Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž-1834/2024-3
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. ŠŠ iz [adresa] i 4. LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćniku Silviju Petroviću, odvjetniku u Gospiću, protiv tuženika Grada Gospića, [adresa], OIB: 22538763965, zastupanog po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-98/2024- 18 od 29. listopada 2024., u sjednici vijeća 30. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-98/2024-18 od 29. listopada 2024., osim u dijelu kojim je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici nekretnine kčbr. [katastarska čestica] u 3533/2778004 dijela i suvlasnici iste nekretnine u 1389/2778004 dijela.
II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-98/2024-18 od 29. listopada 2024. u u dijelu kojim je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici nekretnine kčbr. [katastarska čestica] u 3533/2778004 dijela i suvlasnici iste nekretnine u 1389/2778004 i sudi na način da se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se da su tužitelji UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnici nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica], male rudine, površine 2778004 m² u 3533/2778004 dijela, na skici društva Geo- horizont d.o.o. Otočac označeno brojevima 53-84 i suvlasnici iste nekretnine u 1389/2778004 dijela, na skici društva Geo-horizont d.o.o. Otočac označeno brojevima 17-33, upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to svaki tužitelj u 1/4 dijela što je tuženik [adresa] sa sjedištem u [adresa], OIB: 22538763965 dužan priznati i trpjeti brisanje prava vlasništva uz istovremeni upis na ime i vlasništvo tužitelja.
II. Nalaže se tuženiku [adresa] sa sjedištem u [adresa], OIB: 22538763965 da tužiteljima 1. UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],
3. ĐŠ iz [adresa] i 4. OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.265,08 EUR, u roku od 15 dana."
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
3. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno presuda u određenim dijelovima nema uopće razloga, a razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samim tih isprava ili zapisnika. Navodi da su tužitelji u tužbi i tijekom postupka isticali pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV) na koje okolnosti i u vezi s kojim pretpostavkama su se izvodili dokazi, odnosno tužbeni zahtjev tužitelji nisu utemeljili na pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema pretpostavkama kako je propisivao Opći građanski zakonik, a na koji propis se sud prvi put poziva u presudi. S tim u vezi tuženik ukazuje na odredbu čl. 5. st. 4. ZPP-a. Stoga, da je sud odluku o tužbenom zahtjevu utemeljio na osnovi o kojoj se u postupku nije raspravljalo. Tuženik smatra da se razdoblje od 1941. do 8. listopada 1991. ne računa u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. Vezano za pozivanje suda na odluke Europskog suda za ljudska prava, tuženik ističe da odluke u predmetu Jakeljić protiv Hrvatske i Radomilja protiv Hrvatske u činjeničnoj osnovi ne obuhvaćaju razdoblje od 6. travnja 1991. do 8. listopada 1991., a u odluci Trgo protiv Hrvatske je bitno što su se tužitelji u tom postupku u vrijeme podnošenja tužbe oslanjali na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto, a što nije ni približno slična situacija u ovom predmetu. Osim toga, nije utvrđeno kad je predmetna nekretnina aktima bivših vlasti prešla iz režima vlasništva u režim društvenog vlasništva, a sve s obzirom da sud nije utvrđivao povijesno zemljišno-knjižno stanje predmetnih nekretnina. Naime, da bi se u vrijeme dosjelosti posjedovanja nekretnine u društvenom vlasništvu moglo uračunati vrijeme prije 8. listopada 1991., sud je morao utvrditi da se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a. Na kraju navodi da sud nije utvrđivao kvalifikaciju posjeda na dijelu spornih nekretnina, odnosno da li se radi o poštenom ili nepoštenom posjedu, o čemu sve ovise pretpostavke za utvrđenje prava vlasništva.
4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmeti vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.
8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.
9. U provedenom postupku je utvrđeno:
-da je u zemljišnim knjigama za katastarsku općinu [katastarska općina] kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica], Male Rudine, površine 2 778 004 m2, upisan Grad Gospić,
-da je vještak geodetske struke identificirao prijepor na licu mjesta te utvrdio da se isti nalazi u selu Podstrana, a uz prijepor i na dijelu prijepora nalazi se obiteljska kuća, po ocjeni vještaka starija od 150 godina i izgrađena u ličkom stilu te ljetna kuhinja djelomično ukopana u stijenu; nastavno, u smjeru sjevera sa zapadne i istočne strane suhozidom je ograđen prvi prijepor površine 3 533 m2, unutar prijepora nalazi se kč. br. [katastarska čestica], koja je vlasništvo tužitelja, ali površina te čestice ne ulazi u površinu prijepora; u naravi prijepor je pašnjak obrastao bjelogoričnim grmom drijena, lijeske i ponekim većim stablom, sjeveroistočno, udaljeno oko 200 metara nalazi se drugi prijepor koji je također u cijelosti ograđen suhozidom, a u naravi je u depresiji u odnosu na okolni teren te je prema iskazu tužiteljice UŠ, isti služio kao oranica i košanica u kojoj se čak sadio vrt zbog toga što su vrtače u ovim predjelima zadržavale vlagu, a površina je prijepora 1389 m2,
-da iz iskaza svjedoka RŠ, starog 60 godina, MŠ starog 47 godina, AŠ starog 58 godina i EŠ stare 65 godina, proizlazi da su predmetne nekretnine bile u posjedu pok. ŽŠ, zvane U, prabake 1.tužiteljice i 2.tužitelja; da je ŽŠ umrla 1970-tih godina prošlog stoljeća u starijoj životnoj dobi; da je ŽŠ ima sina B i sina iz drugog braka koji se odselio; da je Š ima tri sina (L, LŠ i MŠ) i kćerku (J); da je Đ majka prvo i drugo tužitelja; da je Š rođen 1910., a umro je 1992.; da su Š i ŽŠ 50-tih godina prošlog stoljeća izgradili kuću na prijeporu; da je ŽŠ financijski pomagala izgradnju jer se primala mirovinu supruga iz Amerike; da su predmetne nekretnine oduvijek u posjedu obitelji tužitelja; da je ŽŠ živjela u kući na prijeporu; da od strane Grada Gospića nitko nije dolazio niti im osporavao pravo na posjed nekretnina; da su suhozidi stoljetni i da ih se sjećaju još kao djeca; da je prijepor služio kao pašnjak jer su Š i supruga O držali blago; da se na dijelu prijepora sadio vrt i taj dio su zvali "Vrta", a drugi prijepor zvali su "Karlov Dolac" i taj posjed je ograđen suhozidom, a tu se napasala stoka, kosila trava i sadio krumpir; da se predmetne nekretnine u obitelji ŽŠ nasljeđuju već generacijama i da nitko od njih nije smetan u posjedu tih nekretnina,
-da iz iskaza 1.tužiteljice UŠ i 3. tužitelja ŠŠ proizlazi da je pok. ŽŠ rođena 1880., a umrla je u 92 godini života; da je ŽŠ imala sinove B i LŠ koji se odrekao imovine, da je Š rođen 1910., a umro je 1993.; da je suhozid na prijepor postavio još Lucijin brat HŠ ; da je kuću na susjednoj čestici gradio Š 1938.; da obitelj HŠ nikada nije smetana u posjedu predmetnih nekretnina i da svi u Podstrani smatraju da su to njihove nekretnine; da su predmetne nekretnine u posjedu obitelji najmanje 110 godina i da ih nitko od strane Općine Gospić i države nije smetao u posjedu,
-da iz dostavljene snimke stvarnog stanja iz listopada 2023. proizlazi da su tužitelji u posjedu predmetne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to u površini od 3533 m2 i u površini od 1389 m2,
-da je 1.tužiteljica UŠ na očevidu 12. srpnja 2024. pokazala istu površinu identično kako je to prikazano na snimci stvarnog stanja iz listopada 2023.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da su pravni prednici tužitelja (pok. ŽŠ i Š) dosjelošću stekli pravo vlasništva na dijelovima predmetne nekretnine najkasnije do 6. travnja 1941. i to sukladno odredbama tadašnjeg Općeg građanskog zakonika koji se u to vrijeme primjenjivao kao pravno pravilo na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list SFRJ 86/46). Pritom cijeni da su saslušani svjedoci mještani sela Podstrana u Gornjem Pazarištu potvrdili navode tužitelja i kronološki opisali posjedovanje predmetnih nekretnina još od pok. ŽŠ koja je rođena 1880., a umrla 70-tih godina prošlog stoljeća, dok je tužitelj ŠŠ naveo kako su predmetne nekretnine nasljeđe njegovog djeda s očeve strane. Stoga, zaključuje da je dosjedanjem na prijepornim nekretninama dovršeno najkasnije do 6. travnja 1941.
11. Nadalje, sud prvog stupnja navodi da u slučaju da pravo vlasništva nije stečeno do 6. travnja 1941., prednici tužitelja su pravo vlasništva stekli dosjelošću temeljem odredbe čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje ZOVO) budući da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a).
12. Konačno, sud smatra posjed tužitelja i njihovih prednika poštenim budući da nisu imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, imajući u vidu pasivnost i nezainteresiranost tuženika, a kako je riječ o samostalnom i neprekinutom mirnom posjedu koje traje najmanje preko 100 godina, zaključio da su prednici tužitelja pravo vlasništva na prijeporu stekli dosjelošću pa je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
13. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.
14. Iako je točno da se tužitelji u tužbi i tijekom postupka nisu pozivali na pravna pravila OGZ-a to nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
15. Naime, suštinski činjenična osnova tužbe je tvrdnja tužitelja da su vlasništvo spornih dijelova predmetne nekretnine stekli dosjelošću jer da se nalaze u posjedu njih i njihovih prednika preko 100 godina.
16. Sud je vezan za takvu činjeničnu osnovu s tim da je pravna osnova dosjelost, a ne OGZ, propis na koji se tužitelji nisu ni morali pozvati već je sud na utvrđene činjenice primijenio materijalno pravo (OGZ, ZOVO i ZV).
17. Prema pravnom pravilu paragrafa 1472. OGZ za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina u državnom, općinskom i crkvenom vlasništvu bio je propisan posjed kroz četrdeset godina (ukoliko se radi o posjedu koji je barem pošten).
18. Prema odredbi čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO-a, koji je stupio na snagu 8. srpnja 1980. godine, savjesni i zakoniti posjednik neke stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a savjesni posjednik protekom dvadeset godina. Prema odredbi čl. 29. ZOVO-a na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije se moglo steći dosjelošću.
19. Prema odredbi čl. 159. st. 4. ZV-a propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica (regionalnih) samouprave i lokalne samouprava i s njima izjednačenih pravnih osoba kao i stvari u vlasništvu crkve i drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge opće korisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih nekretnina tek pošto je njegov zakonit i istinit i barem pošten, samostalan posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. ovoga članka.
20. Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj za posjedovanje, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ni prijevarom ni zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje posjeda prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZV-a).
21. U konkretnom slučaju nije bilo osnove za stjecanje prava vlasništva dosjelošću po OGZ-u, jer rok od 40 godina iz paragrafa 1472. OGZ nije istekao do 6. travnja 1941. Navedeno proizlazi iz činjenice da je prednica tužitelja pok. ŽŠ rođena 1880. i da se vrijeme Prvog svjetskog rata ne računa u rok dosjelosti, ali isto tako i činjenice da je kuća na k. č. br. [katastarska čestica] koja je vlasništvo tužitelja i nalazi se unutar prijepora, izgrađena 1938. godine.
22. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da postoje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću budući da je utvrđeno da su prednici tužitelja bili u posjedu predmetne nekretnine zasigurno nakon 1938. kada je izgrađena kuća na k. č. br. [katastarska čestica] u vlasništvu tužitelja, pa je rok od 40 godina istekao do 1999. za stjecanje prava vlasništva nekretnine u vlasništvu tuženika jedinice lokalne samouprave. Poštenje posjeda se pretpostavlja, a tko tvrdi suprotno dužan je to dokazati, a tuženik nije dokazao da tužitelji i pravni prednici tužitelja ne bi bili pošteni.
23. Naime, svi provedeni dokazi upućuju na zaključak da su tužitelji stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina budući je ista bila u samostalnom posjedu prednika tužitelja i samih tužitelja najkasnije od 1938. godine, s tim da su dijelovi prijepora ograđeni suhozidom te su iste uživali svo vrijeme koristeći ih kao oranicu, pašnjak i vrt, kao i da prednike tužitelja i tužitelja nitko nikada nije smetao u posjedu i korištenju tih nekretnina, koje zajedno s nekretninama u vlasništvu tužitelja (kč. br. [katastarska čestica]) čini jedinstvenu cjelinu.
24. Suprotno navodima žalbe, kod stjecanja prava vlasništva na stvari koja je prije 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbe čl. 388. st. 5. ZV-a nego na temelju odredbi drugog zakona.
25. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je branio stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.
26. Nadalje, odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su bile na dan 8. listopada 1991. u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga.
27. Dana 17. studenog 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je čl. 388. st. 4. ZV-a (Odluka broj U-I-58/1997 i dr. Narodne novine broj 137/99 od 4. prosinca 1999.), što znači da je razdoblje od 1991. do 1999. bilo dopušteno da se u rok dosjedanja uračunava i vrijeme koje je proteklo prije 8. listopada 1991.
28. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi se izjasnio u Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda u kojima je zauzeo pravno shvaćanje "U tim okolnostima, sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice, greške koje je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedice njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjev steklo na temelju dosjelosti i na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, sud ponavlja da je rizik bilo kakve greške koju su počinili državna tijela mora snositi država te da greške ne smiju se ispravljati na trošak dotičnog pojedince, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes".
29. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske glede tog pitanje je zauzeo pravno shvaćanje: "Kada je stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari koje je prije 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjedanja uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredbi zakona.
30. Rizik bilo koje greške koju počine državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes trećih osoba."
31. Iz podataka u spisu proizlazi da su tužitelji i njihovi prednici pošteni posjednici predmetnih nekretnina najkasnije od 1938. kao i da prednike tužitelja kao posjednike nekretnine nitko nije smetao u posjedu s tim da nekretnina predstavlja pašnjak, oranicu i vrt. Stoga su na strani tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a jer su tužitelji i njihovi prednici u posjedu predmetnih nekretnina 40 godina računajući do 17. studenog 1999.
32. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije prigovorio da spornu nekretninu nije stekao na temelju čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredaba istog Zakona, pa je stoga pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991.
33. Međutim, imajući u vidu činjeničnu osnovu tužbe, proizlazi da tužitelji tvrde ( i tijekom postupka dokazuju) da su (su)vlasnici točno određenog dijela nekretnine (na skici društva Geo-horizont d.o.o. Otočac označeno brojevima 53-84 i brojevima 17- 33 ), a istovremeno tužbenim zahtjevom pored utvrđenja da su (su)vlasnici određenog dijela traže i utvrđenje da su stekli suvlasništvo idealnog dijela.
34. S obzirom na navedeno tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže da se utvrde suvlasnicima u idealnom dijelu nije osnovan, polazeći od toga da je suvlasništvo pravo vlasništva više osoba na fizički nepodijeljenoj nekretnini u idealnim dijelovima ( čl. 36. st. 1. ZV-a), radi čega osoba koja je vlasnik točno određenog dijela nekretnine ne može istovremeno biti (su)vlasnik idealnog dijela, jer je tom suvlasniku na ime njegovog idealnog dijela već pripao točno određeni dio.
35. Iako je tuženik djelomično uspio u žalbenom postupku, nije bilo osnove preinačiti odluku o trošku jer su tužitelji odbijeni sa manjim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na dio zahtjeva kojim su uspjeli, što predstavlja neznatni dio u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi pa ima mjesta primijeni odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a
36. Tuženiku nije dosuđen ni trošak žalbenog postupka jer je uspio samo u neznatnom dijelu zbog čega nije nastao poseban trošak
37. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, osim u dijelu kojim su tužitelji utvrđeni suvlasnicima u idealnom dijelu, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u dijelu u kojem tužitelji traže da se utvrde suvlasnicima u idealnom dijelu i zahtjev u tom dijelu odbijen, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. st. 3. ZPP-a.
U Rijeci 30. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić-Margan
