REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-2179/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na kuće za odmor, 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-15/24-01/79, URBROJ: 513-04- 24-3 od 7. studenog 2024. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Delnice, KLASA: UP/I-410-15/2024-01/821, URBROJ: 513- 07-08-07-2024-1 od 6. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Delnice, KLASA: UP/I-410-15/2024-01/821, URBROJ: 513-07-08-07-2024-1 od 6. lipnja 2024., kojim je tužitelju, za nekretninu koja se nalazi na adresi [adresa], površine 65 m[2] , utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor za 2024. u iznosu 325,00 €.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi izlaže kao i u žalbi. U bitnom, ističe da predmetna nekretnina ne udovoljava zakonskoj definiciji pojma "kuće za odmor" iz čl. 2. st. 1. tč. 12. Zakon o lokalnim porezima (NN br. 115/16, 101/17, 114/22, 114/23; dalje: ZLP) budući de se ne koristi niti povremeno niti sezonski već se iznajmljuje tijekom cijele godine. Pojašnjava da predmetna kuća služi za pružanje usluge smještaja u domaćinstvu tijekom cijele godine, počevši od srpnja 2006., temeljem odobrenja (rješenja) Službe za gospodarstvo, Ispostave Delnice. Poziva se na mišljenje Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: 410-15/24-01/1, URBROJ: 410-15/24-01/1 od 13. ožujka 2024.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazložena pobijanog rješenja.

4. U sporu je održana rasprava na ročištu održanom 15. siječnja 2026. čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

5. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama ovog spora nije sporno da je tužitelj vlasnik nekretnine u [adresa], na adresi [adresa], površine 65,00 m[2] . Također, nesporno je i da predmetu nekretninu tužitelj iznajmljuje, odnosno da istu koristi za obavljanje usluge smještaja u domaćinstvu na temelju rješenja, KLASA: UP/I-335-03/06-01/28, URBROJ: 2170-82-01/06-02 od 4. srpnja 2006. te da plaća porez na dohodak ostvaren obavljanjem djelatnosti iznajmljivanja i smještaja u turizmu (iz čl. 57. st. 2. Zakona o porezu na dohodak) na temelju rješenja Porezne uprave.

8. Sporno je da li predmetna nekretnina predstavlja kuću za odmor u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZLP-a oporezivu po čl. 25. istog zakona, a obzirom na navode tužitelja da djelatnost smještaja ne obavlja sezonski i(li) povremeno već tijekom cijele godine.

9. Sukladno odredbi čl. 2. tč. 12. ZLP-a kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

10. Prema čl. 25. st. 1. Zakona porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor, dok je u st. 2. istog. čl. propisano da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.

11. Odredbom čl. 4. Odluke o lokalnim porezima Općine [adresa] (Službene novine Primorsko-goranske županije br. 11/23) propisano je da se porez na kuće za odmor plaća se u visini od 5,00 €/m[2] .

12. Odredbom čl. 88. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22; dalje: OPZ) propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s čl. 6. st. 2. OPZ- a, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

13. Porezno tijelo dužno je zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno- pravnog odnosa. Porezno tijelo dužno je utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika (čl. 6. st. 1. i 2. OPZ-a).

14. Kod određivanja statusa kuće za odmor odlučan je način korištenja same nekretnine bilo od vlasnika ili trećih osoba, odnosno treba utvrditi da li se nekretnina koristi za stalno stanovanje u kojem slučaju se ne radi o kući za odmor, za razliku od nekretnine koja se koristi samo povremeno ili sezonski koja kao takva ima status kuće za odmor u smislu odredbe čl. 2. st. 1. tč. 12. Zakona.

15. Vezano uz tumačenje čl. 25. st. 2. ZLP-a Središnji ureda Porezne uprave izdao je mišljenje, KLASA: 410-15/24-01/1, URBROJ: 410-15/24-01/1 od 13. ožujka 2024., na koje se tužitelj poziva u tužbi, a u kojem, između ostalog, stoji cit: " Činjenica da je netko obveznik plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja nije od utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor odnosno ona vlasnika kuće za odmor ne oslobađa plaćanja poreza na kuće za odmor. Ako vlasnik nekretnine, nekretninu ili dio nekretnine koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine, ta nekretnina odnosno njen dio koji se koristi za iznajmljivanje tijekom cijele godine se ne može smatrati kućom za odmor u toj godini jer se ne koristi povremeno ili sezonski. Međutim, ako se nekretnina ili njen dio koristi za iznajmljivanje povremeno ili sezonski, a ostatak godine se ne koristi, onda se ta nekretnina smatra kućom za odmor u smislu ZLP-a te je njen vlasnik obveznik plaćanja poreza na kuće za odmor. S obzirom da su Rješenja o odobrenju za pružanje usluga smještaja u domaćinstvu trajna odnosno izdaju se u trajnu svrhu korištenja za iznajmljivanje, osobe koje imaju takva rješenja, a nekretnine iznajmljuju odnosno koriste samo u dijelu kalendarske godine, obveznici su plaćanja poreza na kuće za odmor. Dakle, neovisno o trajnosti izdanoga Rješenja o odobrenju za pružanje usluga smještaja u domaćinstvu, gleda se povremeno ili sezonsko korištenje kuće za odmor prilikom čega vlasnik kuće za odmor onda podliježe i obvezi plaćanja poreza na kuću za odmor.".

Isti stav Porezna uprava iznijela je u mišljenju, KLASA: KLASA: 410-15/22- 01/14, URBROJ: 513-07-21-01-22-2 od 11. studenog 2022., kojim je odgovoreno na upit ima li jedinica lokalne samouprave pravo naplatiti porez na kuće za odmor vlasniku kuće za odmor koji u toj kući pruža usluge iznajmljivanja i plaća paušalni porez po krevetu ili je kuću dao u najam/zakup i plaća porez po toj osnovi. Također, valja spomenuti i Priopćenja Porezne uprave od 12. rujna 2023. i 15. veljače 2024. (vezano na donošenje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima, NN br. 114/23, op. a.) u kojima stoji cit.: "Naime, za utvrđivanje obveze poreza na kuće za odmor, kao jednog od oblika poreza na imovinu, bitno je utvrditi radi li se o zgradi ili dijelu zgrade ili stanu koji se koristi povremeno ili sezonski odnosno bitno je utvrditi da predmetna nekretnina nema namjenu trajnog korištenja (za stanovanje vlasnika ili druge osobe ili u drugu trajnu svrhu korištenja). Nekretnina koja se koristi tijekom cijele godine (neovisno o načinu njenog korištenja odnosno o tome koristi li je vlasnik za svoje stanovanje ili je ona u najmu ili zakupu tijekom cijele godine) ne smatra se kućom za odmor u smislu ZLP-a. Iznajmljivanje stanova, soba i postelja putnicima i turistima, koje se pruža prema posebnom propisu, je djelatnost koju obavlja fizička osoba te po osnovi djelatnosti za ostvarene prihode od djelatnosti propisana je obveza plaćanja poreza na dohodak prema odredbama Zakona o porezu na dohodak. Ako se djelatnost iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima pruža samo u dijelu kalendarske godine, razvidno je da se takva nekretnina koristi povremeno ili sezonski te bez obzira na obavljanje djelatnosti u predmetnoj nekretnina ista podliježe obvezi plaćanja poreza na kuće za odmor.

16. Slijedom navedenog, obzirom da iz dokumentacije koju je tužitelju dostavio uz tužbu (ista dokumentacija prileži i spisu upravnog postupka kao prilog žalbi) proizlazi da ugostiteljsku djelatnost iznajmljivanja i smještaja u turizmu obavlja u predmetnoj nekretnini tijekom cijele kalendarske godine, to Sud utvrđuje da se ista ne može smatrati kućom za odmor u smislu ranije citirane odredbe čl. 2. st. 1. tč. 12. ZLP.

17. Stoga je, temeljem odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a koja, između ostalog, ovlašćuje Sud da sam riješi upravnu stvar, valjalo poništiti pobijana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela bez vraćanja predmeta na ponovni postupka, čime je Sud sam meritorno riješio predmetnu upravnu stvar, pa se stoga upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim.

U Rijeci 30. siječnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- tužitelju FK iz [adresa]

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5