REPUBLIKA HRVATSKA

P-1978/2025

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Sofija Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 15. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu broj: 118-50-4327638 sklopljenog 22. kolovoza 2007. između DP Folo, Pula, Sponzina 27, OIB: 15300995578 kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.179,82 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. kolovoza 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 934,35 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 302,10 eura, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.000,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. rujna 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su DP i tuženik **.**.2007. sklopili ugovor o kreditu. Navodi da je čl. 3. ugovora određeno da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,50%. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva. Navodi da tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni ovom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Navodi da je tuženik od korisnika kredita primio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.179,82 eura.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Istaknuo je prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da čak kad bi predmetna odredba bila ništetna, radilo bi se o tome da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja pa se ništetnost ne može isticati. Osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao dopise (list 7-8, 15, 16 spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 9-14 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-20 spisa), ugovor o kreditu (list 21-26 spisa), otplatna tablica (list 27-30 spisa), potvrdu (list 73 spisa), saslušan je svjedok DP (list 77-78 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita.

6. Nije sporno da su tuženik i DP sklopili ugovor o kreditu 22. kolovoza 2007.

7. Iz ugovora o kreditu broj 118-50-4327638 proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije sklopio ugovor niti kao obrtnik, niti kao trgovac pojedinac, već fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svjedok DP je ka osvoje zanimanje naveo odvjetnik, ali to se odnosi na trenutak saslušanja u ovom postupku, te iz tog a ne proizlazi nužno da je bio odvjetnik i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a niti da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen radi obavljanja odvjetničke djelatnosti. Čl. 6. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita namjenski kredit za kupnju dionica Bojoplast d.d. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu kao obrtnik ili trgovac, odnosno da bi dionice bile korištene u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka PP proizlazi da je kredit podigao za kupnju dionica. Iz toga ne proizlazi da se radilo o poslovnoj svrsi. Sama činjenica kupnje dionica ne znači nužno da se radilo o kreditu za svrhu poslovanja korisnika kredita. Kupnjom dionica korisnik kredita je postao član dioničkog društva. Međutim, tuženik nije iznio činjenice o tome koju je imao ulogu društvu, odnosno koliko iznosi njegov udio u društvu i njegova mogućnost donošenja odluka u društvu. Na temelju same činjenice da je korisnik kredita na temelju kredita kupio dionice u trgovačkom društvu ne može se nedvojbeno zaključiti da se radilo o kreditu isključivo za poslovne svrhe korisnika kredita. Sud je prihvatio iskaz svjedoka PP jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu.

8. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 397.206,81 CHF.

9. Čl. 3. ugovora o kreditu ugovoreno je da naknada iznosi 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

10. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su DP i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 30. svibnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da DP ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 118-50-4327638 sklopljenog između FP i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Svjedok DP iskazao je da nije bilo nikakvih pregovora u banci prije sklapanja ugovora o kreditu, da mu je direktor banke kojeg poznaje rekao da se plaća naknada koju svi korisnici kredita moraju platiti. Iskazao je i da mu ugovor bio uzmi ili ostavi, da mu je direktor banke rekao da se kredit ne može dobiti bez te naknade, a da mu nitko nije objasnio svrhu ugovaranja te naknade i kako je određeno da iznosi 0,5% od iznosa kredita.

17. Iz iskaza svjedoka FP ne proizlazi da mu je tuženik dao bilo kakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita, zašto iznosi 0,5% od iznosa kredita, a niti o o tome koja je svrha ugovaranja te naknade. Također, u odnosu na tu odredbu korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja, kao niti o ostalim odredbama ugovora jer se radilo o tipiziranom ugovoru koji mu je ponuđen.

18. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ŽP jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

19. Ništetna je odredba čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u iznosu od 0,50% od iznosa kredita.

20. U postupku nije sporno da je korisnik kredita platio tuženiku naknadu u iznosu od 1.179,82 eura 30. kolovoza 2007.

21. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

22. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

23. Iz iskaza svjedoka FP proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

24. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti o svrsi te naknade, a niti o razlozima koji opravdavaju naplaćivanje naknade u iznosu od 0,50% od iznosa kredita. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 0,50% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

25. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

26. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

27. Prema odredbi čl. 96. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

28. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Zbog toga je odredba čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 96., 97. i 102. st. 1. ZZP-a.

30. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

31. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a.

32. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

34. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.179,82 eura.

35. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

36. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

37. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadama ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o toj naknadi, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

38. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

39. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

40. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

41. Ukupna vrijednost predmeta spora je 1.179,82 eura koju je sud povodom prigovora tuženika odredio na ročištu u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.179,82 eura. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 1.179,82 eura. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 2.645,18 eura je suviše visoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 1.179,82 eura budući da je posljedica ništetnosti uprava plaćanje tog iznosa pa je primjerena vrijednost predmeta spora upravo 1.179,82 eura.

43. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, trošak podnesaka od 1. studenog 2025. i 5. prosinca 2025. u iznosu od 150,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za ročišta od 9. prosinca 2025. i 15. siječnja 2026. u iznosu od 150,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište na kojem je presuda objavljena u iznosu od 75,00 eura prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, ukupno 825,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,45 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 72,90 eura, što ukupno iznosi 934,35 eura.

Zagreb, 30. siječnja 2026.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku