Posl. broj: P-534/2021-47

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Grbavac, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave, zaključene 15. siječnja 2026. u prisutnosti z.z. punomoćnice tužitelja Marine Šuti-Kudelić, odvjetnice iz Zlatara i z.z. punomoćnika tuženika Filipa Dogana, odvjetnika iz Oroslavja, 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a j u se tužbeni zahtjevi koji glase:

"I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 11. točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnoga bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, a koji glasi: ”a utvrđuje se Odlukom kreditora.

II Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 1.949,44 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 10. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, koja se od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskoga dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to na iznos od 6,49 eur od 10.04.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,38 eur od 10.05.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,39 eur od 11.06.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,32 eur od 10.07.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,40 eur od 10.08.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,39 eur od 10.09.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,30 eur od 10.10.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,38 eur od 12.11.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,35 eur od 10.12.2007 g. pa do isplate

na iznos od 6,45 eur od 10.01.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,53 eur od 11.02.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,66 eur od 10.03.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,55 eur od 10.04.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,47 eur od 12.05.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,46 eur od 10.06.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,44 eur od 10.07.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,40 eur od 11.08.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,42 eur od 10.09.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,62 eur od 10.10.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,77 eur od 10.11.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,72 eur od 10.12.2008 g. pa do isplate

na iznos od 7,05 eur od 12.1.2009 g. pa do isplate

na iznos od 7,18 eur od 10.2.2009 g. pa do isplate

na iznos od 23,05 eur od 10.3.2009 g. pa do isplate

na iznos od 22,19 eur od 10.4.2009 g. pa do isplate

na iznos od 22,16 eur od 16.4.2009 g. pa do isplate

na iznos od 21,97 eur od 13.05.2009 g. pa do isplate

na iznos od 21,87 eur od 16.06.2009 g. pa do isplate

na iznos od 21,95 eur od 16.07.2009 g. pa do isplate

na iznos od 21,72 eur od 14.08.2009 g. pa do isplate

na iznos od 21,91 eur od 15.09.2009 g. pa do isplate

na iznos od 21,65 eur od 15.10.2009 g. pa do isplate

na iznos od 21,90 eur od 16.11.2009 g. pa do isplate

na iznos od 21,79 eur od 16.12.2009 g. pa do isplate

na iznos od 32,97 eur od 15.01.2010 g. pa do isplate

na iznos od 33,49 eur od 15.02.2010 g. pa do isplate

na iznos od 33,42 eur od 15.03.2010 g. pa do isplate

na iznos od 33,96 eur od 15.04.2010 g. pa do isplate

na iznos od 34,82 eur od 14.05.2010 g. pa do isplate

na iznos od 34,54 eur od 16.06.2010 g. pa do isplate

na iznos od 36,05 eur od 16.07.2010 g. pa do isplate

na iznos od 35,93 eur od 16.08.2010 g. pa do isplate

na iznos od 37,87 eur od 16.09.2010 g. pa do isplate

na iznos od 36,79 eur od 15.10.2010 g. pa do isplate

na iznos od 37,94 eur od 10.12.2010 g. pa do isplate

na iznos od 38,34 eur od 15.12.2010 g. pa do isplate

na iznos od 38,54 eur od 17.1.2011 g. pa do isplate

na iznos od 28,63 eur od 10.3.2011 g. pa do isplate

na iznos od 28,03 eur od 11.4.2011 g. pa do isplate

na iznos od 29,38 eur od 10.5.2011 g. pa do isplate

na iznos od 30,30 eur od 10.6.2011 g. pa do isplate

na iznos od 30,72 eur od 11.7.2011 g. pa do isplate

na iznos od 32,02 eur od 15.7.2011 g. pa do isplate

na iznos od 34,01 eur od 16.8.2011 g. pa do isplate

na iznos od 31,13 eur od 15.9.2011 g. pa do isplate

na iznos od 30,17 eur od 14.10.2011 g. pa do isplate

na iznos od 30,30 eur od 14.11.2011 g. pa do isplate

na iznos od 30,47 eur od 15.12.2011 g. pa do isplate

na iznos od 31,21 eur od 13.1.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,43 eur od 15.2.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,21 eur od 15.3.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,21 eur od 13.4.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,34 eur od 15.5.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,50 eur od 14.6.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,27 eur od 13.7.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,09 eur od 14.8.2012 g. pa do isplate

na iznos od 30,61 eur od 14.9.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,15 eur od 15.10.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,31 eur od 14.11.2012 g. pa do isplate

na iznos od 31,13 eur od 14.12.2012 g. pa do isplate

na iznos od 30,91 eur od 15.1.2013 g. pa do isplate

na iznos od 30,70 eur od 14.2.2013 g. pa do isplate

na iznos od 31,02 eur od 25.3.2013 g. pa do isplate

na iznos od 31,32 eur od 15.4.2013 g. pa do isplate

na iznos od 30,48 eur od 15.5.2013 g. pa do isplate

na iznos od 30,36 eur od 13.6.2013 g. pa do isplate

na iznos od 30,41 eur od 12.7.2013 g. pa do isplate

na iznos od 30,49 eur od 14.8.2013 g. pa do isplate

na iznos od 30,65 eur od 12.9.2013 g. pa do isplate

na iznos od 30,85 eur od 14.10.2013 g. pa do isplate

na iznos od 30,95 eur od 13.11.2013 g. pa do isplate

na iznos od 31,28 eur od 13.12.2013 g. pa do isplate

na iznos od 13,41 eur od 14.1.2014 g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnoga bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, koji glasi: “Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije.“

IV Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnoga bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, koji glasi: “Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.“

V Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnoga bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, koji glasi: “Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora.“

VI Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnoga bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, koji glasi: “Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.“

VII Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 10. d) 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnoga bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, a koji glasi: ”mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnoga iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća“.

VIII Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.621,49 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 01. prosinca 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskoga dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:

na iznos od 2,48 eur od 16.12.2005 g. pa do isplate

na iznos od 8,46 eur od 12.1.2009 g. pa do isplate

na iznos od 12,95 eur od 10.2.2009 g. pa do isplate

na iznos od 18,45 eur od 10.3.2009 g. pa do isplate

na iznos od 8,79 eur od 10.4.2009 g. pa do isplate

na iznos od 8,53 eur od 16.4.2009 g. pa do isplate

na iznos od 6,39 eur od 13.5.2009 g. pa do isplate

na iznos od 5,24 eur od 16.6.2009 g. pa do isplate

na iznos od 6,16 eur od 16.7.2009 g. pa do isplate

na iznos od 3,54 eur od 14.8.2009 g. pa do isplate

na iznos od 5,71 eur od 15.9.2009 g. pa do isplate

na iznos od 2,79 eur od 15.10.2009 g. pa do isplate

na iznos od 5,55 eur od 16.11.2009 g. pa do isplate

na iznos od 4,30 eur od 16.12.2009 g. pa do isplate

na iznos od 9,62 eur od 15.1.2010 g. pa do isplate

na iznos od 13,63 eur od 15.2.2010 g. pa do isplate

na iznos od 13,07 eur od 15.3.2010 g. pa do isplate

na iznos od 17,13 eur od 15.4.2010 g. pa do isplate

na iznos od 23,71 eur od 14.5.2010 g. pa do isplate

na iznos od 21,56 eur od 16.6.2010 g. pa do isplate

na iznos od 33,01 eur od 16.7.2010 g. pa do isplate

na iznos od 32,13 eur od 16.8.2010 g. pa do isplate

na iznos od 46,90 eur od 16.9.2010 g. pa do isplate

na iznos od 38,67 eur od 15.10.2010 g. pa do isplate

na iznos od 47,41 eur od 10.12.2010 g. pa do isplate

na iznos od 50,46 eur od 15.12.2010 g. pa do isplate

na iznos od 52,31 eur od 17.1.2011 g. pa do isplate

na iznos od 51,19 eur od 10.3.2011 g. pa do isplate

na iznos od 45,12 eur od 11.4.2011 g. pa do isplate

na iznos od 58,86 eur od 10.5.2011 g. pa do isplate

na iznos od 68,29 eur od 10.6.2011 g. pa do isplate

na iznos od 72,56 eur od 11.7.2011 g. pa do isplate

na iznos od 85,74 eur od 15.7.2011 g. pa do isplate

na iznos od 106,06 eur od 16.8.2011 g. pa do isplate

na iznos od 76,72 eur od 15.9.2011 g. pa do isplate

na iznos od 66,96 eur od 14.10.2011 g. pa do isplate

na iznos od 68,24 eur od 14.11.2011 g. pa do isplate

na iznos od 69,94 eur od 15.12.2011 g. pa do isplate

na iznos od 77,48 eur od 13.1.2012 g. pa do isplate

na iznos od 79,76 eur od 15.2.2012 g. pa do isplate

na iznos od 77,49 eur od 15.3.2012 g. pa do isplate

na iznos od 77,53 eur od 13.4.2012 g. pa do isplate

na iznos od 78,87 eur od 15.5.2012 g. pa do isplate

na iznos od 80,50 eur od 14.6.2012 g. pa do isplate

na iznos od 79,63 eur od 13.7.2012 g. pa do isplate

na iznos od 76,35 eur od 14.8.2012 g. pa do isplate

na iznos od 71,40 eur od 14.9.2012 g. pa do isplate

na iznos od 76,90 eur od 15.10.2012 g. pa do isplate

na iznos od 78,59 eur od 14.11.2012 g. pa do isplate

na iznos od 76,70 eur od 14.12.2012 g. pa do isplate

na iznos od 74,51 eur od 15.1.2013 g. pa do isplate

na iznos od 72,32 eur od 14.2.2013 g. pa do isplate

na iznos od 75,60 eur od 25.3.2013 g. pa do isplate

na iznos od 78,64 eur od 15.4.2013 g. pa do isplate

na iznos od 70,07 eur od 15.5.2013 g. pa do isplate

na iznos od 68,82 eur od 13.6.2013 g. pa do isplate

na iznos od 69,40 eur od 12.7.2013 g. pa do isplate

na iznos od 70,20 eur od 14.8.2013 g. pa do isplate

na iznos od 71,83 eur od 12.9.2013 g. pa do isplate

na iznos od 73,82 eur od 14.10.2013 g. pa do isplate

na iznos od 74,89 eur od 13.11.2013 g. pa do isplate

na iznos od 78,21 eur od 13.12.2013 g. pa do isplate

na iznos od 75,19 eur od 14.1.2014 g. pa do isplate

na iznos od 73,05 eur od 21.2.2014 g. pa do isplate

na iznos od 73,18 eur od 12.3.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,23 eur od 14.4.2014 g. pa do isplate

na iznos od 69,23 eur od 13.5.2014 g. pa do isplate

na iznos od 70,30 eur od 12.6.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,45 eur od 14.7.2014 g. pa do isplate

na iznos od 73,20 eur od 13.8.2014 g. pa do isplate

na iznos od 74,09 eur od 12.9.2014 g. pa do isplate

na iznos od 75,28 eur od 14.10.2014 g. pa do isplate

na iznos od 77,12 eur od 12.11.2014 g. pa do isplate

na iznos od 77,47 eur od 12.12.2014 g. pa do isplate

na iznos od 78,08 eur od 13.1.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,96 eur od 12.2.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,96 eur od 12.3.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,96 eur od 14.4.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,96 eur od 13.5.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,96 eur od 12.6.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,96 eur od 14.7.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,96 eur od 12.8.2014 g. pa do isplate

na iznos od 72,96 eur od 14.9.2014 g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

IX Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike glavnice isplati iznos od 3.213,62 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22.03.2016.g. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskoga dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.".

II. O d b i j a se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.

III. N a l a ž e se tužitelju JĐ da tuženiku OTP banka d.d. naknadi troškove postupka u iznos od 2.000,00 EUR (dvijetisuće eura), u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznos od 1.500,00 EUR (tisućupetsto eura).

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa Splitskom bankom d.d., a koja je pripojena tuženika, 18. kolovoza 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 86769/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva, a kojim ugovorom se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 62.000,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, dok se on obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 5. ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,89 %. Odredbom čl. 11. t. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se odlukom kreditora. Tužitelj tvrdi da su navedene odredbe ugovora o kreditu ništetne jer nisu u skladu s odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO), odnosno, u konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva budući da se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je o promjenama tuženik samo obavješćivao tužitelja pisanom obavijesti. Promjenama kamatne stope došlo je i do promjena u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužna plaćati, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Predmetna ugovorna odredba omogućuje tuženiku da promjenu ugovorene kamate čini ovisnim isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tom nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna kamatna stopa za koju se vežu promjene te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, a koju promjenu on nije mogao predvidjeti niti je pravilnog promjene mogao provjeriti jer nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži po pitanja prava i obveza između stranaka, i to na njegovu štetu kao potrošača jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka te je to u suprotnosti s odredbom čl. 247. ZOO-a, koja određuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora te je to suprotno i s načelom savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a. Navedene su odredbe u suprotnosti i sa Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, a kojim je regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima, pri čemu se tužitelj poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkom suda Republike Hrvatske pos. Broj: Pž-7129/13-4. od 4. srpnja 2014. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatom stopom. U predmetnom ugovoru postoji je sama jedan već čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) koja sama po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa i tijekom otplate, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnici, kako niti kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je imao saznanja da će mjesečni anuiteti toliko porasti, i u tolikom mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita i njegovu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Navodi dalje da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik (kao i ostali tuženici u tom predmetu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredit, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta u koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana. Istom presudom utvrđeno je da je tuženika (kao i ostali tuženicu u tom predmetu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači isu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Navodi i da je dio presude Visokog trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope potvrđen i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. godine. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017. od 14. linja 2018., u točki I. potvrđena je navedena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i u dijelu kojim se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 06. 08. 2007. godine i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. 08. 2007. godine pa do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/08, 89/08, 133/09, 78/12 i 56/13) – sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude odnose i na ugovorni odnosa tužiteljica i tuženika. Osim toga, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim toga, tužitelj ističe da je s tuženikom 2015. godine, sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15) sklopio aneks ugovoru o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela te utvrdili da razlika između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza, a koja predstavlja dug iznosi 31.858,86 kuna. Tužitelj tvrdi da neovisno o provedenoj konverziji ima i dalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji joj je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pri tome se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broje: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Tužitelj potvrđuje da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHR u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHR izjednači s položajem u kojim bi bio da je koristio kredit u eurima i da je kamatna stopa određena aneksom određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, dakle i za te kamatne stope nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženik, ali da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĐĐ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13 EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima , utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjeničke situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredbe ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenim i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41 i 43. presude). S obzirom na navedeno tužitelj smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, tužitelj ovom tužbom traži isplatu po osnovi preplaćenih iznosa s osnove ništetne promjenjive redovne kamatne stope, po osnovi preplaćenih iznosa s osnova ništetne CHF valutne klauzule, te po osnovi utvrđenog manjka u konverziji. Sukladno tome, postavio je tužbeni zahtjev kao u tužbi, s time da će urediti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 16b. st. 3. ZPP-a ukoliko za izračun visine tužbenog zahtjeva bude potrebno pribaviti dodatnu dokumentaciju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da je tužitelj s njegovim prednikom sklopio navedeni ugovor o kreditu ali osporava da bi pojedine odredbe tog ugovora bile ništetne. Predlaže da sud odredi prekid postupka do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o njegovoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. Ističe prigovor zastare. Tvrdi da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Ističe da je s tužiteljem sklopio Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu od 22. 3. 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) te da je time tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Prigovara i visini tužbenog zahtjeva te predlaže da se isti odbije.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 6. kolovoza 2020. precizirao tužbene zahtjevi, a tuženik se i tako preciziranim tužbenim zahtjevima protivi.

4. Presudom ovog suda posl. broj: P-429/2019-23 od 30. listopada 2020. suđeno je:

"I. O d b i j a j u s e tužbeni zahtjevi koji glase:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 11. točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, a koji glasi: "a utvrđuje se Odlukom kreditora". broj 9012209657 od dana 05.01.2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Đurđice Pozaić u Zlataru od dana 10. 01. 2007. pod brojem OU-3/07., koji glasi: "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.".

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 14.688,08 kn s pripadajućom zakonskom zateznim kamatama koja od 10. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teče po stop određenoj čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, koja se od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to:

na iznos od 48,88 kuna od 10.04.2007. g. pa do isplate

na iznos od 48,08 kuna od 10.05.2007. g. pa do isplate

na iznos od 48,15 kuna od 11.06.2007. g. pa do isplate

na iznos od 47,59 kuna od 10.07.2007. g. pa do isplate

na iznos od 48,19 kuna od 10.08.2007. g. pa do isplate

na iznos od 48,16 kuna od 10.09.2007. g. pa do isplate

na iznos od 47,48 kuna od 10.10.2007. g. pa do isplate

na iznos od 48,04 kuna od 12.11.2007. g. pa do isplate

na iznos od 47,81 kuna od 10.12.2007. g. pa do isplate

na iznos od 48,57 kuna od 10.01.2008. g. pa do isplate

na iznos od 49,22 kuna od 11.02.2008. g. pa do isplate

na iznos od 50,15 kuna od 10.03.2008. g. pa do isplate

na iznos od 49,35 kuna od 10.04.2008. g. pa do isplate

na iznos od 48,78 kuna od 12.05.2008. g. pa do isplate

na iznos od 48,70 kuna od 10.06.2008. g. pa do isplate

na iznos od 48,52 kuna od 10.07.2008. g. pa do isplate

na iznos od 48,25 kuna od 11.08.2008. g. pa do isplate

na iznos od 48,40 kuna od 10.09.2008. g. pa do isplate

na iznos od 49,86 kuna od 10.10.2008. g. pa do isplate

na iznos od 51,04 kuna od 10.11.2008. g. pa do isplate

na iznos od 50,61 kuna od 10.12.2008. g. pa do isplate

na iznos od 53,11 kuna od 12.01.2009. g. pa do isplate

na iznos od 54,07 kuna od 10.02.2009. g. pa do isplate

na iznos od 173,64 kuna od 10.03.2009. g. pa do isplate

na iznos od 167,17 kuna od 10.04.2009. g. pa do isplate

na iznos od 167,00 kuna od 16.04.2009. g. pa do isplate

na iznos od 165,56 kuna od 13.05.2009. g. pa do isplate

na iznos od 164,79 kuna od 16.06.2009. g. pa do isplate

na iznos od 165,40 kuna od 16.07.2009. g. pa do isplate

na iznos od 163,65 kuna od 14.08.2009. g. pa do isplate

na iznos od 165,10 kuna od 15.09.2009. g. pa do isplate

na iznos od 163,15 kuna od 15.10.2009. g. pa do isplate

na iznos od 165,00 kuna od 16.11.2009. g. pa do isplate

na iznos od 164,16 kuna od 16.12.2009. g. pa do isplate

na iznos od 248,39 kuna od 15.01.2010. g. pa do isplate

na iznos od 252,36 kuna od 15.02.2010. g. pa do isplate

na iznos od 251,81 kuna od 15.03.2010. g. pa do isplate

na iznos od 255,84 kuna od 15.04.2010. g. pa do isplate

na iznos od 262,36 kuna od 14.05.2010. g. pa do isplate

na iznos od 260,23 kuna od 16.06.2010. g. pa do isplate

na iznos od 271,59 kuna od 16.07.2010. g. pa do isplate

na iznos od 270,71 kuna od 16.08.2010. g. pa do isplate

na iznos od 285,36 kuna od 16.09.2010. g. pa do isplate

na iznos od 277,20 kuna od 15.10.2010. g. pa do isplate

na iznos od 285,87 kuna od 10.12.2010. g. pa do isplate

na iznos od 288,90 kuna od 15.12.2010. g. pa do isplate

na iznos od 290,37 kuna od 17.1.2011. g. pa do isplate

na iznos od 215,70 kuna od 10.3.2011. g. pa do isplate

na iznos od 211,21 kuna od 11.4.2011. g. pa do isplate

na iznos od 221,37 kuna od 10.5.2011. g. pa do isplate

na iznos od 228,33 kuna od 10.6.2011. g. pa do isplate

na iznos od 231,48 kuna od 11.7.2011. g. pa do isplate

na iznos od 241,22 kuna od 15.7.2011. g. pa do isplate

na iznos od 256,23 kuna od 16.8.2011. g. pa do isplate

na iznos od 234,55 kuna od 15.9.2011. g. pa do isplate

na iznos od 227,35 kuna od 14.10.2011. g. pa do isplate

na iznos od 228,29 kuna od 14.11.2011. g. pa do isplate

na iznos od 229,55 kuna od 15.12.2011. g. pa do isplate

na iznos od 235,12 kuna od 13.1.2012. g. pa do isplate

na iznos od 236,80 kuna od 15.2.2012. g. pa do isplate

na iznos od 235,12 kuna od 15.3.2012. g. pa do isplate

na iznos od 235,16 kuna od 13.4.2012. g. pa do isplate

na iznos od 236,15 kuna od 15.5.2012. g. pa do isplate

na iznos od 237,35 kuna od 16.4.2012. g. pa do isplate

na iznos od 235,63 kuna od 13.7.2012. g. pa do isplate

na iznos od 234,28 kuna od 14.8.2012. g. pa do isplate

na iznos od 230,62 kuna od 14.9.2012. g. pa do isplate

na iznos od 234,69 kuna od 15.10.2012. g. pa do isplate

na iznos od 235,94 kuna od 14.11.2012. g. pa do isplate

na iznos od 234,54 kuna od 14.12.2012. g. pa do isplate

na iznos od 232,92 kuna od 15.1.2013. g. pa do isplate

na iznos od 231,31 kuna od 14.2.2013. g. pa do isplate

na iznos od 233,73 kuna od 25.3.2013. g. pa do isplate

na iznos od 235,98 kuna od 15.4.2013. g. pa do isplate

na iznos od 229,64 kuna od 15.5.2013. g. pa do isplate

na iznos od 228,72 kuna od 13.6.2013. g. pa do isplate

na iznos od 229,15 kuna od 12.7.2013. g. pa do isplate

na iznos od 229,74 kuna od 14.8.2013. g. pa do isplate

na iznos od 230,94 kuna od 12.9.2013. g. pa do isplate

na iznos od 232,41 kuna od 14.10.2013. g. pa do isplate

na iznos od 233,20 kuna od 13.11.2013. g. pa do isplate

na iznos od 235,65 kuna od 13.12.2013. g. pa do isplate

na iznos od 101,03 kuna od 14.1.2014. g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, koji glasi: "Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije.".

IV. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, koji glasi: "Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.".

V. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, koji glasi: "Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora.".

VI. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, koji glasi: "Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.".

VII. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 10. d) 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od dana 18. kolovoza 2005. godine ovjeren kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski dana 18. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-718/05, a koji glasi: "mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.".

V. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 34.820,62 kn s pripadajućom zakonskom zateznim kamatama koja od 10. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teče po stop određenoj čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, koja se od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to:

na iznos od 18,67

kuna od 16.12.2005. g. pa do isplate na iznos od 63,74

kuna od 12.1.2009. g. pa do isplate na iznos od 97,57

kuna od 10.2.2009. g. pa do isplate na iznos od 139,04 kuna od 10.3.2009. g. pa do isplate na iznos od 66,23

kuna od 10.4.2009. g. pa do isplate na iznos od 64,30

kuna od 16.4.2009. g. pa do isplate na iznos od 48,12

kuna od 13.5.2009. g. pa do isplate na iznos od 39,50

kuna od 16.6.2009. g. pa do isplate na iznos od 46,38

kuna od 16.7.2009. g. pa do isplate na iznos od 26,65

kuna od 14.8.2009. g. pa do isplate na iznos od 43,02

kuna od 15.9.2009. g. pa do isplate na iznos od 21,02

kuna od 15.10.2009. g. pa do isplate na iznos od 41,85

kuna od 16.11.2009. g. pa do isplate na iznos od 32,43

kuna od 16.12.2009. g. pa do isplate na iznos od 72,51

kuna od 15.1.2010. g. pa do isplate na iznos od 102,67 kuna od 15.2.2010. g. pa do isplate na iznos od 98,44

kuna od 15.3.2010. g. pa do isplate na iznos od 129,10 kuna od 15.4.2010. g. pa do isplate na iznos od 178,66 kuna od 14.5.2010. g. pa do isplate na iznos od 162,44 kuna od 16.6.2010. g. pa do isplate na iznos od 248,71 kuna od 16.7.2010. g. pa do isplate na iznos od 242,09 kuna od 16.8.2010. g. pa do isplate na iznos od 353,34 kuna od 16.9.2010. g. pa do isplate na iznos od 291,39 kuna od 15.10.2010. g. pa do isplate na iznos od 357,20 kuna od 10.12.2010. g. pa do isplate na iznos od 380,22 kuna od 15.12.2010. g. pa do isplate na iznos od 394,13 kuna od 17.1.2011. g. pa do isplate na iznos od 385,70 kuna od 10.3.2011. g. pa do isplate na iznos od 339,92 kuna od 11.4.2011. g. pa do isplate na iznos od 443,50 kuna od 10.5.2011. g. pa do isplate na iznos od 514,50 kuna od 10.6.2011. g. pa do isplate na iznos od 546,71 kuna od 11.7.2011. g. pa do isplate na iznos od 645,98 kuna od 15.7.2011. g. pa do isplate na iznos od 799,08 kuna od 16.8.2011. g. pa do isplate na iznos od 578,01 kuna od 15.9.2011. g. pa do isplate na iznos od 504,52 kuna od 14.10.2011. g. pa do isplate na iznos od 514,12 kuna od 14.11.2011. g. pa do isplate na iznos od 526,97 kuna od 15.12.2011. g. pa do isplate na iznos od 583,79 kuna od 13.1.2012. g. pa do isplate na iznos od 600,92 kuna od 15.2.2012. g. pa do isplate na iznos od 583,83 kuna od 15.3.2012. g. pa do isplate na iznos od 584,17 kuna od 13.4.2012. g. pa do isplate na iznos od 594,26 kuna od 15.5.2012. g. pa do isplate na iznos od 606,55 kuna od 14.6.2012. g. pa do isplate na iznos od 599,97 kuna od 13.7.2012. g. pa do isplate na iznos od 575,25 kuna od 14.8.2012. g. pa do isplate na iznos od 537,94 kuna od 14.9.2012. g. pa do isplate na iznos od 579,41 kuna od 15.10.2012. g. pa do isplate na iznos od 592,15 kuna od 14.11.2012. g. pa do isplate na iznos od 577,89 kuna od 14.12.2012. g. pa do isplate na iznos od 561,37 kuna od 15.1.2013. g. pa do isplate na iznos od 544,89 kuna od 14.2.2013. g. pa do isplate na iznos od 569,62 kuna od 25.3.2013. g. pa do isplate na iznos od 592,52 kuna od 15.4.2013. g. pa do isplate na iznos od 527,92 kuna od 15.5.2013. g. pa do isplate na iznos od 518,51 kuna od 13.6.2013. g. pa do isplate na iznos od 522,93 kuna od 12.7.2013. g. pa do isplate na iznos od 528,90 kuna od 14.8.2013. g. pa do isplate na iznos od 541,19 kuna od 12.9.2013. g. pa do isplate na iznos od 556,20 kuna od 14.10.2013. g. pa do isplate na iznos od 564,25 kuna od 13.11.2013. g. pa do isplate na iznos od 589,24 kuna od 13.12.2013. g. pa do isplate na iznos od 566,55 kuna od 14.1.2014. g. pa do isplate na iznos od 550,37 kuna od 21.2.2014. g. pa do isplate na iznos od 551,34 kuna od 12.3.2014. g. pa do isplate na iznos od 544,18 kuna od 14.4.2014. g. pa do isplate na iznos od 521,63 kuna od 13.5.2014. g. pa do isplate na iznos od 529,69 kuna od 12.6.2014. g. pa do isplate na iznos od 545,87 kuna od 14.7.2014. g. pa do isplate na iznos od 551,54 kuna od 13.8.2014. g. pa do isplate na iznos od 558,21 kuna od 12.9.2014. g. pa do isplate na iznos od 567,20 kuna od 14.10.2014. g. pa do isplate na iznos od 581,03 kuna od 12.11.2014. g. pa do isplate na iznos od 585,70 kuna od 12.12.2014. g. pa do isplate na iznos od 588,29 kuna od 13.1.2014. g. pa do isplate na iznos od 549,74 kuna od 12.2.2014. g. pa do isplate na iznos od 549,74 kuna od 12.3.2014. g. pa do isplate na iznos od 549,74 kuna od 14.4.2014. g. pa do isplate na iznos od 549,74 kuna od 13.5.2014. g. pa do isplate na iznos od 549,74 kuna od 12.6.2014. g. pa do isplate na iznos od 549,74 kuna od 14.7.2014. g. pa do isplate na iznos od 549,74 kuna od 12.8.2014. g. pa do isplate na iznos od 549,74 kuna od 14.9.2014. g. pa do isplate sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike utvrđene glavnice isplati iznos od 24.213,04 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 22.03.2016.g. pa do isplate.

VI. . Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime utvrđenog manjka u konverziji isplati iznos od 31.858,86 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 22.03.2016.g. pa do isplate.".

II. O d b i j a s e tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

III. N a l a ž e s e tužitelju JĐ da tuženiku OTP banka d.d., nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.187,50 kn (sedamtisućastoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa), a o d b i j a s e preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 2.187,50 kn

(dvijetisućestoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa)."

5. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj: Gž- 1400/2020-2 od 1. prosinca 2021., žalba tužitelja je djelomična uvažena kao osnovana, a djelomično odbijena kao neosnovana te je navedena prvostupanjska presude potvrđena u točki I.VI. izreke, kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 31.858,86 kuna zajedno sa zateznom kamatom; ukinuta je u preostalom dijelu točke I. izreka, u točki II. i točki III. izreke te je predmet u tom dijelu vraćen ovome sudu na ponovno odlučivanje, a odlučeno je i da će o troškovima žalbe odlučiti prvostupanjski sud prilikom donošenja nove odluke o tužbenom zahtjevu te odluke o troškovima postupka.

6. Prema obrazloženju drugostupanjske odluke, osnovane su žalbene tvrdnje tužitelja u kojima se ističe da je sud prvog stupnja zauzeo pogrešan te pravno neutemeljen stav glede pravnih učinaka sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu na tužiteljevo pravo na povrat plaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu to da je činjenično stanje, još za sada, ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno – jer zbog pogrešno pravnog stava sud prvog stupnja nije ni utvrđivao sve sporne a važne činjenice na kojima tužitelj temelji tužbu i u njoj postavljene zahtjeve, a zbog čega nisu postojale niti pretpostavke za donošenje pravilne i zakonite odluke.

7. Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, tužitelj, kao korisnik kredita te kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate kredita uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

8. Sukladno navedenom, prema uputi drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja će raspraviti sva sporna pitanja navedena u točki 10. obrazloženja izvođenjem po strankama predloženih dokaza potrebnih za utvrđenje važnih činjenica, s tim da je usmenim saslušanjem knjigovodstveno financijskog vještaka, koji je za sada u spis predmeta dostavio pisani nalaz i mišljenje, potrebno je raspraviti i to da li je utuženi iznos od 24.213,04 kune s osnova manje priznatog iznosa umanjenja glavnice već konzumiran u utuženim iznosima preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi, a sve to s obzirom da tužitelj tvrdi da je utuženi iznos posljedica primjene ništetnih ugovornih odredbi pri otplati kredita. Isto tako, sud prvog stupnja će raspraviti i sva ostala sporna pitanja nakon čega će donijeti novu zakonitu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu a ponovno će odlučiti i o troškovima parničnog postupka.

9. U ponovljenom postupku, tužitelj se na ročištu 16. veljače 2022. očitovao da iznos od 24.213,04 kn nije konzumiran u utuženim iznosima preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi te predstavlja samostalni dio tužbenog zahtjeva te je predložio da se odredi prekid postupka do odluke suda Europske unije u vezi zahtjeva za prethodnu odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

10. Rješenjem posl. broj: P-534/2021-31. od 16. veljače 2022. određen je prekid postupka te je odlučeno da će se postupak nastaviti kad završi postupak pred Sudom Europske unije u predmetu C-567/20, a u vezi zahtjeva za prethodnu odluku koji je 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

11. Budući da je navedeni postupak završen, temeljem odredbe čl. 215. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), rješenjem posl. broj: P-534/2021-33 od 27. kolovoza 2025. nastavljen je postupak, a rješenje je postalo pravomoćno 19. rujna 2025.

12. U ponovljenom postupku su pročitani: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 od 18. 8. 2005., izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], otplatni plan od 08. 04. 2019., tužiteljev izračun više plaćenih kamata, valutnih razlika i razlike glavnice, ispis prometa po tužiteljevom računu, dodatak br. 1. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 sklopljen 22. 3. 2016., Opći uvjeti poslovanja za Societe Generale – Splitska banka 2.2., Odluke o pravilima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa za kredite i depozite u poslovanju s građanima Splitske banke d.d., Ogledni primjeri utvrđivanja promjenama kamatnih stopa za kredite u poslovanju s građanima Splitske banke d.d., Pravilnik o kreditiranju građana Societe Generale – Splitska banka d.d., Pregled mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postocima na godišnjoj razini, obavijest Splitske banke d.d. tužitelju od 9. 11. 2015. s prijedlogom dodatka 1. ugovoru, pregled uplata po kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope, početni otplatni plan, izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor o kreditu, otplatni plan po provedenoj konverziji, te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Zagreba.

13. Sukladno uputi drugostupanjskog suda na ročištu 5. studenoga 2025. sudski vještak mr. sc. Zrinko Ručević je i saslušan.

14. Još na ročištu za glavnu raspravu 16. rujna 2020. odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanje stranaka jer to nije potrebno za utvrđivanje odlučnih činjenica.

15. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

16. Nije sporno:

- da je tužitelj 18. 8. 2005. godine s tuženikovim prednikom HVB Splitska banka d.d. sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 86769/05 kojim mu je kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF po prodajnom tečaju banke na dan korištenja kredita, koji se korisnik obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, s rokom otplate od 276 mjeseci,

- da je člankom 11.1 ugovora ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora,

- da je člankom 2.3. ugovora ugovoreno da se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta ugovora), ako ugovorom nije određeno drugačije,

- da je člankom 2.4 ugovoreno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako ugovorom nije drukčije određeno,

- da je člankom 2.5. ugovoreno da korisnik kredita samostalno i isključivo odgovora za izbor valute ugovore,

- da je člankom 5.6. ugovoreno da korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute ugovora, neovisno i veličini tih promjena u odnosu na HRK,

- da je člankom 10. d) 1. ugovoreno da se mjesečni anuiteti izračeni u CHF – valuti ugovora, podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća,

- da je tečaj na dan puštanja kredita iznosio 4,80 kn za 1 CHF,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti, a početno je ugovorena nominalna kamatna stopa od 4,89 %

- da su stranke 22. ožujka 2016. godine sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

17. Sporno je, imali li tužitelj, s obzirom na sklopljeni dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija, pravo zahtijevati od tuženika isplatu temeljem stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

18. Sukladno odredbi čl. 377. st. 2. ZPP-a, pravnim shvaćanjima drugostupanjskog suda ovaj sud nije veza.

19. Ovaj sud i dalje utvrđuje da su tužbeni zahtjevi neosnovani zbog pravnih učinaka konverzije.

20. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

22. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

23. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

24. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

25. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

26. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

27. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

28. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

29. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

30. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

31. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

32. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

33. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

34. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

35. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.

36. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

37. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe. Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

38. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

39. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

40. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo

na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

41. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

42. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o

troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

43. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.

44. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.

45. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, HVB Splitska banka d.d kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 18. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva broj 86769/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 62.000,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju kreditora na dan isplate kredita; rok otplate od 276 mjeseci (otplata u protuvrijednosti mjesečnih anuiteta - 275 anuiteta od 378,03 CHF i jedan anuitet od 374,33 CHF); promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,89 % godišnje; dospijeće prve obveze bilo je 10. listopada 2005., a sljedeće svakog 10. dana u mjesecu (iznimno ako 10. pada na neradni dan ili blagdan, dospijeće je bilo prvi radni dan nakon 10. u mjesecu); otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja. Tečaj na dan korištenja, u skladu s postavljenim zadatkom iznosima je 4,80 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 62.000,00 CHF iskaza u protuvrijednosti kuna iznosio je 297.600,00 kn. Societe General – Splitska banka d.d., kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te KĐ kao sudužnica zaključili su 2. ožujka 2016. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj 86769/05 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora) sa slijedećim osnovnom elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 30.001,01 EUR; prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik kredita je uplatama po kreditu u CHF manje platio konvertirani kredit u EUR za iznos od 3.384,63 EUR (prema prodajnom tečaju kreditora za valutu EUR na 30. rujna 2015. (1 EUR = 7,750146), radilo se o iznosu protuvrijednosti od 26.231,38 kn). Uvidom u dokumentaciju vještak utvrđuje kako se u razdoblju od sklapanja ugovora (19. kolovoza 2005.) do dana konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30 rujna 2015.), kamatna stope više puta mijenjala, te je iznosila: 4,89 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 12. veljače 2007.; 5,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 12. ožujka 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 12. siječnja 2009.; 5,90 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2009.; 6,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 11. siječnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2011.; 5,99 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2014. te 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku u Tabeli 1 nalaza vještak je prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita do dana konverzije, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica u iznosu od 62.034,63,00 CHF (koliko je prema izvadcima iz poslovnih knjiga tuženika stvarno iskorišteno kredita), fiksna stopa ugovornih kamata od 4,88 % godišnje, te će je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveza tužitelja odnosno: prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1); zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog prodajnog tečaja kreditora na dan plaćanja (stupac 'p' Tabele 1), pri čemu vještak napominje kako je, u skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 9/2015.) za obveze plaćanja nakon 23. siječnja 2015. primijenio tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF, koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona). Konačno, iskazuju se razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), uz korekciju za dio tog iznosa sadržanog u razlici obveze po osnovi promjene kamatnih stopa. S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, za anuitete dospjele do 30. rujna 2015. obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac 'r'), kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" Tabele 1) do 22. ožujka 2016. te je uračunana preplata po konverziji. U konkretnom slučaju, konverzija je provedena 22. ožujka 2016., dok je izračun konverzije iz Dodatka ugovora sačinjen s danom 30. rujna 2015. Prema tome, vještak na temelju otplatnog plana predmetnog kredita, priloženog spisu predmetu, u tabeli 2 daje izračun preplate/manja u prijelaznom razdoblju, odnosno od 30. rujna 2015. do 22. ožujka 2016.

46. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.575,49 CHF, odnosno 14.688,08,00 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedinih obveza); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 34.820,62 kuna; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' Tabele 1 iz nalaza. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do obračuna konverzije 22. ožujka 2016., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 0,00 kn), preostala razlika (maje priznati iznos preplate) s danom 22. ožujka 2016. iznosi 70.151,46 kn (49.508,70 kn glavnice i 20.642,76 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), a razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 24.213,04 kn, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

47. Tužitelj se podneskom od 6. kolovoza 2020.. očitovao na način da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je sukladno njemu i precizirao tužbene zahtjeve.

48. Tuženik se na nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 1. rujna 2020. na način da prigovara nalazu i mišljenju vještaka jer da je u izračun uzeo samo pozitivne razlike te prigovora metodi izračuna, što u binom predstavlja prigovore pravne, a ne činjenične naravi pa zbog toga nije ni traženo dodatno očitovanje vještaka.

49. Sukladno uputi drugostupanjskog suda, vještak je saslušan na ročištu 5. studenoga 2025. te navodi da drugostupanjski sud postavlja pitanje je li iznosa od 24.213,04 kuna koliko je iskazano s osnova manje priznatog iznosa umanjenja glavnice već konzumiran u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pretplate ništetnih ugovornih odredbi. Odgovarajući na to, vještak navodi kako se radi o odvojenom potraživanju koje nije sadržano niti u jednom drugom dijelu tužbenog zahtjeva, odnosno ne odnosi se na razlike proizašle iz više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope odnosno zbog promjene tečaja. Naime, razlika manje obračunate glavnice proizlazi iz usporedbe glavnice koja je tužitelju bila u konverziji ponuđena u iznosu EUR prema novom otplatnom planu ponuđenog konvertiranog kredita koja se preostala glavnica kredita uspoređuje s preostalom glavnicom kakva bi bila da je za predmetni kredit primijenjen inicijalni otplatni plan, dakle otplatni plane bez promjene kamatne stope te da je na preostalu glavnicu takvog otplatnog plana primijenjen inicijalni tečaj koji je važio u vrijeme korištenja kredita. Dakle, ta razlika se odnosi na buduću obvezu po konvertiranom kreditu i ista postoji i u teoretskom slučaju da po predmetnom kreditu uopće nije bilo nikakvih uplata za cijelo razdoblje od korištenja do konverzije. Dakle, i ovaj dio potraživanja kao i potraživanje razlika pretplaćenih iznosa je posljedica primjena ništetnih ugovornih odredbi.

50. Tužitelj na iskaz vještaka nije imao primjedbi te je podneskom od 7. siječnja 2026. specificirao tužbene zahtjeve kao u izreci, a tuženik se ni nije posebno očitovao, a protivi se i kako specificiranim tužbenim zahtjevima.

51. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim te vještaka nije potrebno usmeno saslušavati, no, zbog pravnih pitanja, nalaz i mišljenje vještaka u ovoj parnici nije odlučan.

52. Naime, imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

53. Naime, među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).

54. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.

55. Pri tome ovaj su ne smatra da je vrlo upitno je li, u okolnostima u kojima je donesen ZID ZPK/15 i u kojima je vršna konverzija, potrošač stvarno bio slobodan u izboru (prihvatiti konverziju ili ne) te da je ta mogućnost za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna jer da mu je alternativa bila ostati u odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidljiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

56. Naime, potrošači koji nisu prihvatili konverziju mogli su svoja prava po osnovi ništetnih ugovorih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ostvarivati putem suda, kao što su mnogi i učinili, te se barem u tim slučajevima (u kojima nije došlo do konverzije) sudska praksa u bitnome ustalila. Nije na sudovima da saniraju eventualne loše posljedice odluka u pogledu ugovornih odnosa koje su sukladno zakonu donijele poslovno sposobne osobe, pa bile one i potrošači, a koje odluke ni same te osobe ne osporavaju ali nisu zadovoljne učincima koje su proizvele, pri čemu je druga ugovorna strana postupala po prisilnim zakonskim odredbama.

57. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

58. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

59. Što se pravnog interesa tiče, za kondemnatornih zahtjeva se on pretpostavlja budući da se bez takvog zahtjeva, zbog zabrane samopomoći, ne može ostvariti zaštita povrijeđenog prava. Za deklaratorni tužbeni zahtjev, pravni je interes procesna pretpostavka koju tužitelj u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a mora učiniti vjerojatnom. U konkretnom slučaju, tužitelj je, sukladno odredbi čl. 187. st. 3. ZPP-a, postavio prejudicijelni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te se u pogledu pravnog interesa izravno pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2686/2018. od 12. veljače 2019. zbog čega tužba u odnosu na ovaj zahtjev niti nije mogla biti odbačena. Kako što je navedeno, navedena je odluka prilično relativizirana rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2019. (donesenom, dakle tijekom trajanja ove parnice) ali i ta se odluka u pogledu pravnog interesa očituje prvenstveno "posebice kod kondemnatornih zahtjeva" uz zaključak da se u svakom slučaju "ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interese kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama ovog Zakona".

60. Tužitelj u ovoj parnici niti ne tvrdi da bi se nevaljanost osnovnog ugovora o kreditu temeljila ne nekom od takvih razloga niti tvrdi da konverzija ne bi bila provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.

61. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos 1/2019-36. navodi se i da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11. od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, okviru kolektivne sudske zaštite , odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.".

62. S obzirom na navedeno, ovaj sud i dalje smatra da tužitelj niti u ovoj parnici u biti ne bi imao pravni interes za prejudicijelni deklaratorni zahtjev, u vezi kojeg valja reći da ništetnost pobijanih odredbi proizlazi iz pravomoćnih presuda trgovačkih sudova iz postupka za kolektivnu zaštitu potrošača ali ga, s obzirom na obrazloženu neosnovanost kondemnatornih zahtjeva nije moguće usvojiti jer bi to bilo suprotno osnovnim svrhama deklaratorne pravne zaštite – otklanjanju neizvjesnosti i nesigurnosti prava, utvrđivanju sadržaja prava i pravnih odnosa te sprečavanju budućih povreda prava. Kako je na ovaj način došlo do koincidencije razloga za odbacivanje tužbe u odnosu na prejudicijelni deklaratorni tužbeni zahtjev i razloga za odbijanje tog tužbenog zahtjeva, valjalo je i taj tužbeni zahtjev odbiti budući da se radi o odluci kojom se pruža viši stupanj pravne zaštite.

63. Zbog svega navedenoga su tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti.

64. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tuženik i nakon ukidanje prethodne presude u cijelosti uspio u postupku.

65. Sukladno tome, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.

66. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

67. Tuženiku su od troškova određeno zatraženi troškovnikom, kao potrebni priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu te podnesaka od 13. svibnja 2020. i 1. rujna 2020. po tbr. 8/1 Tarife u visinama od po 100 bodova; sastava podnesaka od 6. studenoga 2019. i 6. prosinca 2020. po tbr. 8/4 Tarife u visinama od po 25 bodova (a ne po zatraženih 100 bodova); zastupanja na ročištu 24. rujna 2019. po tbr. 9/2 u visini od 50 bodova (a ne zatraženih 100 bodova) te zastupanja na ročištima 14. siječnja 2020., 16. veljače 2022. i 15. siječnja 2026. po tbr. 9/1 u visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 800 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 1.600,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 400,00 eura.

68. Tuženiku nisu priznati troškovi zastupanja na ročištima 30. listopada 2020. i 5. studenoga 2025. jer na njih nije ni pristupio te ročišta 11. prosinca 2025. jer ono nije ni održano (odgođeno je po suglasnoj prijedlogu stranaka), a nisu mu priznati ni troškovi sastava podneska od 18. kolovoza 2023. kojim obavještava sud da je jedan od punomoćnika tuženika preminuo budući da taj trošak ne može ići na teret tužitelj.

69. Sukladno navedenom, tužitelju je naloženo da tuženiku na ime naknade troškova plati ukupno 2.000,00 eura, a odbijen je preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 1.500,00 eura.

U Zlataru 30. siječnja 2026.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja Mariji Grbavac, odvjetnici iz Zagreba

2. punomoćniku tuženika Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Zagreba