REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-2854/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Jovana Puhalo Pezer, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 27. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zz punomoćnika Tiore Marciuš, odvjetnice iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103144512 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 14.09.2006. godine, sadržan u čl. 10. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade na iznos kredita…”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka,, isplatiti tužitelju PŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 420,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5.9.2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 388,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 30. siječnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 17.4.2025. navodi da je dana 14.9.2006. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103144512 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 68.116,87 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatom po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka je tipski ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg je tužitelj kao korisnik kredita mogao potpisati ili ne. Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za odobravanje kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita o kojoj naknadi tuženik tužitelju nije pružio mogućnost pregovaranja niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe niti mu je ista bila objašnjenja od strane tuženika kojim postupanjem tuženika mu je prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navedena odredba ugovora nepoštena je i ništetna sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je tako naplatio tužitelju prilikom isplate kredita 15.9.2006. naknadu u iznosu od 3.166,41 kn što odgovara iznosu od 420,25 EUR. Slijedom svega izloženog tužitelj predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita se imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita točnije ista je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što ju čini lako uočljivom i razumljivom. Mišljenja je da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost imajući u vidu odredbu čl. 83 i čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača kao i Direktivu vijeća Europske unije 90/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu gdje je tužitelju jasno iskomunicirano da postoji obveza tužitelja za plaćanje takve naknade za obradu kredita. Isto tako se poziva na dostupnost informacije na letcima tuženika kao i dostupnosti Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Osim što je odredba tužitelju bila lako uočljiva, razumljiva i prezentirana od strane službenika banke, iznos naknade je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita te navodi koji su troškovi primjerice pokriveni ulaznom naknadom. U navedenom poziva se na prikaz procesa obrade kredita. Također ukazuje i na praksu suda Europske unije. Tuženik nadalje ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama imajući u vidu odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i zaključak suda Europske unije vezano uz tumačenje Direktive 93/13. Ističe i to da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade budući je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa. U konačnici ističe prigovor zastare potraživanja budući je naknada naplaćena još 2007. godine. Protivi se i tijeku zakonskih zateznih kamata te ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužitelja, a što tuženik spori u cijelosti, u potpunosti bi bio neosnovan zahtjev za tijek zakonskih zateznih kamata imajući u vidu odredbu čl. 115 Zakona o obveznim odnosima (ranije čl. 214 Zakona o obveznim odnosima) kao i stajalište građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske te bi tužitelj eventualno ukoliko bi sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u odnosu na glavnicu imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od dana podnošenja tužbe. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, izvadak iz zemljišne knjige, potvrdu tuženika od 28.3.2025. o naplaćenoj naknadi, podneske stranaka, izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 14.9.2006. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade od 1,00% od iznosa kredita.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 14.9.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103144512, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 1,00% od iznosa kredita.

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2006. godine, a radilo se o stambenom kreditu točnije sredstva ostvarena ovim kreditom utrošena su u tu namjenu, a radilo se o kupnji kuće za stanovanje. Ostvarenim sredstvima kredita riješio je vlastito stambeno pitanje. Za kredit u CHF odlučio se iz razloga što mu je on bio ponuđen od strane banke kao jedina opcija kredita. Naveo je i to da je pored ove naknade kao uvjet za dobivanje kredita bilo i plaćanje nekakvog osiguranja, ali ne osiguranja stambenog objekta kojeg kupuje, već njegovog osiguranja. Kredit je u cijelosti i uredno plaćen. Od strane banke nije dobio nikakve opće uvjete niti drugu dokumentaciju, jedino mu je prezentiran ugovor o kreditu dok se ne sjeća da li mu je otplatni plan uručen prije potpisivanja ugovora ili ga je dobio nakon toga. Zaključno je naveo i to da je imao namjeru zaključiti kredit na kraći rok točnije na vrijeme od 3 godine međutim morao je prihvatiti uvjete i vezano uz rok otplate koje je odredio tuženik točnije radilo se o 8 godina.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da na predmetnu naknadu nije mogao utjecati budući je plaćanje iste bio uvjet za dobivanje kredita te da se radilo o tipskom ugovoru koji je sadržajno priredila banka.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 420,25 EUR (3.166,41 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.9.2020. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42, 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 50 bodova, ročište 7.7.2025. 50 bodova te ročište 27.10.2025. 50 bodova ili ukupno 150 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 300,00 EUR te 25% PDV-a 75,00 EUR ili ukupno 375,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 388,27 EUR. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu budući nije obveznik plaćanja iste imajući u vidu odredbu čl. 11 st. 1 toč. 5 Zakona o sudskim pristojbama. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 30. siječnja 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.