REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-80/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola po sucu tog suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužiteljice VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: ,23057039320, koje zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate i dr., nakon zaključene glavne rasprave 16. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu i u odsutnosti tuženika koji je opravdao izostanak, 30. siječnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10.1. Ugovora o kreditu broj 51404627-5102648255 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 3. listopada 2005., a koja glasi:

«Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana.»

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 614,87 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 4. listopada 2005. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka 1.191,36 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su 3. listopada 2005. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627-5102648255, kojim ugovorom je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.000,00 CHF. Odredba čl.10.1. Ugovora o kreditu br. 51404627-5102648255, propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,5% naknade na iznos kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužiteljica je banci 3. listopada 2005. uplatila iznos od 4.632,71 kn. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 2,5% na iznos odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH da u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak)odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (Narodne novine, br. 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.: „ Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. „ 1.1. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će prihvatiti njezin zahtjev i naložiti tuženiku da tužiteljici isplatiti iznos od 614,87 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 3. listopada 2005. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava naznačenu vrijednost predmeta spora koju smatra previsoko postavljenom. Tuženik tužiteljici osporava i status potrošača i ističe prigovor zastre potraživanja i tijeka zateznih kamata.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to stoga što je predmetna ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. U tom smislu tuženik ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,500% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prvenstveno ističe da što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa. GE, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita.

2.2. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvaci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) tuženik ističe kako je jasno da je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu da opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Pregled prometa po računu te je saslušana tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 3. listopada 2005 . , i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužiteljica tuženiku platila za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 3. listopada 2005 . sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51404627-5102648255,

- da čl. 10. Ugovora o kreditu glasi:« Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana,

- visina tužbenog zahtjeva.

7. Iako je u odgovoru na tužbu osporio tvrdnju da se o ugovornoj odredbi u vezi isplate naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, tuženik nije osporio da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika.

8. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe te osnovanosti prigovora zastare kao i ima li tužiteljica u tom pravnom odnosu svojstvo potrošača.

9. Iz iskaza tužiteljice, kojem sud u cijelosti pridaje vjeru, utvrđeno je da prilikom podizanja kredita nije imala izbora već da je ako je željela kredit morala platiti tuženiku naknadu za obradu kredita. U banci da su joj rekli da je to trošak obrade kredita no da joj nisu ništa detaljnije pojasnili na što se taj trošak odnosi. Predmetni kredit podigla je radi podmirenja minusa po tekućem računu i kreditnim karticama, a u koje je bila zapala uslijed povećanih životnih troškova i adaptacije stana.

10. U pravu je tuženik kada tvrdi da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 3. listopada 2005. razumljiva, određena odnosno odrediva. Naime, tim je člankom točno određeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,5 % od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn.

11. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 sud je rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sud je stoga ocijenio da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe.

11.1. Budući da tuženik tijekom postupka, prema teretu dokaza, nije dokazao koje je to usluge naplatio odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom obrade predmetnog kredita utvrđeno je da je ta odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 3. listopada 2005. ništetna jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna članku 3. Direktive 93/13).

11.2. Tužiteljica je tuženiku 3. listopada 2005. na ime navedene naknade platila iznos od 4.632,71 kn (614,87 EUR), pa potražuje isplatu tog iznosa sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od plaćanja, odnosno 4. listopada 2005. do isplate.

12. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

12.1. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču.

12.2. Na temelju iskaza tužiteljice koja je navela da je predmetni kredit podigla radi podmirenja troškova nastalih za njezine životne potrebe i adaptaciju stana u kojem živi s obitelji, sud je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Tuženik iskaz tužiteljice nije osporio niti dokazao suprotno.

13. Kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe tuženik je dužan na temelju odredbe članka 323. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22 – dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. ZOO-a vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništetne) odredbe odnosno 614,87 EUR.

14. Prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. (ZOO/05) i čl. 104. st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom da je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

15. Na iznos isplaćene naknade tuženik je dužan platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čankom 29. stavkom 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primio.

16. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, tuženik joj je dužan naknaditi parnične troškove na temelju članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/2023.). Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. dalje: Odvjetnička tarifa).

16.1. Sud nije prihvatio prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora jer je utvrđeno da je tužiteljica naznačila vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

16.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćnici-odvjetnici za sastav tužbe, podneska od 23. svibnja 2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu i zastupanje na ročištu od 24. rujna 2025. i 16. prosinca 2025. za svaku radnju po 100 bodova, te za ročište za objavu 50 bodova, ukupno 450 bodova, što uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 1.125,00 EUR.

16.3. Na ime sudskih pristojbi na tužbu tužiteljici je priznato 33,18 EUR koliko je iznosila njezina obveza uslijed korištenja sustava e-komunikacije prema članku 7. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.). Jednako toliko priznato joj je i za sudsku pristojbu za presudu, jer plaćanjem pristojbe u roku od tri dana ima mogućnost smanjiti pristojbenu obvezu za polovicu, prema članku 7. stavku 3. ZPP-a.

16.4. Stoga ukupni parnični troškovi tužitelja iznose 1.191,36 EUR.

16.5. Na taj iznos tužiteljici su priznate zatezne kamate od dana donošenja odluke prema članku 151. stavku 3. ZPP-a.

U Puli 30. siječnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.