REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-6713/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Hrvoje Novak, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik iz odvjetničkog društva ŠAVORIĆ & PARTNERI, d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 23. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Novaka, odvjetnika iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnice iz Zagreba, dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 256-48/2005, koji je sklopljen između Tužitelja i Tuženika kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63 % iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju IK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 767,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.276,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 30. siječnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 12.11.2024. navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 256-48/2005. Čl. 5 Ugovora o kreditu pod nazivom "Troškovi" propisano je da tuženik ima pravo zaračunati jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 0,63% iznosa kredita. Tuženik tužitelju nikad nije objasnio strukturu plaćanja troškova, točnije koji su to posebni troškovi vezani za postupak odobravanja kredita, nije naveo na što se ulazna naknada odnosi, od čega se sastoji navedeni trošak, u kojem iznosu i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita, što navedenu obvezu čini neodređenom, tj. neodredivom i nepoštenom te posljedično ništetnom. U traženju pravne zaštite pozva se na odredbe čl. 81, čl. 82 i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača, Direktive 93/13 EEZ, kao i odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva u cijelosti dok visinu tužbenog zahtjeva koja se odnosi na iznos od 767,18 EUR tuženik ne osporava. Ističe prigovor zastare. Ističe neosnovanost tvrdnji tužitelja o ništetnosti odredbe ugovora vezano uz naknadu za obradu kredita budući ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 0,63% iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja kao ni načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu imajući u vidu odredbe Zakona o obveznim odnosima te odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Mišljenja je, a imajući u vidu odredbe spomenutih Zakona da u postupku odobravanja kredita tuženik i druge banke kreditori imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koji se razlikuje od drugih troškova i kamata. Taj trošak snosi tužitelj i drugi korisnici kredita pa je tužiteljev način i stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Obrazlaže pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom svega izloženog mišljenja je da su u potpunosti neosnovane tvrdnje tužitelja kako je odredba čl. 5 Ugovora o kreditu ništetna odnosno da tužitelj ima pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa od 767,18 EUR te zaključeno predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom uz naknadu troška parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, dopis tuženika od 1.10.2024., podneske stranaka, upute za rad sa internim sustavom obrade kredita, procedura za rad te je proveden dokaz zamolbenim saslušanjem tužiteljice kod Općinskog suda u Metkoviću.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je određeno zaračunavanje naknade od 0,63% od iznosa kredita.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 256-48/2005, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 0,63% od iznosa kredita.

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 0,63% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušan tijekom postupka tužiteljica je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda navela da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključila 2005. godine te da su sredstva ostvarena kreditom korištena u svrhu rješavanja stambenog pitanja odnosno radi adaptacije kuće koja je služila za osobne potrebe i to za stanovanje nje i njezine obitelji time da je dio kredita iskorišten i za refinanciranje kredita ostvarenog kod Splitske banke d.d., a koji kredit je podigla u svrhu adaptacija kuće radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Navela je da se sjeća da je bilo rečeno da će morati platiti određenu naknadu kao i to da je ista bila odbijena prilikom isplate kredita. Vezano uz navedenu naknadu navela je da se o istoj nije moglo pregovarati, da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen te joj je rečeno da se njegov sadržaj ne može mijenjati. Navela je da nije mogla mijenjati ni jednu odredbu na ponuđeni ugovor pa tako ni odredbu o naplati jednokratnih troškova obrade. Navela je i to da je prije potpisivanja ugovora o kreditu isti pročitala, ali joj je rečeno da je sadržaj ugovor nepromjenjiv tako da ona na isti nije mogla utjecati.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužiteljice te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da se o plaćanju navedene naknade nije moglo pregovarati niti se moglo utjecati na sadržaj ugovora koji je bio unaprijed pripremljen od strane banke točnije da nije mogla mijenjati niti jednu odredbu u ponuđenom ugovoru pa tako ni odredbu o naplati jednokratnih troškova obrade.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 767,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.8.2015. do isplate (čl. 1111 ZOO-a). Iz potvrde tuženika od 1.10.2024. godine (list 6 sudskog spisa) proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva vezano uz predmetni ugovor naplaćena dana 22.4.2005. godine u iznosu od 5.780,32 kn odnosno 767,18 EUR. Kako tužiteljica kamate na potraživani iznos potražuje od 1. kolovoza 2015., a vodeći računa da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva kamata je dosuđena od navedenog datuma. Kako tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživani iznos od 767,18 EUR, to sud nije provodio dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1, te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 100 bodova, podnesak 10.2.2025. 100 bodova, ročište 13.3.2025. 100 bodova, ročište 23.5.2025. 100 bodova te ročište 23.10.2025. 100 bodova ili ukupno 500 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.000,00 EUR te 25% PDV-a 250,00 EUR ili ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.276,55 EUR. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe presudu budući nije obveznik plaćanja iste imajući u vidu odredbu čl. 11 st. 1 toč. 5 Zakona o sudskim pristojbama. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 30. siječnja 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.