REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4918/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Jugoslavu Puran, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Saše Kutnjaka, odvjetnika i punomoćnice tuženika LL, odvjetničke vježbenice, dana 30. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50- 3225330, sklopljenog dana 13. siječnja 2006. godine između tužitelja HL, [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69,u dijelu odredbe u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju HL, [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.151,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 718-50- 3225330 dana 13. siječnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 20.882,33 CHF i da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3,30% a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pa je tako tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 3.279,21 kn. Tužitelj navodi da je sklopio tipski ugovor o kreditu koji je pripremljen od strane tuženika unaprijed i o čijim se odredbama nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj Ugovora o kreditu već mu je sklapanje Ugovora o kreditu ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi" i da tužitelju nije bila pojašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na temelju kojih se ista naplaćuje time da navedena odredba ne sadrži parametre iz kojih bi tužitelj mogao shvatiti koje troškove i usluge plaća tuženiku i u kojem iznosu mu se naplaćuje naknada. Navodi da je sporna ugovorna odredba nepoštena odredba koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je kao takva uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe da je navedena ugovorna odredba čl. 3. jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a obveza tužitelja iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu je određena. Nadalje navodi da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Tuženik navodi sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženika se poziva na odluku Sud EU C-621/17 od 3.10.2019. godine. Navodi da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Poziva se na odluke Županijskog suda i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 13.01.2006. g. (list 8-11 spisa), Potvrdu od 23.07.2024.g. (list 6 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Županijskih sudova, Odluke Suda EU (list 12-52, list 60- 69, list 74-118 spisa), te je saslušan tužitelj.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23 i 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 05.11.2024. godine (list 72-73 spisa). Ističe u bitnom da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nametnuta tužitelju u ponuđenom tipskom ugovoru bez mogućnosti pregovaranja o istoj i da tuženik nije pojasnio tužitelju namjenu i opravdanost ulazne naknade.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, protivi se navodima tužitelja sadržajno kao u podnesku od 13. siječnja 2025. godine (list 119-120 spisa). U bitnom navodi da je odredba o ulaznoj naknadi jasno i određeno navedena u Ugovoru o kreditu, da je u odluci Suda EU broj C-567/2020 sud zaključio da se Direktiva Vijeća 93/13/EEZ ne može primijeniti na ugovore zaključene prije stupanja Republike Hrvatske u EU, ističe da odredba o ulaznoj naknadi nije mogla prouzročiti neravnotežu između ugovornih strana. Navodi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovarati tzv. ulaznu naknadu.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporno da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kredite.

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva.

7. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za kupnju vozila za osobne potrebe, otišao je u auto kuću i kada je odabrao vozilo predao je dokumente da mu se odobri kredit. Iskazuje da u auto kući djelatnici su mu rekli da oni rade samo s tuženikom pa je otišao u banku potpisati ugovor. Tužitelj navodi da je pitao za plaćanje naknade i rečeno mu je da istu mora platiti ako želi da mu odobre kredit, nisu mu pojašnjavali na što se odnosi ta naknada. Navodi da je osobno otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta, bio je zaposlen kao vatrogasac. Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

8. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o plaćanju ulazne naknade. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva, a čija je primjena ugovorena u čl. 3. Ugovora o kreditu.

9. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 153/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije se moglo među inim pregovarati o plaćanju ulazne naknade za obradu kredita i da mu je rečeno da ulaznu naknadu treba platiti.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

11. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u visini iznosa od 3.279,21 kn, a koju visinu je sud utvrdio uvidom u Potvrdu tuženika od 23.07.2024. g. (list 6 spisa), očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

12. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 13.08.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), trošak sastav podneska od 05.11.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 14.04.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 19.12.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pristup na ročište - objava presude dana 30.01.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT-a), ukupno 900,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, ukupno 1.151,55 EUR. Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 30. siječnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku