REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5233/2020-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ, ranije iz [adresa], a sada iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 15. prosinca 2025., održane u nazočnosti Milan Rimay, odvjetnik iz Zagreba i zz za Igor Metelko, odvjetnika u Zagrebu i Jasminke Houška, odvjetnice u Zagrebu, i zz za Maju Čuljak, odvjetnicu u Zagrebu, dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 41.690,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

EUR 38.23 počev od 29/10/2008 do isplate

EUR 32.90 počev od 31/12/2008 do isplate

EUR 39.26 počev od 31/01/2009 do isplate

EUR 42.05 počev od 28/02/2009 do isplate

EUR 28.12 počev od 04/04/2009 do isplate

EUR 34.68 počev od 30/04/2009 do isplate

EUR 23.39 počev od 11/07/2009 do isplate

EUR 16.13 počev od 07/08/2009 do isplate

EUR 16.13 počev od 07/08/2009 do isplate

EUR 12.83 počev od 20/10/2009 do isplate

EUR 15.25 počev od 04/11/2009 do isplate

EUR 18.27 počev od 08/12/2009 do isplate

EUR 39.90 počev od 24/02/2010 do isplate

EUR 39.90 počev od 24/02/2010 do isplate

EUR 39.90 počev od 24/02/2010 do isplate

EUR 60.53 počev od 02/04/2010 do isplate

EUR 53.48 počev od 17/04/2010 do isplate

EUR 53.23 počev od 30/04/2010 do isplate

EUR 85.82 počev od 26/06/2010 do isplate

EUR 76.42 počev od 09/08/2010 do isplate

EUR 118.01 počev od 21/08/2010 do isplate

EUR 107.23 počev od 16/10/2010 do isplate

EUR 107.23 počev od 16/10/2010 do isplate

EUR 116.21 počev od 15/11/2010 do isplate

EUR 198.80 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 198.80 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 198.80 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 198.80 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 233.98 počev od 16/07/2011 do isplate

EUR 233.98 počev od 16/07/2011 do isplate

EUR 228.83 počev od 16/07/2011 do isplate

EUR 228.83 počev od 16/07/2011 do isplate

EUR 196.90 počev od 04/10/2011 do isplate

EUR 192.55 počev od 04/10/2011 do isplate

EUR 192.55 počev od 04/10/2011 do isplate

EUR 186.13 počev od 31/10/2011 do isplate

EUR 178.29 počev od 09/12/2011 do isplate

EUR 194.84 počev od 31/12/2011 do isplate

EUR 206.32 počev od 31/01/2012 do isplate

EUR 207.18 počev od 29/02/2012 do isplate

EUR 199.49 počev od 31/03/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 133.02 počev od 13/01/2014 do isplate

EUR 137.46 počev od 13/01/2014 do isplate

EUR 156.37 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 141.25 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 151.34 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 151.34 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 151.34 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 224.45 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 224.45 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 31,524.37 počev od 26/11/2014 do isplate,

i to do sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos koje su kamate za period do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 21.801,43 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od ukupno 3,10 EUR zajedno sa zateznim kamatama zatraženima kako slijedi:

EUR 1.55 počev od 27/09/2006 do isplate

EUR 1.55 počev od 27/09/2006 do isplate.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tuženikov prigovor prijeboja, a koji glasi:

"Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od:

597,66 Eur preplata za isplate kada je tečaj bio niži s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

- 2,21 € od 30.4.2006 do namirenja

- 3,97 € kn od 31.5.2006 do namirenja

- 9,38 € od 30.6.2006 do namirenja

- 3,15 € od 30.9.2006 do namirenja

- 6,53 € od 31.10.2006 do namirenja

- 9,73 € od 30.11.2006 do namirenja

- 15,28 € od 31.12.2006 do namirenja

- 17,93 € od 31.01.2007 do namirenja

- 13,68 € od 28.2.2007 do namirenja

- 22,26 € od 31.3.2007 do namirenja

- 29,34 € od 30.4.2007 do namirenja

- 29,91 €od 31.5.2007 do namirenja

- 25,61 € od 30.6.2007 do namirenja

- 25,61 € od 31.7.2007 do namirenja

- 30,91 € od 31.8.2007 do namirenja

- 37,70 € od 30.9.2007 do namirenja

- 38,41 € od 31.10.2007 do namirenja

- 30,51€ od 30.11.2007 do namirenja

- 34,65 € od 31.12.2007 do namirenja

- 24,77 € od 31.1.2008 do namirenja

- 5,94 € od 29.2.2008 do namirenja

- 7,27 € od 31.3.2008 do namirenja

- 29,99 € od 30.4.2008 do namirenja

- 29,01 € od 31.5.2008 do namirenja

- 37,06 € od 30.6.2008 do namirenja

- 34,29 € od 31.7.2008 do namirenja

- 25,00 € od 31.8.2008 do namirenja

- 8,85 € od 31.10.2008 do namirenja

- 8,71 € od 30.11.2008 do namirenja,

sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja, a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu."

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelju tužbi koju je podnio protiv tuženika radi isplate dana 27.10.2020., navodi da je tužitelj s tuženim sklopio Ugovor o kreditu broj 9011052553 od 1.3.2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 163.296,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, kao i da je u predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi, te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedne valute I njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta.

2. Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/17 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženi, u razdoblju od 01.travnja.2005. god. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana.

3. Kako su predmetne odluke upravo citirane u ovoj tužbi, javno objavljene, a u tim postupcima je sudjelovao i sam tuženik te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj, to tužitelj samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.04.2005.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Tužitelj se poziva i na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 70/19) kojom je propisano: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

4. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

5. Tužitelj navodi da utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anuitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženi stekao bez osnove, pa je tako tuženik navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj.

6. Tužitelj je temeljem prometa po kreditu napravio izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova tečaja, na okolnost pozitivne razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a ukoliko tuženi ne prihvati dostavljeni izračun i inzistira na novom vještačenju, tužitelj pridržava pravo naknadno specificirati, povisiti i urediti tužbeni zahtjev po novom vještvu.

7. Slijedom iznesenog predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da plati tužitelju iznos od 307.650,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od naznačenog dospijeća pa do isplate, kao i naknadi troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

8. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon tuženikova odgovora na tužbu, osporava osnovanost svih tuženikovih istaknutih prigovora, što detaljno obrazlaže svojim podneskom od 25.01.2021.

9. Glede primjene kolektivne presude na pojedinačne sporove, a na koju upućuju odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, ista ne ovisi o pravnom osnovu kojeg je tužitelj postavio u ovoj parnici, kao što niti Sud nije vezan pravnom osnovom koju naznači tužitelj, obzirom da se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a da se pri tome iste primjenjuju ne samo na pojedinačne postupke gdje je pravni osnov naknada štete, već i isplata, što podrazumijeva i pravni osnov stjecanja bez osnove, pa tužitelj ukazuje na stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi Rev-3142/18 od 19.3.2019. iz kojeg proizlazi da gore citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP propisuju direktan učinak kolektivne presude na način da obvezuju sudove u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, slijedom čega su potrošači u takvim parnicama legitimirani pozivati se na navedena utvrđenja, te da nema potrebe niti za provođenjem dokaza na navedene okolnosti ništetnosti tih ugovornih odredaba, niti za deklaracijom u petitu tužbenog zahtjeva- „drukčije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZPa“, odnosno predstavljalo bi negiranje učinaka kolektivne presude. Tužitelj se poziva i na druge odluke VSRH koje idu u prilog njegovim tvrdnjama.

10. U svom podnesku od 23.03.2021. godine tužitelj se očituje na podnesak tuženoga od 26.1.2021. na način da se na status potrošača, koji ničime nije doveden u pitanje, tužitelj se već očitovao u ranijem podnesku pa radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje sud i tuženoga na sadržaj istoga.

11. Prigovor radi prebijanja potpuno je paušalan jer uopće nije razvidno niti što bi tuženi prebijao sa tražbinom tužitelja, a podredno, opreza radi, tužitelj ističe prigovor zastare na tražbinu tuženoga koju bi isti prebijao, a koji prigovor će detaljnije elaborirati kada i ako tuženi bude precizirao svoju tražbinu koju želi prebijati.

12. Ništetnost predmetnih ugovornih odredaba nije niti tražena putem deklaracije, niti se pravo na isticanje ništetnosti može ugasiti okončanjem ugovornog odnosa, no ista je ionako već utvrđena u okviru kolektivnog spora koji ima svoju neposrednu primjenu i učinak na individualne parnice poput predmetne, pa predlaže tuženikove navode i prigovore odbiti kao neosnovane, uz naknadu troškova postupka.

13. Tužitelj podneskom od 02.06.2021. godine navodi da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te posebno osporava tvrdnju tuženika da pokretanje i vođenje kolektivnog spora te u konačnici donošenje presude u istome ne bi prekinulo tijek zastarnog roka u individualnim parnicama poput predmetne, u potpunosti je netočno; kao i da bi nastupila zastara potraživanja, pa se tužitelj ovim podneskom u bitnome poziva na presudu Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20.3.2018. koji je zauzeo stajalište kako je upravo vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO-a, tužitelj ističe i da je posljedica ništetnosti potpuna restitucija onoga što je jedna ugovorna strana, u ovom slučaju tuženi, nezakonito stekao, time da se restitucija kod ništetnost razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta, jer nije ograničena zastarnim rokovima. Sve tečajne razlike koje su nastajale povrh datuma isplate kredita, posljedica su djelovanja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te se kao takve ne mogu primjenjivati i tužitelj predlaže navode i prigovore tuženoga odbiti kao neosnovane. Isto tužitelj čini i u svom podnesku od 01.11.2021. godine.

14. Tužitelj pozivajući se na recentnu sudsku praksu osporava osnovanost tuženikova prigovora zastare, te ističe da nije nastupila zastara potraživanja plaćenoga u ovom konkretnom slučaju.

15. Nakon provedenog financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, tužitelj vrši specifikaciju tužbenog zahtjeva svojim podneskom od 23.02.2022. godine i kojim usklađuje svoj tužbeni zahtjev s provedenim financijskim vještačenjem, pa tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 314.142,83 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini mjesečni iznos od dospjelosti svakog pa do isplate, a kako je to navedeno u samom podnesku, te naknadi i troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom.

16. U tijeku postupka tužitelj prigovara kako zastari tuženikova prigovora radi prijeboja, kao i neosnovanosti takvog prigovora, što će sud kasnije obrazložiti, a svojim podneskom od 19.03.2024. vrši specifikaciju tužbenog zahtjeva iskazujući svoje potraživanje u EUR, na način da obzirom na protek vremena, tužitelj precizira tužbeni zahtjev u EUR i predlaže donijeti slijedeću presudu:

"I. Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od EUR 41,693.91 sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

EUR 1.55 počev od 27/09/2006 do isplate

EUR 1.55 počev od 27/09/2006 do isplate

EUR 38.23 počev od 29/10/2008 do isplate

EUR 32.90 počev od 31/12/2008 do isplate

EUR 39.26 počev od 31/01/2009 do isplate

EUR 42.05 počev od 28/02/2009 do isplate

EUR 28.12 počev od 04/04/2009 do isplate

EUR 34.68 počev od 30/04/2009 do isplate

EUR 23.39 počev od 11/07/2009 do isplate

EUR 16.13 počev od 07/08/2009 do isplate

EUR 16.13 počev od 07/08/2009 do isplate

EUR 12.83 počev od 20/10/2009 do isplate

EUR 15.25 počev od 04/11/2009 do isplate

EUR 18.27 počev od 08/12/2009 do isplate

EUR 39.90 počev od 24/02/2010 do isplate

EUR 39.90 počev od 24/02/2010 do isplate

EUR 39.90 počev od 24/02/2010 do isplate

EUR 60.53 počev od 02/04/2010 do isplate

EUR 53.48 počev od 17/04/2010 do isplate

EUR 53.23 počev od 30/04/2010 do isplate

EUR 85.82 počev od 26/06/2010 do isplate

EUR 76.42 počev od 09/08/2010 do isplate

EUR 118.01 počev od 21/08/2010 do isplate

EUR 107.23 počev od 16/10/2010 do isplate

EUR 107.23 počev od 16/10/2010 do isplate

EUR 116.21 počev od 15/11/2010 do isplate

EUR 198.80 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 198.80 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 198.80 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 198.80 počev od 30/06/2011 do isplate

EUR 233.98 počev od 16/07/2011 do isplate

EUR 233.98 počev od 16/07/2011 do isplate

EUR 228.83 počev od 16/07/2011 do isplate

EUR 228.83 počev od 16/07/2011 do isplate

EUR 196.90 počev od 04/10/2011 do isplate

EUR 192.55 počev od 04/10/2011 do isplate

EUR 192.55 počev od 04/10/2011 do isplate

EUR 186.13 počev od 31/10/2011 do isplate

EUR 178.29 počev od 09/12/2011 do isplate

EUR 194.84 počev od 31/12/2011 do isplate

EUR 206.32 počev od 31/01/2012 do isplate

EUR 207.18 počev od 29/02/2012 do isplate

EUR 199.49 počev od 31/03/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 200.34 počev od 31/10/2012 do isplate

EUR 133.02 počev od 13/01/2014 do isplate

EUR 137.46 počev od 13/01/2014 do isplate

EUR 156.37 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 141.25 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 151.34 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 151.34 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 151.34 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 156.38 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 224.45 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 224.45 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 182.09 počev od 26/11/2014 do isplate

EUR 31,524.37 počev od 26/11/2014 do isplate

i to do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

17. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka prema troškovniku koji do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis, te na te troškove potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

18. Tuženi je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini. Tužitelj tužbom i tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 307.650,46 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine specificirane iznose od datuma koji su navedeni u petitu do namirenja. Tužitelj navodi da je tuženi dužan vratiti iznose iz tužbe tužitelju temeljem ništetnih odredbi vezano uz valutu ugovora u CHF.

19. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9011052553 koji je zaključen 01.03.2006.g (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, kao i da tužitelj netočno navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede iz Ugovora broj 9011052553 koji je zaključen 01.03.2006.g. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora, te tuženik napominje da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako nema niti subjektivnog niti objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.

20. Važno je naglasiti da je Ugovor o kreditu broj 9011052553 koji je zaključen 01.03.2006.g u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita, a da se u presudi donesenoj u kolektivnom sporu nalaže tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem, pa smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na presudu Potrošač. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima.

21. Nadalje se ističe kako je potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima, te se radi o dopuštenoj ugovornoj odredbi prema Zakonu o obveznim odnosima, kao i da je u konkretnom slučaju tužitelj prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu.

22. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem, te da je jasna ugovorna volja stranaka, a da sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora.

23. Tuženik navodi da je odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11), te da je tako, primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini.

24. Tuženik naglašava da se nesumnjivo radi o jasno i nesumnjivo izraženoj volji ugovornih stranaka u ovom Ugovoru o kreditu kao i u ovom sporu, te da su stranke izjavile da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu.

25. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 12. Ugovora o kreditu), te da u čl. 12.9 tužitelj potpisom Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, te da je korisnik kredita također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom.

26. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti, pa tuženik smatra da iz razloga solemnizacije Ugovora tužitelj ne može uspješno isticati prigovor ništetnosti odredbi istog ugovora.

27. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni.

28. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima, a iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita.

29. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora, a da je pri tome tužitelj trebao uložiti dužnu pažnju dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali, te da banka ne može preuzeti cjelokupnu odgovornost.

30. Tuženik osporava da bi između stranaka nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Banka je tužitelju, kao i drugim strankama, ponudila razne svoje proizvode, a tužitelj se odlučio za konkretan, te da u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču, a da je tužitelj kao potrošač izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji.

31. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu.

32. Tuženik ističe da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće.

33. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 7. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u 336 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama, pa da utuženi iznosi u kunama ne proizlaze iz samog Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu.

34. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj, te da se samo "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane.

35. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kao i o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Tuženik ponavlja da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena valutna klauzula je ništetno i nepošteno, je neosnovan u cijelosti, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, koja je u skladu sa zakonom.

36. Tuženik osporava da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, jer da to nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredita otplaćuje.

37. Tuženik obrazlaže način kretanja ugovorene kamatne stope, te navodi da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima.

38. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti.

39. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te da je iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito.

40. Tuženik osporava mogućnost djelomičnog isticanja ništetnosti u ovom konkretnom slučaju. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba.

41. Tuženik smatra da tužitelj krši načelo ravnopravnosti stranaka iz čl. 3. ZOO-a, a protivi se i metodologiji izračuna tužitelja u cijelosti kao neosnovanom, proizvoljnom i neutemeljenom. Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama sa fiksnom kamatnom stopom, te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka, te tuženik napominje da na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženikom.

42. Tuženi se protivi provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu.

43. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., Đ, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

44. Opreza radi ističe se prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema.

45. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

46. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač.

47. Tuženik ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati.

48. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Tuženik ističe da neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje, pa slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

49. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 26.01.2021. godine napominje da ostaje u cijelosti kod svih dosadašnjih navoda i prijedloga, te predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova parničnog postupka.

50. Tuženik ponavlja da tužitelj pogrešno tumači zakonske odredbe, donesene odluke, a sve kako se u konkretnom slučaju radi o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, te se tuženik u potpunosti protivi izračunu tužitelja.

51. Tuženik ističe prigovor da bi tužitelj bio potrošač u predmetnom Ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., Đ, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47), te ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja (promašenoj aktivnoj legitimaciji).

52. Tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („Direktiva 93/13“), koja je tako i krovni propis koji propisuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredaba u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, te navodi da jednako uz isključivo terminološku razliku, Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN broj 96/2003, 46/2003, 79/2007) daje istu definiciju potrošača, te napominje da je potrebno prema praksi Suda EU sud u svakom slučaju zasebno utvrđivati status potrošača.

53. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu, opreza radi ističe se prigovor radi prebijanja, a napominje se da osnova za isplatu nema.

54. Tuženik ističe da se radi o zatvorenoj obvezi, tj. ispunjenom ugovoru u cijelosti, pa da je kredit zatvoren 21.4.2016., te je u primjeni članak 326 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, a kako je došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti, te su otklonjene pravne posljedici koje bi mogle nastati temeljem ništetnih odredbi, što jasno znači da su ispunjene zakonom određene pretpostavka iz čl. 326 st. 2 i ništetnost se više ne može isticati.

55. Tuženik ponavlja i sve svoje druge ranije istaknute prigovore pa tako i u odnosu na zastaru, te tužitelj osobno nije pokrenu niti jednu radnju kojom bi prekinuo tijek zastare, jer se zastara ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe (koja nije sudionik konkretnom obveznog odnosa).

56. Iz odredbe članka 502a do 502h Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu ZPP) ne može se izvesti zaključak da je podnositelj kolektivne tužbe (udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i pravo građana) zastupnik po zakonu ili opunomoćenik tužitelja. Za konkretnu isplatu i ovo konkretno traženje nije podnesena tužba radi utvrđivanja ove tražbine, radi osiguranja ove tražbine i ove isplate, niti radi ostvarivanja ove tražbine i ove isplate, te da se konkretno radi o potraživanjima za koje je prošao zastarni rok od 5 godina za osnov potraživanja koji je naveden, ali naravno za svaki od utuženih iznosa sukladno dospijeću svakog pojedinog iznosa.

57. Tuženik se protivi stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano uz zastaru u ovakvim slučajevima, te tuženik isto detaljno obrazlaže, a vezano uz prekid zastare podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite, navodeći da u ovom predmetom slučaju nije nastalo niti se dogodio slučaj prekida zastare u ovom konkretnom slučaju za ovaj konkretni predmet isplate, te da se pitanje zastare može urediti samo zakonom.

58. Tuženik navodi da se radi o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima, pa imajući u vidu sve prigovore tuženika, on predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

59. U daljnjem tijeku postupka, tuženik podneskom od 15.02.2021. ostaje kod ranije istaknutih prigovora, a u odnosu na po tužitelju predloženo financijsko vještačenje, navode da se time stranke se stavljaju u položaj kao da je tužitelj ugovorio kredit u kunama koji kredit ima sasvim drugačije uvjete od kredita sa valutnom klauzulom.

60. Pa prema tome, tuženik napominje da ako će vještak izraditi nalaz na način da će kredit s valutnom klauzulom pretvoriti u kunski kredit pa tuženik predlaže da, sukladno tome, odredi odnosno primjene svi uvjeti koji su vrijedili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog ugovora, te napominje da ugovaranje zaštitne klauzule ima svoj smisao i zakonsko uporište. Tuženik ponavlja i svoje ostale stavove, pravna i činjenična viđenja, te navodi da tužitelj upravo kao potrošač potražuje isplatu i određena prava to svoje svojstvo je i dužan dokazati jer inače ne može podnijeti tužbu koju podnosi, a tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije, te ustraje kod dosadašnjih prigovora uključivo i prigovora zastare.

61. Tuženi ostaje kod svega iznesenog i predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

62. Kroz daljnji tijek postupka, tuženik ustraje kod svega navedenog, svih svojih prigovora i nadopunjuje te svoje navode. Tuženik navodi da bi u konkretnom pravnom slučaju jedini pravilni zadatak vještaku bi bio odrediti koliko bi tužitelj plaćao da je uzeo isti vrstu kredita i istog trajanja sa valutnom klauzulom, te primjenom promjenjivih kamatnih stopa koju su za tu vrstu kredita i to trajanje vrijedile na tržištu (prosječnu kamatnu stopu koja je javno objavljena na stranicama HNB).

63. Svojim podneskom od 15.07.2021. godine tuženik ostaje kod svega do sada iznesenog te kod istaknutih prigovora i prijedloga, protivi se izračunu na kojem tužitelj temelji visinu tužbenog zahtjeva kao netočnom i neosnovanom, predlaže tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani.

64. Nadalje, u odnosu na zaprimljene podneske tužitelja, tuženik ističe kako se protivi istima u svim navodima koji su u suprotnosti s navodima tuženika. Zakon ne predviđa da bi se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u takvom postupku mogla prekinuti zastara za ostvarenje individualne tražbine ovdje tužitelja, već se radi o sporu kojem je svrha općenita zaštita svih potrošača od nepoštene prakse trgovaca koji u odnosu na potrošače nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi mogli smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove.

65. Tuženik svojim podneskom od 03.08.2021. godine očituje se na način da osporava navode tužitelja iz podneska od 25.06.2021. što dodatno obrazlaže, te ističe da ostaje kod ranije istaknutih prigovora.

66. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju dostavljenu po strankama u spis, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku DARFIN d.o.o. te uvidom u dokumentaciju dostavljanu po financijskom vještaku u spis koju je on prikupio od tuženika za potrebe provođenja financijskog vještačenja, na tuženikove prigovore provedenom financijskom vještačenju sud je odredio provođenje dopunskog pismenog očitovanja financijskog vještaka DARFIN d.o.o., da bi i na daljnje prigovore tuženika i dopunskom očitovanju financijskog vještaka, sud proveo dokaz i dopunskim usmenim očitovanjem financijskog vještaka Darka Prpić iz DARFIN d.o.o. neposredno na ročištu kod ovog suda dana 15.12.2025. godine, a proveden je dokaz i saslušanjem svjedokinje PJ i tužitelja osobno, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, već su predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa i navedenih provedenih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

67. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod točkom I. i II. izreke presude, dok je odbacio tuženikov prigovor radi prijeboja, kao u izreci ovog rješenja.

68. Među strankama nije sporno da je među strankama spora sklopljen predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali je sporno da li je tužitelj aktivno legitimiran kao potrošač u ovoj pravnoj stvari, da li su ništetne odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule u CHF, da li je nastupila zastara potraživanja, neposredna primjena utvrđenja iz kolektivne presude Potrošač, da li je podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, da li više plaćeno što tužitelj potražuje od tuženika potrebno umanjiti za tzv. negativne razlike, da li je pravovremen i osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, kao i osnov i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, te da li činjenica solemnizacije ugovora sprječava tužitelja da ističe prigovor ništetnosti, kao i da li tužitelj ima pravo isticati ništetnost dijela ugovornih odredbi obzirom na propis čl. 326 ZOO-a, obzirom da je ugovor u cijelosti realiziran, a ništetnost bi bila manjeg značaja.

69. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

70. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

71. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

72. Prema utvrđenju ovog suda, odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, daje pravo fizičkim i pravnim osobama da se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

73. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj, poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

74. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

75. Neovisno o odluci Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, sud je saslušao tužitelja u ovoj pravnoj stvari, kao i svjedokinju, bankarsku službenicu koju je predložio tuženik, dok ostale sudionike u ovom pravnom poslu, sud nije saslušavao.

76. Sud je iz iskaza svjedokinje NJ, djelatnice tuženika, utvrdio da je ona iskazala da prema onome što joj je sud rekao da je predmet spora razumije da se radi o kreditu vezanom uz CHF. Svjedokinja izjavljuje da se samog tužitelja ne sjeća i ne bi rekla da je sudjelovala u sklapanju njegovog kredita kao zaposlenica banke. Sada je osobni bankar te napominje da ima 35 godina radnog staža u banci.

01.03.2006 godine je bila jedna vrsta osobnog bankara prema tadašnjem rasporedu poslova. Radila je u načelu na sklapanju kredita i 2006. te su sklapali takve kredite vezane uz CHF i uz EUR i ostale valute. Klijentima su po proceduri banke bili nuđeni krediti iz lepeze koja je postojala te su rađeni izračuni za pojedinu vrstu kredita s izračunom glavnice i kamate. Klijenti su se odlučili nakon što su vidjeli izračune.

77. Svjedokinja izjavljuje da su uvjeti u CHF i EUR bili su različiti u odnosu na visinu kamatne stope koja je bila niža za CHF te se drugačije cijenila kreditna sposobnost potencijalnog korisnika kredita, pa da je upravo manja kamatna stopa povećavala kreditnu sposobnost stranaka. Svim klijentima su objašnjavali da postoji EUlibor i Libor što su dva načina praćenja kamate što se mijenja svakih šest mjeseci kao i danas.

78. Svjedokinja navodi da ne zna kakva je bila pozicija EUR i CHF iz perspektive HNB-a niti joj je bilo poznato da je CHF bio posebno rizična valuta, niti da bi bio CHF bila valuta utočišta za što me pita raspravni sudac, već joj je bilo poznato da svi koji imaju novca da ih drže u Švicarskoj kao stabilnoj državi. Za ovo što ju je pitao sud nije ni mogla upozoriti tužitelja niti drugog klijenta, jer za to svjedokinja nije niti znala. Svuda su bili prisutni njihovi (tuženikovi) prospekti u kojima se govorilo o različitim kreditnim proizvodima.

79. Sud je proveo dokaz i saslušanjem tužitelja rođenog 1964. po zanimanju dipl. ing. građevine, koji navodi da je u tijeku postupka promijenio svoju adresu stanovanja, a da inače nije bio klijent tuženika, već je kod tuženika digao predmetni kredit i prenio tekući račun. Kredit je podigao za kupovanje stana na adresi [adresa]. Stan mu je trebao za stanovanje, a prije kupovine predmetnog stana kojeg je kupio 2006. godine živio je kod sestre. Prije tuženika nitko nije živio u predmetnom stanu, jer se radio o novom stanu u koji je uselio ubrzo nakon što ga je kupio, a sestra kod koje je dotad živio je na adresi [adresa]. Na izričito pitanje suca iskazuje da stan kupljen novcem od kredita i to djelomično od kredita, nije iznajmljivao niti podstanarima niti nekoj firmi, već je stan služio i služi isključivo za stanovanje tužitelja i njegove obitelji. Na adresi tužiteljeva stana od 2012. godine kao i danas je prijavljen njegov ured ovlaštenog građevinskog inženjera, dok je u vrijeme kupnje stana bio prijavljen u firmi u kojoj tužitelj nije bio vlasnik.

80. Tužitelj iskazuje da kredit nije isključivo tražio u CHF, ali su mu kod tuženika ponudili takav kredit kao povoljniji od onog koji je bio vezan uz valutu EUR. Nitko tužitelju nije skrenuo pažnju na posebnu rizičnost CHF kao valute uz koju veže kredit. Kamata je bila povoljnija nego u EUR, rekli su da je kamata promjenjiva, ali je bila povoljnija nego ona za EUR, te nije tada postojala tzv. fiksne kamatne stope. Kredit još i dalje osobno otplaćuje. Tužitelj u stanu živi s cijelom svojom obitelji, suprugom i dvoje djece.

81. Na poseban upit punomoćnika tuženika tužitelj odgovara da je kredit zatvorio 2016. godine i da ga više ne otplaćuje te da je suca pogrešno razumio u ranijem dijelu saslušanja.

82. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovora da u stanu nema ured u klasičnom smislu, već je tu adresu na kojoj je živio i živio 2012. godine prijavio u komoru Hrvatskih građevinskih inženjera kao adresu njegove djelatnosti što se automatski smatra da je adresa stanovanja te da se radi o samostalnoj djelatnosti.

83. Na poseban upit raspravnog suca odgovara da je mjesečni anuitet za ovaj kredit od 4.200,00 kuna narastao na 6.900,00 kuna mjesečno.

84. Sud je iskaze kako svjedokinje NJ i tužitelja saslušanog osobno kao stranka, prihvatio u cijelosti kao istinite, jer su dani životno logično i uvjerljivo, te se izneseni navodi po istima međusobno ne isključuju, već iskaz svjedokinje potvrđuje tvrdnje tužitelja da nije bio upoznat s posebnom rizičnošću kredita vezanog uz CHF, jer niti sama bankarka koja je radila na kreditu prema tvrdnjama tuženika, nije bila upoznata s posebnom rizičnošću valutne klauzule izražene u CHF, kako je to svjedokinja i iskazala, pa su prigovori tuženika da je tužitelj bio upoznat s bitnim elementima ugovora, a tako i s razlikom između kredita vezanog uz EUR od onoga vezanog uz CHF, neosnovani, kao i da se sam tužitelj odlučio upravo za valutu CHF, pa očito time preuzeo sve rizike vezano uz isto, iako s njima nije upoznat. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je osnovana tvrdnja tužitelja da se radi o ništetnim dijelovima ugovornih odredbi vezano uz primjenu valute CHF i to iz svih razloga utvrđenih u pravomoćno okončanom parnicom u postupku kolektivne zaštite potrošača, na koju se osnovano tužitelj poziva.

85. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj je dokazao da mu je predmetna nekretnina služila pretežito za osobne svrhe u vrijeme sklapanja predmetnog kredita, kao i u dugom periodu od oko 6 godina nakon sklapanja kredita i kupnje nekretnine (stana) u kojoj je živio i živi sa svojom obitelji, a da je svoju poslovnu djelatnost tek od 2012. godine prijavio na adresi stanovanja. Sud je utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor da tužitelj u predmetnom ugovoru ne bi imao status potrošača i da ne bi imao aktivnu legitimaciju za vođenje ove parnice.

86. Nadalje, povećanje mjesečnog anuiteta do kojeg je došlo u tijeku otplate kredita, koji je u međuvremenu tužitelj zatvorio 2016. godine, bilo je značajno i veliko, te se iz istog utvrđuje da je ugovorna odredba o valuti CHF u istom kreditu, dovela do značajne neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužitelja, a što je sud utvrdio i iz financijskog vještačenja provedenog u ovom sporu, kao i iz spisu priležeće dokumentacije.

87. Iskaz tužitelja je u bitnome potvrđen iskazom zaposlenice tuženika saslušane kao svjedokinje u ovoj pravnoj stvari.

88. Nesporno je da tužitelj nije dobio od tuženika valjana objašnjenja za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF, a da o istome vezano uz svoju stručnu spremu i posao koji obavlja, nije niti imao osobnih saznanja. Na osnovi takvih utvrđenja, sud je prigovore tuženika o nesavjesnosti tužitelja i savjesnosti i poštenju tuženika, utvrdio neosnovanim u cijelosti, a sud je utvrdio da je tužitelj izvršavao sva plaćanja tražena po tuženiku, a nije tražio raskid ugovora, koji je bio tipski i sastavljen po tuženiku, a tužitelju dan na potpis, tj. sklapanje. Sud je utvrdio da je tužitelj dokaza svoju savjesnost u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te stava da uredno, pošteno i savjesno izvršavanje ugovorom preuzetih obveza od strane tužitelja, za tužitelja nije i ne može biti u ovom sporu otežavajući faktor, koji tuženik pokušava svaliti kao odgovornost na nastalu situaciju upravo na tužitelja, jer se tužitelj prema utvrđenju ovog suda ponašao u skladu s ugovorom i odredbama ZOO-a koje propisuju obvezu savjesnog izvršavanja ugovorom preuzetih obveza. Nadalje sud smatra da je tuženik trebao dokazati da tužitelj nije bio potrošač u ovoj pravnoj stvari, te da bi navodno kupljeno vozilo koristio u neke komercijalne, tj. poslovne svrhe, što tuženik prema utvrđenju ovog suda nije dokazao, a kako je tužitelj iskazao, tužitelj je stan navedenim kreditom kupio za njegovo i stanovanje njegove obitelji, te je toj svrsi i pretežito služio, do 2012. godine, kada je tužitelj na toj adresi registrirao svoju poslovnu djelatnost, bez da bi imao ured u istom stanu.

89. Potpuno je jasno da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora i njegova izvršenja i ispunjenja obveza prema tuženiku nije znao za ništetnost pojedinih dijelova odredbi, pa nije niti znao da plaća nešto što ne bi bio dužan, stoga, nema niti osnova primjeni odredbe čl. 1112 ZOO-a. Iskaz tužitelja u cijelosti potvrđuje sve tvrdnje tužitelja iznošene u tijeku ovog postupka, kao i osnovanost njegove tvrdnje o izostanku informiranosti njega kao potrošača o načinu i razlozima te uvjetima promjene kamatne stope, kao i rizičnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF u tipskom ugovoru sastavljenom po tuženiku. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, da se radi o potrošačkom ugovoru, svoju aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, da tuženik nije dao tužitelju dostatnu informaciju o rizičnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF, da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe i vođenje ove parnice. Iz svega jasno proizlazi da su brojni, upravo obrazloženi prigovori tuženika, prema utvrđenju ovog suda, neosnovani u cijelosti.

90. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, a koje ovaj ugovor sadrži, sve kao prethodno pravno pitanje, kako bi sud mogao odlučiti o tužiteljevu zahtjevu za isplatu.

91. Sud je utvrdio ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora, kako to navodi tužitelj u historijatu tužbe, a koje postoje u predmetnom Ugovoru o kreditu, u odnosu na dio odredbi u odnosu na vezanje visine isplate kredita uz protuvrijednost CHF u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), te dio čl. 7. Ugovora, vezano uz način otplate kredita u protuvrijednosti CHF u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, tj. tuženika na dan plaćanja, rezultat su nepoštene poslovne prakse tuženika, da je isto utvrđeno u ranije citiranoj pravomoćnoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da tuženik nije dokazao u ovoj parnici da bi konkretne odredbe konkretnog ugovora o kreditu uz koji je vezan ovaj pojedinačni spor, bile bitno različite svojim sadržajem, značenjem i učinkom na konkretan ugovorni odnos, u odnosu na one o kojima je pravomoćno presuđeno u kolektivnom sporu Potrošač.

92. Nadalje, tuženik prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao niti da bi na valjan način tužitelja informirao o posebno rizičnom ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF, te da Hrvatska narodna banke isti tečaj ne štiti u odnosu na kunu, kao što čini za valutu EUR, da bi se pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi čija promjena ovisi isključivo o samostalnoj odluci tuženika, te da bi se na bilo koji način o tome vodili pojedinačni pregovori. Sud je, nasuprot prigovorima i navodima tuženika, utvrdio da se u ovom konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i dao na potpis tužitelju kao potrošaču u tom ugovornom odnosu, te da ne postoji niti jedan razlog kojim bi uvjerio sud i za koji bi tuženik dokazao u ovoj parnici da je u predmetnom ugovorno odnosu bio savjestan i da su sporne ugovorne odredbe valjane, a ne ništetne, kako to opravdano tvrdi tužitelj u ovoj pravnoj stvari.

93. Nadalje, sud je stava da tužitelj ima i pravni interes da se kao prethodno pravno pitanje u ovom postupku utvrde ništetnim upravo konkretne odredbe njegova konkretna Ugovora o kreditu kao u historijatu tužbe, bez stavljanja tog utvrđenja u petit tužbenog zahtjeva, a posebno vodeći računa da bez obzira na postojanje pravomoćnog presuđenja o istome u kolektivnom sporu, tuženik i nadalje osporava sve tamo utvrđeno, osnov ovog tužbenog zahtjeva tužitelja, te ništetnost predmetnih dijelova ugovornih odredbi, kako je to sve već ranije navedeno i obrazloženo, uz napomenu da je sud dužan i po službenoj dužnosti paziti na ništetnost.

94. Obzirom da je sud utvrdio da tužitelj opravdano ističe u historijatu tužbe, ništetnost već ranije više puta navedenih dijelova ugovornih odredbi vezno uz primjenu valutne klauzule u CHF, te da je sud, dužan i po službenoj dužnosti paziti na ništetnost u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, kao i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328), sud je kao prethodno pravno pitanje utvrdio navedenu ništetnost, kako direktnom primjenom utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača vezano uz isto, kao i neposrednim provođenjem dokaza u ovoj pojedinačnoj parnici, utvrdivši konkretno postupanje tuženika u ovom ugovornom odnosu suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10.,

- sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je sud utvrdio predmetne odredbe ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a. Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora navedene po tužitelju u historijatu tužbe ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

95. Treba naglasiti da je sud utvrdio da se ovaj spor vodi isključivo vezano uz razliku nastalu primjenom valute CHF, a ne zbog jednostrane odluke tuženika o promjeni redovne kamate kroz utuženo razdoblje, pa da je neosnovan tuženikov prigovor litispendencije, te osnovanost tog prigovora tuženik nije dokazao.

96. Nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule u smislu odredbe čl. 22. ZOO-a, dopušteno, ali isto nije dopušteno na način kako je to tuženik učinio u ovom konkretnom ugovoru, te kako je to utvrđeno u ovoj parnici, a i ranije u kolektivnom sporu radi zaštite interesa potrošača („Potrošač“), ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

97. Sud je na temelju ovih utvrđenja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi, utvrdio da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je bez pravnog osnova, tj. temeljem ništetnih odredbi o ugovaranju valutne klauzule u CHF, što su preplaćeni iznosi anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora. Treba napomenuti da sama okolnost solemnizacije predmetnog ugovora ne sprječava niti dovodi u pitanje osnovanost istaknute ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi, kako je to sud utvrdio u ovoj pojedinačnoj parnici.

98. Dakle, kako primjenom utvrđenja vezano uz ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi u kolektivnom sporu, kao i činjenicom da tuženik nije dokazao da bi konkretni dijelovi ugovornih odredbi na čiju ništetnost tužitelj upire u ovoj pojedinačnoj parnici, bili bitno različiti sadržajem, značenjem i učinkom u odnosu na one odredbe koje su utvrđene ništetnim u kolektivnoj parnici i pravomoćno okončanim presudama, već ranije više puta citiranim, sud je i u ovoj pojedinačnoj parnici, a primjenom i odredbi čl. 269. kao i čl. 270. - sve ZOO-a, utvrdio da su dijelovi ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule iskazane u CHF ništetni, a kao prethodno pravno pitanje za odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja na isplatu u ovoj pravnoj stvari, a iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga, a posebno i temeljem u ovoj parnici neposredno provedenih dokaza.

99. Iz toga nadalje proizlazi utvrđenje suda da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos, tj. na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora, a prema sada važećem i primjenjivom pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u odluci broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine koja ide u prilog tvrdnji tužitelja da tzv. manje plaćeno ne može biti predmet prebijanja od strane suda, niti je isto prebijanje dužan vršiti tužitelj, niti sudski vještak, ako nije istaknut prigovor prijeboja, prigovor radi prijeboja, kako niti protutužbeni zahtjev. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je tuženik istakao prigovor radi prijeboja, to je o istom odlučio kao u izreci ovog rješenja. Tužitelj prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva, potražuje samo više plaćene iznose zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bez ikakvog umanjenja, a prema citiranom pravnom stavu, s kojim stavom je tužitelj uskladio svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari.

100. Nadalje, treba napomenuti da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju tužitelja s naslova naknade štete, niti povremenih potraživanja, već da se radi o potraživanju tužitelja s osnova potraživanja od tuženika povrata onoga što je stekao od tužitelja njezinim uplatama koje je vršila tuženiku temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi, a tuženik od tužitelja isto stekao bez pravne osnove, a u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredbe čl. 1115. ZOO-a, vezano uz tijek zatezne kamate na pojedina potraživanja.

101. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po financijskom vještaku DARFIN d.o.o. iz kojeg je sud utvrdio da financijski vještak navodi da mu je zadatak:

- vještačenje na okolnosti predložene po tužitelju pod točkom 6. tužbe, te na okolnosti predložene po tuženiku kao u podnesku od 15.02.2021. na trećoj strani podneska kao u drugom odlomku na strani 95 spisa zaokruženo plavom kemijskom olovkom.

- okolnosti predložene po tužitelju pod točkom 6. tužbe.

Tužitelj je temeljem prometa po kreditu napravio izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova tečaja, na okolnost pozitivne razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.

- okolnosti predložene po tuženiku kao u podnesku od 15.02.2021. na trećoj strani podneska kao u drugom odlomku na strani 95 spisa zaokruženo plavom kemijskom olovkom: Prema tome ako će vještak izraditi nalaz na način da će kredit s valutnom klauzulom pretvoriti u kunski kredit, tuženik predlaže da, sukladno tome, odredi odnosno primjene svi uvjeti koji su vrijedili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog Ugovora.

102. Nakon provedenog financijskog vještačenja dostupne dokumentacije daje sljedeći nalaz:

Tužitelj: DJ

Tuženik: Privredna banka Zagreb d.d.

Tužbom od 27.10.2020. g. tužitelj se očitovao:

- Utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anuitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženi stekao bez osnove.

- Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 307.650,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

103. Ugovorom o kreditu Privredna banka Zagreb d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i DJ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) zaključili su dana 01.03.2006.g. Ugovor o kreditu broj 9011052553 (list 35-39 spisa, u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 163.296,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, a kredit se odobrava za kupnju stambenog objekta. Člankom 4. Ugovora Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koje je promjenjiva i iznosi 4,75% godišnje. Člankom 7. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 336 mjeseci. Otplata kredita ugovorena je na način da se kredit otplaćuje u 336 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

104. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju 30.04.2006. do 31.10.2014. godine, uzimajući u obzir prijevremenu konačnu otplatu kredita 13.11.2014. godine, izrađen na temelju dokumentacije:

- Knjigovodstvena kartica (list 15-34 spisa), te sudski vještak daje prikaz istog u Tablici na listu spisa 140, što je Plan otplate (naknadno dostavljena dokumentacija). Sveukupno otplata kredita iznosi 236.537,82 CHF od čega je otplata glavnice 163.296,00 CHF i kamata 73.241,82 CHF.

105. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule utvrđuje se po vještaku koji navodi da prema Knjigovodstvenoj kartici (list 15-34 spisa) kredit je isplaćen 17.03.2006. godine. Srednji tečaj Kreditora na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,683108 kn. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita kao u Tablici na listovima spisa 141-143, te je tako ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju 30.04.2006. do 31.10.2014. godine, uzimajući u obzir prijevremenu konačnu otplatu kredita 13.11.2014. godine, iznosi 309.639,39 kn.

106. Sud je utvrdio da je sudski vještak financijske struke DARFIN d.o.o. donio zaključak, tj. da je mišljenja u odnosu na:

a) Okolnosti predložene po tužitelju:

Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos kao što prikazuje u Tablici na listovima spisa 144-145, te da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 314.142,83 kn.

b) U odnosu na okolnosti predložene po tuženiku, Vještak ne može odrediti sve uvjete koji su vrijedili za kunske kredite u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te pod kojim uvjetima bi tuženik odobrio kredit tužitelju. Prema zadatku suda, odnosno okolnostima koje su predložene po tužitelju, potrebno je napraviti izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova tečaja. Ukoliko bi prema okolnostima predloženima po tuženiku, uspoređivali kunski kredit i uplate tužitelja izvršene u kunama ne postoji razlika po osnovi razlike tečaja.

107. Nakon ovog financijskog vještačenja, tužitelj na isto ne stavlja primjedbi, već svojim podneskom od 23.02.2022. usklađuje tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika isplatu od ukupno 314.142,83 kn zajedno sa zakonskim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kako je to navedeno u istom podnesku, počev najstarije od 27.09.2006., pa do isplate, a najmlađe od 26.11.2014. godine pa do isplate.

108. Ovom financijskom nalazu i mišljenju, tuženik prigovara kao u svom podnesku od 10.03.2022. godine, kao što se tuženik protivi i eventualnoj preinaci tužbenog zahtjeva, kao i što ističe prigovor zastare na iznose tako utužene, pa predlaže odbiti tužitelja u cijelosti s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, uz dosudu tuženiku parničnih troškova. Tuženik navedenim podneskom od 10.03.2022. godine obrazlaže svoje prigovore na provedeno financijsko vještačenje i predlaže dopunu istog na okolnosti koje tuženik navodi u istom podnesku. Podneskom od 10.03.2022. godine tuženik prvi puta specificira svoje potraživanje za koje ističe prigovor radi prijeboja u odnosu na potraživanje tužitelja, navodeći da prema tužitelju ima potraživanja navodeći pojedinačne mjesečne iznose, bez navođenja ukupnog potraživanja i na mjesečne iznose traži i zateznu kamatu kao u podnesku, i stavlja svoju tako iskazanu tražbinu u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Tuženik nadalje, prigovora financijskom nalazu i mišljenju i podneskom od 17.10.2022. godine.

109. Tužitelj osporava osnovanost tuženikovih prigovora vezano uz preinaku tužbenog zahtjeva izvršenog po tužitelju neposredno nakon provedenog financijskog vještačenja, kao i ostalim prigovorima koje tuženik ističe u svom podnesku od 10.03.2022. godine. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja zbog nižeg tečaja valute CHF u kunama spram početnog tečaja, tužitelj prvenstveno ističe prigovor zastare, te napominje da tužitelj zbog nižeg tečaja nije ništa stjecao od tuženika, već samo uplaćivao tuženiku, niti štetna radnja ili šteta za koju bi postojala odgovornost potrošača.

110. Na prigovore i po prijedlogu tuženika, sud je proveo i dopunsko pismeno očitovanje po financijskom vještaku DARFIN d.o.o. iz kojeg je utvrdio da se ovaj financijski vještak očituje na prigovore i navode tuženika iz podneska od 10.03.2025. na način da ističe kako tuženik:

– a) Prigovara se izrađenom nalazu i mišljenju vještaka kao neobjektivnom i izrađenom protivno pravilima struke.

– b) Nalaz i mišljenje ne korespondira sa dokumentacijom koja prileži spisu. 111. Tuženi ističe da je navedeno vještačenje temeljno na stvaranju kreiranog ugovornog odnosa iako Sud nije ovlašten sam kreirati ugovorni odnos između stranaka, odnosno konstitutivnom odlukom mijenjati sadržaj istog. Naime, ugovorne strane ugovorile su kredit sa valutnom klauzulom.

Ugovorni odnos koji vještak kreira između stranaka ne odgovara sadržaju Ugovora koji je temelj ove tužbe. Za navedeno u spisu postoje materijalni dokazi, i vidljivo je da vještak mijenja ugovorni odnos među strankama te kreira novi, jer kredit koji je bio s valutnom klauzulom vještači kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen u kunama iako je jasno ugovoreno da se kredit isplaćuje uz valutnu klauzulu.

112. Slijedom iznesenog tuženik predlaže, ako će vještak izraditi nalaz na način da će kredit s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, a kako ga realno već pretvara u kunski kredit, to predlaže da se, sukladno tome,odredi odnosno primjene svi uvjeti koji su važili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog ugovora prilikom izrade nalaza i mišljenja i taj kreditni odnos usporedi sa realno plaćenim iznosima, odnosno a kako je ugovorena valutna klauzula da usporedi ovaj kreditni odnos sa drugim kreditima koji su u konkretno razdoblje važili za ugovore o kreditu iste vrste i trajanja u valuti EUR (prosječna kamatna stopa odnosno primjer tuženika za istovrsne kreditne odnose).

113. Iz danog nalaz i mišljenja nisu vidljivi parametri na temelju kojih vještak izvodi izračun. Slijedom gore navedenog, predlaže se zatražiti očitovanje vještaka sukladno gore opisanim navodima i prigovorima te po potrebi zatražiti dopunu vještva na način da se vještak u potpunosti očituje na visinu potraživanja i to tako da se utvrde tržišni kriteriji i parametri za konkretni kredit.

– c) Postavlja se pitanje vještaku, a sve kako se radi o anuitetu koji se sastoji od glavnice i kamate, je li u danom izračunu isključen utjecaj promjene kamatne stope u anuitetu, a sve kako bi se izračunao sami utjecaj promjene tečaja na plaćene anuitete?

- d) prigovor radi prebijanja

114. Vještak se očituje na podnesak tuženika od 10.03.2022. godine a) Očitovanje na tvrdnju tuženika da je nalaz i mišljenje vještaka neobjektivan i izrađen protivno pravilima struke, vještak se očituje da postoje stručne pravne osobe koje utvrđuju (ne)osnovanost financijskog vještačenja.

b) Vještak je vještvo izradio sukladno zadatku za provođenje vještačenja na temelju dokumentacije priložene spisu.

115. Navodi tuženika da je Nalaz i mišljenje u proturječnosti s dokumentacijom koja priliježe spisu, za vještaka predstavljaju pravno pitanje. Vještak financijske struke ne tumači kreditni odnos, niti kreira kreditni odnos, ne tumači materijalne dokaze u spisu i ne tumači dogovor među strankama, njegov je zadatak na temelju jasnih danih uputa (visina kamatne stope, rok, iznos kredita, početni tečaj, datumi plaćanja, itd.) izvršiti zatražene izračune. Vještak se ne može očitovati o primjerima kredita u praksi jer se uvjeti kod banaka mijenjaju i sve Banke nemaju jednake uvjete.

116. U odnosu na pitanje tržišnih kriterija i parametara za konkretni kredit, vještakov zadatak nije bio utvrditi parametre prema kojima je formirana visina kamatne stope i tržišne kriterije.

117. Parametri na temelju kojih je Banka utvrdila početnu kamatnu stopu nisu poznati a isto tako nisu poznati parametri po kojima je Banka mijenjala kamatnu stopu, te na osnovu kojih podataka se definira kamatna stopa, vještak iz priložene dokumentacije ne može utvrditi na temelju kojih parametra je utvrđena kamatna stopa, te posljedično da li je temeljem promjene istih parametara mijenjana visina kamatne stope.

118. Sudski vještak navodi da se prigovori tuženika odnose na pravna pitanja na koja se vještak financijske struke ne može očitovati.

c) Nalaz i mišljenje napravljeni su sukladno zadatku Naslovnog suda iz kojeg je razvidno da je zadaća vještačenja u ovom spisu razlika anuiteta s osnove primjene valutne klauzule,a ne razlika anuiteta s osnove kamatne stope. Stoga u izračunu su primijenjeni anuiteti po stvarnom otplatnom planu banke pošto su takvi i obračunati i naplaćeni od strane banke.

d) Vještak prikazuje manje plaćene iznose iz Nalaza i mišljenja.

119. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, a kao u Tablici na listu spisa 198, pa navodi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -4.503,44 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -597,66 EUR. 120. Na ovo dopunsko očitovanje sudskog vještaka financijske struke tužitelj se očituje podneskom od 03.08.2023. godine na način da tužitelj ne stavlja primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja, ali i dalje ustraje kod istaknutog prigovora zastare na bilo kakvo potraživanje s osnova nižeg tečaja, te ističe da je prigovor radi prebijanja procesnopravne naravi prema čl. 288. st. 6. ZPP-a, koja odredba propisuje da se takav prigovor mora istaknuti isključivo do zaključenja prethodnog postupka, do kada je tuženik trebao specificirati i visinu svog zahtjeva i dospijeće, a da bi tuženi mogao nešto dokazati, potrebno je da isti stavi dokazne prijedloge u tom pravcu, radi čega ga ZPP prekludira u tom pravu nakon zaključenja prethodnog postupka. 121. Stoga, tuženi nije istaknuo prigovor radi prijeboja, kao procesnopravni prigovor, do zaključenja prethodnog postupka, niti je stavio bilo kakve dokazne prijedloge u tom pravcu, dok za primjenu instituta prigovora prijeboja nema osnova, iz gore navedenih razloga.

122. Nakon ovog dopunskog očitovanja financijskog vještaka tuženik svojim podneskom od 01.03.2024. godine protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini te se ovim podneskom prigovara nalazu i mišljenju vještaka obzirom da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu, te se protivi i povećanju tužbe i tužbenog zahtjeva. U odnosu na navode tužitelja iz podneska od 7.11.2022 ističe da tamo tužitelj netočno navodi da nije predložio promjenu tužbe i tužbenog zahtjeva, jer je isti to predložio, a sve obzirom da je u tužbi naznačio da potražuje isplatu od 307.650,46 kn, a onda je podneskom od 23.2.2022 godine predložio sudu donijeti presudu kojom se nalaže isplata 314.142,83 kn, pa da je bilo promjene, a niti se radi o tome da bi tužitelj smanjio svoj zahtjev kako to isti pogrešno u podnesku navodi.

123. Tuženik navodi da tužitelj u podnesku od 3.8.2023 godine objašnjava razlike prijeboja i prigovora radi prebijanja potpuno pogrešno navodeći određena objašnjenja, ali i činjenice iz konkretnog spora. Tuženi je naime u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja, a u podnesku od 26.1.2021 godine istaknuo je prigovor radi prebijanja, dok je prethodni postupak zaključen na raspravi pred ovim sudom 10.3.2021 godine.

124. Tako navodi tužitelja ne odgovaraju stanju ovog konkretnog spisa, potpuno su netočni i neutemeljeni, a što je vidljivo uvidom u sam predmet. U odnosu na dopunu vještva koje je dostavljeno po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl.oec. istome se i dalje tuženi u cijelosti protivi i ostaje kod iznesenih prigovora, te ponavlja da vještak u svom nalazu i mišljenju nije izvršio zadatak koji je tužni postavio te isti potpuno pogrešno tumači, te tuženik detaljno obrazlaže svoje prigovore. Predlaže da se financijski vještak i nastavno se dopunski usmeno očituje na prigovore tuženika. Predlaže se, ako sud prihvaća ovaj nalaz, isti prihvatiti samo u dijelu koji uzima u obzir cjelokupno plaćene iznose i to kada je tečaj bio niži i kada je bio viši, jer isto čini sveukupan iznos, a naročito obzirom na zadatak suda.

125. Ukoliko sud navedeno ne bi uzeo u obzir tada se podredno predlaže slijedeće: "Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od:

597,66 Eur preplata za isplate kada je tečaj bio niži ) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

- 2,21 € od 30.4.2006 do namirenja

- 3,97 € kn od 31.5.2006 do namirenja

- 9,38 € od 30.6.2006 do namirenja

- 3,15 € od 30.9.2006 do namirenja

- 6,53 € od 31.10.2006 do namirenja

- 9,73 € od 30.11.2006 do namirenja

- 15,28 € od 31.12.2006 do namirenja

- 17,93 € od 31.01.2007 do namirenja

- 13,68 € od 28.2.2007 do namirenja

- 22,26 € od 31.3.2007 do namirenja

- 29,34 € od 30.4.2007 do namirenja

- 29,91 €od 31.5.2007 do namirenja

- 25,61 € od 30.6.2007 do namirenja

- 25,61 € od 31.7.2007 do namirenja

-30,91 € od 31.8.2007 do namirenja

-37,70 € od 30.9.2007 do namirenja

-38,41 € od 31.10.2007 do namirenja

- 30,51€ od 30.11.2007 do namirenja

- 34,65 € od 31.12.2007 do namirenja

- 24,77 € od 31.1.2008 do namirenja

- 5,94 € od 29.2.2008 do namirenja

- 7,27 € od 31.3.2008 do namirenja

-29,99 € od 30.4.2008 do namirenja

-29,01 € od 31.5.2008 do namirenja

-37,06 € od 30.6.2008 do namirenja

-34,29 € od 31.7.2008 do namirenja

-25,00 € od 31.8.2008 do namirenja

-8,85 € od 31.10.2008 do namirenja

-8,71 € od 30.11.2008 do namirenja,

sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja, a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu."

126. Tuženi ostaje kod istaknutih prigovora zastare, prijeboja iako osnova za isplatu nema, prigovora aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužitelj nije potrošač što je dužan u svakom pojedinačnom slučaju i dokazati i ostalih iznesenih prigovora te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove. Konkretno se radi o utuženju iz 2020 godine i prigovoreno je zastari, osim toga je taj dio već utužen pa se radi o dvostrukoj litispendenciji. Tako su sva potraživanja koja se odnose na kamate, pa i one koje se tiču promjene tečaja kamatne stope, u zastari i iste sud pravilnom primjenom prava mora odbiti, te su predmetom drugog postupka i radi se o dvostrukoj litispendencija . Tuženi ostaje kod istaknutih prigovora zastare, prijeboja iako osnova za isplatu nema, prigovora aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužitelj nije potrošač što je dužan u svakom pojedinačnom slučaju i dokazati i ostalih iznesenih prigovora te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

127. Na ovaj podnesak tuženika od 01.03.2024. se očituje tužitelj svojim podneskom od 19.03.2024. godine na način da se protivi prigovoru radi prebijanja te ističe prigovor prekluzuje, obzirom da je isti istaknut tek u fazi glavne rasprave, a ne do zaključenja prethodnog postupka, sukladno odredbi 288. a. st.6. ZPP-a. Tužitelj pojašnjava da je tuženi u odgovoru na tužbu stavio prigovor prijeboja (materijalno- pravni prigovor), a ne prigovor radi prebijanja (procesno-pravni prigovor), a što je tužitelj već elaborirao u svojem podnesku od 3.8.2023. Tužitelj navodi da je materijalno-pravni prigovor prijeboja koji je istaknut po tuženome u odgovoru na tužbu potpuno je neprimjenjiv u ovom slučaju, jer pretpostavlja da je prijeboj već nastao u trenutku kada je podnesena tužba, a tuženi takvo što nije dokazao jer nije precizirao niti visinu tražbine niti dospijeće, a to je tuženik učinio tek prigovorom radi prijeboja, međutim u trenutku kada je već u prekluziji sa istim.

128. Obzirom na protek vremena, tužitelj podneskom od 19.03.2024. precizira tužbeni zahtjev u EUR i predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženom da isplati tužitelju iznos od EUR 41.693,91 sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos od u tom podnesku naznačene dospjelosti pa do isplate, te naknadi tužitelju parnične troškove postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

129. Sud je na prigovore tuženika proveo dokaz i dopunskim usmenim saslušanjem sudskog vještaka Darka Prpić iz DARFIN d.o.o. na ročištu kod ovog suda dana 15. prosinca 2025. te je iz njegovog dopunskog usmenog očitovanja utvrdio da ostaje u cijelosti kod danog pisanog nalaza i mišljenja od 19. siječnja 2022. godine i očitovanja od 07. prosinca 2022. godine, a u odnosu na podnesak tuženika od 01.03.2024. godine se očituje da je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda te je prilikom izračuna valutne klauzule primijenio anuitet u CHF-u prema obračunu banke, odnosno tuženika pomnožen sa srednjim tečajem banke na dan plaćanja i isti iskazao u kunama, a što je navedeno i u samom Ugovoru kao način utvrđivanja visine obveze korisnika prilikom otplate, te usporedio s istim tim anuitetom u CHF primjenom tečaja na dan isplate kredita na dan 07.03.2006.godine, što je dan isplate kredita, te iskazao pozitivne i negativne razlike.

130. Tuženik se očituje da se valutna klauzula trebala izračunavati na anuitet u CHF prema početnom otplatnom planu u CHF te da nije trebalo primjenjivati anuitet koji se povećavao tijekom otplate kredita zbog promjene kamatne stope, a koji anuitet je u CHF banka zaduživala tužitelja i naplaćivala u kunama. Da li se treba primjenjivati način izračuna po prigovoru tuženika je pravno pitanje, nalaz je sačinjen sukladno zadatku.

131. Punomoćnik tuženika postavlja pitanje sudskom vještaku da li je kod izrade svog nalaza i mišljenja i dopune isključio utjecaj promjene kamatne stope, vještak odgovara da nije isključio utjecaj promjene kamatne stope.

132. Tuženik nema daljnjih pitanja, ali ustraje kod prigovora te ne predlaže daljnje dokazne prijedloge na iste okolnosti te nema ni personalnih dokaza, te ustraje kod odgovora na tužbu i prigovora prijeboja.

133. Sud je financijski nalaz i mišljenje sudskog vještaka DARFIN d.o.o. i dopune pismene i usmene istog nalaza učinjene po prigovorima tuženika, prihvatio u cijelosti, jer je dan stručno, objektivno i detaljno obrazloženo, na osnovi priležeće relevantne dokumentacije, prema pravilima znanosti i struke, te dao odgovor na postavljene mu zadatke po sudu na prijedlog stranaka.

134. Sud odlučuje koji dijelovi financijskog nalaza i mišljenja, čiju matematičku točnost stranke niti ne spore, dok sud odlučuje o tome koji su dijelovi nalaza i mišljenja i dopuna relevantni za odluku suda o predmetu spora.

135. Vezano uz predmet spora, kao i pravne stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine koja ide u prilog tvrdnji tužitelja da tzv. manje plaćeno ne može biti predmet prebijanja od strane suda, niti je isto prebijanje dužan vršiti tužitelj, niti sudski vještak, ako nije istaknut prigovor prijeboja, prigovor radi prijeboja, kako niti protutužbeni zahtjev. Sud je utvrdio da je tužiteljev postavljen zahtjev kao u izvršenoj specifikaciji od 23.02.2022. godine, neposredno nakon provedenog financijskog vještačenja, u cijelosti usklađen vezano uz ukupan iznos, pojedinačne iznose i zatraženi tijek zateznih kamata na iste, prema financijskom nalazu i mišljenju, kao i tužbeni zahtjev postavljen u konačnoj specifikaciji zahtjeva prikazom potraživanja tužitelja u EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske sve kao u podnesku od 19.03.2024., zbog čega je sud isti pretežni dio konačno postavljenog tužbenog zahtjeva usvojio kao pod toč. I. izreke ove presude, i to u dijelu za koji nije nastupila zastara.

136. Sud napominje da je tužitelj odmah po provedenom financijskom vještačenju, uskladio visinu svog potraživanja i tužbeni zahtjev podneskom od 23.02.2022. godine, a kasnije prema tom zahtjevu prikazao i postavio svoje potraživanje i u EUR kao novoj valuti Republike Hrvatske, prema fiksnom tečaju konverzije kao u podnesku od 19.03.2024. godine. . Ovo preinačenje tužbenog zahtjeva sud je prihvatio i dozvolio u cijelosti, a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. I st. 3. ZPP-a, a u vezi odredbe čl. 191. st. 1. I 2. ZPP-a, gdje se tuženik ne može protiviti tako postavljenom i uvećanom tužbenom zahtjevu nakon usklađenja s financijskim vještačenjem, kao i promjenom valute Republike Hrvatske.

137. Dakle, sud je utvrdio da je temeljem ništetnih odredbi ugovora o ugovaranju valute CHF više platio dosuđeni mu iznos od sadašnjih 41.693,91 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, od čega je sud tužitelju dosudio iznos od 41.690,81 EUR kao pod toč. I. izreke ove presude zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, a odbio tužitelja s preostalim dijelom od 3,10 EUR obzirom je sud utvrdio da je za taj dio potraživanja nastupila zastara, kao za glavno potraživanje, tako i za zatezne kamate zatražene na mjesečne iznose od po 1,55 EUR, sve kako je sud presudio pod toč. III. izreke ove presude.

138. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.) zbog čega zastara nije nastupila (za potraživanja koja nisu bila u zastari na dan 04.04.2012.), kako to navodi VSRH. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP), a sam odabir konkretnog kredita od strane tužitelja kao potrošača ne znači i ne podrazumijeva pojedinačno pregovaranje o ovdje spornim odredbama.

139. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara za potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.07.2007. godine nije nastupila, dok je zastara nastupila za dio potraživanja tužitelja koji je dospio prije 04.07.2007. godine, s kojim dijelom je sud odbio tužitelja kao pod toč. III. izreke ove presude. 140. Tužba je u ovoj pojedinačnoj parnici podnesena 27.10.2020. godine, što je bilo unutar zastarnog roka od pet godina za potraživanja stečena po tuženiku bez pravne osnove, a koji zastarni rok je ponovo počeo teći od 14.06.2018. godine, a u odnosu na visinu i mjesečne iznose potraživanja konačno specificiran tužbeni zahtjev podnescima tužitelja u tijeku postupka, neposredno nakon financijskog vještačenja te promjene valute Republike Hrvatske, sudska praksa je zauzela jasan stav, da tako uvećan dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, kao niti uređenje tijeka zateznih kamata u ovakvoj vrsti parnica.

141. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

142. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare za sva potraživanja dospjela od 04.04.2007. godine pa nadalje, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan za pretežni dio tužbenog zahtjeva kako je dosuđen tužitelju pod toč. I. izreke ove presude gdje je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je presuđeno pod toč. I. izreke ove presude kojim se usvaja pretežni dio tužbenog zahtjeva kako je isti konačno specificiran, cijeneći da je tužitelj podnošenjem ove pojedinačne tužbe dana 27.10.2020. godine prekinu ponovno započeti tijek zastare za potraživanja s naslova preplaćenog zbog primjene ništene odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (ponovo počeo teći s 14.06.2018. godine) za sva svoje potraživanja dospjela nakon 04.04.2007. godine, tj. koja nisu bila u zastari u vrijeme podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Podnošenjem tužbe u ovoj pojedinačnoj parnici dana 27.10.2020. godine zastarni rokovi za ona potraživanja koja nisu bila u zastari 04.04.2012. godine počeli su ponovo teći u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, pa tako niti specifikacije koje je tužitelj činio u parnici nisu bile u zastari primjenom općeg zastarnog roka od pet godina. Kada bi i cijela specifikacija tužbenog zahtjeva, smatrala novom tužbom i tužbenim zahtjevom, tada bi i ona bila podnesena u dosuđenom dijelu u cijelosti, sa svim glavnim i sporednim potraživanjima, unutar općeg zastarnog roka od pet godina nakon pravomoćnog okončanja kolektivnog spora za zaštitu potrošača vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule vezane uz CHF, a neposredno nakon samog financijskog vještačenja. Time je sud utvrdio da je u pretežnom dijelu neosnovan tuženikov prigovor zastare kod konačne specifikacije, tj. konačnog preinačenja od 23.02.2022. godine, u odnosu na glavna i sporedna potraživanja tužitelja dosuđena mu kao pod toč. I. izreke ove presude.

143. Sud je utvrdio da je najstarije glavno i sporedno konačno zatraženo potraživanje tužitelja dospjela prije 04.04.2007. godine i da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe ista su bila u zastari, zbog čega je sud s istima tužitelja odbio kao pod toč. III. izreke ove presude, u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva od ukupno 3,10 EUR. Sud je utvrdio da potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine nisu bila u zastari, pa kako sud odlučuje o osnovanosti i visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

144. Dakle, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača. Tako je sud utvrdio da je pretežni dio konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kao i da su ista dospjela nakon 04.04.2007. godine, te slijedom svega iznesenog, a primjenom i ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u odnosu na potraživanja tužitelja o kojima je sud odlučio ovom presudom pod toč. I. izreke, a zatražena po tužitelju u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva.

145. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO/05). Slijedom svega navedenog, valjalo je utvrditi da je prigovor tuženika vezano uz navodnu zastaru potraživanja tužitelja, neosnovano u svom pretežnom dijelu kao pod toč. I. izreke ove presude.

146. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), ali da je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF u ugovor ugradio takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je u ovoj parnici utvrdio da način određivanja valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan.

147. Sud smatra da treba napomenuti da je tužitelj od podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave poziva se na ništetnost dijelova ugovornih odredbi te isplatu temeljem istog zbog toga što je tuženik određene novčane iznose stekao neosnovano od tužitelja, a samo uređenje tužbenog zahtjeva usklađenjem istog po tužitelja nakon provedenog financijskog vještačenja je učinjeno u skladu s odredbama čl. 190. st. 2. kao i odredbe čl. 191. i st. 2. ZPP-a, pa prema utvrđenju ovog suda ne znači isticanje novog zahtjeva, već potpuno legalno usklađenje s provedenim financijskim vještačenjem, novo iskazanim pravnim stavom VSRH, a što je sud dopustio unatoč protivljenju tuženika, utvrdivši da se tuženik nema pravo protiviti predmetnom preinačenju.

148. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270., kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.

149. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki mjesečno pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju končanom specifikacijom tužbenog zahtjeva, sve kao pod toč. I. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. 150. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, da isti nije u zastari sve kao pod toč. I. izreke ove presude, a da tuženik dokazao minimalnu osnovanost svog prigovora zastare kao pod toč. III. izreke ove presude, dok ostale prigovore isticane u tijeku parnice, nije dokazao.

151. Sud je odbacio tuženikov prigovor radi prijeboja, jer je isti do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari bio u potpunosti neodređen i neprecizan, a specificiran tek u fazi glavne rasprave, kako je istaknut podneskom tuženika od 10.03.2022. godine, pa nakon toga tek iskazan zbir tuženikova potraživanja u iznosu od 4.503,44 kn, tj. 597,71 EUR podneskom od 17.10.2022. godine, a iskazana pojedinačna potraživanja i njihova dospjelost, kao u podnesku tuženika od 01.03.2024. godine.

152. Tuženik je tek u fazi glavne rasprave tuženik postavio točno određeni prigovor radi prebijanja, a isti je primjenom odredbe čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnom postupku nedopušten, jer je tuženik s istim prekludiran. Nadalje, točna je tvrdnja tužitelja da su takva potraživanja tuženika u zastari obzirom na naznačenu dospjelost istih i vrijeme isticanja, te činjenicu da tuženik ne uživa blagodeti iz kolektivnog spora, pa niti prekid zastare.

153. Točno tužitelj navodi u tijeku postupka da tuženika ništa nije sprječavalo da takav određeni prigovor postavi u fazi prethodnog postupka, a primjenom odredbe čl. 189. ZPP-a. Sud nije ovlašten sam vršiti prijeboj tzv. manje plaćenog s više plaćenim, a prema i stavu iz već više puta citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, kao što isti nije bio dužan učiniti niti tužitelj niti financijski vještak. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

154. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude pod toč. I. i II.

155. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška predujma za financijsko vještačenje, troška sudske pristojbe na tužbu, dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač.

156. Trošak je određen na slijedeći način: ročište 15.12.2025, podnesak 01.07.2024., ročište 03.06.2024., podnesak 19.03.2024., ročište 18.03.2024., podnesak 03.08.2023., podnesak 07.11.2022., podnesak 07.06.2022., podnesak 23.02.2022., podnesak 01.11.2021., podnesak 25.06.2021.,podnesak 02.06.2021., podnesak 23.03.2021., podnesak 17.03.2021., ročište 10.03.2021., podnesak 25.01.2021., tužba 27.10.2020. – svaka od ovih parničnih radnji po 500 bodova; a podnesak 30.10.2020. – 50 bodova, što čini ukupno 8550 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno sa paušalom je 2,00 EUR, što čini 17.100,00 EUR što je valjalo uvećati za 25% PDV-a što čini zbir od 4.275,00 EUR, što čini zbir od 21.375,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu od 227,35 EUR, što čini zbir od 21.801,43 EUR, koji iznos je u cijelosti dosuđen tužitelju kao pod točkom II. izreke ove presude, jer tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni parnični troškovi. Sud je datume poduzimanja pojedinih radnji naveo kao što su iste zabilježene u fizičkom obliku spisa.

157. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 30. siječnja 2026., pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

158. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. siječnja 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.