REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-421/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja i UM, odvjetničke vježbenice iz ureda Borisa Hlatki, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tuženika 18. prosinca 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 540230452- 69000030228/2007., zaključen dana 06.08.2007. godine između tužitelja DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., i ADDIKO BANK d.d.. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da isplati tužitelju DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 213,42 eura (slovima: dvjestotrinaesteuraičetrdesetdvacenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 26. kolovoza 2011. do isplate i to po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015.; od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 370,29 eur- a (slovima:tristosedamdeseteuraidvadesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 30. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 15. listopada 2024. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužiteljica nasljednik iza pok. RM iz [adresa], rođen **.**.1952., koji je sa ADDIKO BANK d.d. kao kreditorom, (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d.) dana 06.08.2007. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 540230452- 69000030228/2007., u iznosu od 17.000,00 CHF , s rokom otplate od 7 godina, da je to bio ugovor tipa „uzmi ili ostavi“ kojim je u čl. 8. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, ali uz plaćanje naknade "prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke".

1.1. Tužitelj dalje navodi da je 26. kolovoza 2011. godine izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita a tuženik mu je tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.607,99 kn. Ističe da se o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo, te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o izlaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.2. Tužitelj ističe da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. godine usvojen između ostalih zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe kako visina naknade za obradu kredita u iznosu od 213,42 eura nije sporna. U odnosu na materijalnopravni prigovor zastare navodi da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 15. listopada 2019. godine nastupila zastara potraživanja. Smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu.

2.1. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora.

2.2. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

3. U podnesku od 3. travnja 2025. tužitelj je naveo da prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pregovaralo leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu budući je riječ o potrošačkom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika. Tuženik nije u odgovoru na tužbu predložio nikakav dokaz kojim bi dokazivao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo, a s obzirom da je ovo spor male vrijednosti slijedom čega je tuženik prekludiran predlagati ikakve nove dokaze. Pri tome je potpuno nebitno je li tuženik pretrpio ikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita ili nije. Tuženik neosnovano ističe i prigovor zastare. Naime zastara na restituciju u ovom konkretnom predmetu nastupa u roku od 5 godina od dana kada se utvrdi ništetnom odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita a što će u ovome slučaju biti u trenutku donošenja presude u ovome postupku.

4. U podnesku od 22. listopada 2025. tužitelj još jednom ističe činjenicu da je ugovorna odredba o „izlaznoj“ naknadi nepoštena i ništetna budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo kao i iz razloga jer ista niti je određena niti je odrediva, a provođenje vještačenja na okolnost „visine štete“ koju je tuženik pretrpio prijevremenom otplatom kredita je nepotrebno za odluku u ovome predmetu.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 6. kolovoza 2007. (list 5- 13 spisa), Aneks broj 1 uz Ugovor namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 21. prosinca 2009. (list 14-18 spisa), Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Jelice Kovačić iz [adresa] broj O-682/08 od 10. veljače 2009. (list 19-20 spisa), Otplatni plan (list 21-22 spisa), Pregled prometa za klijenta (list 23-27 spisa) i specifikacije uplata (list 28-29 spisa) te je saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke.

5.1. Na pripremnom ročištu održanom 16. listopada 2025. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za čitanjem budući da se iste ne odnosi na konkretan ugovor o kreditu te se temeljem odredba ZPP-a ne mogu smatrati iskazom svjedoka u parničnom postupku.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev za isplatu iznosa od 213,42 eura koliko mu je tužena zaračunala na ime tzv. izlazne naknade.

8. Između stranaka je sporno predstavlja li predmetna odredba Ugovora o kreditu o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštenu ugovornu odredbu a time i ništetnu, sporna je visina tužbenog zahtjeva te osnovanost prigovora zastare.

9. Nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik 06.08.2007. godine sklopili ugovor o kreditu, broj: 540230452-69000030228/2007, temeljem kojeg Ugovora je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 17.000,00 CHF , s rokom otplate od 7 godina, da je to bio ugovor tipa „uzmi ili ostavi“ kojim je u čl. 8. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, ali uz plaćanje naknade "prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke". Navedene nesporne činjenice proizlaze iz pročitao Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 6. kolovoza 2007. (list 5-13 spisa), koji je sud pročitao tijekom dokaznog postupka. Iz navedenog ugovora također je vidljivo da je isti odobren radi kupnje osobnog automobila i plaćanja premije osiguranja.

10. Uvidom u Aneks broj 1 uz Ugovor namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 21. prosinca 2009. (list 14-18 spisa) utvrđeno je da su taj aneks sklopili prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank s jedne strane te tužiteljica kao fiducijarni dužnik i ŠM kao korisnik kredita, da se na zahtjev novog fiducijarnog dužnika provodi promjena po kreditu na način da na mjesto dosadašnjeg korisnika kredita stupa novi korisnik kredita i fiducijarni dužnik, a dosadašnji sudužnik se otpušta iz kreditnog odnosa, a sve zbog smrti prednika tužiteljice RM. Navedenim Aneksom u članku 3. ugovoreno je da fiducijarni dužnik i korisnik kredita preuzimaju sve obveze dosadašnjeg korisnika kredita – fiducijarnog dužnika RM. Također je u članku 8. ugovoreno da fiducijarni dužnik ovlašten po potpisu ovog Aneksa koristiti pokretninu čije je vlasništvo preneseno.

11. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Jelice Kovačić iz [adresa] broj O-682/08 od 10. veljače 2009. (list 19-20 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica nakon smrti RM, njezinog oca, naslijedila osobni automobil marke Citroen C3, model 1.4 i, boja vozila crna, broj šasije [broj šasije], a koji je auto kupljen sredstvima predmetnog kredita.

12. Iz Otplatnog plana (list 21-22 spisa) i Pregleda prometa za klijenta (list 23- 27 spisa) i specifikacije uplata (list 28-29 spisa) proizlazi kako je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit dana 28. kolovoza 2011. te da je tuženik tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.607,99 kuna što preračunato u valutu eur iznosi 213,42 eura. Navedeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je učinio nespornim.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio njezin pokojni otac RM radi kupnje vozila za osobne potrebe. Budući da je taj auto bio namijenjen njoj, a i s obzirom na činjenicu da je otac prethodno imao moždani udar, ona ga je pratila u svim tim poslovima oko ugovaranja kredita. Tata je bio klijent tada Hypo banke i primao je mirovinu pa je iz tog razloga tamo i podigao kredit. Kredit je bio tipa "uzmi ili ostavi", brzo ga je realizirao te nije baš bilo izbora stoga je ugovorena valutna klauzula u CHF. U banci nisu pregovarali o uvjetima kreditiranja niti je tati nešto posebno pojašnjeno o pojedinim ugovornim odredbama, tako ni o odredbi za prijevremenu otplatu kredita. Njezin otac je preminuo u prosincu 2008. godine stoga je nazvala banku i pitala što je s kreditom te dobila odgovor da je sve ok. Kada je trebala registrirati automobil nije to mogla učiniti jer je postojao taj teret i auto je glasio na tatu. Stoga je u banci oko dva mjeseca rješavala papire te je kredit prešao na nju. Ona ga je otplaćivala, no kako je bio u CHF rata je stalno rasla pa je kredit prijevremeno otplatila, za što joj je banka naplatila naknadu za prijevremenu otplatu. Ne zna koliko je ta naknada iznosila, niti za što joj je bila namjena odnosno kakvi troškovi su time pokriveni. Samo se htjela riješiti toga kredita, pa je platila sve što su od nje tražili te prešla u drugu banku. Na upit punomoćnika tuženika tužiteljica navodi da njezinom ocu od strane banke nisu objašnjene značajke odredbi u ugovoru pa tako ni odredbe o izlaznoj naknadi. Na upit punomoćnika tuženika tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora njezin otac nije bio vlasnik obrta, trgovačkog društva nego je bio u invalidskoj mirovini.

14. Iskaz saslušane tužiteljice kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je njezin otac dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da prilikom ugovaranja kredita nisu pregovarali s bankom o odredbi ugovora kojim se određuje naknada za prijevremenu otplatu kredita niti je mogao utjecati na visinu iste. Iz toga iskaza sud je također utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru odobrenom za kupnju vozila za osobne potrebe, odnosno da tužiteljica ima status potrošača, a što proizlazi i iz samog Ugovora i Aneksa.

15. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 8. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano u slučaju prijevremene otplate kredita slučaj kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

17. Naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Konkretno, s obzirom da je ovaj sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je prema njoj upravo tužena banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pri tome je sud imao u vidu pravno shvaćanje izraženo na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. godine na kojem je usvojen, između ostalih, zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

18. Nadalje, člankom 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

18.1. Sud je stava kako ova odredba daje pravo davatelju kredita tražiti naknadu štete, ukoliko istu trpi ranijom otplatom kredita od strane korisnika kredita, no u visini pretrpljene štete koju mora i dokazati. Odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ne govori o naknadi štete već o obvezi korisnika kredita da plati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita i pravu banke na jednostrano zaračunavanje iste naknade, sukladno aktima Banke, a koju ista određuje sukladno svojoj poslovnoj politici. Osporavana odredba ne govori o naknadi štete koju bi banka trpjela prijevremenom otplatom kredita, o parametrima i načinu utvrđivanja predmetne štete niti je prilikom prijevremene isplate kredita od strane tužitelja, utvrđivana visina štete koju banka otplatom kredita trpi.

19. Drugim riječima, nedostaje uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja nastane davatelju kredita. Da bi davatelju kredita pripala eventualno pravo na naknadu štete trebalo bi doći do povrede neke obveze iz ugovora, a pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu je nastanak štete. Kako je pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje korisnika kredita i navedenom prijevremenom otplatom isti ne poduzima protupravnu radnju; prema općim pravilima o odgovornosti za štetu korisnik kredita može banci dugovati samo naknadu za stvarno pretrpljenu štetu, a u slučaju prijevremene otplate kredita za banku nije nastupila takva šteta.

20. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz kojim bi opravdao ugovaranje sporne odredbe, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope te je ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

21. Prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da u postupku nije ni na koji način dokazano da je tužitelj kredit koristio za neku poslovnu djelatnost, tužitelj se smatra potrošačem.

22. Slijedom navedenog, ugovorna odredba, kojom je predviđeno da za slučaj prijevremenog povrata kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata, je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe čl. 81. stavka 1. i 2. i čl. 87. st.1. ZZP/03.

23. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

24. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, a na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

25. Mišljenje je suda da je odredba ugovora o izlaznoj naknadi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne. Pri tome je sud uzeo u obzir i odluku Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/22 i dr. od 13. srpnja 2023. kojom je zajedničkom odlukom odlučivao o pet ustavnih tužbi koje su Privredna banka Zagreb i Addiko banka uputile Ustavnom sudu povodom revizijskih odluka Vrhovnog suda RH (Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022, Rev 1219/2021-2 od 14. rujna 2022., Rev 179/2021-2 od 13. rujna 2022, Rev 659/2022-2 od 14. lipnja 2022, Rev 43/2022-2 od 14. lipnja 2022.). Riječ je o u bitnom istovrsnim predmetima u kojima je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naloženo tuženim bankama da naplaćenu naknadu vrati korisniku kredita. U citiranoj zajedničkoj presudi Ustavni sud RH presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima.

26. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

27. U pogledu visine tužbenog zahtjeva valja reći da tuženik nije osporio visinu naknade za obradu kredita u iznosu od 213,42 eura, a sama visina tužbenog zahtjeva odnosno iznos naknade koju je tuženik od tužitelja naplatio za prijevremenu otplatu kredita jasno slijedi iz pročitanog Pregleda prometa za klijenta (list 23-27 spisa).

28. Odredba članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisuje kako je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora; stoga, kako je tuženik temeljem rečene ništetne odredbe od tužitelja primio 213,42 eura, sukladno naprijed citiranoj odredbi tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti.

29. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 26. kolovoza 2011. (datum isplate sporne izlazne naknade tuženiku od strane tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29. stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

29.1. U smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kamate teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade po tuženiku, budući da je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe i koji je dužan vratiti. Tuženika se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska institucija, morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo svojevrsna naknada dijela iznosa neostvarenih kamata koje je, prema ugovoru, banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja te s obzirom na to da nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio ikakvu štetu. Tuženika se dakle, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana (nepoštenog) stjecanja.

29.2. Stoga je odlučeno kao u točki II. u izreci presude.

30. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud isti smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

30.1. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost predmetnog ugovora ustanovljena tek u predmetnom postupku, u kojem je o navedenom sud odlučivao kao o prethodnom pitanju, tako zastara još nije niti započela teći slijedom čega nije niti mogla nastupiti.

31. Dakle, kako zastarni rok od pet godina nije niti počeo teći, prigovor zastare tuženika nije osnovan te je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

32. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 25 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 16. listopada 2025. i 18. prosinca 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 25 bodova odnosno ukupno 50 bodova, trošak sastava obrazloženih podnesaka od 3. travnja 2025. i 22. listopada 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 25 bodova za svaki podnesak, odnosno ukupno 50 bodova, trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 12,5 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 137,50 bodova, a što s obzirom na postavljeni zahtjev i vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 275,00 eura, što uvećano za PDV od 25% odnosno 68,75 eura iznosi sveukupno 343,75 eura.

32.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura.

32.2. Sveukupni troškovi tužitelja iznose 370,29 eura.

32.3. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 30. siječnja 2026. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

33. Budući da tuženik nije uspio u parnici, sud je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio u cijelosti kao neosnovan.

34. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 30. siječnja 2026.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika

3. Kalendar mjesec dana