Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-580/2025-66

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Davorinu Tamašu, odvjetniku iz Slatine, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz OD Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 15. prosinca 2025., održane u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 30. siječnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tuženik ADDIKO BANK d,d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kao pravni slijednik SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, povrijedio interese i prava tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, tako što je u Ugovoru o kreditu br.5140030242- 63000115802/2006, koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne, te je na takav način tuženik od tužitelja nezakonito naplatio iznos od 3.850,07 EUR-a / 29.008,36 kuna.

II Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tuženik, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, povrijedio interese i prava tužitelja, tako što je u Aneksu uz Ugovor o kreditu br: 5140030242-63000115802/2006, potvrđenom od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika Sandre Naumovske, Slatina, broj: OV- 4260/16, od 11.02.2016. god., koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne.

III Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.850,07 EUR-a / 29.008,36 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje teku:

- na iznos od 181,97 kuna/ 24,15 EUR-a od 02. 04. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna/ 24,15 EUR-a od 02. 05. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna/ 24,15 EUR-a od 02. 06. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 07. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 08. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 09. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 10. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 11. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 12. 2006.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 01. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 02. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 03. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 04. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 05. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 06. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 07. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 08. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 09. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 10. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 11. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 12. 2007.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 01. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 02. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 03. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 04. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 05. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 06. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 07. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 08. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 09. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 10. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 11. 2008.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 12. 2008. god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 01. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 02. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 03. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 04. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 05. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 06. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 07. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 08. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 09. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24.15 EUR-a od 02. 10. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 11. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 12. 2009.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 01. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 02. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 03. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 04. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 05. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 06. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 07. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 08. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 09. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 10. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 11. 2010.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 12. 2010.god., do isplate.

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 01. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 02. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 03. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 04. 2011,god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 05. 2011,god., do isplate,

- na iznos od 131,97 kuna /17,52 EUR-a od 02. 06. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 131,97 kuna /17,52 EUR-a od 02. 07. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 1.525,47 kuna /202,46 EUR-a od 02. 08. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 1.425,47 kuna /189,19 EUR-a od 02. 09. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 1.475,47 kuna /195,83 EUR-a od 02. 10. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 1.183,32 kuna /157,05 EUR-a od 02. 11. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 12. 2011.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 01. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 02. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 03. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 04. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02, 05. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 06. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 07. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 08. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 09. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 10. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 11. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 12. 2012.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24.15 EUR-a od 02. 01. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 02. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 03. 2013,god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24.15 EUR-a od 02. 04. 2013,god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 05. 2013,god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 06. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 07. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 08. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 09. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24.15 EUR-a od 02, 10. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 11. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 12. 2013.god., do isplate,

- na iznos od 181,97 kuna /24,15 EUR-a od 02. 01. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 02. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 03. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 04, 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 05. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 06. 2014.god,, do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 07. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 08. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 09. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 10. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 11. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 12. 2014.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 01. 2015.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 02. 2015.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 03. 2015.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 04. 2015.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 05. 2015.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 06. 2015.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 07. 2015.god., do isplate,

- na iznos od 377,53 kuna /50,10 EUR-a od 02. 09. 2015.god., do isplate."

IV Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115802/2006 od 14. veljače 2006. (u tužbi omaškom naveden pogrešan datum zaključenja ugovora 16. veljače 2006.). Navedenim Ugovorom pravni prednik tuženika je stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 78.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika na dan korištenja kredita, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se jednostranoj mijenjala odlukama Banke, te valutna klauzula. Dana 03.05.2016. stranke su sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115802/2006,, kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nakon realizacije predmetnog kredita Banka je višekratno vršila jednostrana povećavanja ugovorene kamatne stope te kamate po predmetnom kreditu obračunavao u CHF, a naplaćivao u kunskoj protuvrijednosti, a nakon sklapanja navedenog Aneksa obračunavao u EUR te naplaćivao u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je određena promjenjiva kamatna stopa, i kojom je tuženik za sebe ishodio pravo da kamatnu stopu mijenja jednostranom odlukom bez ikakvog pregovaranja, ništetna je i nedopuštena jer je protivna prisilnim propisima - Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015). Primjenjujući ovu ništetnu i nepoštenu odredbu tuženik je tijekom otplatnog razdoblja predmetnog kredita tužitelju obračunavao i naplaćivao kamate znatno veće od ugovorenih, dok će se točan iznos preplaćenih kamata utvrditi nakon provođenja financijsko - knjigovodstvenog vještačenja. Osim nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koju je tuženik jednostranom odlukom povećavao, tuženik je uglavio u predmetni ugovor u čl. 4. i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o CHF, koja je utvrđena odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17, a o ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je i Ustavni sud u svojoj odluci br. U- III-2521/2015, kao i u rješenju br. U-I-3685/2015, temeljem kojih je donijeta i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. Tako Ustavni sud navodi da stajališta Suda EU o tumačenju Direktive 93/13/EEZ, na koju su se pozivali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Presuda Suda EU navedena u osporenim odlukama odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvijete koji je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. U takvom slučaju na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli službenici banaka nisu objasnili potrošačima prirodu navedene klauzule i njihovo značenje, odnosno nisu im uopće, a kamoli na primjeren, jasan, razumljiv i nedvosmislen način objasnili značenje i posljedice ugovaranja te zaštitne klauzule, drugim riječima da potrošač bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što su predmetni ugovori bili „opterećeni" sa dva promjenjiva bina elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili, odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Citiranje iz dijela Rješenja Ustavnog suda U-I-3685/2015 i dr.: „Ustavni sud, prije svega primjećuje da nužnost posezanja za osporenom zakonskom mjerom konverzije na zahtjev potrošača CHF kredita proizlazi iz, s jedne strane, sistemskog nedostatka koji izvire iz manjkavosti pravnog okvira i opsega normativnog zahtjeva u materiju valutne klauzule, i s druge strane, regulatornog propusta. U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao, odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošača CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa... Temeljna funkcija i ratio legis (čl. 22. st. 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog održavanje ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprečavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja-money of payment) u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je, dakle, zaštitni a ne profitni, pa valutna klauzula ni kojem slučaju-s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koje rezultiraju aprecijacijom ugovora (valomrimetra-unit of account), a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja - ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika...". Kako tužitelj ne raspolaže kompletnom financijsko knjigovodstvenom dokumentacijom, jer su djelatnici tuženika „zavlačili" tužitelja očigledno pretpostavljajući da će isti podnijeti ovu tužbu protiv tuženika sukladno čl.186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku, tužitelj ne može točno odrediti visinu iznosa, međutim, visinu će odrediti nakon što tuženik dostavi sudu kompletnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko - knjigovodstveno vještačenje. Tužitelj ima saznanja na temelju raspoložive dokumentacije i nakon konzultacija sa financijsko - knjigovodstvenim stručnjakom da je obračunavanjem kamatne stope te mijenjanjem kamatne stope jednostranom odlukom, kao i uslijed primjene nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, došlo do pretplate od minimalno 25.000,00 kn. Slijedom navedenoga, tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se utvrditi da je tuženik, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d., Osijek, povrijedio interese i prava tužitelja, kao korisnika kredita, tako što je u Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115802/2006 i Aneksu uz Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115802/2006, koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne, te je na takav način tuženik od tužitelja nezakonito naplatio iznos od minimalno 25.000,00 kn, te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 25.000,00 ka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje na navedeni iznos teku od dana 10. lipnja 2019., kao dana podnošenja tužbe, sve u roku od 15 dana, i da tuženik tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno - financijsko vještačenje i dopunsko vještačenje, tužitelj je podneskom od 5. prosinca 2025. (list 399 - 403) specificirao konačni kondemnatorni tužbeni zahtjev, na način da temeljem iste činjenične i pravne osnove sada potražuje isplatu iznosa od ukupno 3.850,07 EUR-a / 29.008,36 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dosjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznos preplate pa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravnu osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku. Naime, iz tužbe proizlazi kako tužitelj kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom i vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima, i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Tužitelj je pravo, čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, tužitelj i tuženik sklopili su Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN- 102/2015, dalje ZIDZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditima denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tužen učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, tužitelj predlaže Naslovnom sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji ?, kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku je u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju parničnih strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Sudu se posebno skreće pozornost na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je rješenjem broj: U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. (NN-39/2017) potvrdio sukladnost istoga sa Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništena, prema navodima tužitelja. To bi, naime, značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpio štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u sladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu, a koji je sklopljen u skladu s prisilnim propisom pa ne može biti ništetan. Na navedenu okolnost, ali i okolnost da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, predlaže se provesti financijsko vještačenje. Tuženik ističe kako u predmetnom postupku nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku, iz razloga što tužitelj, kao korisnik kredita, raspolaže svim podacima za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Naime, u historijatu tužbe tužitelj traži da se tuženiku naloži dostava dokumentacije koju je tuženik redovito dostavljao tužitelju te kojom tužitelj raspolaže. Slijedom navedenog, predlaže se tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa te obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana.

4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu br. 5140030242- 63000115802/2006 od 14. veljače 2006. (list 42-54), Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115802/2006 od 3. svibnja 2016. (list 9-11), knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po vještakinji Đurđici Smrček-Barjaktar, stalnoj sudskoj vještakinji knjigovodstveno - financijske struke, čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 28. svibnja i 3. kolovoza 2020., dopunskim knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po istoj vještakinji, saslušanjem vještakinje te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115802/2006 od 14. veljače 2006., kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće na iznos od 78.000,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 18 godina i kamatnom stopom od 5,25 % godišnje, s tim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (čl. 3. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Ugovora). U čl. 4. st. 1. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i vezana uz određenu valutnu klauzulu, dok je u st. 2. istog članka određeno da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što stranke potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.

6. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, tadašnjeg naziva Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115802/2006 od 3. svibnja 2016., ovjeren od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika Sandre Naumovska, [adresa], broj OV-4260/16, od 11. svibnja 2016. (u tužbi i tužbenom zahtjevu omaškom naznačen datum ovjere 11.02.2016.), kojim je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja, kao korisnika kredita, regulirana konverzija predmetnog Ugovora o kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 2. st. 1. Aneksa konstatirano je da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 31.078,81 EUR te su ugovorne strane suglasno utvrdile da na dan 30. rujna 2015. nema preplate kredita, odnosno da preplata iznosi 0,00 kn. Nadalje, stranke su suglasno utvrdile da na dan 30. rujna 2015. postoji manjak u otplati kredita u iznosu od 3.419,04 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke, te da se utvrđeni iznos manjka može u prijelaznom razdoblju promijeniti, o čemu će Banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama Banke. Nadalje, ugovorne strane su iskazale suglasnost da se za utvrđeni iznos manjka od 3.419,04 EUR, kao i za iznos eventualno utvrđenog manjka u prijelaznom razdoblju, uveća preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po ovom Aneksu.

7. Sporno je da li je tuženik, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, povrijedio interese i prava tužitelja, kao korisnika kredita, na način da je u Ugovor o kreditu od 14. veljače 2006. i Aneksu uz Ugovor o kreditu od 3. svibnja 2016. koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, koja je tijekom postojanja ugovora mijenjana jednostranom odlukom Banke, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos, a ako je po kojem pravnom osnovu, da li je nastupila zastara utužene tražbine te da li je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, koja je ugovorena Aneksom uz Ugovor o kreditu od 3. svibnja 2016., provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15).

8. Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 242. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, dalje ZOO) određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem navedenog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkim sudom u Zagrezu, posl. broj P-1401/12, došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći iznova, i to od trenutka pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je prednik tužene povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.1. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.2. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020., zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

8.3. S obzirom da je navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., odnosno danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana presuda, te cijeneći da je ista presuda u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana prvostupanjska presuda, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja niti u odnosu na zahtjev za isplatu preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti u odnosu na zahtjev za isplatu preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, tj. od 13. lipnja 2014., odnosno od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja predmetne tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

9. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da je tuženik, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, povrijedio interese i prava tužitelja, kao korisnika kredita, tako što je u predmetnom Ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne.

10. Osnovanost ovog dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva temelji se na utvrđenju suda da su odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama banke te ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne. Radi se konkretno o odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Ugovora, u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koje se mijenjala jednostranim odlukama Banke, te o odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Ugovora, u dijelu gdje je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Banke važećem za CHF u odnosu na HRK na dan plaćanja.

11. Osnovanost ovog dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva proizlazi iz iskaza tužitelja. Naime, tužitelj je naveo da je u tadašnjoj Slavonskoj banci d.d., Poslovnici u [adresa], podnio zahtjev za zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu radi dobivanja kredita u iznosu od 78.000 CHF protuvrijednosti u kunama prema tečaju CHF, sada više ne zna da li po tečaju kreditora ili po tečaju HNB-a. Djelatnik banke s kojim je razgovarao u vezi zaključenja navedenog Ugovora o kreditu, čijeg imena se sada više ne sjeća, nije mu objasnio što konkretno znače odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, isto tako od strane banke, a nakon zaključenja ugovora, kada su mjesečni anuiteti počeli rasti, nije mu objašnjeno iz kojeg razloga je došlo do povećanja mjesečnih anuiteta, odnosno iz kojeg razloga su ti mjesečni anuiteti tako drastično povećani već nakon nekoliko mjeseci od zaključenja ugovora. Što se tiče sadržaja Ugovora o kreditu, naveo je da je Ugovor prije potpisivanja nakratko pročitao i s obzirom da su mu u tom trenutku uvjeti kredita bili povoljni, kako po iznosu ugovorenog kredita tako i po visini mjesečnih anuiteta, prema otplatnom planu koji mu je bio predočen i predan. Nadalje, niti od strane tadašnjeg javnog bilježnika u [adresa] Mate Krpačića, koji je ovjerio Ugovor o kreditu, nije mu objašnjeno što konkretno znači ugovorena devizna klauzula, niti kakav značaj ima odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, u banci su mu samo rekli da Ugovor o kreditu nakon što ga je potpisao mora odnijeti kod javnog bilježnika na ovjeru, što je učinio. Predmetni Ugovor o kreditu i dalje je u otplati i nakon zaključenog Aneksa o konverziji kredita s valutnom klauzulom u CHF u valutnu klauzulu s EUR-om, ugovor nakon konverzije redovno otplaćuje prema otplatnom planu. Točno da je 2016. godine sa prednikom tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. zaključio Aneks ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prilikom zaključenja Aneksa od strane banke nije mu objašnjeno, niti je bio upoznat s načinom na koji je banka izvršila konverziju, niti mu je od strane banke bio predočen kakav kontrolni izvještaj revizora ili sudskog vještaka o kontroli i ispravnosti izvršene konverzije, tako da u vrijeme zaključenja Aneksa ugovora nije imao saznanja, a niti je to mogao procijeniti, da li je konverzija pravilno izvršena, odnosno da li je novčani iznos koji je u Aneksu naznačen kao iznos koji banka priznaje kao preplata kredita pravilno obračunat. Unatoč tome, Aneks ugovora je potpisao jer je u to vrijeme bio u takvoj financijskoj situaciji da je Aneks morao potpisati, a i nema nikakvih stručnih znanja temeljem kojih je mogao procijeniti da li je konverzija pravilno obračunata. Nakon zaključenja Aneksa ugovora mjesečni anuitet je čak i povećan u odnosu na mjesečni anuitet koji je bio prije konverzije. U slučaju da je znao da će mjesečni anuitet po Ugovoru o kreditu biti tako visok zbog promjenjive kamatne stope i kretanja tečaja valute CHF, zasigurno takav ugovor ne bi potpisao. Ostvareni kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu iskoristio je za kupnju kombi vozila za vlastite potrebe i za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi. Na pitanje da li je pokušavao od djelatnika banke tražiti objašnjenja uvjeta kreditiranja vezanih za deviznu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, iskazao je da je, nakon što je došlo do povećanja mjesečnih anuiteta, odlazio do banke i djelatnike banke pitao zašto je došlo do takvog povećanja mjesečnih anuiteta, da bi od njih dobio odgovor da se tečaj CHF poveća, odnosno doslovno su mu rekli "švicarac je povećan". Prilikom sklapanja Ugovora i tijekom razgovora prije sklapanja nije pokušao zatražiti dodatno objašnjenje navedenih odredbi ugovora, njemu je samo bilo bitno da ostvari kredit kojeg je imao namjeru dobiti te visina mjesečnih anuiteta.

11.1. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama tužitelj, kao potrošač, i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor, nisu pojedinačno pregovarali niti je pravni prednik tuženika u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim pokazateljima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na opisani način pravni prednik tuženika postupio je suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF i promjenjiva kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, čini nepoštenim i stoga ništetnim.

11.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv pravnog tuženika, tadašnjeg naziva Hypo Alpe-Bank d.d., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/13), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09). Vrhovni sud RH svojim odlukama posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je 25. travnja 2005., odnosno upravo tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbijena je revizija banaka i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijena revizija banaka i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

11.3. S obzirom da se radi o presudi koja je donesena u kolektivnom sporu, ista je u smislu odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti, utvrđeno je da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika, ništetne. Naime, odredbom čl. 502. a st. 1. ZPP određeno je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.4. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Sud je kao neosnovan odbio dio deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tuženik, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, povrijedio interese i prava tužitelja tako što je u Aneksu Ugovora koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne. Naime, u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelj u tužbi nije naveo činjenice na temelju kojih zasniva ovaj dio tužbenog zahtjeva, niti je tijekom postupka radi utvrđenja relevantnih činjenica predložio dokaze. Na taj način tužitelj je postupio suprotno odredbi čl. 7. st. 1. ZPP, kojom je određeno da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Slijedom toga, sud je o navedenom dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, na način da smatra da je u navedenom dijelu postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Unatoč utvrđenju da su citirane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke ništetne, sud je specificirani i konačno uređeni kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

13.1. Naime, u oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, Vrhovni sud RH navodi slijedeće: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN- 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak ili aneks ugovora, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15), imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

13.2. Prema odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15 banke su za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije (utvrđene u čl. 19. c ZIDZPK/15) te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. Prema odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, kojom je propisano da je banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZIDZPK/15, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZIDZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19. e ZIDZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

13.3. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem, broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 s Ustavom Republike Hrvatske, jer je utvrdio da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.“.

13.4. Citirane odredbe ZIDZPK/15 nisu u suprotnosti niti sa čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o uspostavljaju ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana te da se odredbama navedenog Zakona izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR u pravima i obvezama ugovornih strana, na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo. Naime, Sud Europske unije u svim presudama, koje se odnose na zaštitu potrošača, u bitnom naglašava da "… čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud.". Sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu broj br. 3209059753 od 4. siječnja 2016., kojim je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15, tužitelj je konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu. Da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15 proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja, u kojem je potvrđeno da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo sve uplate tužitelja izvršene na partiju kredita.

13.5. Primjenom citiranih odredbi ZIDZPK/15 banke, kao vjerovnici, bile su dužne prilikom izračuna obveze potrošača uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Potrošači su mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari kredit s valutnom klauzulom u CHF denominiran u kunama. Sklapanjem navedenog Aneksa Ugovoru izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u skladu s odredbama ZIDZPK/15, čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, a time i pravni učinci ništetnih odredbi. Aneks Ugovora kojim je provedena konverzija predstavlja pravnu osnovu sukladno zakonskim uvjetima koji sadrže opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih, iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope i devizne klauzule sadržane u anuitetima, radi čega Aneks Ugovora sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze po ugovorenom Aneksu, slijedom čega tužbeni zahtjev za isplatom temeljem stjecanja bez osnove u ovom slučaju ne može biti osnovan. Naime, zaključenjem Aneksa Ugovora više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su ugovorne strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva, odnosno ništetnost ugovornih odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli. U suprotnom bi tužitelj imao pravo i na konverziju i na povrat preplaćenih svota, dok bi tuženiku neosnovano bila nametnuta dvostruka obveza.

14. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa Ugovora stranke su iznova, počevši od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, te su se na taj način prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZIDZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja, kao potrošača, tako i tuženika (banke), kao trgovca. Učinak konverzije prema odredbama ZIDZPK/15 djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao bez postojanja nepoštenih ugovornih odredbi. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi, i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Tražbina korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, koji je s kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena je budući da su uplate izvršene po toj osnovi uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala. Za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog dodatka, odnosno aneksa, kreditor nije vezan jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama dodataka, odnosno aneksa, kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR.

14.1. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u svojim odlukama br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022. i br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

14.1.1. Naime, u odluci br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022. Vrhovni sud navodi

„ … primjena propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15“, te „…tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.“.

14.1.2. U odluci br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. Vrhovni sud RH navodi: "U odredbama članaka 19.d. i 19.e ZIDZPK/15 je propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe . Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca“, te „ … zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena je ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštita legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. Revizijski sud ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, a koja je imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, a koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Drugim riječima potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).".

15. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu od 3. svibnja 2016., kojim je regulirana konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, stranke iznova, počevši od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, te se na taj način prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZIDZPK/15, utvrđeno je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu od tuženika zahtijevati isplatu utuženog iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je kondemnatorni tužbeni zahtjev, specificiran i konačno uređen u podnesku tužitelja od 5. prosinca 2025., sud u cijelosti odbio kao neosnovan te presudio kao u st. III izreke.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, temeljem koje je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, cijeneći da je tužitelj uspio sa deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti spornih odredi predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženik u cijelosti uspio u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom, čime su stranke u parnici djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Slatini, 30. siječnja 2026.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Davorin Tamaš, odvjetnik iz Slatine - punomoćnik tužitelja.

2. OD Kožul & Petrinović iz Zagreba - punomoćnik tuženika.