REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1082/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice NĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Hrvoje Kalauz, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d. d. OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuju su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu broj 24020006-1031262160 /51400607-5103254680 sklopljen 21. studenoga 2006. između tužiteljice NĐ OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB 23057039320, u dijelu u kojem se navodi:

„NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900 (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn (dvjesto HRK) , obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II./ Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB 23057039320 isplatiti tužiteljici NĐ OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 559,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. studenog 2006. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB 23057039320 naknaditi tužiteljici NĐ OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 428,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o kreditu broj 24020006 1031262160 /51400607-5103254680 zaključenom 21. studenoga 2006. između tužiteljice NĐ (ranije JĐ) kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao kreditora te solemniziranom kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem OU-1509/06., tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 101.171,25 CHF, obračunat prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

1.2 Nije sporno nadalje niti da je:

- odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora određeno plaćanje naknade od 0,900% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, koja se naplaćuje prilikom plasmana odnosno isplate kredita te

- da je na temelju citirane odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu tuženik 24. studenog 2006. po osnovi tzv. ulazne naknade za obradu kredita iznos kredita isplaćenog tužiteljici umanjio za 559,57 EUR.

1.3 Na temelju između stranaka nespornih činjenica izloženih pod točkama 1. i 1.2 ovog obrazloženja, tužiteljica postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude. Naposljetku tužiteljica potražuje naknadu troška parničnog postupka.

1.4 Tužiteljica tvrdi da je je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti, citiran pod točkom I./ izreke ove presude, tužiteljica obrazlaže navodeći da je spornu odredbu o troškovima naknade obrade zahtjeva i administracije kredita, kao i o njihovoj visini tuženik unio na unaprijed pripremljenom formuliranom obrascu, bez da su stranke o istoj odredbi pojedinačno pregovarale, protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što ima za posljedicu ništetnost te odredbe. Tužiteljica ističe da iz Ugovora, kao niti iz otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužiteljica snosila u cijelosti), budući da je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih ugovora o kreditu na istom obrascu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Tužiteljica zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije jasna, ni određena, niti odrediva. Stoga tužiteljica smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja, pa stoga postavlja tužbeni zahtjev za isplatu citiran pod točkom II./ izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe da je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača. U pogledu tužiteljičine tvrdnje da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, tuženik navodi da tužiteljica svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 0,9 % od iznosa kredita, stoga je tužiteljici, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik tvrdi da je njegovo postupanje prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te da nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužiteljici prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koja jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, NĐG, korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik korisniku kredita na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužiteljici je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Naime, u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita je bio dostupan i prezentirana Posebna ponuda za kupce stanova u izgradnji Nivogradnje d.o.o. -projekt stambene izgradnje „Ris“, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U navedenoj ponudi vidljivo je da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini 1%, no u konkretnom predmetu primijenjena je povoljnija visina naknade od 0,9% iz Posebne ponude. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 0,9% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se naknadom za obradu kredita pokrivali sljedeći operativni i materijalni troškovi: operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.); materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podatka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.); troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), kao i povezani regulatorni troškovi. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, tuženik je kao banka naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade za obradu kredita. U prilog svojih tvrdnji tuženik dostavlja interni dokument za razdoblje od 2004. do 2011. koji sadrži popis aktivnosti kao i izmjereno utrošeno efektivno vrijeme za svaku aktivnost u procesu odobrenja jednog kredita. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, a koji uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja predmeta (do kojeg dolazi nakon isplate kredita), odnosno utrošak vremena po pojedinoj vrsti kredita (gotovinski krediti, krediti osigurani hipotekom i stambeni krediti). Zaključak je da je najmanji utrošak ljudskog rada, a samim time i trošak ljudskog rada za gotovinske kredite, a najveći za stambene kredite. Kako bi se proces gotovinskog kredita odvio u potpunosti, od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja spisa, ljudski rad kod tuženika po jednom realiziranom gotovinskom kreditu traje 369 minuta odnosno malo više od 6 sati efektivnog ljudskog rada odnosno 652 minuta ili malo više od 11 sati efektivnog ljudskog rada za realizaciju stambenog kredita. Shodno tome, postoji i značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi članka 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,9% od visine predmetnog kredita u iznosu od 559,57 EUR. Svakako treba istaknuti da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Tuženik ukazuje na odluku Suda EU posl. br. C-621/17 te navodi da iz te odluke proizlazi da ugovorna odredba o naknadi koja ne omogućuje da se nedvojbeno utvrdi koje konkretne usluge se pružaju u zamjenu za te troškove načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Tuženik ističe i da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne zabranjuje ni Zakon o zaštiti potrošača, niti tada važeći Zakon o bankama, kao niti Zakon o kreditnim institucijama i Zakon o potrošačkom kreditiranju. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare, protivi se zatraženom tijeku zatezne kamate od dana plaćanja naknade te slijedom svega izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti i potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedokinje NĐG, zaposlenice tuženika, no nakon saslušanja tužiteljice stranke su predložile zaključiti glavnu raspravu; dakle, tuženik je od ovog dokaznog prijedloga odustao.

4. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

5. Između stranaka je sporno je li ništetne ugovorne odredbe citirane pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da su navedene odredbe ništetne, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario te je naposljetku sporan i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

6. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 21. studenog 2006. utvrđeno je, a što između stranaka nije niti sporno, da je odredbom čl. 10. toga Ugovora određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,900 (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

7. Tužiteljica je iskazala da joj je kredit bio potreban radi kupnje stana, da je stambenu zgradu gradila firma NIVONEKRETNINE d.o.o., koja je imala dogovor s tuženikom, tako da su kupci kojima je trebao kredit za kupnju stana mogli isključivo kod tuženika podići stambeni kredit. Nadalje je tužiteljica iskazala da je otišla u banku, gdje ju je dočekao osobni bankar, da su provjerili njezinu kreditnu sposobnost, zaključili da je kreditno sposobna i potom je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu ''u švicarcima'', koji još uvijek vraća; s tuženikom nije pregovarala niti o jednoj odredbi kredita, pa tako niti o predmetnoj ulaznoj naknadi, jer to nije bilo moguće, ugovor je dobila u banci unaprijed sastavljen i takvoga ga je potpisala. Prema daljnjem iskazu tužiteljice, ona je pročitala ugovor o kreditu, a o posebnoj ponudi prema ugovoru zaključenom između NIVONEKRETNINE d.o.o. i tuženika nije joj ništa poznato, već je ugovor o kreditu zaključila s tuženikom jer su je u trgovačko društvu koje je gradilo stambenu zgradu uputili na podizanje kredita kod tuženika jer da oni s njima imaju ugovor. U pogledu sporne odredbe o tzv. ''ulaznoj naknadi'', tužiteljica je iskazala da nije znala na što se točno ulazna naknada odnosi, odnosno da je ona u banci pitala sve što joj je bilo nejasno, no da se fokusirala na bitno, a to je bilo hoće li biti u mogućnosti predmetni kredit vratiti, hoće li imati posao, hoće li biti bolesna te da se bavila takvim pitanjima - vezano uz iznos i uvjete vraćanja. U ugovoru je bilo puno odredbi, no ona se koncentrirala na ove vezano uz obvezu vraćanja. Naposljetku je tužiteljica navela da je ''cijeloj situaciji'' prišla u dobroj vjeri te da nije očekivala nikakav iznenađujući scenarij, kakav je uslijedio s takvim kreditima ''u švicarcima''.

7.1 Tužiteljica je nadalje iskazala da je na fakultetu učila ''financije'', no da je jedno teorija, a drugo praksa, da je u vrijeme kada je zaključila predmetni ugovor o kreditu bila zaposlena u osiguravajućoj kući te da je o bankarstvu i o kreditima znala vrlo malo. Stan je koristila isključivo za stanovanje, nikada se nije bavila nikakvim poduzetništvom, a danas je zaposlena kao njegovateljica starijih osoba u Švicarskoj.

8. Ovaj sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, pa stoga ovaj sud tužiteljičin iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (čl. 2.Ugovora), da je namjena kredita stambeni kredit za kupovinu nekretnine, i to za kupnju stana u skladu s ugovorom banke (tuženika) i založnog dužnika Nivonekretnine d.o.o. (čl. 3. Ugovora)

9. Prihvaćanjem tužiteljičinog gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza utvrđeno je da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornoj odredbi čl. 10. toga Ugovora (kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ''ulazne'' naknade prilikom ''isplate plasmana'', dakle isplate iznosa kredita tužiteljici). Naime, čitanjem, odnosno pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužiteljice, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika. Navedeno logično proizlazi i iz činjenice da je namjena kredita stambeni kredit u skladu s Ugovorom o poslovnoj suradnji zaključenom između tuženika i NIVONEKRETNINA d.o.o., a nije sporno da tužiteljica nije bila ugovorna stranka toga ugovora. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP), a što tuženik i ne osporava.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužiteljica ne raspolaže znanjem o financijama koje bi je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu dovelo u ravnopravnu poziciju s tuženikom (tužiteljica je iskazala da je na fakultetu učila o financijama, no da se teorija razlikuje od prakse te da o bankarstvu i kreditima zna vrlo malo). Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključila u svrhe koje su bile namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporne odredbe Ugovora o kreditu na temelju kojih je tuženik tužiteljici naplatio tzv. ''ulaznu naknadu'' na temelju odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl.10. predmetnog Ugovora točno navedena visina, odnosno parametar (0,9% od iznosa kredita) izračuna jednokratne naknade znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati.

12. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP).

13. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbi o naknadama (točka 11. ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom zaključila kao potrošač (točka 10. ovog obrazloženja) te da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj, pa tako niti o (djelomično) spornoj odredbi čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu (točka 9. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 81.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1 Nije sporno da je tuženik 24. studenog 2006., na temelju odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu, tužiteljici naplatio iznos od 559,57 EUR. Tuženik i tijekom ovog postupka samo općenito navodi koje troškove tuženik ima u svojem redovitom poslovanju, a pritom ne navodi radi podmirenja kojih konkretnih troškova prouzročenih jednostavnom bankarskom operacijom isplate kreditnog iznosa je tužiteljici naplatio iznos od 559,57 EUR, niti takve svoje tvrdnje tuženik dokazuje. Isto tako, tuženik prije zaključenja ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao zašto je naknada izračunata te od tužiteljice naplaćena upravo prema parametru koji je tuženik jednostrano nametnuo, a načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužiteljici dovoljno informacija na temelju kojih ona može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. Nadalje, između stranaka je ugovorena obveza tužiteljice plaćati tuženiku mjesečni anuitet koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 511,03 CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu), pa imajući u vidu prethodno izloženo u pogledu činjenice da je tuženik prilikom zaključenja ugovora transparentno postupao samo formalno, no ne i sadržajno, kao i imajući u vidu odnos između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa naplaćene tzv. ''ulazne naknade'', ovaj sud zaključuje da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužiteljici nametnuo plaćanje iznosa od 559,57 EUR, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužiteljice te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje) te ostaje nejasno koji svoj bilo operativni, bilo trošak koje druge vrste je na taj način tuženik podmirio.

13.2 Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u njezinom pobijanom dijelu nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Nije sporno da je tužiteljici na temelju ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu od 24. studenog 2006. tuženik naplatio iznos od 559,57 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio djelomočno ništetnu odredbu čl. 10. toga Ugovora.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena djelomična ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kao što je to navedeno pod točkom I./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 50 bodova prema Tbr. /1 OT te za sastavljanje podneska od 28.04.2025. - 50 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 24.09.2025. 50 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 150 bodova, odnosno 300,00 EUR te uvećano za PDV 375,00 EUR. Nadalje joj je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od ukupno 53,08 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 428,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 30. siječnja 2026.

Sutkinja:

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP.

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na tužbu i na presudu, prema osnovici od 559,57 EUR (pristojba iznose po 26,54 EUR)

2. Tuženiku po pun.