zdravlja Zagreb – Centar od 06.05.2025. (str. 1622-1623 spisa), dopis HZZO-a od 20.05.2025. (str. 1640-1643 spisa), pregledana je medicinska dokumentacija (str. 23-215, 227-308, 361-415, 831-874, 1179-1377 spisa) i zdravstveni karton (str. 1509-1589 spisa), provedena su medicinska vještačenja po Medicinskom fakultetu u Rijeci (str. 335-340, 350, 426, 1468-1472, 1637-1638 spisa) i po Medicinskom fakultetu u Mariboru (str. 554-562, 599-601, 746-761, 1412-1415 spisa), financijsko vještačenje (str. 1648-1670 spisa) te su saslušani svjedoci ŠSE (str. 964 spisa), ES (str. 964 spisa), PSE (str. 965-966 spisa), SS (str. 967-968 spisa), TS (str. 968-969 spisa), ČS (str. 969 spisa), KSE (str. 1382-1383 spisa), CS (str. 1383 spisa), tužiteljica PS (str. 1380-1381 spisa), tužitelj KS (str. 1381-1382 spisa) i tužitelj AS (str. 1382 spisa).

8. Tužbeni zahtjev je pretežito osnovan.

9. Predmet parnice je zahtjev za naknadu štete zbog narušenog zdravlja MS (ovdje I. tužiteljice), kao posljedice propusta u liječenju od strane tuženika.

10. U postupku nije sporno:

- da su II. tužiteljica ASE i III. tužitelj AS djeca (kćer i sin) I. tužiteljice MS;

- da je raniji tužitelj (sada pokojni) KS bio suprug I. tužiteljice;

- da je I. tužiteljica u travnju 2011. doživjela krvarenje u mozgu, zbog čega je najprije bila na bolničkom liječenju kod tuženika (KBC Sestre milosrdnice), a potom je premještena na KBC Zagreb (Rebro) gdje je nastavila sa liječenjem.

11. Sporno je između stranaka je li tuženik počinio propust u liječenju I. tužiteljice te je li njeno teško fizičko i psihičko stanje u kojem se danas nalazi posljedica propusta u liječenju kod tuženika.

12. Prema činjeničnim navodima tužitelja propust u liječenju sastoji se u tome što nakon prvotnog krvarenja u mozgu liječnici tuženika nisu poduzeli radnje kojima bi se spriječilo novo krvarenje, nakon kojeg su kod I. tužiteljice zaostale teške posljedice.

13. Po čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/2005, 41/08; dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

13.1. Po čl. 1061. st. 1. ZOO za štetu koju je zaposlenik u radu ili u svezi sa radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

13.2. Po čl. 10. st. 2. ZOO sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze iz profesionalne djelatnosti postupati sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

14. U skladu sa citiranim odredbama bolnica za liječničku grešku odgovara po načelu presumirane krivnje, što znači da bolnica mora dokazati da je u svemu postupala na način koji je propisan pravilima liječničke struke te da do štete nije došlo zbog propusta u radu liječnika (Rev-2804/2011-2 od 11.12.2018.). Odsustvo liječničke pogreške i uzročne veze postoji kad se štetna posljedica nije mogla savladati usprkos tome što se postupalo sa potrebnom pažnjom u skladu sa medicinskim standardom (Rev-876/2006-2 od 10.01.2007.). Pritom se od liječnika očekuje da u svom profesionalnom radu pokaže povećanu pažnju, a radi se o pažnju dobrog stručnjaka iz svoje oblasti (čl. 10. st. 2. ZOO).

U odnosu na odgovornost tuženika

15. Na temelju medicinske dokumentacije u spisu sud je utvrdio sljedeću kronologiju tuženikovog postupanja u liječenju I. tužiteljice:

- I. tužiteljica je 10.04.2011. u 23:10 sati vozilom hitne pomoći zaprimljena kod tuženika uslijed naglih i snažnih glavobolja te povraćanja (str. 255 spisa);

- odmah po zaprimanju, 11.04.2011. u 00,04 sati, I. tužiteljici je od strane radiologa napravljena pretraga CT mozga koja je pokazala krvarenje u mozgu

– subarahnodalna hemoragija (str. 231 spisa), dok joj je u 00:06 sati napravljena pretraga CT angiografija krvnih žila mozga prilikom čega nije utvrđeno postojanje aneurizmi (str. 230 spisa);

- iduće jutro 11.04.2011. u 10:05 sati I. tužiteljici je od strane radiologa napravljena nova pretraga DSA (digitalna suptrakcijska angiografija), kojom je postavljena sumnja na tzv. blood blister aneurizmu na lijevoj karotidnoj arteriji (str. 232 spisa);

- istog dana 11.04.2011., na traženje neurologa, neurokirurg se očitovao da nema indikacija za neurokirurško liječenje te traži da se DSA pretraga ponovi nakon prolaska faze vazospazma (str. 307 spisa);

- potom se 21.04.2011. radi nova DSA pretraga od strane radiologa, kojom je ponovno postavljena sumnja na tzv. blood blister aneurizmu na lijevoj karotidnoj arteriji (str. 233 spisa);

- idući dan 22.04.2011., na traženje neurologa, neurokirurg daje mišljenje kako se sa sigurnošću ne vidi neurokirurški supstrat te da je za 60 dana potrebno ponoviti dijagnostičku obradu (str. 308 spisa);

- nakon toga 26.04.2011. I. tužiteljica doživljava novo krvarenje u mozgu (str. 250 spisa);

- 29.04.2011. dolazi do premještaja I. tužiteljice u KBC Zagreb (Rebro), gdje nastavlja liječenje (str. 250 spisa).

15.1. Iz navedenog proizlazi da su u liječenju I. tužiteljice od tuženikovih liječnika sudjelovali neurolog, neurokirurg i radiolog te da je I. tužiteljici nakon početne obrade odmah postavljena dijagnoza krvarenja u mozgu, a idući dan je od strane radiologa postavljena sumnja na postojanje aneurizme (11.04.2011.), što je ponovljeno i 10 dana kasnije (21.04.2011.). Pritom su neurokirurzi otklanjali opciju neurokirurškog liječenja, da bi I. tužiteljica nekoliko dana kasnije ponovno doživjela krvarenje u mozgu (26.04.2011.). Navedene činjenice se i bez stručnih medicinskih znanja mogu utvrditi čitanjem nalaza koji su priloženi spisu (str. 255, 231, 230, 232, 307, 233, 308, 250), no u svakom slučaju te činjenice su potvrđene i medicinskim vještačenjima koja su provedena u tijeku postupka.

16. Radi razjašnjenja odlučne činjenice postoji li propust u liječenju I. tužiteljice, u tijeku ove parnice provedena su dva medicinska vještačenja – prvo po Medicinskom fakultetu u Rijeci, a drugo po Medicinskom fakultetu u Mariboru.

17. Medicinski fakultet u Rijeci je proveo vještačenje po vještacima Darku Lediću (specijalist neurokirurgije), Igoru Antončiću (specijalist neurologije) i ZS (specijalist radiologije), koji su sačinili osnovni nalaz i mišljenje od 25.10.2016. (str. 335-340 spisa). S obzirom da im je za zauzimanje definitivnog stava o vidljivosti aneurizmi bilo potrebno izvršiti uvid u slike pretraga na CD-u, što je naknadno pribavljeno, vještaci su potom sačinili dopunski nalaz od 06.03.2019. (str. 426 spisa) ali bez vještaka Igora Antončića koji je u međuvremenu preminuo. Nakon pribave zdravstvenog kartona navedeni vještaci su sačinili i dodatni nalaz od 03.06.2025. (str. 1637 spisa) te su usmeno saslušani na ročištu od 27.01.2025. (str. 1468-1472 spisa).

18. Nadalje u tijeku postupka provedeno je i drugo medicinsko vještačenje po Medicinskom fakultetu u Mariboru, sa vještacima Janezom Ravnikom (specijalist neurokirurgije), OS (specijalist neurologiije) i JS (specijalist radiologije) koji su sačinili osnovni nalaz i mišljenje od 01.08.2022. (str. 553- 562 spisa) na okolnost tijeka liječenja te dopunski nalaz od 16.11.2022. (str. 598-601 spisa) na okolnost posljedica koje I. tužiteljica trpi. Potom je Medicinski fakultet u Mariboru sačinio još jedan dopunski nalaz od 01.09.2023. (str. 782-797 spisa) na okolnost posljedica koje I. tužiteljica trpi, sada sa dodatnim vještakom Jurom Koprivšekom (specijalistom psihijatrije), a svi navedeni vještaci su usmeno saslušani na ročištu od 16.12.2024. (str. 1412-1415 spisa).

19. Dakle u ovom predmetu su na iste okolnosti provedena dva medicinska vještačenja, od strane dva medicinska fakulteta. Iako je jedan od vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci, i to vještak Igor Antončić (neurolog), preminuo nakon izrade osnovnog nalaza i mišljenja, a prije usmenog saslušanja, sud smatra da se nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta u Rijeci ipak može cijeniti kao dokaz u ovoj parnici, jer su se preostala dva vještaka Darko Ledić (neurokirurg) i ZS (radiolog) prilikom usmenog saslušanja očitovali kako oni i bez neurologa mogu odgovarati na sva pitanja i davati potrebna pojašnjenja vezano uz pisani nalaz i mišljenje od 25.10.2016. i njegovu dopunu od 06.03.2019., budući da o načinu tretiranja aneurizmi ionako odlučuju neurokirurg i (neuro)radiolog.

19.1. Iako između mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru postoje određene razlike (na što će se sud osvrnuti u daljnjem dijelu ovog obrazloženja), ipak je već i na temelju onoga oko čega su svi vještaci suglasni moguće izvesti zaključak o činjenicama koje su pravno relevantne za utvrđenje postoji li tuženikova izvanugovorna odgovornost za štetu prema tužiteljima. U navedenom dijelu u kojem su vještaci suglasni, sud ocjenjuje da su njihovi nalazi jasni, obrazloženi i u skladu sa pravilima struke, a sačinjeni su na temelju kompletne medicinske dokumentacije I. tužiteljice, i to kako medicinske dokumentacije o njenom liječenju kod tuženika, tako i cjelokupne medicinske dokumentacije KBC-a Zagreb (Rebro) gdje je I. tužiteljica nastavila s liječenjem te zdravstvenog kartona I. tužiteljice, a koja dokumentacija je naknadno pribavljena na zahtjev tuženika (str. 981-1377, 1509-1589 spisa).

19.2. Vještaci su prilikom usmenih saslušanja uvjerljivo i obrazloženo odgovorili na sva pitanja suda i stranaka, čime su dodatno pojasnili pisane nalaze i mišljenja te su na taj način otklonili bilo kakvu sumnju u stručnost i pravilnost njihovih mišljenja u dijelu koji se odnosi na činjenice koje su pravno relevantne za utvrđenje postoji li tuženikova odštetna odgovornost. Prethodno se posebno odnosi na vještačenje Medicinskog fakulteta u Rijeci čije pisano mišljenje je bilo reducirano u sadržaju, ali su zato vještaci prilikom usmenog saslušanja odgovarajući na pitanja suda i stranaka dali sva dodatna pojašnjenja koja su bila potrebna za razumijevanje njihovog mišljenja.

19.3. S obzirom na navedeno, sud je raspravnim rješenjem od 13.01.2026. (str. 1731 spisa) odbio tuženikov dokazni prijedlog za provođenje novog (trećeg) medicinskog vještačenja u ovom predmetu jer za to nisu ispunjenje pretpostavke iz čl. 262. ZPP, kada su oba nalaza i mišljenja sačinjena na temelju kompletne medicinske dokumentacije te su – nakon usmenih saslušanja vještaka – postala jasna, obrazložena i neproturječna oko pitanja koja su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj parnici.

19.4. Nadalje, s obzirom da između nalaza i mišljenja vještaka nije bilo proturječnosti o bitnim pitanjima koja su pravno relevantna za presuđenje, sud nije provodio ni međusobno usuglašavanje vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci i Medicinskog fakulteta u Mariboru.

20. Vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci su obrazložili da u suvremenoj medicini postoje tri načina liječenja aneurizmi na krvnim žilama mozga – konzervativni tretman, endovaskularni tretman i neurokirurški tretman, pri čemu se konzervativni tretman (što znači da se prati stanje pacijenta, snižava mu se tlak te se liječe simptomi, a pacijent miruje te se može otpustiti kući) u pravilu primjenjuje kod aneurizmi koje su utvrđene prije nego što je nastupilo krvarenje (tzv. hladne aneurizme), dok se u slučajevima kada dođe do krvarenja tj. rupture aneurizmi pristupa aktivnom saniranju aneurizme i to ili neurokirurškim ili endovaskularnim zahvatom, s time da su se takve suvremene metode liječenja primjenjivale i 2011. godine. Vještaci su nadalje pojasnili da kod rupture aneurizme tj. krvarenja tijelo reagira na način da se ruptura sama zatvori, međutim uvijek postoji mogućnost ponovne rupture, koja se u literaturi procjenjuje između 20% i 40%.

20.1. Što se tiče konkretnog liječenja I. tužiteljice, iz nalaza vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci proizlazi da je ona 10.04.2011. zaista pretrpjela krvarenje u mozgu, međutim što se tiče uzroka tog krvarenja tuženikovi liječnici nisu odmah sa sigurnošću utvrdili postojanje aneurizme, nego su samo postavili sumnju na nju. Nadalje, proizlazi da su I. tužiteljicu liječili samo konzervativnom terapijom, s time da kod takvog tipa aneurizme kakav je bio kod I. tužiteljice (mala i tanka – tzv. blood blister) otvoreni neurokirurški zahvat nije bio preporučljiv. Što se pak tiče trećeg načina liječenja – endovaskularnim tretmanom, po mišljenju ovih vještaka I. tužiteljicu je na endovaskularni zahvat bilo neophodno uputiti nakon ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011. jer je tek tada u potpunosti potvrđeno njeno postojanje, ali bi bilo najbolje da se i ranije odnosno nakon ponovljene DSA pretrage od 21.04.2011. kontaktiralo neuroradiologa radi provedbe endovaskularnog zahvata (na KBC Rebro gdje se tada jedino radio takav zahvat), jer se tada postavila opravdana sumnja na aneurizmu na karotidnoj arteriji.

20.2. Po mišljenju ovih vještaka u početku liječenja I. tužiteljice konzervativni tretman je bio ispravan i prihvatljiv način liječenja, međutim nakon DSA pretrage od 21.04.2011. najbolji način liječenja je bio endovaskularni zahvat (konzervativna terapija kao način liječenja bi bila tek na drugom mjestu, a neurokirurški zahvat bi bio zadnja opcija).

21. Vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru pak obrazlažu da kada je kada je potvrđeno krvarenje i kada je postavljena sumnja na aneurizmu (a neurokirurg otklanja mogućnost kirurškog liječenja) – da u takvoj situaciji nije pravilno držati pacijenta samo na promatranju jer može doći do ponovne rupture aneurizme, već je potrebno odlučiti na koji način će se aneurizma isključiti iz optoka, što se u pravilu radi u razdoblju od 24 sata do 3 dana nakon rupture aneurizme jer se teži k tome da se aneurizme što ranije isključe iz optoka, kakva praksa se primjenjuje već 20 godina. Po njihovom mišljenju aneurizme se u čak 90% slučajeva saniraju endovaskularnim liječenjem koje se pokazalo uspješnijim od kirurškog liječenja, a ako se u bolnici u kojoj se pacijent liječi ne obavljaju endovaskularni zahvati (dakle ako nema neuroradiolga) tada je potrebno kontaktirati neuroradiologa u nekoj od drugih bolnica; po navodima ovih vještaka upravo je konzilij koji se sastoji od neurokirurga, neurologa i radiologa dužan uputiti pacijenticu u onu bolnicu koja ima neuroradiologa odnosno koja obavlja endovaskularne zahvate. Nadalje, vještaci su obrazložili da se prije provedbe endovaskularnog zahvata uvijek radi DSA pretraga sa dodatnim projekcijama, radi detaljnog prikaza aneurizmi odnosno radi preciznog prikaza oblika aneurizme, njenoj polazišta, veličine kupole i veličine vrata.

21.1. Što se tiče konkretnog liječenja I. tužiteljice, vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru su iznijeli mišljenje da se početno liječenje provodilo u skladu sa uvaženom medicinskom doktrinom jer je pacijentici najprije postavljena sumnja na subarahnoidalno krvarenje, koje je zatim potvrđeno pretragom CT glave, dok je nakon DSA pretrage postavljena sumnja na aneurizmu na lijevoj karotidnoj arteriji, što se ponovilo i 10 dana kasnije prilikom provođenja nove DSA pretrage. No po mišljenju vještaka već prva DSA pretraga od 11.04.2011. je jasno pokazala male aneurizme i na lijevoj i na desnoj karotidnoj arteriji, jednako kao i druga DSA pretraga od 21.04.2011. koja je tehnički kvalitetnije izvedena, no te aneurizme kod tuženika nisu bile prepoznate niti opisane, već se kod tuženika proširena ishodišta arterija vjerojatno pogrešno protumačilo kao blood-blister aneurizme. U svakom slučaju kada se od strane tuženika postavila sumnja na aneurizmu bar na lijevoj karotidnoj arteriji, po mišljenju ovih vještaka bilo je potrebno kontaktirati neuroradiologa radi endovaskularnog otklanjanja aneurizmi iz optoka (s obzirom da po stavu neurokirurga otvoreno neurokirurško liječenje nije bilo indicirano), nakon čega bi se aneurizme prikazale DSA pretragom sa dodatnim projekcijama.

21.2. Po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru endovaskularni zahvat je trebalo napraviti odmah nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. jer bi se na taj način uz veliku vjerojatnost spriječila ponovna ruptura aneurizme, što potvrđuje daljnji tijek liječenja jer je neuroradiolog u drugoj bolnici (KBC Rebro) uspješno tretirao dvije aneurizme (jednu na lijevoj, a drugu na desnoj karotidnoj arteriji), koje su dobro isključene iz optoka te kasnije nije došlo do njihovih ponovnih ruptura, međutim sve to se napravilo tek nakon ponovne rupture od 26.04.2011. nakon čega je stanje I. tužiteljice bilo znatno pogoršano i sa težim neurološkim oštećenjem, jer su ponovne rupture i inače praćene težim kliničkim tijekom, a često i sa smrću.

22. Imajući u vidu prethodno izloženo, sud primjećuje da u konkretnom slučaju o pojedinim stručnim (medicinskim) pitanjima postoje određene razlike između mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru. Tako se po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci potreba za endovaskularnim zahvatom javila tek nakon ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011. jer je tada u potpunosti potvrđeno njeno postojanje, ali bi bilo najbolje da se i ranije odnosno 21.04.2011. kontaktiralo neuroradiologa radi provedbe endovaskularnog zahvata jer se tada (druga DSA pretraga) postavila opravdana sumnja na blood-blister aneurizmu na lijevoj karotidnoj arteriji, zbog čega je od tada endovaskularni zahvat bio najbolji način liječenja. S druge strane, po vještacima Medicinskog fakulteta u Mariboru endovaskularni zahvat je bilo potrebno napraviti odmah nakon DSA pretrage od 21.04.2011. koja je jasno pokazala aneurizme i na lijevoj i na desnoj karotidnoj arteriji koje kod tuženika uopće nisu bile prepoznate, već su proširena ishodišta arterija vjerojatno pogrešno protumačena kao blood-blister aneurizma.

22.1. Unatoč izloženim razlikama u mišljenjima vještaka, i jedni i drugi su ustvari suglasni oko jedne stvari – da je već nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. bilo najbolje kontaktirati neuroradiologa radi poduzimanja endovaskularnog zahvata te je od tada po njima najbolji način liječenja I. tužiteljice bio endovaskularni zahvat.

22.2. U navedenom zaključku vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru su kategorički, a što se tiče vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci iako su oni mišljenja da se potreba za endovaskularnim zahvatom pojavila tek nakon ponovne rupture aneurizme od 26.04.2011. (jer je po njima tada u potpunosti potvrđeno postojanje aneurizme pa I. tužiteljicu prije toga nije bilo „neophodno“ upućivati na takav zahvat), vještaci su pojasnili da bi ipak bilo najbolje da se I. tužiteljicu na taj zahvat uputilo i ranije, odnosno već onda kada je postavljena opravdana sumnja na aneurizmu i to nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. Naime, vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci su izričito dali mišljenje kako je nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. prvi i najbolji način liječenja I. tužiteljice bio endovaskularni zahvat, dok je konzervativna terapija kao način liječenja (koju su liječnici tuženika primjenjivali kod I. tužiteljice) bila tek na drugom mjestu, a neurokirurški zahvat je bio na trećem mjestu (jer su neurokirurzi otklanjali otvoreni kirurški zahvat s obzirom na vrstu aneurizme – mala i tanka).

22.3. Iako su dakle vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci istovremeno i onu metodu liječenja koju je od samog početka primjenjivao tuženik – konzervativnu terapiju – ocijenili prikladnom i ispravnom, ipak su potvrdili da je nakon DSA pretrage od 21.04.2011. postojala bolja metoda liječenja koja se mogla primijeniti, a to je endovaskularni zahvat te da je u tu svrhu bilo potrebno kontaktirati neuroradiologa. Pritom su vještaci, kada su konzervativnu terapiju okarakterizirali kao ispravan način liječenja, pojasnili da se sa pacijentom i njegovom obitelji razmotre sve metode liječenja (i konzervativna terapija, i endovaskularni zahvat i neurokirurška operacija), da ih se upućuje i na one metode liječenja koje nisu dostupne u konkretnoj bolnici te da se nakon toga donosi odluka na koji način će se provesti liječenje. U vezi navedenog valja istaknuti da tuženik u ovoj parnici nije tvrdio ni dokazao da je tužiteljima ikada spomenuo endovaskularni zahvat kao jednu od opcija liječenja (koji se tada izvodio jedino na KBC Zagreb-Rebro), jer se ta činjenica ne spominje nigdje u medicinskoj dokumentaciji (to su potvrdili i vještaci). Štoviše iz Otpusnog pisma od 29.04.2011. (str. 250 spisa) proizlazi da su čak i nakon ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011. tuženikovi liječnici kontaktirali liječnike sa KBC Zagreb (Rebro) tek na molbu obitelji, što je u svojem iskazu potvrdila i svjedokinja KSE (str. 1382-1383 spisa) koja je sačinila to Otpusno pismo.

22.4. Dakle iz mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci proizlazi da konzervativnu terapiju ocjenjuju ispravnim načinom liječenja, ali tek pod uvjetom da se pacijenta i njegovu obitelj upozna sa svim mogućim opcijama liječenja (pa tako i sa endovaskularnim zahvatom u drugoj bolnici), pa kada tuženikovi liječnici nisu upoznali I. tužiteljicu ni njenu obitelj sa takvom opcijom liječenja u drugoj bolnici, onda se ni konzervativna metoda liječenja koju su oni primjenjivali ne može smatrati ispravnom, u onom kontekstu u kojem su ju vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci okarakterizirali kao ispravnu.

22.5. Takav pristup vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci (kojim ispravnost odabrane konzervativne terapije dovode u vezu sa potpunom obaviještenošću I. tužiteljice o svim dostupnim opcijama liječenja) je i logičan, jer su isti vještaci pojasnili da iako nakon puknuća aneurizme tijelo reagira na način da se ruptura sama zatvori, uvijek postoji mogućnost ponovne rupture koja se procjenjuje između 20-40%.

23. U skladu sa čl. 10. st. 2. ZOO liječnici tuženika su u liječenju I. tužiteljice trebali postupati sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U konkretnom slučaju takvo postupanje s povećanom pažnjom i pravilima struke je podrazumijevalo da se I. tužiteljicu nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. uputi na endovaskularni zahvat odnosno da se kontaktira neuroradiologa radi poduzimanja tog zahvata, oko čega su vještaci suglasni te je i po jednima i drugima nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. to bilo najbolje napraviti, jer nakon te pretrage endovaskularni zahvat je bio prvi i najbolji način liječenja I. tužiteljice.

23.1. Tuženik u tijeku postupka uopće nije ni pokušao obrazložiti zbog čega njegovi liječnici I. tužiteljicu nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. nisu uputili na endovaskularni zahvat, odnosno zbog čega nisu kontaktirali neuroradiologa koji može izvesti takav zahvat. Ono što je tuženik tvrdio je to da su njegovi liječnici ispravno otklonili potrebu za neurokirurškim zahvatom kod I. tužiteljice (otvorena operacija mozga), međutim to za ovaj predmet nije relevantno jer je po mišljenju i jednih i drugih vještaka postojao bolji i prikladniji način liječenja I. tužiteljice (nakon 21.04.2011.), a to je endovaskularni zahvat. Stoga za presuđenje u ovom predmetu nije od značaja jesu li liječnici tuženika ispravno zaključili da nema indikacija za neurokirurški zahvat, nego je bitno zbog čega I. tužiteljicu nisu uputili na onaj način liječenja koji je u njenom slučaju bio moguć i najbolji – endovaskularni zahvat.

23.2. Tuženik navodi da se 2011. godine kod njega nisu vršili endovaskularni zahvati, što u stvari niti nije sporno jer iz svih provedenih dokaza proizlazi da su se u to vrijeme takvi zahvati obavljali jedino na KBC Zagreb (Rebro). Međutim ni ta činjenica nije pravno relevantna jer su i po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci i po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru u takvim okolnostima tuženikovi liječnici po pravilima struke mogli i trebali kontaktirati neuroradiologa iz druge bolnice radi poduzimanja tog zahvata, a to je u konkretnom slučaju bio KBC Zagreb (Rebro) kod kojeg su se izvodili endovaskularni zahvati. Da su tuženikovi liječnici to zaista mogli napraviti jasno proizlazi iz Otpusnog pisma (str. 250 spisa) u kojem je tuženikova liječnica KSE konstatirala da je kontaktirala liječnike sa KBC Zagreb (Rebro) i to dr. M i dr. A koji su indicirali (hitni) endovaskularni zahvat te je potom sa dr. Š dogovorila premještaj I. tužiteljice, ali sve je to napravljeno tek na molbu obitelji i nakon ponovljene rupture od 26.04.2011.

23.3. Pritom valja napomenuti da iz tuženikovog Otpusnog pisma (str. 250 spisa) proizlazi da je I. tužiteljica iz tuženikove bolnice otpuštena 29.04.2011. u 12,30 sati radi premještaja na KBC Zagreb (Rebro), i to na zahtjev obitelji, dok iz nalaza i jednih i drugih vještaka proizlazi da joj je tamo endovaskularni zahvat napravljen 29.04.2011.

– dakle I. tužiteljica je iz tuženikove bolnice otpuštena 29.04.2011. u 12,30 sati, a u drugoj bolnici joj se endovaskularni zahvat napravio već istog dana. Navedeno potvrđuje da je upućivanje na endovaskularni zahvat i njegovo izvođenje zaista bilo moguće organizirati i napraviti u vrlo kratkom roku, pogotovo kada se imaju u vidu da iz uvjerljivih iskaza II. tužiteljice i ranijeg tužitelja KS (kćeri i muža I. tužiteljice) proizlazi da su oni na KBC Zagreb (Rebro) po drugo mišljenje otišli 28.04.2011., odnosno da je premještaj napravljen odmah idućeg dana nakon što su oni (samoinicijativno) otišli na KBC Zagreb (Rebro) po drugo mišljenje.

23.4. Doduše vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci navode da je nakon ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011. endovaskularni zahvat napravljen u drugoj bolnici tek tri dana kasnije 29.04.2011., pa da se iz toga vidi kako ni tada nije bila procjena da se endovaskularni zahvat treba napraviti iznimno hitno, što bi značilo u roku nekoliko sati. Međutim vještaci prilikom iznošenja takvog navoda polaze od pretpostavke koja se prema stanju spisa ne može smatrati utemeljenom – da se kod tuženika uopće razmišljalo uputiti I. tužiteljicu na endovaskularni zahvat. Naime, tuženik ne tvrdi niti bi to proizlazilo iz medicinske dokumentacije da je uopće razmatrao opciju upućivanja I. tužiteljice na endovaskularni zahvat, niti da su postojali opravdani razlozi zbog kojih I. tužiteljicu na taj zahvat nije odmah uputio (iako je nakon 21.04.2011. to bio najbolji način njenog liječenja). S druge strane I. tužiteljici je endovaskularni zahvat u drugoj bolnici napravljen istog dana kada je u nju premještena, a premještena je isključivo na zahtjev članova obitelji koji su samoinicijativno otišli na KBC Zagreb (Rebro) po drugo mišljenje, samo dan prije premještaja. Stoga ovakvi navodi vještaka polaze od pogrešne pretpostavke, pa ne mogu biti od značaja za odlučivanje u ovom predmetu.

23.5. U pogledu navoda vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci da je i endovaskularni zahvat bio rizičan te da je postojala mogućnost da se i tijekom tog zahvata napravi ponovna ruptura aneurizme, valja istaknuti da tuženik u ovoj parnici niti nije tvrdio da je to bio razlog zbog kojeg I. tužiteljicu nije uputio na endovaskularni zahvat. Iz tuženikovog Otpusnog pisma od 29.04.2011. (str. 250 spisa) proizlazi da se neuroradiolog A sa KBC Zagreb (Rebro) usuglasio sa izvođenjem endovaskularnog zahvata odmah nakon što ga je tuženikova liječnica na molbu obitelji kontaktirala (točka 23.2. obrazloženja) te je on idućeg dana zaista i izveo endovaskularni zahvat kojim su aneurizme uspješno sanirane (točka 27.1. obrazloženja). Stoga je evidentno da mogući rizik endovaskularnog zahvata nije bio stvarni razlog zbog kojeg I. tužiteljica na njega nije bila upućena (tuženik uostalom to ni ne tvrdi), no neovisno o tome tuženikovi liječnici su bili dužni upoznati I. tužiteljicu sa mogućnošću provedbe takvog zahvata, a i kontaktirati neuroradiologa koji inače izvodi takve zahvate jer se po prirodi stvari tek tada mogla donijeti utemeljena odluka o stvarnim rizicima tog zahvata.

24. Slijedom navedenoga, budući da tuženikovi liječnici odmah nakon 21.04.2011. nisu kontaktirali neuroradiologa radi provedbe endovaskularnog zahvata niti su uputili I. tužiteljicu taj zahvat, a tuženik u ovoj parnici ne tvrdi da su postojali bilo kakvi opravdani razlozi za takvo njihovo (ne)postupanje, sud zaključuje da se radi o njihovom skrivljenom propustu. Naime, kada su liječnici tuženika nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. u daljnjem tijeku liječenja I. tužiteljice primjenjivali onaj način liječenja koji nije bio najbolji (konzervativnu terapiju), dok bez opravdanog razloga nisu primijenili onaj način liječenja kojeg se u konkretnim okolnostima i moglo i trebalo primijeniti kao prvi i najbolji način liječenja – a to je upućivanje na endovaskularni zahvat, to znači da u postupanju iz svoje profesionalne djelatnosti nisu postupali sa povećanom pažnjom i pravilima struke, pa se radi o njihovom skrivljenom propustu.

25. Za navedeni zaključak o postojanju skrivljenog propusta tuženika nisu od značaja ni razlike između mišljenja vještaka o tome jesu li se na drugoj DSA pretrazi od 21.04.2011. aneurizme sa sigurnošću vidjele i na lijevoj i na desnoj karotidnoj arteriji (mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru) ili je samo postojala opravdana sumnja na blood-blister aneurizmu na lijevoj karotidnoj arteriji (mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci), kao što za isti zaključak nije od značaja ni navod vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru kako su tuženikovi liječnici vjerojatno prošireno ishodište arterije pogrešno protumačili kao blood-blister aneurizmu, dok same aneurizme nisu prepoznali. Naime, i jedni i drugi vještaci su dali mišljenje kako se I. tužiteljicu moglo i trebalo uputiti na endovaskularni zahvat kao najbolji način liječenja već i kod postojanja opravdane sumnje na aneurizmu (dakle i kada nije sa sigurnošću utvrđena), pa je stoga za ocjenu skrivljenosti propusta tuženikovih liječnika irelevantno jesu li se aneurizme sa sigurnošću vidjele ili je postojala samo opravdana sumnja na njih. Osim toga, vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru su pojasnili kako se prije endovaskularnog zahvata radi posebna DSA pretraga moždanih krvnih žila sa dodatnim projekcijama, čime se postiže detaljan prikaz aneurizmi što je potrebno za izvođenje samog zahvata (tom pretragom se utvrđuje oblik aneurizme, njeno polazište, veličina vrata i kupole), a slično proizlazi i iz navoda vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci o tome da su se I. tužiteljici na KBC Zagreb (Rebro) prije poduzimanja endovaskularnog zahvata najvjerojatnije napravile dodatne radiološke pretrage kojima se prikazala aneurizma. Prema tome, već samo upućivanje I. tužiteljice na endovaskularni zahvat dovelo bi do dodatnih pretraga koje su potrebne za izvođenje tog zahvata, a tim pretragama bi se onda pokazalo gdje se točno nalaze aneurizme i kakve su.

26. Iz prethodno izloženih razloga, u liječenju I. tužiteljice došlo je do skrivljenog propusta tuženikovih liječnika jer su – nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. – primjenjivali onaj način liječenja koji nije bio najbolji (konzervativna terapija) te nisu kontaktirali neuroradiologa iz druge bolnice i uputili ju na endovaskularni zahvat, kao prvi i najbolji način liječenja kojeg je trebalo primijeniti u njenom slučaju, a što su po pravilima struke i mogli i trebali napraviti.

27. Sud nadalje utvrđuje da između tog skrivljenog propusta tuženikovih liječnika i ponovne rupture aneurizme od 26.04.2011. postoji izravna uzročno-posljedična veza.

27.1. Naime iz nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru proizlazi da je I. tužiteljici 29.04.2011. (dakle 3 dana nakon ponovne rupture aneurizme) u drugoj bolnici KBC Zagreb (Rebro) izvršen endovaskularni zahvat kojim su aneurizme uspješno tretirane, sam zahvat nije vodio u dodatne komplikacije te su aneurizme dobro isključene iz optoka, a nakon toga više nije došlo do ponovnih ruptura, dok je i kasnija pretraga MRA krvnih žila pokazala da su aneurizme dobro isključene. Po mišljenju ovih vještaka trenutan endovaskularni zahvat nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. bi uz vrlo veliku vjerojatnost spriječio ponovnu rupturu aneurizme, što potvrđuje daljnjih tijek kada su aneurizme uspješno isključene iz optoka i nije došlo do ponovnih ruptura, s time da su ovi vještaci pojasnili kako se u to vrijeme aneurizme već godinama isključivalo iz optoka u ranoj fazi, od 24 sata do 3 dana, pogotovo kod pacijenata koji su bili u dobrom stanju kao I. tužiteljica. I vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci su prilikom usmenog iskaza naveli kako bi bilo najbolje da se endovaskularni zahvat napravio odmah nakon druge DSA pretrage do 21.04.2011.

27.2. Polazeći od prethodno navedenoga, sud zaključuje da do ponovne rupture aneurizme od 26.04.2011. ne bi došlo da tuženikovi liječnici nisu primjenjivali onaj način liječenja I. tužiteljice koji za nju nije bio najbolji, već da su ju uputili na endovaskularni zahvat odmah nakon druge DSA pretrage od 21.04.2011. (jer je od tada to bio najbolji način njenog liječenja), a što se po pravilima struke i moglo i trebalo napraviti. Radi se o jedinom mogućem i razumnom zaključku kada se ima u vidu da je I. tužiteljici taj zahvat napravljen nekoliko dana kasnije 29.04.2011., odmah drugi dan nakon što je obitelj na KBC Zagreb (Rebro) zatražila drugo mišljenje, kada su aneurizme uspješno sanirane i nakon toga kod I. tužiteljice više nije bilo ponovnih ruptura.

27.3. Stoga sud utvrđuje da postoji izravna uzročno-posljedična veza između tuženikovog propusta u upućivanju I. tužiteljice na endovaskularni zahvat te ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011.

28. Konačno, sam je tuženik u odgovoru na tužbu potvrdio da I. tužiteljica nakon prve rupture aneurizme od 10.04.2011. nije imala neurološkog deficita. Po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci nakon ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011. došlo je do jakog pogoršanja kliničke slike I. tužiteljice te je njeno današnje stanje posljedica ponovljene rupture aneurizme, kao i komplikacija u daljnjem liječenju

– ishemičnog moždanog udara, hidrocefalusa i menigitisa (koje komplikacije su isto tako posljedica ponovljene rupture aneurizme). Nadalje, vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci su se očitovali kako I. tužiteljica ranije nije imala drugih bolesti koje bi mogle biti uzrok njenog današnjeg stanja, kod kojeg zaključka su ostali i nakon pregleda njenog zdravstvenog kartona. I po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru I. tužiteljica je do 26.04.2011. bila u dobrom kliničkom stanju, no nakon ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011. njeno kliničko stanje je postalo izrazito pogoršano sa teškim neurološkim oštećenjem (jer je ponovljena ruptura i inače najčešće praćena sa težim kliničkim tijekom, a često i sa smrću), a glavni uzrok svih kasnijih komplikacija u liječenju je upravo ponovna ruptura aneurizme od 26.04.2011.

28.1. Imajući u vidu navedeno, sud zaključuje da je teško fizičko i psihičko stanje I. tužiteljice, u kojem se od kraja travnja 2011. pa sve do danas ona nalazi, posljedica upravo ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011. Osim što je u tijeku postupka samo implicirao (iako bez izričitih tvrdnji u tom pogledu) da je njeno stanje posljedica propusta u kasnijem liječenju na KBC Zagreb (Rebro), tuženik ustvari niti nije tvrdio da je stanje I. tužiteljice posljedica nekog drugog uzroka (druge bolesti ili eventualno prve rupture od 10.04.2011. – što tuženik uopće nije tvrdio), a ne ponovljene rupture od 26.04.2011. Upravo je na temelju mišljenja medicinskih vještaka utvrđeno da je nakon prve rupture aneurizme od 10.04.2011. stanje I. tužiteljice bilo dobro te da se ono izrazito pogoršalo nakon ponovljene rupture od 26.04.2011. (sam je tuženik u odgovoru na tužbu potvrdio da je I. tužiteljica nakon prve rupture aneurizme od 10.04.2011. bila bez neurološkog deficita). Stoga sud utvrđuje da u građansko- pravnom smislu postoji adekvatna uzročno-posljedična veza s jedne strane između skrivljenog propusta u liječenju I. tužiteljice – neupućivanja na endovaskularni zahvat, a s druge strane teškog fizičkog i psihičkog stanja u kojem se I. tužiteljica nalazi od kraja travnja 2011. pa nadalje, jer je to stanje uzrokovano ponovnom rupturom aneurizme od 26.04.2011. koja se ne bi dogodila da je I. tužiteljica nakon DSA pretrage od 21.04.2011. upućena na endovaskularni zahvat.

28.2. U vezi navedenog valja istaknuti da su neosnovane tuženikove tvrdnje kako iz Otpusnog pisma proizlazi da je I. tužiteljica 29.04.2011. prilikom otpusta iz njegove bolnice (radi premještaja na KBC Zagreb-Rebro) bila bez neurološkog deficita i sa poboljšanjem stanja. Naime svjedokinja KSE, koja je kao neurolog tuženika sačinila otpusno pismo I. tužiteljice, u svojem je iskazu (str. 1382-1383 spisa) pojasnila kako iz otpusnog pisma proizlazi da je I. tužiteljica iz bolnice otpuštena sa značajnim poremećajem svijesti (oznaka HHS 3/4) te da se pacijenta u takvom stanju nikada ne smije otpustiti iz bolnice, osim kod premještaja u drugu bolnicu što je ovdje bio slučaj jer se I. tužiteljicu premještalo na KBC Zagreb (Rebro). Iz iskaza ove svjedokinje proizlazi da je za ocjenu postojanja neurološkog deficita potrebno da pacijent surađuje, a budući da je I. tužiteljica bila u poremećaju stanja svijesti kod nje se zbog toga nije moglo utvrditi postoji li neurološki deficit, zbog čega ona u otpusnom pismu niti nije napisala ima li neurološkog deficita. Imajući u vidu navedeno obrazloženje svjedokinje kao tuženikove liječnice koja je sačinila otpusno pismo, proizlazi zaključak da su u potpunosti neosnovani navodi tuženika o tome da iz Otpusnog pisma proizlazi da je I. tužiteljica u trenutku otpusta iz njegove bolnice bila bez neurološkog deficita i u dobrom stanju. S tim u vezi, i jedni i drugi vještaci su naveli da je ponovna ruptura aneurizme od 26.04.2011. kod I. tužiteljice dovela do izrazitog pogoršanja kliničke slike i teškog neurološkog oštećenja, dok po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru s obzirom na ponovljenu rupturu od 26.04.2011. nije moguće da je I. tužiteljica 29.04.2011. bila u dobrom stanju i bez neurološkog deficita, što potvrđuje i nalaz KBC Zagreb (Rebro) u kojem je opisano stanje njeno stanje prilikom prijema u tu bolnicu (na bolne podražaje otvara oči, brani se lijevom rukom, može izgovoriti nekoliko riječi). Dakle neosnovane su tvrdnje tuženika da je I. tužiteljica iz njegove bolnice otpuštena u dobrom stanju i bez neurološkog deficita.

28.3. Nadalje, u tijeku postupa su na prijedlog tuženika kao svjedoci saslušani i njegovi liječnici koji su sudjelovali u liječenju I. tužiteljice, i to liječnici neurolozi ŠSE (str. 964 spisa) i KSE (str. 1382-1383 spisa), zatim liječnici radiolozi TS (str. 968-969 spisa) i CS (str. 1383 spisa) te liječnici neurokirurzi ES (str. 964 spisa), PSE (str. 965- 966 spisa), SS (str. 967-968 spisa) i ČS (str. 969 spisa). Iz iskaza tih svjedoka proizlazi da se oni zbog velikog proteka vremena uopće ne sjećaju I. tužiteljice i njenog liječenja (ES), a znaju samo ono što su utvrdili uvidom u nalaze koje su u tuženikovom sustavu pročitali nakon primitka poziva za saslušanje u ovom predmetu (ŠSE, TS, ČS i CS) te su stoga u svojim iskazima ponavljali samo na ono što su napisali u svojim nalazima koji su ionako priloženi spisu i temeljem kojih su provedena medicinska vještačenja. Jedino su se svjedoci PSE i SS od prije sjećali slučaja I. tužiteljice zbog toga što je već ranije bilo postavljeno pitanje o pravilnosti njenog liječenja, međutim ova oba svjedoka u svojim iskazima nisu naveli ništa što već ne proizlazi iz medicinske dokumentacije koja je priložena spisu, osim što je svjedok SS dodatno iskazao da je I. tužiteljica prilikom otpusta od tuženika bila bez neurološkog deficita (pri punoj svijesti i bez slabosti ekstremiteta), kao i da joj je na KBC Zagreb (Rebro) prije endovaskularnog zahvata propušteno ordinirati terapiju koja bi spriječila tromboembolijski incident. U vezi takvog iskaza svjedoka SS valja istaknuti da je on sam iskazao da se ne sjeća I. tužiteljice te da mu je kao šefu Klinike za neurokirurgiju poznata samo dokumentacija o njenom liječenju, a ovaj sud je na temelju iskaza svjedokinje KSE koja je sačinila Otpusno pismo tuženika i na temelju mišljenja vještaka utvrdio kako nije točno da je I. tužiteljica prilikom otpusta od tuženika bila u dobrom stanju i bez neurološkog deficita (točka 28.2. obrazloženja), pa iz istih razloga sud ne prihvaća kao istinit iskaz svjedoka SS u tom dijelu. Što se pak tiče dijela njegovog iskaza o navodnom propustu KBC Zagreb (Rebro) da I. tužiteljici prije endovaskularnog zahvata ordinira terapiju koja bi spriječila tromboembolijski incident koji je kasnije doveo do neurološkog deficita, valja istaknuti da je na temelju mišljenja medicinskih vještaka utvrđeno kako je ishemični moždani udar I. tužiteljice posljedica ponovne rupture aneurizme, a ne endovaskularnog zahvata. U svakom slučaju ni iz mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci ni iz mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru ne proizlazi da je na KBC Zagreb (Rebro) postojao bilo kakav propust u ordiniranju terapije koja bi spriječila tromboembolijski incident, niti je tuženik vještacima postavljao bilo kakva pitanja o tromboembolijskom incidentu, a vještaci su pojasnili da su sve komplikacije u liječenju (pa tako i ishemični moždani udar) posljedica upravo ponovne rupture aneurizme od 26.04.2011. (a ne endovaskularnog zahvata). Sud smatra da je ovaj svjedok, kao šef tuženikove Klinike za neurokirurgiju, takvim iskazom pokušao relativizirati tuženikove propuste u liječenju I. tužiteljice kako bi mu osigurao bolju procesnu poziciju u ovoj parnici.

28.4. Stoga iskazi tuženikovih liječnika kao svjedoka u ovoj parnici nisu doveli u pitanje prethodne zaključke suda o tuženikovim propustima u liječenju koja se temelje na provedenim medicinskim vještačenjima (koja se pak temelje na medicinskoj dokumentaciji iz spisa).

29. Nadalje, u pogledu kasnijih komplikacija u liječenju koje se nisu razvile kod tuženika, nego je do njih došlo na KBC Zagreb (Rebro) gdje je I. tužiteljica premještena 29.04.2011. na daljnje liječenje – a radi se o ishemičnom moždanom udaru, hidrocefalusu i menigitisu/ventrikulitisu – valja istaknuti da ni te komplikacije u liječenju ne utječu na zaključak suda o postojanju adekvatne uzročno-posljedične veze između propusta u upućivanju I. tužiteljice na endovaskularni zahvat i posljedica koje ona trpi.

29.1 Naime, po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci sve te naknade komplikacije su neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi sa ponovnom rupturom aneurizme od 26.04.2011., a iako su navedene komplikacije dovele do pogoršanja stanja I. tužiteljice i ostavile trajne posljedice njeno zdravlje, njihove posljedice nije moguće razdvojiti od posljedica ponovne rupture aneurizme od 26.04.2011. niti je to moguće izraziti u postotcima, jer se sve to dogodilo u vrlo kratkom vremenu, povezano jedno s drugim te je sve istovremeno utjecalo na stanje njenog organizma. Vještaci su mišljenja da iako ishemični moždani udar može biti posljedica endovaskularnog zahvata, ipak je njen najčešći uzrok ponovno krvarenje te vještaci smatraju da je konkretni ishemični moždani udar kod I. tužiteljice posljedica upravo ponovljene rupture aneurizme i u neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi sa njom.

29.2. I po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru sve naknade komplikacije u liječenju do kojih je došlo na KBC Zagreb (Rebro) su u neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi sa ponovnom rupturom aneurizme od 26.04.2011. te njihove posljedice nije moguće razdvojiti od posljedica ponovne rupture aneurizme od 26.04.2011. niti je to moguće izraziti u postotcima. Ovi vještaci su međutim dodatno pojasnili kako oni smatraju da postoje i određeni propusti druge bolnice KBC Zagreb (Rebro) u liječenju navedenih komplikacija. Naime, po mišljenju ovih vještaka u pogledu liječenja hidrocefalusa vanjsku drenažu je trebalo postaviti odmah nakon endovaskularnog zahvata od 29.04.2011., a ne tek između 03. -05.05.2011. kako je to napravljeno, a u pogledu liječenja menigitisa/ventrikulitisa unutarnju drenažu je valjalo ukloniti već u lipnju 2011., a ne tek u kolovozu 2011. što je napravljeno na Klinici za infektologiju. Međutim po mišljenju vještaka menigitis je kod I. tužiteljice u konačnici izliječen te ona zbog njega ne trpi trajne posljedice, dok hidrocefalus jest doprinio posljedicama koje I. tužiteljica trpi, ali u manje značajnoj mjeri.

29.3. Na temelju izloženih mišljenja i jednih i drugih vještaka sud zaključuje da su sve komplikacije u liječenju (i to ishemični moždani udar, hidrocefalus, menigitis/ventrikulitis) do kojih je kasnije došlo u drugoj bolnici KBC Zagreb-Rebro, a ne kod tuženika, u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa ponovljenom rupturom aneurizme od 26.04.2011. te je ona njihov glavni uzrok, jer da nije bilo te ponovljene rupture ne bi bilo ni tih kasnijih komplikacija u liječenju. U svakom slučaju, kako to proizlazi iz mišljenja i jednih i drugih vještaka, posljedice koje je I. tužiteljica trpjela u trenutku tih komplikacija, kao i njihove trajne posljedice, na nikakav način (pa ni u postotku) nije moguće razdvojiti od posljedica koje ona trpi zbog ponovljene rupture aneurizme od 26.04.2011.

29.4. Navedeno nije dovedeno u pitanje ni tuženikovim navodima iz podneska od 06.03.2025. (str. 1596-1598 spisa) jer su i jedni i drugi vještaci su jasno iskazali kako su sve naknadne posljedice (pa i ishemični moždani udar) izravna posljedica ponovne rupture aneurizme (a ne endovaskularnog zahvata), dok po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci eventualna neprimjena antiagregacijske terapije nije bila od značajnog utjecaja na stanje I. tužiteljice (vještacima Medicinskog fakulteta u Mariboru tuženik niti nije postavljao nikakvo pitanje o tome). U svakom slučaju, na sva pitanja tuženika vještaci su argumentirano i uvjerljivo odgovorili tijekom njihovih usmenih saslušanja.

30. Po čl. 1107. st. 3. ZOO za prouzročenu štetu solidarno odgovaraju osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti. U skladu sa navedenim pravilom, tuženik je u konkretnom slučaju odgovoran za cjelokupnu štetu unatoč mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru da su postojali određeni propusti u liječenju I. tužiteljice ne samo kod tuženika, nego kasnije i kod KBC Zagreb (Rebro), i to u dijelu koji se odnosi na komplikacije u liječenju (hidrocefalus i menigitis/ventrikulitis). Naime, i vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci i vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru su jasno, obrazloženo i decidirano iskazali da posljedice koje je I. tužiteljica trpjela zbog kasnijih komplikacija u liječenju (ishemični moždani udar, hidrocefalus i menigitis/ventrikulitis) nikako nije moguće razdvojiti od posljedica ponovne rupture aneurizme (pa ni u postotku).

30.1. S obzirom na navedeno, kada se posljedice kasnijih komplikacija u liječenju I. tužiteljice (ishemični moždani udar, hidrocefalus, menigitis/ventrikulitis) nikako ne mogu razdvojiti od posljedica ponovne rupture aneurizme, pa ni u postotku, onda je tuženik na temelju čl. 1107. st. 3. ZOO solidarno odgovoran za cjelokupnu štetu, pa i onu koja je posljedica eventualnih kasnijih propusta u liječenju tih komplikacija na KBC Zagreb-Rebro. Pritom valja ponoviti da je ionako glavni uzrok svih tih kasnijih komplikacija ponovna ruptura aneurizme od 26.04.2011. (za što je upravo tuženik odgovoran), a na temelju mišljenja vještaka utvrđeno je da su eventualni propusti KBC Zagreb (Rebro) u liječenju tih komplikacija doprinijeli posljedicama I. tužiteljice samo u manje značajnoj mjeri.

30.2. Iz prethodno izloženih razloga sud nije prihvatio tuženikov prijedlog da se novo medicinsko vještačenje provede i po vještaku infektologu jer je glavni uzrok svih kasnijih komplikacija u liječenju upravo ponovna ruptura aneurizme (za koju je tuženik odgovoran), a posljedice svih tih komplikacija se ne mogu razdvojiti od posljedica ponovne rupture aneurizme, pa bez obzira na eventualne propuste u liječenju tih komplikacija na KBC Zagreb (Rebro), postojala bi tuženikova solidarna odgovornost za cjelokupnu štetu u skladu sa čl. 1107. st. 3. ZOO.

31. Prema tome na temelju rezultata dva medicinska vještačenja utvrđeno je da:

- postoji propust u liječenju – primjena načina liječenja koji nije bio najbolji u slučaju I. tužiteljice (konzervativna terapija) i neupućivanje na endovaskularni zahvat u trenutku kada je po pravilima struke to bio najbolji način liječenja;

- postoji krivnja tuženikovih liječnika za taj propust – za propust nije bilo opravdanog razloga već je prema stanju spisa jedini mogući zaključak da nisu postupali sa povećanom pažnjom i pravilima struke (tuženik u svakom slučaju nije dokazao da za navedeni propust nije bilo krivnje);

- postoji adekvatna uzročno-posljedična veza između tog propusta i posljedica koje je I. tužiteljica pretrpjela te koje i dalje trpi – zbog neprimjene najboljeg načina liječenja, aneurizme nisu sanirane već je došlo do njihove ponovne rupture, što je rezultiralo teškim oštećenjem zdravlja I. tužiteljice;

- uzrok svih kasnijih komplikacija (ishemični moždani udar, hidrocefalus, menigitis/ventrikulitis) je upravo ponovna ruptura aneurizme, a posljedice eventualnih propusta u liječenju tih komplikacija na KBC Zagreb (Rebro) se ne mogu razdvojiti od posljedica ponovne rupture aneurizme.

31.1. Radi se dakle o liječničkoj pogreški, a provedenim medicinskim vještačenjima krivnja tuženikovih liječnika za tu pogrešku nije isključena, već je dapače i potvrđena, jer u liječenju I. tužiteljice bez opravdanog razloga nisu poduzeli prvi i najbolji način liječenja kojeg se u njenom slučaju moglo i trebalo primijeniti, što znači da nisu postupali sa povećanom pažnjom i pravilima struke (pažnja dobrog stručnjaka).

31.2. Stoga su u skladu sa čl. 1045. st. 1. i čl. 1061. ZOO ispunjene sve pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika prema tužiteljima pa im je tuženik dužan naknaditi štetu koju su pretrpjeli zbog navedenog propusta.

U odnosu na povredu prava osobnosti I. tužiteljice

32. Iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci od 25.10.2016. (str. 335-339 spisa) proizlazi da je nakon okončanog liječenja i rehabilitacije kod tužiteljice postignuto trajno stanje, koje predstavlja težak stupanj invalidnosti sa potpunom radnom nesposobnošću i znatnim umanjenjem općih životnih aktivnosti. Po mišljenju vještaka I. tužiteljica je trpjela fizičke boli jakog intenziteta u trajanju ukupno 20 dana (tijekom akutnog i kasnijeg kroničnog liječenja), srednjeg intenziteta ukupno 60 dana i lakog intenziteta ukupno 180 dana, s time da su se boli pojavljivale u diskontinuitetu sukladno fazama razvoja bolesti i liječenja. Nadalje, da je u vrijeme najtežih akutnih faza bolesti bila znatno promijenjene svijesti i manje sposobna preživljavati strah i njegove ekvivalente, ali svakako je u početnim fazama bolesti, kao i u kasnijoj dugoj rehabilitaciji, doživljavala svoje stanje bar znatnim dijelom i trpjela duševne bolove ekvivalentne strahu, pa je mogla doživljavati strah u jakom intenzitetu oko 8 dana, srednjem intenzitetu oko 60 dana, a lakom i intenzitetu oko 180 dana. Također, da je I. tužiteljica definitivno trajno radno nesposobna u svojem zvanju (radno nesposobna 100%) te je kod nje zaostala spastična asimetrična tetrapareza – slabost sva 4 uda, nesposobna je samostalno se kretati na dulje staze te je kod nje zaostao psihosindrom izražen u teškom stupnju, nesposobna je za samostalan život te joj je potrebna stalna tuđa skrb u obavljanju osnovnih funkcija samoskrbi, zbog čega trpi smanjenje životnih aktivnosti u omjeru od 70%. Konačno, da joj je bila potrebna tuđa pomoć prvih 6 mjeseci nakon otpusta iz rehabilitacijske ustanove u trajanju 10 sati dnevno, a potom daljnjih 18 mjeseci po 6-7 sati dnevno, dok trajna nesposobnost za samostalan život i slabost čine ju ovisnom o tuđoj pomoći u trajanju od 4-5 sati dnevno trajno.

33. Medicinski fakultet u Mariboru, po vještacima neurokirurgu, neurologu i radiologu, dao je mišljenje o posljedicama koje trpi I. tužiteljica u posebnom nalazu od 16.11.2022. (str. 598-601 spisa). Iz tog nalaza proizlazi da je I. tužiteljica trpjela jake bolove (vjerojatno izrazite glavobolje) u početku, ali kratkotrajno i povezano sa prirodom bolesti, dok su joj u nastavku liječenja bolovi bili umjereni i još uvijek kratkotrajni. Nadalje, da je u prvom mjesecu liječenja doživljavala intenzivan strah zbog neizvjesnosti ishoda liječenja, međutim nakon pogoršanja stanja zbog ponovnog krvarenja i daljnjih komplikacija da joj je svijest bila toliko sužena da je shvaćanje bolova i straha bilo manje, bolovi su otprilike dva mjeseca nakon početka bolesti bili umjereni, a kasnije blagi i povremeni. Također, da I. tužiteljica ima trajnu izrazitu neurološku oštećenost, koja je njene životne funkcije smanjila za otprilike 80%, dok zbog bolesti nije pretrpjela naruženost. Konačno, da je I. tužiteljica tijekom liječenja bila u potpunosti ovisna o tuđoj pomoći i njezi, a nakon stabilizacije stanja nesposobna je obavljati određene životne aktivnosti, potrebna joj je stalna i zahtjevna pomoć i njega.

33.1. Potom je Medicinski fakultet u Mariboru i po vještaku psihijatru dao mišljenje o posljedicama koje trpi I. tužiteljica, i to u dodatnom nalazu 01.09.2023. (str. 782-787 spisa). Iz navedenog nalaza proizlazi da je kod I. tužiteljice prisutan psihoorganski sindrom teškog stupnja, koji je kroničan (definitivan) te da zbog prirode nastanka nije za očekivati nikakvo poboljšanje, s time da I. tužiteljica ima probleme s orijentacijom u vremenu i povremeno u situaciji, da su prisutne bitne smetnje kognitivnih funkcija, tijek misli je nejasan, preskakuje između sadržaja, mišljenje je pojednostavljeno i konkretno, nije sposobna za apstrakciju, zbog oštećenih kognitivnih funkcija i senzorimotorne disfunkcije komunikacija s njoj i njena komunikacija sa okolinom je nejasna i nezadovoljavajuća; dulja ili kompleksnija pitanja ne razumije, povremene memorijske rube popunjava konfabulacijama (sadržajem iz prošlosti), emotivno doživljavanje plitkije ali sa čestim ispadima labilnosti, razdražljivosti i impulzivnosti, mjestimice verbalno agresivna; raspoloženje je depresivno obojano, blage do povremeno umjerene dubine, što se izmjenjuje sa razdobljima eutimije i disforije; izrazito rijetko ima blago izdignuto raspoloženje pridruženo nadmenim idejama, što brzo prestaje; nema jasan uvid u svoje stanje, barem povremeno, kontrola realiteta je promjenjiva; njeno psihosocijalno funkcioniranje i kontakt sa okolinom su otežani, izbjegava ih, većinom predstavljaju okidač povećane tjeskobe i nesnalažljivosti, a u ponašanju to rezultira u razdražljivosti, impulzivnosti i mjestimice agresivnom verbalnom ponašanju prema okolini; u okvirima psihoorganskog sindroma prisutne su smetnje apetita koji je povećan (hrana s visokim udjelom šećera), a prilikom nedavanja takve hrane od strane obitelji reagira agitiranošću; da je uz navedene psihičke/psihijatrijske simptome prisutna i spastična tetrapareza koja je izrazitija lijevo, mišićni tonus je povećan, spastičnog i ekstrapiramidalnog tipa; prisutni su blagi edemi gležnjeva i stopala, dekubitusa glutealno (posljedica većinom sjedećeg položaja); hodati može na kratke udaljenosti s kratkim koracima, nestabilna je, izrazito kod promjene smjera, kod hodanja joj je potrebna pomoć druge osobe, isto kao i kod ustajanja iz invalidskih kolica ili kreveta te posjedanja; zbog svega navedenog kretanje joj je bitno ograničeno; potrebu za mokrenjem osjeća, ali zbog slabe mobilnosti i unatoč pomoći drugih urinira u pelenu koju koristi konstantno; osjeća potrebu za stolicom iako se većinom radi o zatvorenosti, uz pomoć obitelji i laksativa ili mehanički stolicu ima svako nekoliko dana; osobnu higijenu obavlja samo uz pomoć drugih, sama povremeno ne prepoznaje potrebu za tim ili to zahtijeva kada je higijena već obavljena; hrani se djelomično sama, a djelomično uz pomoć, s time da pripremljenu hranu ne može sama narezati, prisutna je agitiranost i verbalna agresija kad joj se odbije patološka želja za viškom hrane. Po mišljenju vještaka psihologa I. tužiteljica je doživljavala strah jakog intenziteta oko 10 dana, umjerenog intenziteta oko 60 dana i blagog intenziteta oko 180 dana. Po objedinjenom mišljenju sva 4 vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru I. tužiteljica trpi smanjenje životne aktivnosti između 80-90%, zbog jakog psihoorganskog sindroma, spastične tetrapareze, nesposobnosti za samostalni život i potrebu 24-satnog nadzora, a zbog jakog psihoorganskog sindroma i spastične tetrapareze trpi naruženje jakog stupnja koje je često uočljivo trećim osobama; sve posljedice koje trpi predstavljaju iznimno teški invaliditet.

33.2. Prilikom usmenog saslušanja (str. 1412-1415 spisa) vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru dali su objedinjenu ocjenu fizičkih bolova i straha koje je I. tužiteljica trpjela, i to jakog intenziteta oko 10 dana, umjerenog intenziteta oko 60 dana i blagog intenziteta oko 180 dana. Nadalje po objedinjenom mišljenju vještaka stabilizacija stanja je nastupila sa okončanjem liječenja 20.08.2012., kada je otpuštena iz Krapinskih Toplica na daljnju rehabilitaciju kod kuće, a potrebno joj je 4-5 sati tuđe pomoći i njege dnevno, što ne isključuje potrebo za cjelodnevnim nadzorom jer se nikada ne zna u kojem će smjeru njeno stanje u svakom pojedinom slučaju otići. Prema navodima vještaka njihova procjena smanjenja životnih aktivnosti od 80-90% predstavlja zajedničku i objedinjenu procjenu ukupnog stanja I. tužiteljice te se ne radi o običnom zbrajanju pojedinačnih ocjena svakog vještaka.

33.3. Prema tome, kada se uzmu u obzir objedinjene ocjene sva 4 vještaka (neurologa, neurokirurga, radiologa i psihijatra) koje su oni iznijeli u dodatnom nalazu od 01.09.2023. i prilikom usmenog saslušanja, proizlazi da su vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru mišljenja da je I. tužiteljica trpjela fizičke bolove i strah jakog intenziteta oko 10 dana, umjerenog intenziteta oko 60 dana i blagog intenziteta oko 180 dana, da trpi smanjenje životnih aktivnosti od 80-90% te da je kod nje zaostalo naruženje jakog stupnja koje je često uočljivo trećim osobama.

34. Iz usporedbe mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru proizlazi da su oni identično procijenili fizičke bolove i strah umjerenog intenziteta (60 dana) i blagog intenziteta (180 dana), dok razlika postoji samo kod procjene jakog intenziteta, što su vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci procijenili na 20 dana (fizički bolovi) odnosno 8 dana (strah), a vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru na 10 dana (i fizički bolovi i stah). Prema stavu ovog suda navedena razlika u procjeni vještaka oko jakih fizičkih bolova i straha je u odnosu na ukupne posljedice manje značajna te se radi tek o jednom od više kriterija po kojima sud utvrđuje visinu pravične novčane naknade, pa samo zbog te razlike nije bilo potrebno provoditi međusobno usuglašavanje vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci i vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru. Nadalje, iz usporedbe njihovih mišljenja proizlazi da je smanjenje životnih aktivnosti od strane vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci procijenjeno na 70%, dok je od strane vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru procijenjeno na 80-90%, međutim ovdje valja imati na umu da je u vještačenju Medicinskog fakulteta u Mariboru sudjelovao i vještak psihijatar, kojeg nije bilo u vještačenju Medicinskog fakulteta u Rijeci, pa s obzirom na postojanje – pored ostalih posljedica – i izrazito teškog psihoorganskog sindroma I. tužiteljice (što je prvenstveno u domeni specijalista psihijatrije) sud smatra da pri procjeni smanjenja životnih aktivnosti kao mjerodavno treba uzeti ono vještačenje u kojem je sudjelovao i psihijatar (a usuglašavanje vještaka nije bilo potrebno niti moguće jer u vještačenju Medicinskog fakulteta u Rijeci nije bilo vještaka psihijatra). Konačno, vještaci Medicinskog fakulteta u Rijeci nisu izvršili pregled I. tužiteljice, dok su vještaci Medicinskog fakulteta u Mariboru jesu izvršili njen pregled (i to naknadno od strane vještaka psihijatara), pa je stoga za procjenu postojanja naruženja mjerodavno mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru, pri čemu je uvjerljivo da se radi o jakom naruženju koje je često uočljivo trećim osobama, kada se ima u vidu da kod I. tužiteljice postoje spastična tetrapareza sa dominantnijom ljevostranom pogođenošću te ekstrapiramidalni sindrom (naruženje se uopće ne spominje u nalazu vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci jer oni nisu izvršili pregled I. tužiteljice).

35. Na temelju uvjerljivih iskaza II. tužiteljice HSE, III. tužitelja AS i ranijeg tužitelja KS (str. 1380-1384 spisa), djece odnosno sada pokojnog muža I. tužiteljice, utvrđeno je da je I. tužiteljica u potpunosti nesamostalna, ne može sama jesti, presvući se, otići na WC, pa čak niti okrenuti se s boka na bok; ne voli promjene koje joj remete svakodnevnicu, dere se i agresivna je kada se primjerice ide kupati; nema osjećaj vremena, dane provodi u kolicima gledajući TV ili slušajući glazbu, može pričati ali na razini da prepriča što je gledala na televiziji, može prepričati kako je provela dan ali ništa više od toga; ne može ju se ostaviti samu te je uvijek netko sa njom; cijelo vrijeme nosi pelene koje joj mijenja kćer kada dođe s posla. Na temelju njihovih iskaza sud nadalje utvrđuje da je I. tužiteljica nakon otpuštanja iz Krapinskih toplica (kolovoz 2012.) imala pravo na fizikalne terapije tri godine svakodnevno na koje su je vodili u Krapinske toplice (zbog toga su se I. tužiteljica i II. tužiteljica od kolovoza 2012. do travnja 2016. i preselile u Krapinske Toplice), a nakon toga ima pravo na 60 terapija godišnje što uvijek i iskoristi; da joj pored navedenoga plaćaju i privatne terapije kod kuće, i to bar 10-ak puta mjesečno.

36. Nadalje, iz nalaza vještaka i medicinske dokumentacije u spisu proizlazi da je I. tužiteljica nakon štetnog događaja imala 3 mjeseca hospitalizacije na KBC Zagreb- Rebro (29.04.-02.08.2011.), 3 mjeseca hospitalizacije na KBC Fran Mihaljević (zbog menigitisa/ventrikulitisa kao komplikacije ponovne rupture aneurizme – 08.08.- 10.11.2011.), 11 mjeseci boravka u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske toplice (02.08.-08.08.2011.; 10.11.2011. -20.08.2012.).

37. Po čl. 1100. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu (st. 1.), a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (st. 2.).

38. Temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, sud utvrđuje da je I. tužiteljica kao posljedicu tuženikovog propusta u liječenju pretrpjela povredu prava osobnosti (neimovinsku štetu), i to u intenzitetu koji opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade.

38.1. Pritom sud posebno ima u vidu da je do liječničke pogreške došlo u trenutku kada je I. tužiteljica imala 52 godine, dakle u trenutku kada je bila tek u srednjoj životnoj dobi te je pred sobom imala još dugi niz godina u kojima je mogla uredno funkcionirati na osobnoj, obiteljskoj i društvenoj razini te biti radno aktivna, što je sve promijenio predmetni propust u liječenju, nakon kojeg je I. tužiteljica u potpunosti onemogućena samostalno funkcionirati u bilo kojem segmentu (ne može si pripremiti prehranu, otići na WC, presvući se), pri čemu dane provodi u kolicima gledajući TV ili slušajući glazbu, ali bez poimanja vremena i uz bitne kognitivne smetnje, sa mogućnošću komunikacije samo o najosnovnijim stvarima koje su joj se dogodile toga dana, bez mogućnosti održavanja socijalnih interakcija te je lošeg psihičkog statusa (zbog izrazito teškog psihoorganskog sindroma).

38.2. I. tužiteljici je ustvari uništen osobni, obiteljski i društveni život te su joj uskraćene sve životne radosti, a ona ovisi isključivo o pomoći drugih osoba te će do kraja života trpjeti posljedice spastične tetrapareze i izrazito teškog psihoorganskog sindroma.

39. Polazeći od važećih Orijentacijskih kriterija VSRH, a imajući u vidu po vještacima procijenjene jačinu i trajanje izazvanih fizičkih bolova i straha, naruženost, smanjenje životnih aktivnost, okolnosti liječenja te sve ostale okolnosti I. tužiteljice koje su prethodno izložene, sud utvrđuje da I. tužiteljica za pretrpljenu povredu prava osobnosti ima pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu 180.000,00 EUR.

40. Stoga je u tom dijelu – za 180.000,00 EUR – tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke, a za preostalih 20.000,00 EUR (do zatraženih 200.000,00 EUR) tužbeni zahtjev je valjalo odbiti kao previsoko postavljen, pa je odlučeno kao pod točkom X. izreke.

41. Po čl. 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, pa imajući u vidu da se stanje I. tužiteljice stabiliziralo još 20.08.2012., na iznos pravične novčane naknade dosuđene su joj zatezne kamate od 06.02.2015., kao dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (kako je i utuženo).

U odnosu na povredu prava osobnosti ostalih tužitelja

42. Po čl. 1101. st. 1. ZOO u slučaju osobito teškog invaliditeta neke osobe, pravo na pravičnu novčanu naknadu imaju i članovi njene uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji).

43. Imajući u vidu stanje I. tužiteljice koje proizlazi iz nalaza medicinskih vještaka i prihvaćenih iskaza ostalih tužitelja – a to je da je I. tužiteljica potpuno nesamostalna, hodati može samo vrlo male relacije, ali je i tada nestabilna pa je cijelo vrijeme u kolicima, ne može sama ići na WC pa cijelo vrijeme nosi pelene, ne može si sama pripremiti hranu niti se presvući, nema pojam o vremenu, ima bitne kognitivne poteškoće te se s njom može voditi samo najjednostavnija komunikacija, bez mogućnosti održavanja socijalnih interakcija te je povremeno agresivna, a psihički status joj je loš zbog izrazito teškog psihoorganskog sindroma te je trajno ovisna o tuđoj skrbi i cjelodnevnom nadzoru – sud utvrđuje da je kod I. tužiteljice nastupio osobito teški invaliditet u smislu čl. 1101. ZOO.

44. Sud nadalje zaključuje da je ostale tužitelje, kao muža odnosno djecu I. tužiteljice, izrazito pogodilo stanje u kojem se I. tužiteljica nalazi. Na temelju njihovih uvjerljivih iskaza, koje su ocjenjuje iskrenima, sud utvrđuje da im se život u potpunosti promijenio jer su apsolutno sve podredili brizi i skrbi o I. tužiteljici. Naime, njena kćer II. tužiteljica se preselila u Krapinske Toplice još dok je I. tužiteljica bila tamo smještena kako bi joj mogla svaki dan ići u posjete, a nakon što je I. tužiteljica u kolovozu 2012. otpuštena iz toplica II. tužiteljica je tamo ostala s njom živjeti još nekoliko godina radi svakodnevnih terapija na koje je I. tužiteljica imala pravo; njen sin III. tužitelj je odgađao stupanje u radni odnos jer joj je nekoliko godina svakodnevno išao u posjet u Krapinske toplice, dok je sada pokojni suprug I. tužiteljice nakon njenog povratka u Zagreb radio od kuće kako bi cijelo vrijeme bio uz nju. Iz svega navedenog sud zaključuje da je osobito teški invaliditet I. tužiteljice teško pogodio i ostavio nepovratne posljedice na život ostalih članova njene obitelji (ovdje tužitelja).

44.1. Iz stanja spisa proizlazi da je II. tužiteljica ASE rođena 1984. godine, a III. tužitelj AS je rođen 1988. godine, pa su time oni u trenutku štetnog događaja bili stari 27 odnosno 23 godine, zbog čega se ne može smatrati da su oni u tom trenutku bili na odgoju i skrbi I. tužiteljice, niti bi to proizlazilo iz provedenog dokaznog postupka.

45. Imajući u vidu sve navedeno, a polazeći od Orijentacijskih kriterija VSRH, sud ocjenjuje da bi II. tužiteljica i III. tužitelj kao kćer i sin I. tužiteljice, zbog njenog osobito teškog invaliditeta, na temelju čl. 1101. ZOO imali pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od po 34.000,00 EUR svako od njih. S druge strane, raniji tužitelj KS, sada pokojni suprug I. tužiteljice, po istim kriterijima imao bi pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu 43.798,53 EUR, a kako je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju upravo I. tužiteljica u cijelosti stupila u njegovu procesnu poziciju u ovoj parnici (uz to je ona naslijedila njegova potraživanja iz ovog postupka), sada ona ima pravo na isplatu tog iznosa.

46. Stoga je u tom dijelu njihove tužbene zahtjeve valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama II., III. i IV. izreke, a u za preostalih 9.798,53 EUR koliko još traže II. tužiteljica i III. tužitelj (do zatraženih 43.798,53 EUR) njihove tužbene zahtjeve je valjalo odbiti kao previsoko postavljene, pa je odlučeno kao pod točkama XI. i XII. izreke.

47. Na navedene iznose tužiteljima su u skladu sa čl. 1103. ZOO dosuđene zatezne kamate od 06.02.2015. (datum podnošenja tužbe).

U odnosu na naknadu za tuđu pomoć i njegu I. tužiteljice

48. I. tužiteljica za razdoblje od 01.09.2012. pa nadalje (nakon otpuštanja iz toplica od 20.08.2012.) zahtijeva naknadu za tuđu pomoć, njegu i cjelodnevni nadzor.

49. Po čl. 1095. st. 1. ZOO tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi.

50. Vezano uz navedeno valja istaknuti kako i po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci i po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru, od otpuštanja sa rehabilitacije iz Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice (20.08.2012.) pa nadalje I. tužiteljici je potrebna trajna tuđa pomoć i njega, s time da su vještaci suglasni oko toga da se radi o trajnoj potrebi za tuđom pomoći i njegom od 4-5 sati dnevno.

50.1. Iako bi iz mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci proizlazilo da joj je prvih 2 godine tuđa pomoć i njega bila potrebna čak i u većem opsegu (prvih 6 mjeseci po 10 sati dnevno, pa daljnjih 18 mjeseci po 6-7 sati dnevno), I. tužiteljica i za to početno razdoblje zahtijeva naknadu za tuđu pomoć i njegu samo u opsegu trajne tuđe pomoći i njege – 4-5 sati dnevno – oko čega su i jedni i drugi vještaci suglasni.

50.2. Stoga na temelju oba nalaza i mišljenja medicinskih vještaka sud utvrđuje da I. tužiteljica od 01.09.2012. pa nadalje ima pravo na naknadu za tuđu pomoći i njegu u opsegu od 5 sati dnevno (i to trajno), s time da se radi o nestručnoj tuđoj pomoći i njezi koju mogu pružati i nekvalificirane osobe.

51. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića od 29.08.2025. (str. 1664-1670 spisa), koji je jasan, neproturječan i obrazložen, a ni stranke na njega nisu imale nikakvih primjedbi, sud utvrđuje da je kroz utuženo razdoblje prosječna cijena jednog sata rada NKV radnika u Gradu Zagrebu iznosila 2,69 EUR za 2012. godinu; 2,62 EUR za 2013. godinu; 2,75 EUR za 2014. godinu; 2,92 EUR za 2015. godinu; 3,07 EUR za 2016. godinu; 2,97 za 2017. godinu; 3,02 EUR za 2018. godinu; 3,09 EUR za 2019. godinu; 3,32 EUR za 2020. godinu; 3,51 EUR za 2021. godinu; 3,79 EUR za 2022. godinu; 5,83 EUR za 2023. godinu te 6,69 EUR za 2024. godinu i nadalje.

52. Međutim sud utvrđuje da je I. tužiteljici, osim tuđe pomoći i njege, potreban i stalan te cjelodnevan nadzor. Po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Rijeci I. tužiteljica je nesposobna za samostalan život te joj je potrebna stalna tuđa skrb u obavljanju osnovnih funkcija samoskrbi. Po mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru I. tužiteljici je potrebna stalna i zahtjevna pomoć i njega, što ne isključuje potrebu za cjelodnevnim nadzorom jer se nikad ne zna u kojem smjeru će njeno stanje u svakom pojedinom slučaju otići. Nadalje, iz mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Mariboru (koji su izvršili pregled I. tužiteljice) proizlazi da je ona u kolicima (hodati može na kratke udaljenosti, ali sa kratkim koracima, nestabilno i uz pomoć druge osobe); bez pomoći druge osobe ne može ni ustati iz kolica ni iz kreveta niti se može posjesti; nosi pelenu; osobnu higijenu obavlja samo uz pomoć drugih osoba; hrani se djelomično sama a djelomično uz pomoć, s time da ne može sama pripremiti hranu niti narezati ono što joj je pripremljeno; ima patološku želju za viškom hrane te je agresivna kada joj se uskrati; ima probleme sa orijentacijom u vremenu i bitne smetnje kognitivnih funkcija; tijek misli joj je nejasan a mišljenje pojednostavljeno; nema jasan uvid u svoje stanje, a kontrola realiteta je promjenjiva.

52.1. Iz svih navedenih okolnosti jasno proizlazi da je tjelesno i duševno stanje I. tužiteljice narušeno u tolikoj mjeri da zaista zahtijeva kontinuiran nadzor pa ju se nikada ne može ostaviti samu već je potrebna stalna prisutnost druge osobe radi nadzora njenog stanja. Prethodno posebice iz razloga što I. tužiteljica nema jasan uvid u svoje stanje, ima bitne smetnje kognitivnih funkcija te nije sposobna ni za najosnovnije funkcije samoskrbi, pa bi ostavljanje bez ikakvog nadzora nema ikakve sumnje bilo ugrožavajuće za njen život i za njeno ionako narušeno zdravlje.

53. Navedeni zaključak potvrđen je i iskazima ostalih tužitelja, kojima sud vjeruje jer su iskazivali uvjerljivo, životno i logično, a koji su iskazivali o tome kako se I. tužiteljicu ne može ostaviti samu te da se oni izmjenjuju na način da uvijek netko bude sa njom, a kada se iznimno dogodi da ne može nitko od njih (poput situacije kada ih se saslušavalo kao parnične strane u ovom predmetu) onda bi s njom bila zaposlenica sada pokojnog muža I. tužiteljice.

54. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da je I. tužiteljici – pored tuđe pomoći i njege

– potreban i cjelodnevni nadzor. Sud prihvaća tvrdnju tužitelja da i takav nadzor, bez obzira što nema karakter tuđe pomoći i njege, mora imati određenu novčanu protuvrijednost, a što je u skladu sa pravilima iz čl. 1085. st. 3. i čl. 1090. ZOO. Međutim imajući u vidu prosječnu dnevnu potrebu za snom – 8 sati – tijekom kojeg se nadzor efektivno ne izvršava, to znači da pružanje tuđe pomoći, njege i nadzora može trajati maksimalno 16 sati dnevno. Time I. tužiteljica ima pravo na naknadu za tuđi nadzor koji joj se pruža u opsegu 11 sati dnevno, dok joj se preostalih 5 sati aktivno pruža tuđa pomoć i njega. Pritom valja istaknuti kako iz navoda I. tužiteljice jasno proizlazi da ona pored naknade za tuđu pomoć i njegu zahtijeva i naknadu za cjelodnevni nadzor, pa kada je obrazlažući svoje pravo na tu naknadu I. tužiteljica spominjala „pravičnu novčanu naknadu za tuđu pomoć i njegu u ukupnom trajanju od 8 sati dnevno“, time je I. tužiteljica ustvari sate nadzora pokušavala preračunati odnosno na odgovarajući način vrijednosno svesti na sate tuđe pomoći i njege.

55. Budući da se ne radi o aktivnom pružanju tuđe pomoći i njege čija novčana protuvrijednost se može utvrditi prema cijeni sata rada NKV radnika, već se radi samo o nadzoru, sud smatra da se novčana naknada za takav nadzor može utvrditi samo po slobodnoj ocjeni, a u skladu sa čl. 223. ZPP. Postupajući na navedeni način sud smatra da bi primjereni iznos za sat tuđeg nadzora odgovarao barem 25% iznosa cijene sata rada NKV radnika, što bi predstavljalo odgovarajuću novčanu protuvrijednost ovakvog oblika štete.

56. Slijedom svega navedenoga, sud utvrđuje da I. tužiteljica počevši od 01.09.2012. nadalje ima pravo na naknadu za tuđu pomoć i njegu u opsegu 5 sati dnevno te naknadu za tuđi nadzor u opsegu od 11 sati dnevno (sveukupno 16 sati dnevno) pa imajući u vidu utvrđene iznose cijene sata tuđe pomoći i njege (prema satnici NKV radnika) i cijenu sata tuđeg nadzora (prema 25% satnice NKV radnika), sud zaključuje da po ovim osnovama I. tužiteljica ima pravo na mjesečnu naknadu kako slijedi:

- za rujan, listopad, studeni i prosinac 2012. – po 645,60 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2013. – po 628,80 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2014. – po 660,00 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2015. – po 700,80 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2016. – po 736,80 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2017. – po 712,80 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2018. – po 724,80 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2019. – po 741,60 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2020. – po 796,80 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2021. – po 842,40 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2022. – po 909,60 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2023. – po 1.399,20 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2024. – po 1.605,60 EUR mjesečno;

- za razdoblje od siječnja do prosinca 2025. – po 1.605,60 EUR mjesečno, što za razdoblje od rujna 2012. do prosinca 2025. iznosi ukupno 147.360,00 EUR koliko je I. tužiteljica i utužila, a u skladu sa čl. 1086. ZOO I. tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa jer je iznos naknade utvrđen prema cijenama u vrijeme pružanja tuđe pomoći, njege i nadzora (putem financijskog vještačenja).

56.1. Protivno tuženikovim navodima, u naknadu za tuđu pomoć i njegu ne uračunavaju se primanja I. tužiteljice iz socijalne skrbi (Rev-745/2022-2 od 09.11.2022.), pa tako ni naknada za tuđu pomoć koja bi I. tužiteljici eventualno bila priznata od strane Centra za socijalnu skrb. K tome, iz rješenja HZMO-a od 22.11.2013. (str. 84 spisa) proizlazi da je odbijen zahtjev I. tužiteljice za priznavanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

56.2. Iz navedenih razloga tužbeni zahtjev za isplatu naknade za tuđu pomoć, njegu i nadzor je valjalo u cijelosti prihvatiti i odlučiti kao pod točkom V. izreke.

57. Nadalje po čl. 1095. st. 2. ZOO, ako su oštećenome potrebe trajno povećane, odgovorna osoba dužna mu je plaćati određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

57.1. Na temelju oba medicinska vještačenja utvrđeno da je I. tužiteljica nesposobna za samostalan život i da joj je potrebna tuđa pomoć i njega u opsegu 5 sati dnevno trajno (točka 50. obrazloženja), kao i tuđi nadzor u opsegu 11 sati dnevno trajno (točka 54. obrazloženja).

57.2. Stoga sud utvrđuje da su joj potrebe za tuđom pomoći, njegom i nadzorom trajno povećane, slijedom čega za razdoblje od 01.01.2026. (nakon posljednje specifikacije tužbenog zahtjeva) pa nadalje ima pravo na naknadu štete u obliku novčane rente, sve u skladu sa čl. 1095. st. 2. ZOO.

57.3. Budući da je provedenim financijskim vještačenje utvrđeno da bi u 2025. godini naknada za tuđu pomoć, njegu i nadzor, na koju I. tužiteljica ima pravo, iznosila ukupno 1.605,60 EUR mjesečno, sud zaključuje da joj je tuženik za razdoblje od 01.01.2026. pa nadalje dužan plaćati novčanu rentu u iznosu 1.605,60 EUR mjesečno, pa je stoga odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

U odnosu na izgubljenu zaradu I. tužiteljice

58. I. tužiteljica zahtijeva i naknadu štete po osnovi izgubljene zarade za razdoblje od travnja 2013. pa nadalje, jer je nakon štetnog događaja završila u invalidskoj mirovini te više nije mogla ostvarivati primanja iz radnog odnosa.

59. Iz stanja spisa proizlazi da je I. tužiteljica do štetnog događaja bila liječnik – stomatolog u Domu zdravlja Zagreb – Centar.

59.1. Iz rješenja HZMO od 19.03.2013. (str. 11 spisa) proizlazi da je I. tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, počevši od 19.03.2013.

59.2. Po oba medicinska vještačenja I. tužiteljica je zbog izrazito narušenog zdravlja (spastična tetrapareza i teški psihoorganski sindrom) trajno radno nesposobna, i to u omjeru 100%.

59.3. Tužiteljica je rođena **.**.1959., što znači da bi 27.04.2024. napunila 65 godina života.

60. Po čl. 1046. ZOO štetu predstavlja, između ostaloga, i sprječavanje povećanja imovine (izmakla korist). Po čl. 1089. ZOO oštećenik ima pravo na naknadu izmakle koristi (st. 1.), a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (st. 3.). Po čl. 1090. ZOO sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

61. U skladu sa citiranim odredbama tuženik je dužan I. tužiteljici za razdoblje od 01.04.2013. pa nadalje naknaditi štetu zbog izgubljene zarade, i to najprije u visini razlike između iznosa invalidske mirovine koju je faktično primala i iznosa plaće kojeg bi po redovnom tijeku stvari ostvarivala da je ostala u radnom odnosu, a potom kao razliku između invalidske mirovine koju faktično prima i starosne mirovine koju bi ostvarivala da nije završila u invalidskoj mirovini.

61.1. Pritom sud smatra da bi I. tužiteljica po redovnom tijeku stvari u mirovinu otišla sa napunjenih 65. godina, što je inače zakonski razlog za prestanak radnog odnosa, a i po općim pravilima životnog iskustva vrijeme kada se pretežiti dio radno sposobnog stanovništva umirovljuje, pa sud zaključuje da bi po redovnom tijeku stvari to bio slučaj i sa I. tužiteljicom.

62. Na okolnost visine izgubljene zarade provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću, koji je nalaz i mišljenje od 29.08.2025. sačinio u dvije varijante – prema prosječnoj plaći liječnika – stomatologa u Domu zdravlja Zagreb – Centar (varijanta po prijedlogu I. tužiteljice) i prema prosječnoj plaći liječnika – stomatologa u Gradu Zagrebu (varijanta po prijedlogu tuženika). Sud smatra da je za presuđenje mjerodavna druga varijanta nalaza i mišljenja, u kojoj je vještak izgubljenu zaradu izračunao prema prosječnoj plaći liječnika – stomatologa u Gradu Zagrebu, jer je upravo tuženik tvrdio da se izgubljena zarada treba izračunati na takav način, a u skladu sa time je I. tužiteljica u konačnici i specificirala tužbeni zahtjev. Sud u tom dijelu prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je jasno, obrazloženo i neproturječno, izrađeno je na temelju relevantnih podataka – službenih podataka Državnog zavoda za statistiku i podataka HZMO-a o iznosima invalidskih mirovina koje su faktično isplaćivane I. tužiteljici, a ni stranke nisu imale nikakvih prigovora na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

62.1. Na temelju navedenog nalaza i mišljenja vještaka sud utvrđuje da je I. tužiteljica od 01.04.2013. pa do 27.04.2024. (kada je napunila 65. godina), kroz invalidsku mirovinu ostvarila 148.052,35 EUR neto manje primanja od iznosa neto plaća koje bi u tom istom razdoblju ostvarila da nije bila u invalidskoj mirovini (nego da je bila u radnom odnosu).

62.2. Nadalje, za razdoblje od 27.04.2024. (kao datuma umirovljenja po redovnom tijeku stvari) pa do 31.07.2025. (kao posljednjeg dana koji je obuhvaćen izračunom financijskog vještaka) sud utvrđuje da je I. tužiteljica ostvarila 4.961,71 EUR neto manje primanja od iznosa koje bi ostvarila da nije u invalidskoj mirovini, nego starosnoj mirovini.

63. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da je za razdoblje od travnja 2013. (dospijeće 15.05.2013.) pa do srpnja 2025. (dospijeće 15.08.2025.) I. tužiteljica pretrpjela izgubljenu zaradu u ukupnom iznosu 153.014,06 EUR, s time da I. tužiteljica izgubljenu zaradu trpi i dalje pa su nakon izrade nalaza vještaka dospjeli iznosi izdubljene zarade za kolovoz, rujan, listopad i studeni 2015. u iznosu od po 357,36 EUR mjesečno, što dakle za razdoblje od travnja 2013. do studenoga 2025. iznosi ukupno 154.443,50 EUR.

63.1. U skladu sa čl. 1086. ZOO na svaki pojedinačni mjesečni iznos izgubljene zarade pripadaju joj zatezne kamate od dana kada bi po redovnom tijeku stvari ostvarila tu zaradu (od 15-og u idućem mjesecu).

63.2. Stoga je tužbeni zahtjev I. tužiteljice u odnosu na izgubljenu zaradu valjalo u cijelosti prihvatiti i odlučiti kao pod točkom VII. izreke.

64. Nadalje po čl. 1095. st. 2. ZOO, ako oštećeni zbog potpune nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna mu je plaćati određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

64.1. U skladu sa citiranom odredbom, budući da je trajno radno nesposobna u omjeru od 100%, I. tužiteljica za razdoblje od prosinca 2025. (dospijeće 15.01.2026.) pa nadalje ima pravo na novčanu rentu zbog izgubljene zarade.

64.2. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da u 2025. godini izgubljena zarada I. tužiteljice iznosi 357,36 EUR mjesečno, pa je stoga tuženiku naloženo da joj za razdoblje od prosinca 2025. pa nadalje plaća novčanu rentu u iznosu 357,36 EUR mjesečno. Stoga je odlučeno kao pod točkom VIII. izreke.

U odnosu na imovinsku štetu II. tužiteljice

65. II. tužiteljica ASE, kćer I. tužiteljice, utužila je imovinsku štetu koja se sastoji od najamnine koju je plaćala za stan u [adresa], i to za razdoblje od lipnja 2012. do siječnja 2015.

66. Iz Ugovora o najmu od 31.05.2012. (str. 14-18 spisa) proizlazi da je II. tužiteljica kao najmoprimac sa ŽS kao najmodavcem ugovorila najam stana u [adresa], površine 36 m2, na neodređeno vrijeme, za iznos najamnine od 1.000,00 HRK mjesečno koja se plaća najkasnije do kraja mjeseca, i to u gotovini.

66.1. Iz Potvrde o prijavi boravišta (str. 19 spisa) proizlazi da je II. tužiteljica od 21.06.2012. imala prijavljeno boravište u [adresa].

66.2. Iz iskaza II. tužiteljice proizlazi da je, za vrijeme dok je I. tužiteljica bila stacionirana u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske toplice, ona iznajmila stan u [adresa] kako bi joj bila bliže i kako bi svaki dan mogla sa njom provoditi vrijeme od 09,00 do 19,00 sati jer je smatrala da će joj to pomoći u oporavku budući da je bila kao biljka; da je I. tužiteljica 20.08.2012. iz toplica otpuštena na kućnu njegu međutim da je i dalje imala pravo svaki dan na vježbe tijekom iduće 3 godine; da su zbog toga odlučili da I. tužiteljica nakon otpuštanja iz toplica samo pređe u njen iznajmljeni stan kako ni nastavila sa vježbama koje su joj bile potrebne, a sa kojima je bila upoznata te ih je lakše prihvaćala.

66.3. Sud navedeni iskaz II. tužiteljice u cijelosti prihvaća kao istinit, jer je iskazivala na uvjerljiv i spontan način te je njen iskaz potkrijepljen pisanim ispravama u spisu (ugovor o najmu i potvrda o boravištu). Da je I. tužiteljica i nakon otpuštanja iz toplica 20.08.2012. i dalje imala pravo na vježbe može se zaključiti i iz Otpusnog pisma Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice od 20.08.2012. (str. 201-203 spisa) u kojem je navedeno da se „pacijentica otpušta sa preporukom za nastavkom ambulantne rehabilitacije“ te su potom opisane specifične vježbe koje treba raditi. Nadalje, u Specijalističkom nalazu Kliničke bolnice Dubrava od 18.10.2012. (str. 209-210 spisa) navodi se da I. tužiteljica provodi kontinuiranu fizikalnu terapiju „na kojoj se u uvjetima toplica nalazi i dalje“, a na kraju tog nalaza je navedeno „Fizikalna th i dalje u toplicama“. Također, u Specijalističkom nalazu Kliničke bolnice Dubrava od 03.01.2013. (str. 370 spisa) navedeno je „kontinuirano se sprovodi fizikalna terapija u toplicama od kuda dolazi na pregled“, a u nalazu iste bolnice od 12.09.2013. (str. 367 spisa) navedeno je „kontinuirana fizikalna terapijama u toplicama i dalje“,

66.4. Dovodeći u međusobnu vezu prethodno izloženi sadržaj medicinske dokumentacije sa uvjerljivim iskazom II. tužiteljice, sud utvrđuje da je I. tužiteljica i nakon 20.08.2012. kada je otpuštena iz Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice imala pravo na svakodnevne fizikalne terapije kroz iduće 3 godine, zbog čega je II. tužiteljica odlučila ostati u najmu stana kako bi ju svaki dan vodila u toplice na te terapije (umjesto povratka u Zagreb gdje su inače živjele).

67. Imajući u vidu navedeno, sud zaključuje da mjesečni iznosi najamnine od rujna 2012. pa najmanje do rujna 2015. (a utuženo je do siječnja 2015.) predstavljaju umanjenje imovine II. tužiteljice za koje je odgovoran tuženik, pa se radi o šteti koju joj je tuženik dužan naknaditi.

67.1. Naime, između tuženikove skrivljene štetne radnje (propust u liječenju I. tužiteljice) i navedenog umanjenja imovine II. tužiteljice (štete) postoji adekvatna uzročno-posljedična veza jer da nije bilo tog propusta u liječenju I. tužiteljica ne bi imala potrebe za rehabilitacijom u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice niti bi nakon otpuštanja iz te bolnice imala potrebu za nastavkom svakodnevnih fizikalnih terapija, pa posljedično ni II. tužiteljica ne bi imala potrebu za unajmljivanjem stana u [adresa], jer ga je unajmila isključivo zbog potreba I. tužiteljice za nastavkom sa svakodnevnim fizikalnim terapijama u Krapinskim Toplicama, gdje je I. tužiteljici s obzirom na njeno teško stanje bilo najbolje nastaviti sa terapijama (kod I. tužiteljice su zaostale psihičke smetnje, a na terapije u ovim toplicama se naviknula tijekom stacionarnog smještaja te ih je lakše prihvaćala).

68. Stoga je tuženik za razdoblje od rujna 2012. do siječnja 2015. II. tužiteljici dužan naknaditi imovinsku štetu u iznosu 132,72 EUR mjesečno, što ukupno iznosi 3.848,88 EUR, pa je odlučeno kao pod točkom IX. izreke. Na navedeni iznos II. tužiteljici su u skladu sa čl. 1086. ZOO dosuđene zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos od posljednjeg dana u mjesecu za taj mjesec, jer je sukladno ugovoru o najmu bila dužna plaćati najamninu do kraja tekućeg mjeseca.

69. S druge strane, II. tužiteljica nema pravo na ovakvu naknadu štete za lipanj, srpanj i kolovoz 2012. jer je I. tužiteljica u tom razdoblju još uvijek bila na stacionarnom smještaju u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice, zbog čega njena rehabilitacija u tom trenutku nije zahtijevala iznajmljivanje stana u [adresa], pa nema adekvatne uzročno-posljedične veze između tuženikovog propusta u liječenju I. tužiteljice i troška najma stana od strane II. tužiteljice. Stoga je u tom dijelu – za 398,16 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama

– tužbeni zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom XIII. izreke.

70. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare u odnosu na sve tužitelje jer je na temelju mišljenja vještaka utvrđeno da se stanje I. tužiteljice smatra stabiliziranim, a liječenje okončanim, od dana otpuštanja iz Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice, a to je datum 20.08.2012., dok je tužba u ovom predmetu podnesena 06.02.2015., dakle unutar trogodišnjeg zastarnog roka za naknadu štete (čl. 230. ZOO). U zastari nije ni povišeni tužbeni zahtjev iz podnesaka od 06.12.2023. i 11.09.2025. jer se radilo o dopuštenoj preinaci tužbe iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) pa je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 27.05.2024.).

71. Odluka o stopi zateznih kamata na sve dosuđene iznose temelji se na čl. 29. ZOO, pri čemu je do 31.12.2022. referentna stopa bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

72. Imajući u vidu kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u parnici, sud utvrđuje da oni nisu uspjeli samo sa neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa stoga im je stoga tuženik na temelju čl. 154. ZPP dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti. Vrijednost predmeta spora sa kojom su tužitelji uspjeli iznosi 597.450,61 EUR, a tužitelje je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa u skladu sa čl. 155. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, imaju pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 10.568,30 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 40);

- sastav podnesaka od 03.04.2019., 10.10.2022., 24.03.2023. i 06.12.2023. – po 10.568,30 (Tbr. 8/1 i Tbr. 40);

- sastav podnesaka od 19.07.2024., 28.08.2024., 15.01.2025., 13.02.2025., 16.05.2025. i 11.09.2025. – 325,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 40);

- sastav podneska od 16.12.2025. – 300,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 40);

- sastav podnesaka od 02.12.2016., 22.02.2023., 01.03.2023., 08.03.2023., 12.06.2025. – 81,25 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 40);

- zastupanje na ročištima od 08.06.2015., 17.09.2024., 18.09.2024., 19.09.2024., 16.10.2024., 16.12.2024. i 27.01.2025. – po 10.568,30 (Tbr. 9/1 i Tbr. 40);

- zastupanje na ročištima od 09.12.2025. i 13.01.2026. – po 9.755,35 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 40);

- trošak medicinskog vještačenja – 4.544,60 EUR;

- trošak financijskog vještačenja – 927,94 EUR;

- trošak ovjerenih prijevoda po tumaču za slovenski jezik – 2.076,78 EUR, što ukupno iznosi 156.535,87 EUR (sa uračunatim PDV i pripadajućim uvećanjima za zastupanje 4 odnosno 3 tužitelja), dok tužiteljima u skladu sa čl. 155. ZPP nije priznat trošak podneska od 17.05.2019. jer su njegove navode mogli iznijeti u podnesku od 03.04.2019. Stoga je odlučeno kao pod točkom XIV. izreke.

U Zagrebu 30. siječnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Josip Mađarić;

2. KBC Sestre Milosrdnice;

3. Croatia osiguranje d.d.