REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2603/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Goranu Felji, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HJ (ranije FJ), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. siječnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Ivana Adžića i punomoćnika tuženika TJ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Hrvoja Matića, dana 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1438/2004, sklopljenog dana 06. prosinca 2004. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA- BANK d.d. kao banke i tužitelja FJ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 0,50% jednokratno.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici HJ (ranije FJ), OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 09. travnja 2025., navodi da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 016-1438/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine u iznosu od 118.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Također navodi da je tuženik nepošteno i nezakonito primjenjivao ugovornu odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,5% iznosa kredita, te naplatio tužiteljici dana 24. prosinca 2004. iznos od 2.893,42 kune na ime troškova za obradu kredita, te na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojem se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1438/2004, sklopljenog dana 06. prosinca 2004. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja FJ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 0,50% jednokratno, uz pripadajući parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te je u bitnom istaknuo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena, te da je jasno razumljiva i lako uočljiva. Također navodi da je tuženik u cijelosti informirao tužiteljicu o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i o istoj je bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te su joj informacije o istoj bile dostupne. Navodi da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe i prigovor zastare. Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u svu spisu priloženu dokumentaciju: presliku Ugovora o kreditu broj 016-1438/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretnini od 06. prosinca 2004. (list 5-12), presliku izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 13). Sud je također proveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 101-102).

4. Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem s obzirom da je tužiteljica od navedenog dokaznog prijedloga odustala na ročištu od 03. listopada 2025.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-1438/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 06. prosinca 2004. na iznos od 118.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (članak 2. Ugovora), s rokom otplate do 31. prosinca 2034. (članak 3. Ugovora), te činjenice da je od tužiteljice prilikom isplate kredita od strane prednika tuženika naplaćen iznos od 2.893,42 kune na ime troškova obrade kredita, pa se navedeno neće posebno obrazlagati.

7. Sporno je, je li odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,5% jednokratno, ništava, kao i pitanje zastare.

8. U odnosu na ugovorenu odredbu iz članka 5. predmetnog ugovora u dijelu koji se odnose na troškove obrade kredita valja istaknuti da je odredbom čl. 46. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01- dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 47. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv - ugovor je ništav.

9. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Odredbom čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1 ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl. 5. predmetnog ugovora prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknade za obradu i druge troškove kreditnog zahtjeva, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbi akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.

13. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da je išla sklapati predmetni ugovor o kreditu s prednikom tuženika te joj je osobna bankarica ponudila predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpametnijem izboru, no nitko ju nije upozorio niti objasnio odredbu predmetnog ugovora koja se odnosi na troškove obrade kredita, niti je o istoj mogla pregovarati. Sredstvima iz kredita kupila je stan koji je isključivo koristila u privatne svrhe, a ne poslovne svrhe. Kredit još nije u cijelosti otplaćen.

14. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 47. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da su unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve ulazne naknade tužiteljica financijski oštećena jer je tuženik povrijedio zakon na njezinu štetu.

15. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao pod točkom I. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na druge naknade, u konkretnoj situaciji, odnosno u tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

16. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2. Stoga je sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

17. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1438/2004, sklopljenog dana 06. prosinca 2004. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja FJ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 0,50% jednokratno, odnosno odlučio kao pod točkom I. izreke ove presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je tužiteljici priznao trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje te troškovnikom. Trošak se odnosi na sastav tužbe od 09. travnja 2025. sukladno Tbr 7.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska od 02. lipnja 2025. sukladno Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, te za sudjelovanje na ročištima od 03. listopada 2025. i 14. siječnja 2026., sukladno Tbr. 9.1. Tarife u iznosu od 2x100 bodova, što ukupno iznosi 400 bodova. Obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura sukladno Tbr. 54 Tarife navedeni trošak tužiteljice iznosi 800,00 eura što uvećano za 25% PDV-a sukladno Tbr. 46 Tarife iznosi 1.000,00 eura. Tužiteljici je valjalo priznati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, odmjerene sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi pa ukupno dosuđeni trošak tužiteljice iznosi 1.106,18 eura, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

19. Sud nije prihvatio zahtjev tužiteljice za naknadom troška za sastav podneska od 23. srpnja 2025. s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupku, te za sudjelovanje na ročištu za objavu presude obzirom isto nije potrebno za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te obzirom da se presuda po objavi ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda te je uredno pozvane stranke mogu preuzeti i neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a).

U Zagrebu 30. siječnja 2026.

Sudac:

Goran Felja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.