Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-4279/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja MĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Darko Varnica, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja OĐ te punomoćnika tuženika ZĐ, na ročištu za objavu presude, dana 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe članka 2. „Kamate i naknade“- Ugovora o kreditu broj: 3207818645 od 06. prosinca 2006. zaključen između MĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kao kreditora, koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473 ,Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da tužitelju MĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 531,03 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 21. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15,00 % godišnje, od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14,00 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12,00 % godišnje; od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje; od 1. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje; od 1. srpnja 2016.g. do 31. prosinca 2016.g. po stopi od 7,88 % godišnje; od 1. siječnja 2017.g. do 30. lipnja 2017.g. po stopi od 7,68 % godišnje; od 1. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje; od 1. siječnja 2018.g. do 30. lipnja 2018.g. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018.g. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019.g. do 30. lipnja 2019.g. po stopi od 6,54 % godišnje, od 01. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019.g. po stopi od 6,30 % godišnje, od 01. siječnja 2020.g. do 18. travnja 2020.g. po stopi od 6,11 % godišnje, od 19. listopada 2020.g. do 31. prosinca 2020.g po stopi od 5,89 % godišnje, od 01. siječnja 2021.g. do 30. lipnja 2021.g. po stopi od 5,75 % godišnje, od 01. srpnja 2021.g. do 31. prosinca 2021.g. po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. siječnja 2022.g. do 30. lipnja 2022.g. po stopi od 5,49 % godišnje, od 01. srpnja 2022.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi od 5,31 % godišnje, od dana 01. siječnja 2023.g. do dana 30. lipnja 2023.g. po stopi od 5,50 % godišnje, od dan 01. srpnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi od 7,00 % godišnje, od dana 01. siječnja 2024.g. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50 % godišnje,od 01. srpnja 2024. pa do isplate po stopi od 7, 25 %, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju MĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, na ime troškova ovog parničnog postupka iznos od 531,25 eura, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30. siječnja 2026., kao dana donošenja odluke, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 6. studenoga 2024. navodi se u bitnome da su tužitelj i tuženik dana 6. prosinca 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103429451. Prema članku 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, iznos kredita da je utvrđen od 87.200,00 CHF. Prema članku 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, tuženik da je tužitelju zaračunao i naplatio naknadu i troškove za obradu zahtjeva i kredita sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora.

1.2. Tužitelju u trenutku pregovaranja, pa i u trenutku potpisivanja Ugovora o namjenskom kreditu, Odluka o Tarifi naknade za usluge kreditora nije predočena. Tužitelj se dana 13. rujna 2024. obratio tuženiku radi dostave podataka o iznosu i datumu plaćanja naknade i troškove koje je tužitelj tuženiku isplatio sukladno odredbi članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu i Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora. Tuženik je dopisom, a koji dopis je tužitelj zaprimio 30. rujna 2024. , naveo kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za Ugovor o kreditu broj 7103429451, a koji ugovor su tužitelj i tuženik sklopili dana 06. prosinca 2006., prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tužitelju naplaćena dana 21. prosinca 2006. u visini od 4.001,01 kuna- tadašnjoj službenoj valuti Republike Hrvatske, a danas prema važećoj valuti u RH EURO u iznosu od 531,03 eura.

1.3. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba (odnosno njen dio) ništetna iz više razloga. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.

1.4. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u navedenoj visini da prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj ne može se raditi o odredbi koja je poštena. Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita pa je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelj da nije mogao s tuženikom pregovarati o visini naknade i troškova odnosno naknade za troškove obrade kreditnog zahtjeva sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora niti o načinu njene otplate. Štoviše, u to doba kod tuženika jednostavno nije bilo moguće sklopiti kredit bez upravo ovakve odredbe.

1.5. U ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u naplaćenom iznosu niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, neodređena i naplaćena bez ikakvog obrazloženja, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik se prilikom naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva poziva na internu Odluku koja Odluka nikada tužitelju, kako opet ističe, nije nikada predočena.

1.6. Nadalje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je - koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj – u unaprijed formuliranom, tipskom ugovoru odredio da je tužitelj dužan platiti naknadu i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a na koju odredbu, a niti visinu utvrđene naknade tužitelj nije mogao utjecati. Budući da je visina naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. ulazne naknade, tuženik (kao vjerovnik) je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja (kao dužnika).

1.7. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Stoga, tužitelj - temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je tuženiku isplatio na ime naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Osim toga, tužitelj – temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05 – potražuje i zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana uplate naknada pa do isplate.

1.8. Slijedom navedenoga, tužitelj je predložio sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka navedenu odredbu Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora; da mu na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora isplati iznos od 531,03 EUR sa zateznom kamatom kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 10. siječnja 2025., tuženik u cijelosti osporava sve navode tužitelja da bi navedena zakonska odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Nadalje, navodi da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice te da je na tužitelju teret dokaza da je potrošač.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da je ugovorna odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva te da i Direktiva Vijeća Europske unije 93/13/EEZ i Zakon o zaštiti potrošača, propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita , dakle da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, da je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje i Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje da je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo tužitelj ugovorio iznosi 2 % od iznosa traženog kredita.

2.3. Tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.4. Nastavno, tuženik ističe da, suprotno navodima tužitelja, odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 53. ZZP, ističe prigovor zastare te osporava zatraženi tijek kamata. Predlaže sudu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: Ugovor o namjenskom kreditu od 6. prosinca 2006., zaključen među strankama, ovjeren od strane javnog bilježnika Radoslava Vukovića u [adresa] pod brojem OU-107/06; dopis tuženika od 24. rujna 2024., dopis tužitelja od 13. rujna 2024. i potvrdu o primitku pošiljke, evidenciju o Proizvodima za domaće i strane fizičke osobe / financiranje / krediti za tuženika. Nadalje, izveden je dokaz stranačkim iskazom tužitelja.

4. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim i bez pravnog učinka dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 3207818645 od 6.prosinca 2006., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 531,06 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, 6. prosinca 2006. godine sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 87.200,00 CHF s rokom otplate u dvadeset godina, namjena kredita: adaptacija stana i refinanciranje, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (članak 2. Ugovora o kreditu). Nije bilo sporno niti da je tužitelju dana 21. prosinca 2006., naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 531,06 EUR (4.001,01 kn).

9. Među strankama je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li citirani ugovor o kreditu, potrošački ugovor. Sporno je i je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

10. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu od 6. prosinca 2006., te pregledom priložene dokumentacije, kao i iz stranačkog iskaza tužitelja, analizom provedenih dokaza, sud je utvrdio kao pravno relevantne slijedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik dana 6. prosinca 2006. sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 3208007782, na iznos od 87.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, za namjenu adaptacije stana i refinanciranje;

- da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima,

-da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2 % od iznosa traženog kredita, temeljem Odluke o Tarifi naknada za usluge Kreditora;

-da je tužitelj u stranačkom iskazu u bitnome naveo kako je kredit podigao u banci tuženika u svrhe adaptacije stana u kojemu živi, nije bio upoznat sa odredbama ugovora ni njihovim značenjem, a službenici su mu rekli da potpiše ugovor koji je bio unaprijed formuliran i da će dobiti kredit, on je tako i napravio. Nije mu bilo od strane službenika rastumačeno značenje valutne klauzule u CHF , promjenjive kamatne stope kao ni naknade za troškove obrade kredita, odnosno što banka njemu daje kada mu naplaćuje takvu naknadu, a niti je pročitao ugovor, niti je o toj spornoj odredbi ugovora mogao pregovarati sa bankom. Prilikom sklapanja ugovora, da mu nije predočena Odluka tuženika o visini naknade za sklapanje kredita.

11. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru, tipskom ugovoru u kojemu tužitelj nesporno ima status potrošača. Suprotno navodima tuženika, tužitelj, na kojemu je teret dokaza, je dokazao status potrošača prilikom zaključenja spornog ugovora o kreditu. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti je li dio odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, ništetan ili ne.

12. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. - u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Prema odredbi članka 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

15. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

16. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), koju navode i nižestupanjski sudovi, implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

19. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

20. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (25. siječnja 2006.) nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. godine, propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14.), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

22. Tijekom ovog postupka tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o tome da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to u iznosu od 2% od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade (samo je paušalno naveo na što bi se odnosila navedena naknada, koje tvrdnje tijekom postupka nije ni pokušao dokazati) što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

23. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo (iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da mu nisu protumačene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, niti mu je bilo objašnjeno od strana bankarskih službenika na što se točno odnosi ta naknada), a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

24. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 2 % od iznosa kredita, dakle određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužitelja kao korisnika kredit u neravnopravan položaj.

25. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

26. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom, tipskom obrascu koji su mu dali službenici u banci, odnosno da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

27. Za navesti je kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

28. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

29. Posljedično, tužitelj ima pravo temeljem ništetne ugovorne odredbe o naplaćenoj naknadi, zahtijevati povrat isplaćenog.

30. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, a ujedno tijekom postupka među strankama nije ni bilo sporno da je tužitelju dana 21. prosinca 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.001,01 kn / 531,03 EUR.

31. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja naknade (točnije od 21. prosinca 2006. do isplate).

32. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 , 156/22, 155/23).

33. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, slijedom čega je u odnosu na osnovanost istoga, za navesti slijedeće.

34. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina.

35. Na sjednici od 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“.

36. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezna su za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

37. Dakle, kako je predmet spora u ovoj pravnoj stvari restitucijski zahtjev s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, jasno je da zastara istoga nije ni počela teći prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x-999/12 od 10. listopada 2019.), slijedom čega je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

38. Slijedom iznijetoga, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

39. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima parničnog postupka.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

41. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi (531,03 EUR) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

42. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 6. studenoga 2024. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 100,00 eura,

- sastav podneska od 10. veljače 2025. (Tbr 8/1 Tarife), iznos od 100,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 23.rujna 2025. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 100,00 eura,

- sastav podneska od 28. studenoga 2025. (Tbr 8/4 Tarife), iznos od 25,00 eura,

-zastupanje na ročištu od 23. siječnja 2026. (Tbr 9/1 Tarife), iznos od 100,00 eura, ukupni iznos od 425,00 eura, što uvećano za PDV po stopi od 25% (106,25 eura), daje iznos od 531,25 eura.

42.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 5. ožujka 2025. i 2. svibnja 2025., kojima moli sud da zakaže ročište u ovoj pravnoj stvari, obzirom da navedeni podnesci nisu ni bili potrebni za vođenje ovog postupka.

43. Nadalje, člankom 6. st. 1. toč. 3. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjen je članak 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18., 51/23.; dalje: ZSP), na način da je propisano kako su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

44. Obzirom da je pristojbena obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe tužbe nastala u trenutku podnošenja tužbe (6. studenoga 2024.), dakle nakon stupanja na snagu ZOIZSP, to je tužitelj ex lege u ovoj pravnoj stvari oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, slijedom čega je zahtjev za naknadom troškova postupka u dijelu koji se odnosi na pristojbu tužbe od 26,54 eura te pristojbu presude od 26,54 eura, u cijelosti neosnovan.

45. Dakle, tužitelju je na ime troškova ovog postupka priznat iznos od 531,25 eura sa traženom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. kao dana donošenja odluke (članak 151. st. 3. ZPP u vezi sa člankom 29. st. 2. ZOO).

46. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki III. izreke.

U Splitu, 30. siječnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis