REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-665/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Daliji Bošnjak odvjetnici iz Belog Manastira, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja a u odsutnosti tuženika, zaključene 16. prosinca 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 30. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 211483, zaključenog 2.10.2007. god. između tužitelja EP i tuženika Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, potvrđenog po brojem OV-21.486/07 od 10.10.2007. kod javnog bilježnika Zdenka Pavelić Musa a koja u čl. 1. glasi: „...CHF…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate"; u čl. 2. st. 1. glasi:…"promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnima i naknadama Kreditora"; u čl.2. st. 4. glasi: "Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora"; u čl.4. glasi; "Valutna klauzula: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti"; u čl.8. glasi; "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospjeća"; u čl. 11.st. 5. glasi; "Ugovorne strane su suglasne da se sve što nije regulirano odredbama ovoga Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama u naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja i ostali važeći akti Kreditora…Ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu s odredbama Ugovora, izmjene navedeni akti Kreditora, ugovorne strane se obvezuju postupati po nastalim promjenama."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 2.378,38 eur i to na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK – tečajne razlike isplati iznos od 2.378,38 eur, zajedno s zateznim kamatama, po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom do dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita od 31. srpnja 2015. a od 1.8.2015. do 31.12.2022., u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- iznos od 0,81 EUR od 1.11.2007. pa sve do isplate;

- iznos od 2,44 EUR od 1.12.2007. pa sve do isplate;

- iznos od 2,62 EUR od 1.1.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 5,60 EUR od 1.2.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 8,37 EUR od 1.3.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 10,86 EUR od 1.4.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 5,45 EUR od 1.5.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 3,64 EUR od 1.6.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 6,09 EUR od 1.7.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 2,19 EUR od 1.8.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 2,77 EUR od 1.9.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 5,39 EUR od 1.10.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 20,91 EUR od 1.11.2008. pa sve do isplate;

- iznos od 9,52 EUR od 1.12.2008.. pa sve do isplate;

- iznos od 22,61 EUR od 1.1.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 24,36 EUR od 1.2.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 25,24 EUR od 1.3.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 23,15 EUR od 1.4.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 22,84 EUR od 1.5.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 19,56 EUR od 1.6.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 16,67 EUR od 1.7.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 17,68 EUR od 1.8.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 19,82 EUR od 1.9.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 18,80 EUR od 1.10.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 17,60 EUR od 1.11.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 20,36 EUR od 1.12.2009. pa sve do isplate;

- iznos od 22,98 EUR od 1.1.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 25,73 EUR od 1.2.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 25,01 EUR od 1.3.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 29,65 EUR od 1.4.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 28,46 EUR od 1.5.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 30,79 EUR od 1.6.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 43,93 EUR od 1.7.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 40,94 EUR od 1.8.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 52,17 EUR od 1.9.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 46,24 EUR od 1.10.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 41,79 EUR od 1.11.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 55,33 EUR od 1.12.2010. pa sve do isplate;

- iznos od 63,70 EUR od 1.1.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 57,63 EUR od 1.2.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 58,52 EUR od 1.3.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 54,17 EUR od 1.4.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 55,51 EUR od 1.5.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 70,33 EUR od 1.6.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 72,41 EUR od 1.7.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 88,82 EUR od 1.8.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 82,86 EUR od 1.9.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 73,58 EUR od 1.10.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 73,34 EUR od 1.11.2011. pa sve do isplate;

- iznos od 72,33 EUR od 1.12.2011.. pa sve do isplate;

- iznos od 75,69 EUR od 1.1.2012. pa sve do isplate;

- iznos od 79,40 EUR od 1.2.2012. pa sve do isplate;

- iznos od 79,51 EUR od 1.3.2012. pa sve do isplate;

- iznos od 77,18 EUR od 1.4.2012. pa sve do isplate;

- iznos od 78,13 EUR od 1.5.2012. pa sve do isplate;

- iznos od 79,52 EUR od 1.6.2012. pa sve do isplate,

- iznos od 78,02 EUR od 1.7.2012. pa sve do isplate;

- iznos od 78,15 EUR od 1.8.2012. pa sve do isplate;

- iznos od 76,77 EUR od 1.9.2012. pa sve do isplate;

- iznos od 74,44 EUR od 1.10.2012. pa sve do isplate;

sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.747,28 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je 2. listopada 2007. između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, zaključen Ugovor o kreditu broj: br.211483, potvrđen po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OV-21.486/07 od 10. listopada 2007., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.887,34 CHF. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 60 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 302,00 CHF. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,30 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Predmetni kredit je 7. studenog 2012. otplaćen u cijelosti. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004. - 31.12.2008. to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

2. Tužena u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Ugovorom o kreditu br.211483, sklopljenog 2.10.2007., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Navodi da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 226. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Navodi kada bi presuda iz Parnice Potrošač i bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 211483 na listu 6.-12., prometna kartica po kreditu na listu 13. -20. spisa, otplatna tablica na listu 21. -22. spisa, nalaza i mišljenja vještaka Tonke Vulić na listu 50.-59. spisa i saslušanjem tužitelja na listu 66. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 2.378,38 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 211483 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,30 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tužitelj osobno saslušan navodi da je kredit podigao radi kupnje vozila odnosno motora. Motor je koristio za osobne potrebe, nije u to vrijeme imao registriran obrt ili firmu. Pregovore oko kredita je vodio u auto kući Škaro moto gdje je kupio Suzuki. Navodi da nije bilo nekih posebnih pregovora, donio je platne liste i oni su ga uputili u Volksbank. U banku je išao samo potpisati ugovor i ovjeriti kod javnog bilježnika. Niti u banici niti kod javnog bilježnika mu nitko nije rekao ili upozoravao na promjenu tečaj i kamatnih stopa. Kredit je otplatio do kraja. Ugovor je pročitao samo u smislu iznosa kredita i kolika mu je rata a ostali dio je pregledao ali nije baš razumio. Rata je u početku bila oko 800,00 kn a narasla mu je na 1.500,00 kn.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio po vještaku Tonki Vulić koji utvrđuje da je preplaćeno tečajnih razlika u svih 60 anuiteta u iznosu od 2.378,38 eur u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća anuiteta bio viš od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Stoga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer u njemu ne nalazi logičnih i matematičkih nedostataka. Tužitelj je po provedenom vještačenju preinačio tužbeni zahtjev a kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za utužene iznose jer je tužba podnijeta 5. prosinca 2022. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.1.2020. donio je pravno shvaćanje Su-IV- 47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

26. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

28. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 14.6.2023., podneska od 8.4.2025. i 1.9.2025., zastupanja na ročištu od 15.4.2025. i 15.12.2025., sve po 200,00 eur, pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eur, sve uvećano za iznos PDV-a, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu od 36,14 eur i presudu u iznosu od 36,14 eur, što ukupno iznosi 1.747,28 eur.

29. Za istaći je da tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak razmjerno njegovom uspjehu u sporu iz toga razloga što isto ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. stavak. 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

30. Nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda na koju se poziva tužena. Odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb što bi ga moglo odvratiti od ostvarenja njegovih prava, a sama odredba je formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Stoga nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. točka 4. ZPP-a. Tužitelj ima prebivalište i boravište u [adresa]. U ovakvoj situaciji kada je prorogacijska klauzula ništetna a tuženik svoju poslovnicu ima i u Osijeku i životno je da je tužitelj sve svoje poslove s tuženikom obavljao putem te poslovnice za sporove je nadležan sud opće mjesne nadležnosti za tužitelja. Stoga je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Stoga je na temelju čl. 20. st. 1. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

Beli Manastir, 30. siječnja 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika