REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6362/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna Banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 23. siječnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Marinele Marić odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika OH odvjetničke vježbenice, dana 30. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011876019 od 07. rujna 2006.godine zaključenog između tužitelja DH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Privredna Banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita… sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila".

II. Utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 10. PRIJEVREMENA OBRADA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9011876019 od 07. rujna 2006.godine zaključenog između tužitelja DH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Privredna Banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi:

"U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate".

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, platiti tužitelju DH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 379,62 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 220,31 eura od dana 16.09.2006.g. do isplate

- na iznos od 159,31 eura od dana 29.03.2012.g. do isplate

po stopi koja se obračunava od 16. rujna 2006.g. do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj po čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 676,10 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. siječnja 2026. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj DH i tuženik Privredna Banka Zagreb dana 07. rujna 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tuženiku kao korisniku kredita iznos od 23.683,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi da se člankom 12.3. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. Tužitelj navodi i članak 10. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate te smatra da su navedene odredbe nepoštene a slijednom toga i ništetne. Poziva se na odredbu čl. 81. st.1. Zakona o zaštitu potrošača/03 koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Poziva se i na članak 1024. Zakona o obveznim odnosima, koji stavkom 2. propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje te stavak 4. koji propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Smatra da odredba članka 10. Ugovoru o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu, ima upravo svrhu da se na taj način naknadi izmakla dobit radi gubitka kamata. Tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama, te predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi ništetnost ugovornih odredbi i to čl. 12.3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i članka 10. Ugovora o kreditu koji se odnosi na prijevremenu otplatu kredita i naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 220,31 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 16. rujna 2006.g. do isplate, i iznos od 159,31 eura sa zateznom kamatom koja teče od 29. ožujka 2012.g. do isplate uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate 2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 379,62 eura, dok je u tužitelj u tužbi naznačio iznos od 1.579,40 eura. Ističe prigovor zastare i navodi da zastarni rok od pet godina počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Tuženik navodi da nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno. Tvrdi da je sporna odredba transparentna, uočljiva i jasna i da ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana. Tuženik tvrdi da je tužitelj bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe, a osim toga, naglašava da je ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika i da predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno utvrđivati. Uz navedeno, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je bio potrošač. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, knjigovodstvene kartice tuženika, saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 07. rujna 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 23.683,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 1,50 % od vrijednosti odobrenog kredita, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Nije sporno da je dana 15. rujna 2006.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 220,31 eura, dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni.

8. Nije sporno da je dana 28. ožujka 2012.g. tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit, kojom prilikom mu je od strane tuženika naplaćena naknada u iznosu od 159,31 eura.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužitelj sklopio ovaj ugovor u svojstvu potrošača.

10. Tužitelj je saslušan na ročištu 23. siječnja 2026.g. te je izjavio da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila koje mu je trebalo privatno, za osobne potrebe, a ne za kakvu poslovnu djelatnost. Naveo je da nije imao obrt niti trgovačko društvo, već da je cijeli radni vijek zaposlen kod poslodavca. Izjavio je da mu je tijekom pregovaranja oko sklapanja ugovora o kreditu rečeno da mora platiti naknadu, ali da mu zaposlenici banke nisu rekli na što se odnosi naknada, koji su troškovi na koje se odnosi ta naknada. Naglasio je da nije mogao sklopiti ugovor o kreditu, a da ne plati naknadu za obradu kredita i da se radilo o principi "uzmi ili ostavi". Tužitelj je naglasio da je prijevremeno otplatio ovaj kredit, te da je i tom prilikom, radi prijevremene otplate, morao banci platiti naknadu. Tvrdi da mu niti tom prilikom zaposlenici banke nisu objasnili strukturu naknade koju je morao platiti.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila koje mu je trebalo za privatne potrebe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, navodi se da je spomenuta naknada u iznosu od 220,31 eura plaćena dana 15. rujna 2006. godine, o čemu nema spora među strankama.

13. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. U ugovoru o kreditu također nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

14. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

15. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

16. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom III. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove.

17. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da joj vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

18. S obzirom na izloženo, prihvaćen je tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 12.3. koja glasi:

" Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita… sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."

Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 220,31 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2006. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon dana plaćanja naknade za obradu kredita pa do isplate.

19. Tužitelj je tražio i utvrđenje ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu (PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA) U DIJELU KOJI GLASI:

"U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate ."

20. Osnovan je i tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Naime, niti o toj ugovornoj odredbi tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, već se radi o nametnutoj ugovornoj odredbi. Naglašava se da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavlja jednostranu odluku banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o toj naknadi, pa je radi toga spomenuta ugovorna odredba nepoštena i ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredba čl. 10. je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Prema tome, nije u pravu tuženik kada navodi da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasno vidljiva i razumljiva, jer u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi naknada i koje troškove ima banka, koje je potrošač dužan posebno plaćati prilikom prijevremene otplate kredita.

22. Radi se o nametnutoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo i koja ne daju potrošaču nikakvu argumentaciju o potrebi plaćanja te naknade, niti kriterije i parametre po kojima se izračunava. Prijevremenom otplatom banka ne trpi štetu, a sama odredba je neodređena jer je banka ostavila sebi slobodu određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (… sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora…). Nedvojbeno se radi o odredbi ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo, već je tužitelj stavljen u položaj "uzmi ili ostavi".

23. Osim toga, važno je istaknuti da je ta ugovorna odredba suprotna kogentnim propisima tj. odredbi čl. 1024. st. 2. i 4. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

24. Nije osnovan prigovor zastare niti dijela kondemnatornog zahtjeva za isplatu iznosa od 159,31 eura, koliko je tužitelj platio banci na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. To iz razloga što je tužitelj točkom II. tužbenog zahtjeva najprije postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Kao što je već navedeno, zastarni rok za kondemnatorni zahtjev teče od dana pravomoćnosti odluke o ništetnosti spomenute ugovorne odredbe, a ništetnost je utvrđena upravo ovom presudom, koja je u ovom trenutku nepravomoćna, pa zastara nije nastupila, jer zastarni rok još nije počeo teći (sukladno naprijed citiranom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.g.).

25. S obzirom na izloženo, prihvaćeni su deklaratorni tužbeni zahtjevi kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl.12.3. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i ugovorne odredbe čl.10. u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 220,31 eura, sa zateznom kamatom od 16. rujna 2006.g. do isplate i iznos od 159,31 eura, sa zateznom kamatom od 29. ožujka 2012.g. do isplate, odnosno od dana plaćanja pojedinih utuženih iznosa.

26. U pogledu tuženikovog osporavanja prava na zakonske zatezne kamate, navodi se da se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Predmetni ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i o odredbama tog ugovora, tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. S obzirom na to, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove, propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

27. Kamatna stopa teče od dana 16. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope kamatne stope (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

28. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje VPS), navodi se da je tužitelj u tužbi naznačio VPS u iznosu od 1.579,40 eura. Tuženik je prigovorio da je iznos previsoko određen i da VPS treba biti određen u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

29. U ovom slučaju, tužitelj je u tužbi postavio tri tužbena zahtjeva, prvim i drugim zahtjevom koji su deklaratorne naravi, traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 12.3. i čl. 10., dok trećim tužbenim zahtjevom koji je kondemnatorne prirode, traži isplatu utuženih iznosa. U recentnoj sudskoj praksi, zauzeto je pravno shvaćanje da, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), da se u takvoj situaciji deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 379,62 eura.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

31. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 50 bodova, sastav podneska od dana 27.10.2025.g. - 50 bodova, pristup na ročište 08.01.2026.g. – 50 bodova, pristup na ročište 23.01.2026.g. - 50 bodova, ročište za objavu presude - 50 bodova, ukupno 250 bodova, odnosno 500,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 125,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,55 eura, te na presudu u iznosu od 26,55 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 676,10 eura.

32. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. siječnja 2026. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

33. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. siječnja 2026. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku