REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1356/2025-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OA, OIB [osobni identifikacijski broj], **.**.2001., [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. studenoga 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 98179/05 od 14.12.2005. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženog, a koja:
- u čl. 5. toč.3. glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.”
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 855,90 Eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na iznos od 295,90 EUR, počev od 25.2.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.974,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 30. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je sa tuženim sklopio Ugovor o kreditu broj 98179/05 od 14.12.2005., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od92.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita.
2. Odredbom čl.5. toč.3. predmetnog Ugovora tuženi je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita.
3. Tužitelju je naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana23.12.2005., u iznosu od 2.229,52 kn, protuvrijednost po službenom tečaju HRK – EUR u iznosu od 295,90 Eur.
4. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno,jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu.
5. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.
6. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
7. Nadalje, tuženi je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos,umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu.
8. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.
9. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca I potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita.
10. Slijedom navedenog tužitelj je podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev kako je to specificirao u podnesku od 10.7.2025.
11. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je dana 5. ožujka 2025. g., uz poziv na podnošenje odgovora na tužbu, primio tužbu kojom tužitelj postavlja sljedeće tužbene zahtjeve (TZ):
12. u TZ. I. da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 0,5 % od iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora,
13. naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 295,90 EUR na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od datuma u tužbi do isplate
14. naloži tuženiku platiti tužiteljima trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od datuma u tužbi do isplate.
15. Tuženik osporava osnovu i visinu svih tužbenih zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije sve tužbene zahtjeve iz niže prikazanih razloga.
16. Kratki opis činjeničnog stanja
17. Tužitelj je dana 14. prosinca 2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 98179/05 s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u valuti CHF (u tekstu: „Ugovor o kreditu“).
18. Određenje VPS-a i visine troškova postupka (utvrđenje ništetnosti predstavlja deklaratorni preambul zahtjevima za isplatu)
19. Tužitelj je svoje tužbene zahtjeve postavio na način da svakom novčanom zahtjevu za isplatu prethodni deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti (deklaratorni preambul).
20. Tuženik podnosi prigovor protiv tako postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP-a. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu.
21. Posljedično se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjev na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula).
22. Ovakvo stajalište je potvrđeno u Presudi i Rješenju VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca2021. godine koje navodi: „12.2. U odnosu na nenovčani protutužbeni zahtjev (na utvrđenje) tuženik nije odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), niti je tužitelj tražio od suda da u odnosu na taj dio protutužbenog zahtjeva tuženik odredi VPS, ili da ga odredi sud, sukladno odredbi čl. 4. st. 4.ZPP-a, no neovisno o tome kako zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu taj se zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 84.000,00 EUR u kunama.“(Presuda i Rješenje VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca 2021. godine)
23. Stoga, VPS treba odrediti prema kondemnatornom zahtjevu koji iznosi 295,90 EUR.
24. Slijedom navedenoga, tuženik prigovora visini VPS-a te smatra da je VPS u ovom postupku suviše visoko određen.
25. Nedostatak aktivne legitimacije tužitelja
26. Tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga,u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja,tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio.
27. Tužitelj nije potrošač. Stoga se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. Za tražbine stjecanja bez osnove iz ne- potrošačkih ugovora
28. Tuženik ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje.
29. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
30. Također, budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu.
31. Tužitelj je uplatu izvršio 23. prosinca 2005. g., a tužbu je podnio 25. veljače 2025. g.,odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom.
32. Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. čiji relevantni dio citiramo niže: „6. Međutim, prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio povrat preplaćenog iznosa ugovornih kamata (kojeg je isplatio tuženiku prema višoj stopi ugovorne kamate od one koja je određena/odrediva člankom 3. Ugovora), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalnopravni prigovor zastare tog potraživanja. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužiteljevo potraživanje restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima započinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. (nakojeg se i tužitelj pozivao na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2020.; str. 167. i 178. spisa) i poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pa stoga budući da je ništetnost odredbe članka 6. Ugovora utvrđena (tek) predmetnom prvostupanjskom presudom, to prema ocjeni prvostupanjskog suda zastara nije nastupila. Međutim, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno.
33. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima –„Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno)pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dok se pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
34. Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.).
35. Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno.
36. Nadalje, premda je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka(i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima) može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.
37. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno)ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).
38. Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispita o ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.
39. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214.stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.
40. Pri tome, ovaj sud napominje da takvim tumačenjem instituta zastare u ovom predmetu nije došlo do povrede prava tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze u smislu članka 215. stavka 1.Zakona o obveznim odnosima odmah nakon što je tuženiku isplatio svaki pojedini iznos ugovorne kamate koji je viši od onog ugovorenog člankom 3. Ugovora o kreditu broj sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Naime, kao što to tuženik osnovano ističe u žalbi(ali i tijekom prvostupanjskog postupka), tužiteljeva uprava je dužna voditi poslove društva tužitelja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu članka 430. u vezi članka252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a što između ostalog znači da je tužiteljeva uprava mogla (barem) odmah nakon svake tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope zatražiti od tuženika objašnjenje razloga zbog kojih je tuženik povećao stopu ugovorne kamate te koristiti pravne institute koje tužitelju kao ugovornoj strani stoje na raspolaganju – tako je na primjer, tužitelj sukladno odredbi članka 347. stavka 1. točke 6. Ovršnog zakona mogao zatražiti od suda da privremenom mjerom zabrani protivniku osiguranja-tuženiku da poduzima radnje jednostranog povećanja ugovorne kamate iz članka 6. Ugovora kojima bi se nanijela šteta predlagatelju osiguranja-tužitelju kao i da prema članku 347. stavku 2. Ovršnog zakona sud privremenom mjerom uredi sporni odnos između strankama tako da tužitelj do okončanja postupka radi opravdanja te mjere (na primjer, postupka vođenom povodom deklaratorne tužbe za ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora ili za ništetnost odluke tuženika o povećanju stope ugovorne kamate) plaća ugovornu kamatu u visini ugovorenoj člankom 3.Ugovora.
41. Osim toga, upravo zato što je tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu trebao u ispunjavanju svoje obveze postupati barem s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno članku 10. stavku1. Zakona o obveznim odnosima (premda ovaj sud smatra da je trebao postupati i s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. istog Zakona), tužitelj je prilikom svakog pojedinačnog plaćanja ugovorne kamate po stopi višoj od one iz članka 3. Ugovora morao znati da to plaća temeljem tuženikove jednostrane promjene stope ugovorne kamate, a što je protivno prisilnim propisima. Upravo zbog navedenog, tužitelj je prilikom svakog pojedinog plaćanja morao znati da plaća ugovornu kamatu po stopi višoj od one ugovorene člankom 3.Ugovora pa je stoga najkasnije slijedećeg dana nakon dana obavljene uplate mogao zahtijevati vraćanje preplaćenog iznosa ugovorne kamate. Slijedom navedenog, budući da sukladno članku 215. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok za povratom svakog tog višeg iznosa ugovorne kamate započinje teći prvog dana poslije dana kad je tužitelj kao vjerovnik mogao zatražiti povrat više uplaćene ugovorne kamate, a koji je (petogodišnji) rok protekao znatno prije pokretanja ovog spora 14. ožujka 2022., to je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Zbog toga, kao i zato što je tuženik još u odgovoru na tužbu sukladno odredbi članka 214. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima istaknuo materijalno pravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, to je neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 28.034,53 EUR / 211.226,14 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
42. Podredno, premda to nije od utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada tužiteljevo potraživanje ne bi bilo zastarjelo, tužitelj ne bi mogao potraživati zatezne kamate koje na pojedinačna potraživanja teku od dospijeća do isplate prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava,nego prema stopi propisanoj za ostala potraživanja. Naime, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen između stranaka trgovački ugovor u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (jer je sklopljen između trgovaca i jer je sklopljen u obavljaju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne stranke-tuženika), tužiteljevo potraživanje u ovom sporu se ne temelji na tom ugovoru nego (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) na stjecanju bez osnove budući da je tuženik naplatio ugovorne kamate bez valjane pravne osnove, to jestna temelju ništetne odredbe članka 6. Ugovora (i svojih odluka o promjenama stope ugovorne kamate).
43. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.“(Presuda VTS-a od Pž- 2637/2023 od 9. travnja 2024. g.)
44. Stoga, budući da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, predmetnu tužbu treba odbiti iz svih gore navedenih razloga.
45. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznanaknada) nije ništetna
46. Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 5. toč. 3. Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“) koja ima sljedeći sadržaj:
-
„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0.50 % (slovima:nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“
47. Prvo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.
48. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba:
-
uočljiva u samom Ugovoru o kreditu,
-
pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva,
-
sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji.
49. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP- a.
50. Drugo, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta: (i) da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (ii) da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i
poštenja,
(iii) da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
51. Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi:
-
da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,
-
zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva,
-
okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“.
52. Treće, tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna.
53. Stoga, tužiteljev zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnost Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti.
54. Zaključak i prijedlog
55. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku niže zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje.
56. Tuženik ovime, ujedno, upućuje zamolbu sudu da mu prije zaključenja prethodnog postupka,dozvoli podnijeti sudu i tužitelju pisani podnesak kojim će se dodatno očitovati na tužiteljeve navode i po potrebi dostaviti relevantne materijalne dokaze koje zbog iznimno velikog broja zahtjeva i tužbi koje je zaprimio u vrlo kratkom periodu nije mogao pribaviti iz arhive i u dodijeljenom mu roku za podnošenje odgovora na tužbu dostaviti sudu. Također, tuženik upućuje zamolbu sudu da mu u fazi glavne rasprave dozvoli podnošenje barem jednog pisanog podneska kojim će se očitovati na nalaz i mišljenje vještaka i eventualni podnesak tužitelja.
57. Tuženik se protivi uglavničenju zakonskih zateznih kamata na utuženo glavnično potraživanje i njihovom obračunu u apsolutnom iznosu kao glavne tražbine, budući da je takav prijedlog tužitelja nezakonit i protivan sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
58. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr 2006/15-2 od dana 28. studenog 2017. godine zauzima sljedeći stav: „Zatezne kamate imaju obilježja akcesornosti. One nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz odredbe čl. 160. st. 2. ZOO. Tek nakon podmirenja (prestanka) glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju u apsolutnom iznosu, kao glavna tražbina, radi njihove isplate, a tada se može podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO).
59. Naime. prema odredbi čl. 31. ZOO na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
60. Obveza plaćanja zateznih kamata predstavlja posljedicu dužnikovog zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze. U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je da glavna tražbina nije podmirena. U situaciji kad glavna novčana obveza nije izvršena i glavna tražbina još postoji, zatezne kamate nisu se mogle osamostaliti, pa su valjano sudovi zaključili kako se zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu mogu zahtijevati tek nakon prestanka glavne tražbine.
61. Vjerovnik ne može uglavničiti dospjele zatezne kamate i kapitalizirati ih zahtijevajući kamate na te kamate, dok još postoji neplaćena glavnica iz koje su te kamate potekle. Stoga je pravilno odbijen zahtjev za isplatu 5.936.828,19 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. rujna 2012. pa do isplate.
62. Osim što je uglavničenje kamate na način na koji to predlaže tužitelj nezakonito, također je i matematički netočno i nelogično.
63. Naime, u konkretnom slučaju, na prvotno utuženi glavnični iznos od 295,90 EUR bi u određenom periodu, primjerice protekom godine dana od podnošenja tužbe, dospjele na naplatu zakonske zatezne kamate u visini od 18,20 EUR.
64. S druge strane, na ovako neosnovano uvećan iznos glavnice od 855,90 EUR, u istom periodu i vezano uz isti predmet spora bi dospjele na naplatu zakonske zatezne kamate od čak 52,64 EUR, odnosno u gotovo trostruko većem iznosu od onog koji bi sukladno zakonu pripadao tužitelju.
65. S obzirom na navedeno, jasno je da ono što predlaže tužitelj nije kakvo tehničko usklađenje tužbenog zahtjeva, već predstavlja preinaku tužbe, i to takvu preinaku koja nema uporište ni u činjeničnom stanju, ni u zakonskim odredbama ili sudskoj praksi.
66. Slijedom navedenog, tuženik se protivi tužiteljevoj preinaci tužbe, a u slučaju da sud dopusti preinaku, tuženik predlaže tužbeni zahtjev za cijeli uvećani iznos iz svih navedenih razloga presudom odbiti.
67. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušan je tužitelj.
68. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.
69. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.
70. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.
71. Tuženik se protivio i postavljenoj vrijednosti predmeta spora.
72. Glede visine vrijednosti predmeta spora valja napomenuti da je tužitelj u svojoj tužbi postavio kondemnatorni i deklaratorni tužbeni zahtjev, stoga je VPS u visini 1.623,00 EUR postavljen sukladno odredbi čl. 37. Zakona o parničnom postupku.
73. Glede protivljenja preinaci odnosno povišenju tužbenog zahtjeva tuženika, valja napomenuti da se radi o specifikaciji tužbenog zahtjeva, odnosno tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove potražuje viši iznos nego li je to postavio u prvotnom tužbenom zahtjevu. Po odredbi čl. 191. st. 2. takvoj preinaci tuženik se ne može protiviti.
74. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja.
75. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu s tuženom sklopio u svrhu rješavanja stambenog pitanja, konkretno kupovanja stana za stanovanje. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo posebno pregovaranja oko uvjeta kredita i ugovornih odredbi. Ugovor je sastavljala banka. Prije potpisivanja ugovora on ga je pročitao. Uočio je i odredbu koja se odnosi na naknadu obrade kredita, nije posebno tražio objašnjenja na što se odnosi ta naknada, smatrao je da mora ispuniti svoje obveze prema odredbama ugovora ukoliko želi ostvariti kredit. Niti mu je djelatnik banke posebno objašnjavao na što se odnosi ta naknada. Nije smatrao da može utjecati na sadržaj ugovora, prvenstveno ponuđen mu je ugovor u CHF kao najpovoljnija opcija, stoga je i pristao na uvjete koji su bili propisani ugovorom. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo. Od banke mu nije predočen nikakav troškovnik obrade kredita. Već je ranije sklapao ugovor o kreditu za kupnju automobila, ali ni tada nije posebno pregovarao sa bankom, niti je bio upozoren na obvezu plaćanja bilo kakvih naknada. Nije se kod ostalih banaka interesirao za ugovor o kreditu, obzirom je kod ove banke dobio predočen ugovor koji mu je prezentiran kao najpovoljniji, i vjerovao je banci i smatrao da je to doista najpovoljniji ugovor, stoga se nije raspitivao u drugim bankama. Cjelokupni iznos kredita utrošen je na kupnju stana. Za vrijeme otplate kredita živio je u tom stanu.
76. Nakon saslušanja tužitelja evidentno je da je tužitelj ugovor o kreditu sa bankom sklopio isključivo radi kupnje stana u kojem je stanovao, odnosno za svoje privatne potrebe, stoga je nesporna aktivna legitimacija tužitelja u ovom postupku. Jednako tako je evidentno i razvidno iz saslušanja tužitelja da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo o uvjetima sklapanja kredita. Ugovor u CHF predočen mu je kao najpovoljniji ugovor u tom trenutku i obzirom na navedeno nije se kod ostalih banaka raspitivao o ugovorima o kreditu za kupnju stana i vjerovao je banci. Međutim, prilikom sklapanja ugovora banka nije pojasnila tužitelju na što se odnose troškovi obrade kredita, niti što konkretno ulazi u te troškove, ali je bio obvezan platiti navedeni trošak kako bi ostvario novac koji mu je bio potreban za kupnju stana za stanovanje. Takvim postupanjem prilikom sklapanja ugovora tužitelj je doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao financijsku instituciju, dok on osobno nije imao dovoljno znanja o financijskom poslovanju. Na taj način banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke i takvim načinom sklapanja ugovora postupila je protivno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).
77. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.
78. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.
79. Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva valja napomenuti da u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
80. Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.
81. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
82. Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.
83. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo! 84. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.
85. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.
86. Tužitelj je podmirio administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.
87. U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj se tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu.
88. Posebno, nakon saslušanja tužitelja sud je zaključio da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.
89. Jasno je iz provedenog saslušanja, da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.
90. Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.
91. U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosio tužitelj, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena.
92. Tužitelj je platio ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.
93. Činjenica je da tužitelj ne bi ni mogao ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu.
94. Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
95. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
96. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 0,50 % iznosa kredita (čl. 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“
97. Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.
98. Osnovano tužitelj smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“ 99. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost.
100. Glede uglavničenja zakonskih zateznih kamata na utuženo glavnično potraživanje i njihovom obračunu u apsolutnom iznosu kao glavne tražbine, valja napomenuti da je Vrhovni sud RH u međuvremenu je donio presudu Rev 327/2013 od 6.3.2019. iz kojeg je razvidno da u slučaju uglavničavanja zatezne kamate nije riječ o osamostaljivanju kamate, već drugačijem načinu njezinog izražavanja, gdje umjesto da ista teče “od…do..”, ona je sada kapitalizirana u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje.
101. Dakle, za zabranu anatocizma nije odlučno na koji je način kamata izražena, odnosno je li ona kapitalizirana u apsolutnom iznosu, već da je odlučno da se na tu kamatu ne zahtijeva daljnja procesna kamata. 102. Tako I sudska praksa: “Prema shvaćanju ovoga suda, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO). Međutim, ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata - jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (…) do (…) po stopi (…)“, nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje). Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena.”
103. Nadalje, navodi tuženoga o tijeku zatezne kamate u potpunosti su neosnovani. Radi se o nepoštenoj i posljedično ništetnoj ugovornoj odredbi koja kao takva, obzirom da je uglavljena od strane tuženoga, istaga legitimira kao nepoštenog stjecatelja, što znači da tuženi snosi zatezne kamate za svoje postupanje, I to od dana stjecanja,a ne od dana podnošenja tužbe. 104. Slijedom iznesenog sud je tužitelju dosudio ukupan iznos od 855,90 EUR, što predstavlja zbroj glavnice od 295,90 EUR sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom od 23.12.2005. do dana podnošenja tužbe, odnosno 25.2.2025., u ukupnom iznosu od 560,00 EUR, što zajedno čini 855,90 EUR.
105. Obzirom se daljnja zatezna kamata ne može obračunati na kapitaliziranu kamatu, dosuđen je iznos glavnice od 295,00 EUR u odnosu na koji zatezna kamata teče od dana podnošenja tužbe, odnosno 25.2.2025. do isplate.
106. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
107. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.623,00 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 12.11.2025., 9.7.2025., 9.6.2025. i 30.1.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 700,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 10.7.2025., 9.6.2025., 10.4.2025. i 25.2.2025.g.
/Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ sveukupno u iznosu od 1.500,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 375,00 EUR, pristojba na tužbu 33,18 EUR, i na presudu 66,36 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 1.974,54 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.
U Zagrebu 30. siječnja 2026.
Sudac
Sanja Krovinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 66,36 EUR
2. Punomoćniku tuženika
