Poslovni broj P.572/2017

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja OT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika FIDELIS d.o.o., OIB 16905304731, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Lončar, odvjetnica u Zagrebu, radi stjecanja statusa zaštićenog najmoprimca, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 18. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika Pie Pavlović, odvjetnice u Dubrovniku, 30. siječnja 2026.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužiteljica OT s [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ima položaj zaštićenog najmoprimca na stanu u zgradi na Lopudu na adresi [adresa], zemljišnoknjižne oznake kat. čest. zgr. [katastarska čestica] u z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji se nalazi na dvije etaže, a sastoji se od dvije kuhinje i dva magazina u prizemlju te od dnevnog boravka i dvije sobe na I. katu, sveukupne površine 80 m2.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućim na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici OT, OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku FIDELIS d.o.o., OIB 16905304731, troškove ovog postupka u iznosu od 937,50 EUR sa kamatama od 30. siječnja 2026. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se sa ostatkom postavljenog zahtjeva za naknadu troška tuženik odbija.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj sudu dana 13. lipnja 2017. da stan površine 80 m2 u zgradi na adresi [adresa], označenoj kao kat. čest. zgr. [katastarska čestica] upisanoj u z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koristi kao zaštićeni najmoprimac. Prema odredbi čl. 30 st.2. Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06) osobe koje su danom stupanja na snagu navedenog zakona imale svojstvo nositelja stanarskog prava tim danom stječu prava i obveze najmoprimca odnosno položaj zaštićenog najmoprimca. Odredbe čl. 31 ZNS-a propisuje da vlasnik stana i osoba iz čl. 30 ZNS-a koja ispunjava uvjete najmoprimca, sklapaju sukladno odredbama tog zakona ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme s tim da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Prava osoba koje su na dan stupanja zakona na snagu imale pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca u smislu ZNS-a reguliraju se na način da se te osobe upisuju u ugovor o najmu stana kako je propisano čl. 37. ZNS-a.

1.2. Tužiteljica od rođenja živi u navedenom stanu, koji je ranije nosio kućni broj 102, a sada nosi broj 37. CT, djed tužiteljice, kao nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u naprijed opisanoj nekretnini, ranije vlasništva Crkve Dominikanaca u Dubrovniku, u kojoj je živio zajedno sa tužiteljicom, u smislu citiranih zakonskih odredbi stupanjem na snagu ZNS-a postao je zaštićeni najmoprimac na tom stanu. CT preminuo je 29. srpnja 2001., a majka tužiteljice 2004. Nakon djedove smrti njegova prava zaštićenog najmoprimca prešla su na tužiteljicu kao člana njegovog obiteljskog domaćinstva kako to propisuje odredba čl. 38 ZNS-a.

1.3. Razlog zbog kojeg tužiteljičin djed nije sklopio ugovor o najmu stana je u njegovoj neukosti i činjenici da nitko nikada nije osporavao njegovo pravo korištenja posjeda i pravo korištenja stana.

1.4. Tužiteljica nema u svom vlasništvu, niti je u bilo kojem trenutku imala u svom vlasništvu bilo kakvu nekretninu, te joj pripada pravo na jedini dom kao pravo zajamčeno Ustavom i presudama Europskog suda za ljudska prava.

1.5. Prema Zakonu o stambenim odnosima iz 1959. koji je bio na snazi u vrijeme useljenja pok. ČT u predmetni stan, stanarsko pravo se stjecalo danom zakonitog useljenja u stan na osnovi ugovora o korištenju stana ili drugog akta koji predstavlja valjani naslov za useljenje (čl. 23 i 130). Zaključenju ugovora o korištenju stana moralo je prethoditi rješenje davatelja stana na korištenje s time da se prema odredbama čl. 59.st.2. navedenog zakona rješenje o davanju stana na korištenje ne donosi kada je davatelj stana na korištenje građanin, odnosno građanskopravna osoba, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, koji u takvom slučaju neposredno zaključuje ugovor o korištenju stana sa osobom kojoj je stan dao na korištenje (čl.127.). Prema tome u smislu navedenih propisa osoba s kojom je vlasnik stana zaključio ugovor o korištenju stana ima sva prava nositelja stanarskog prava predviđena zakonom. Navedeni pravni odnos nije izmijenjen ni Zakonom o stambenim odnosima iz 1962. U Zakonu o stambenim odnosima iz 1974. pravo na trajno i nesmetano korištenje stana ima i građanin koji je po propisima koji su važili do stupanja na snagu tog zakona stekao stanarsko pravo na stanu na kojem postoji vlasništvo (članak 3.st.3). Prema odredbi čl. 145 potonjeg zakona postojeći ugovori o korištenju stana ostaju na snazi, ali će se na prava i obveze koje proistječu iz tih ugovora primjenjivati obveze iz ovog zakona. Odredbu o pravu građanina na trajno i nesmetano korištenje stana sadrži čl. 3 Zakona o stambenim odnosima iz 1985. po kojoj to pravo ima i osoba koja je po ranijim propisima stekla stanarsko pravo na stanu u vlasništvu građana. Napokon, prema odredbi čl. 30. st.2. Zakona o najmu stanova osoba koja je danom stupanja na snagu tog zakona imaju svojstvo nositelja stanarskog prava tim danom stječu prava i obveze najmoprimca, odnosno status zaštićenog najmoprimca.

1.6. Dakle, u smislu citiranih propisa osoba koja koristi stan u privatnom vlasništvu na temelju ugovora o korištenju sklopljenog s vlasnikom prije 26. prosinca 1974. kao danom stupanja na snagu ZSO/74 imala je na tom stanu stanarsko pravo. Tužiteljica svojstvo zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu izvodi iz prava ČT kao izvornog stjecatelja stanarskog prava na tom stanu, koji je u taj stan uselio na temelju valjanog osnova za useljenje, odnosno ugovora o korištenju stana sa Crkvom Dominikanaca Dubrovnik. Tužiteljica nije uspjela pronaći ugovore o korištenju stana već rješenja Narodnog odbora Općine Dubrovnik kojima je određena stanarina koju je plaćao pok. CT, a koja rješenja su se u smislu citiranih zakonskih odredbi donosila nakon sklapanja ugovora o korištenju stana kako bi se odredila visina stanarine koju je nositelj stanarskog prava bio u obvezi platiti.

1.7. Slijedom navedenog predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na podmirenje troškova postupka.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 20. srpnja 2017. navodi da tužbu smatra neosnovanom, paušalnom i bespredmetnom. Netočnim ocjenjuje navod da tužiteljica živi u nekretnini tuženika kao zaštićeni najmoprimac. Ona doduše živi u nekretnini tuženika, ali bespravno, te je tuženik protiv nje i njenog bračnog druga dana 6. srpnja 2017. u postupku koji se pred sudom vodio pod posl.br.P.118/15 ishodio presudu kojom se nalaže njihovo iseljenje iz nekretnine.

2.2. Pozivanje tužiteljice na Zakon o najmu stanova po tuženiku nema nikakav utjecaj na ovaj postupak jer tužiteljica ni njeni prednici nisu na tim nekretninama nikada imali stanarsko pravo. CT, djed tužiteljice, nikada nije imao takvo pravo niti se to čime dokazuje. Rješenja koja tužiteljica dostavlja odnose se na nekretninu na Lopudu br. 67 i 102, a ne na nekretninu koja je predmet ovog postupka kućni broj 37, te je u cijelosti netočan i nedokazan navod tužitelja da je ta nekretnina ranije nosila kućni broj 102. Navedena nekretnina – čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije u vrijeme pok. ČT predstavljala zgradu ili stan već strehu, što je jasno vidljivo i iz opisa u zemljišnim knjigama, a ta streha se dok tužiteljica nije na njoj izvršila građevinske radove nikada nije koristila kao stambeni prostor. Tužiteljica i njen bračni drug su u 2014. i 2015. godini od te strehe izgradili bespravnu kuću, zbog čega je tuženik u postupku P-118/15 zatražio privremenu mjeru zabrane obavljanja radova, a kojim su radovima uništili nekretninu koja ima svojstvo spomenika kulturne baštine. Iz fotografija iz lipnja 2012. i lipnja 2013. vidljivo je da je dvorište u kojem se nalazi kuća i predmetna streha gotovo posve zaraslo, dok je kasnije očišćeno i obrađeno, što je potvrđeno i od strane sudskog vještaka u vještačenju obavljenom u spomenutom predmetu. Iz fotografija koje tuženik prilaže vidljivo je da nekretnine prije radova tužiteljice nije bilo, pa su svi navodi iz tužbe i tijeku korištenja nekretnine u cijelosti neosnovani.

2.3. Drži da tužiteljica pogrešno smatra da bi, pa čak i u slučaju da je pok. CT imao stanarsko pravo (a nije) njegova prava zaštićenog najmoprimca prešla na tužiteljicu sukladno čl. 38 ZNS. To je stoga što navedenim člankom nije propisano da prava i obveze prelaze na člana obiteljskog domaćinstva te osobe, nego na osobu navedenu u ugovoru o najmu stana, a koja osoba mora od tuženika zahtijevati sklapanje ugovora o najmu. Ništa od ovog nije ispunjeno – tužiteljica nema ugovor o najmu koji bi sklopio pok. CT, ona nije navedena u ugovoru o najmu, niti je ikada od vlasnika tražila sklapanje ugovora tako da je jasno da su njeni navodi u cijelosti paušalni. Bespredmetnim se ocjenjuje navod da pok. CT nije imao ugovor o najmu zbog svoje neukosti, obzirom da je i tada i sada bilo općepoznato da mora postojati neka osnova za boravak u tuđoj nekretnini. Iz svega što je navedeno jasno je da je pok. CT, kao i tužiteljica, u predmetnoj nekretnini boravio bespravno. Protivi se saslušanju osoba koje je kao svjedoke predložila tužiteljica, smatra da oni nisu mogli imati saznanja o navodima iz tužbe, a jedini dokaz koji bi potvrdio navode tužitelja bi bile isprave, a takve isprave nisu dostavljene u spis. Iz zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da je tuženik nekretnine kupio od Samostana sv. Dominika u Dubrovniku, a koji je ranije te iste nekretnine dao u zakup Ivanu i KT, koje su iz posjeda nasilno i bez osnove izbacili tužiteljica i njen suprug, što dokazuje da su navodi tužiteljice da tamo živi „od rođenja“ u cijelosti netočni. Sami O su potvrdili da pok. CT, iz čijeg navodnog prava tužiteljica izvodi svoje, nije nikada u korist njih plaćao nikakvu naknadu za stanovanje, što samo potvrđuje da nikada on niti ovdje tužiteljica nisu bili u toj nekretnini zaštićeni najmoprimci, odnosno imali stanarsko pravo. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da su jedino O prije 1967. (iz koje datira sporno rješenje) bili jedini vlasnici te nekretnine i jedini imali pravo davati tu nekretninu nekome u najam, a ne tijelo koje je izdalo predmetna rješenja. Kako Dominikanci nisu dali pok. MT bilo kakvo pravo uporabe ili korištenja nekretnina koje su predmet ovog postupka, svi navodi iz tužbe su u cijelosti bespredmetni.

2.4. Nejasnim i kontradiktornima se ocjenjuju navodi tužiteljice oko prava pok. ČT za stanovanje u toj nekretnini jer dok u jednom dijelu tužbe navodi da prema Zakonu o stambenim odnosima (za kojeg je vrlo upitno primjenjuje li se u konkretnoj situaciji jer se ne zna točno kada je pok. CT bespravno ušao u nekretninu) za građane nije bilo potrebno donositi rješenje o stanarskom pravu već je potreban samo ugovor o korištenju stana, s druge strane sama tužiteljica priznaje da pok. CT ugovor nije imao. Zanimljivim drži to da tužiteljica smatra da je neukost razlog nepostojanja ugovora, dok svoja navodna prava izvodi iz zakonskih odredbi koje jasno i nedvojbeno kao osnovu takvih prava određuju ugovor o korištenju nekretnine koji prednik tužiteljice nikada nije imao.

2.5. Kako smatra da iz svega proizlazi da su svi navodi tužiteljice u cijelosti netočni, paušalni i nedokazani, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova postupka.

3. Tijekom postupka pregledane su i pročitane spisu priložene isprave i to Rješenje Narodnog odbora Općine Dubrovnik, Odsjeka za stambene poslove, broj 05-4175/1- 251/60 od 22. lipnja 1960. (stranica 4 spisa), Rješenje Narodnog odbora Općine Dubrovnik, Odsjeka za stambene poslove, broj 05-4175/1-280/60- [adresa] od 12. studenog 1960. (stranica 5-6 spisa), Rješenje Fonda za stambenu izgradnju Općine Dubrovnik broj: III-94-II-48-542/66 od 6. studenog 1967. (stranica 7 spisa), kopiju katastarskog plana (stranica 8 spisa), presudu ovog suda donesenu pod posl.br.P.118/2015 dana 6. srpnja 2017. (stranica 19-23 spisa), kopija povijesnog slijeda upisa iz zemljišne knjige za z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ( stranica 24-27 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (povijesni prikaz) za z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 28- 32 spisa), fotografije (stranica 33-45 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ivice Ogreste napravljen u predmetu P-118/2015 (stranica 46-74 spisa), Ugovor o privremenom korištenju (zakupu) prostora sklopljen između Hrvatske Dominikanske provincije i Ivana i KT **.**.2000. (stranica 75 spisa), ugovor o zakupu zemljišta na [adresa] sklopljen između Hrvatske dominikanske provincije i RT dana 23. veljače 2005. (stranica 76 spisa), Potvrdu Samostana sv. Dominika Ur.br. 56/2016 od 15. travnja 2016. (stranica 79 spisa), odluka Županijskog suda u Slavonskom Brodu Stalne službe u Požegi posl.br.Gž.1364/2017 (stranica 83-84 spisa), reviziju izjavljenu od strane ovdje tužiteljice na navedenu odluku od 6. kolovoza 2018. (stranica 88-92 spisa), te pregledan spis predmeta P.118/2015.

4.1. Sud je višekratno zakazivao ročišta radi saslušanja svjedoka čije je saslušanje u predmetu predložila tužiteljica. Svjedoci AT, BT, ZT, ST i DT su uredno primali pozive i navedenima se nisu odazvali. Svjedokinja AT je ispričavala nedolazak različitim razlozima, termin zakazanog ročišta je uvijek bio kada njoj nije odgovaralo ili nije bio kada jest. Sud je naposlijetku, nakon više odgoda ročišta, zakazao ročište na kojem su trebale biti saslušane parnične stranke, a na navedeno ročište stranke nisu pristupile. Punomoćnik tužiteljice je naveo da ga je ista neposredno prije ročišta kontaktirala SMS porukom u kojoj je navela da ne može doći jer joj nije dobro. Zamjenica punomoćnika tuženika istaknula je da je tuženik očekivao upravo ovakvo ponašanje druge strane, da zbog navedenog nitko nije pristupio, te da smatra da dokaz saslušanjem stranaka u ovom predmetu nije ni potrebno provoditi jer se radi o isključivo pravnom pitanju i stranački iskazi ne bi na nikakav način doprinijeli razrješenju situacije, te je predložila zaključiti raspravljanje.

4.2. Sud nije izvodio daljnje dokaze jer je ocijenio da je stanje u spisu dovoljno razjašnjeno da bi se donijela odluka. Tužiteljica je naknadno dana 23. prosinca 2025. u spis dostavila liječničku potvrdu kao opravdanje izostanka sa ročišta. U navedenoj potvrdi stoji da osoba zatražila liječničku pomoć, radi opće slabosti i nekontroliranih vrijednosti šećera, te da je razumjela upute. Kao dijagnoza navedeno je E14- diabetes mellitus non specificatus. Navedenu potvrdu sud ne vidi kao uvjerljivo opravdanje izočnosti sa ročišta. Bez da se ulazi u stručnost liječnika i njegove ovlasti i ocjene, sud bi kada mu se predstavi ovakva potvrda iz nje trebao zaključiti koje je točno hitno i tegobno stanje pogodilo stranku i steći uvjerenje da je zbog takvog stanja stranka bila spriječena doći na sud. U konkretnoj situaciji sutkinja zadužena za predmet je dijabetičar tipa 1 – inzulin ovisan od ranog djetinjstva (skoro 40 godina) te je jako dobro upoznata sa svim aspektima takvog medicinskog problema. Pregledom izdane potvrde zaključeno je da je liječnik sastavio po subjektivnom iskazu i dojmu stranke o njenom stanju, bez primjene ikakvih metoda dijagnostike i sa općenitim formulacijama i nejasnim uputama. Naime, jedini simptom kojeg se opisuje je opća slabost, što je simptom gripe ili prehlade ili nečeg sličnog, ali kao takav (sam po sebi bez drugih simptoma) ne problema sa regulacijom glikemije. Dijabetičaru, kojeg god tipa (a ovdje imamo početnu dijagnozu nerazvrstanog dijabetesa koju može postaviti i liječnik opće prakse na temelju iz nalaza vidljive sumnje da bi osoba mogla imati neki oblik dijabetesa) loše može biti na dva načina od kojih je jedan hipoglikemija (niska razina šećera), a drugi hiperglikemija (visoka razina šećera). U citiranoj potvrdi stoji nekontrolirane vrijednosti šećera što je formulacija koju bi upotrijebio netko tko o toj problematici ima vrlo ograničeno znanje, ali bi eventualno laika navela na zaključak da nešto nije u redu, no liječnik bi trebao biti precizniji. Točnije, oba stanja imaju vrlo specifične simptome prepoznate u literaturi i praksi (za hipoglikemiju su to trešnja ruku, nesvjestica, glad, pojačano znojenje, mutan vid; za hiperglikemiju suha usta, pojačana žeđ, pojačano mokrenje, mučnina i povraćanje te pojava ketoacidoze tj. mirisa acetona u dahu). Stanje niskog šećera zahtjeva dekstrozni ili glukozni pripravak koji će ga povećati, visokog inzulin ili tablete i prilagodbu dijete da ga smanji. Iz potvrde koja je sudu dostavljena nije vidljivo da bi bilo izvršeno kontrolno mjerenje po samoj tužiteljici ili po liječniku (iako bi oboje trebali imati aparatić za mjerenje glukoze u krvi) niti koje bi joj se stanje dogodilo, i pošto su to u pravilu događaji koji ne traju dugo i odmah se tretiraju po samom pacijentu, zbog čega je to stanje bilo tako teško da opravdava neodazivanje na poziv suda, a nije moralo biti tretirano po hitnoj medicinskoj pomoći ili specijalistu za ovakve vrste situacija – jer takvo pogoršanje koje bi bilo opravdanje značilo bi da je došlo do nesvijesti ili kome, pri čemu bi se radila hitna intervencija ili bi tužiteljica morala biti hospitalizirana. Dijabetičari su posve sposobni normalno funkcionirati i ispunjavati sve svoje obveze, i ukoliko vode brigu o sebi, bez poteškoća proći situacije koje mogu biti stresne na način da prilagode dijetu i terapiju, te činjenicu da je tužiteljica dijabetičar (potencijalno) i da se nije osjećala dobro, sud ne uzima dovoljnom da bi preispitivao svoju odluku o zaključenju raspravljanja u predmetu. Ovdje treba uzeti u obzir da se radi o predmetu u kojem se raspravlja već devet godina, te da je do tolikog trajanja u pravilu došlo jer se osobe koje su pozvane nisu pojavljivale na ročištima, koja su se onda odgađala. Stranke iz ovog postupka vode još jedan parnični i jedan ovršni postupak (predmet postupanja u parnici je proglašenje ovrhe nedopuštenom, a u ovrsi iseljenje i predaja nekretnina od strane ovdje tužiteljice), gdje se postupanje odgađa ili se s njim zastaje temeljem prigovora koji su zasnovani na neizvjesnosti ishoda ovog postupka. Samo njegovo trajanje išlo je tužiteljici u prilog u navedenim situacijama, te sud smatra da je uzimajući u obzir kako se do sada postupalo (ako onaj tko je pozvan nije došao opet ga se pozivalo) tužiteljica proračunato riskirala i nije došla na ročište, ali je javila da joj nije dobro kako bi, ako se situacija odvije na način kako jest, imala razlog tražiti da se odluka o zaključenju rasprave preispita ili da ima argument za žalbu, pa je u tom smjeru dostavljena i citirana liječnička potvrda. Sud smatra da je u pravu tuženik (a koji je zbog izloženog tražio i zaštitu u vidu određivanja razumnog roka za rješavanje predmeta) kada ističe da je ovakvo ponašanje zlouporaba ovlaštenja i da se u ovom predmetu radi o pravnom pitanju, te da saslušanje stranaka nije neophodno da bi se donijela odluka u predmetu.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 i 25/13; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da je tuženik upisani vlasnik čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da je raniji vlasnik predmetne nekretnine bio Samostan sv. Dominika u Dubrovniku, te da tužena živi u dijelu navedene nekretnine.

7. Sporno je da li je tužiteljica stekla status zaštićenog najmoprimca na stanu površine 80 m koji se nalazi na dvije etaže, a sastoji se od dvije kuhinje i dva magazina u prizemlju te od dnevnog boravka i dvije sobe na I katu, sveukupne površine 80 m2, i to kao sljednik i član zajedničkog kućanstva osobe (svog djeda ČT) koja bi takav status imala ranije.

8. Čl. 221.a. ZPP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Temeljem čl. 264. i 265. ZPP-a sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušavanjem stranaka. Sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Ako se uvjerio da stranci odnosno osobi koja se ima saslušati za stranku nisu poznate sporne činjenice, ili ako saslušanje te stranke nije moguće, sud može odlučiti da se sasluša samo druga stranka. Neće se saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda.

9.1.Tužiteljica se poziva na odredbe Zakona o stambenim odnosima iz 1959. (Službeni list FNRJ 16/59, stupio na snagu 23. srpnja 1959.) te smatra da je njen djed CT po odredbama tog zakona i slijedom izmjena istog stekao najprije stanarsko pravo, a onda i status zaštićenog najmoprimca kao izvorni stjecatelj, te da je navedeno pravo prešlo na nju sukladno činjenici života u zajedničkom kućanstvu.

9.2. Konkretni propis, određuje u čl. 121. da se ugovor o korištenju stana zaključuje između nosioca stanarskog prava i imatelja (sopstvenika) porodične stambene zgrade i/ili stana kao posebnog dijela zgrade. Navedeni ugovor može se sklopiti samo na osnovi rješenja davatelja stana na korištenje kojim se taj stan daje na korištenje, osim ako tim zakonom nije drugačije propisano. Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pismenom obliku (čl. 124. st.1. ZSO), a ako nije zaključen u pismenom obliku nema pravno djelovanje (čl. 124. st.2. ZSO).

10. Iz navedenog, a i zakonskih odredbi citiranih samoj tužbi, je jasno da je u zakonskoj regulaciji odnosa najprije stanarskog prava, a kasnije zaštićenog najma, osnova stjecanja prava ugovor sklopljen sa vlasnikom stana, i to ugovor sklopljen isključivo u pisanoj formi. Navodi tužiteljice iz tužbe o ugovoru koji bi njen djed trebao imati sklopljen sa ranijim vlasnikom nekretnine – Samostanom sv. Dominika u Dubrovniku su proturječni, jer u jednom trenutku se izričito navodi da pok. CT nije sklopio takav ugovor zbog nepoznavanja prava i zato jer mu nitko nije osporavao posjed korištenja stana, dok se u drugom dijelu navodi da tužiteljica (greškom označena kao prvotuženica) nije uspjela pronaći ugovore o korištenju stana već rješenja čime bi se impliciralo da bi takav ugovor postoji. Sud, primjenom gore citiranih pravila o teretu dokazivanja, a kako tužiteljica ne nudi ugovor, čak i priznaje da on nije sklopljen odnosno bar ne u obliku kakav je zakonom predviđen i obvezan jer pravo čije utvrđenje traži se ne može steći dosjedanjem (pa da bi (ne)osporavanje posjeda korištenja stana bila bitna okolnost), kao utvrđenu činjenicu u postupku uzima da takav ugovor ne postoji.

11.1. Jedini materijalni dokazi koje tužiteljica predlaže pročitati u ovom postupku, Rješenja Narodnog odbora Općine Dubrovnik, Odsjeka za stambene poslove broj 05- 4175/1-251/60 od 22. lipnja 1960., broj 05-4175/1-280/60- [adresa] od 12. studenog 1960. i Fonda za stambenu izgradnju broj: III-94-II-48-542/66 od 6. studenog 1967 , nisu dokazi iz kojih kao nedvojbena proizlazi činjenica da su tužiteljica ili njezin pok. djed ranije bili nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu niti dokaz da na tom stanu sada tužiteljica ima status zaštićenog najmoprimca. Osim toga iz navedenih isprava nije razvidno da bi se uopće odnosile na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stan u navedenoj) i ako jesu da li se odnose na konkretan dio obuhvaćen tužbom, štoviše jasno je da se odnose na dvije različite nekretnine (jedna površine 75m2 na kućnom broju 67, druga površine 80 m2 na kućnom broju 102 na [adresa]), a tužiteljica ne dostavlja niti predlaže ikakav dokaz koji bi ijedan od ta dva objekta dovodio u vezu sa spomenutom česticom zgrade u vlasništvu tuženika, ni po oznaci nekretnine ni po kućnom broju, jer stan na kojem traži da se utvrdi da ima status zaštićenog najmoprimca ima kućni broj 37. Za tvrdnju da bi stan ranije nosio obje ili jednu od oznaka kućnog broja koje se navode u rješenju tužiteljica nije dostavila ni predložila dokaze. Svjedoci koji su u postupku predloženi isto su bili na okolnost da bi tužiteljica živjela u predmetnom stanu sa pok. CT i da je tamo živjela cijeli život. Oni, što je vidljivo i iz njihovih iskaza u predmetu P.118/2015 između istih stranaka, nemaju nikakvih saznanja o sklapanju ugovora o korištenju stana između pok. ČT i prednika tuženika, a svi redom i iskazuju da tužiteljica sada živi u dijelu kuće koji je različit od onog dijela u kojem je živio pok. CT (na dio u kojem živi tužiteljica referiraju se kao na „novu malu kuću“ za razliku od „stare kuće“ gdje je živio djed tužiteljice), a na što također u postupku ukazuje tuženik.

11.2. Slijedom ranije izloženog, vodeći pri tome računa o činjenici da dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke u okolnostima nedostatka ikakvih materijalnih dokaza o činjenici stjecanja stanarskog prava i statusa zaštićenog najmoprimca nije adekvatan dokaz temeljem kojeg bi sud mogao kao nedvojbenu utvrditi tu spornu činjenicu (poradi čega je sud i odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice, odnosno dao joj je priliku da izloži svoj slučaj, ali nakon što ista nije pristupila na ročište nije smatrao da je treba ponovno pozivati), sud u ovom postupku nije našao nedvojbeno dokazanim da su tužiteljica ili njezin pok. djed CT bili nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da tužiteljica na predmetnom stanu ima status zaštićenog najmoprimca.

12.1. Sukladno čl. 30. st. 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20, dalje: ZNS) danom stupanja na snagu tog Zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu tog Zakona. Pri tome, čl. 30. st. 2. ZNS propisuje da osobe iz stavka 1. tog članka danom stupanja na snagu tog Zakona stječu prava i obveze najmoprimca. ZNS je stupio na snagu 06. studenog 1996.

12.2. Sukladno čl. 31. st. 1. ZNS vlasnik stana i osoba iz članka 30. koja ispunjava uvjete najmoprimca sklapaju, sukladno odredbama tog Zakona, ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. U svezi navedenog, čl. 33. st. 2. i st. 3. ZNS propisuje da je zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana najmoprimac dužan podnijeti vlasniku stana u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona, odnosno od dana pravomoćnosti odluke kojom je odlučeno o pravu te osobe na korištenje stanom, a ako vlasnik stana u roku od 3 mjeseca od primitka pisanog zahtjeva najmoprimca ne sklopi ili odbije sklopiti ugovor o najmu stana najmoprimac će tražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor pri čemu st. 4. tog članka određuje da će se ako najmoprimac ne može utvrditi vlasnika stana smatrati da je vlasnik stana osoba koja je upisana u zemljišne knjige ili u knjigu položenih ugovora ili osoba kojoj je fond za gospodarenje stambenim zgradama uplaćivao amortizaciju za dotičan stan.

12.3. Tumačenjem citiranih odredbi proizlazi da je osoba koja je sukladno ranije važećem zakonodavstvu stekla stanarsko pravo na stanu, imala obvezu najkasnije u roku od 6 mjeseci od 06. studenog 1996. vlasniku stana na kojem ima stanarsko pravo podnijeti pisani zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) te ukoliko vlasnik stana u roku od 3 mjeseca od primitka tog pisanog zahtjeva ne sklopi ili odbije sklopiti ugovor, obvezu u razumnom roku tražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor. Identično tumačenje citiranih odredbi daje primjerice i Županijski sud u Varaždinu koji u odluci poslovni broj Gž-1603/2021- 2 od 20. siječnja 2022. navodi da se smatra da je tuženik izgubio zakonom stečena prava zaštićenog najmoprimca ukoliko nije postupio u skladu s odredbama Zakona o najmu stanova (podnošenje najmodavcu zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, podnošenje tužbe radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom) u odgovarajućem, razumnom vremenu.

12.4. Tužiteljica u postupku ni ne tvrdi da je tuženiku ili njegovom pravnom predniku njen djed (jer isti je preminuo tek 2001.g.) a ni ona podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetnog stana (sa zaštićenom najamninom), niti podnošenje pisanog zahtjeva u smislu odredbe čl. 33. ZNS dokazuje adekvatnim dokazima. Tužiteljica se isključivo poziva na dijelove regulative pitanja prava korištenja stana/stanarskog prava/najma sa zaštićenom najamninom za koje smatra da potvrđuju da bi njen djed stekao navedeno pravo, te ga ona onda opet temeljem zakona zapravo naslijedila. Time u potpunosti zanemaruje gore citirane odredbe, po kojima, sve da je pok. CT i imao zaključen ugovor o korištenu stana i/ili status nositelja stanarskog prava, čak i da je u takvom ugovoru i bila navedena kao član obiteljskog domaćinstva, to pravo ne bi ipso iure prešlo na nju bez njene akcije u smislu traženja da se s njom taj odnos regulira posebnim ugovorom na temelju ispunjenih uvjeta.

12.5. Cijeneći uz navedeno činjenicu da je tužiteljica i ovu tužbu podnijela na utvrđenje statusa zaštićenog najmoprimca, time tužbu radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom nije nikada podnijela (kao ni njen djed), sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužiteljica nije postupila sukladno čl. 33. st. 2. i st. 3. ZNS budući u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu ZNS nije vlasnicima predmetnog stana podnijela pisani zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) niti je u razumnom roku nakon toga nadležnom sudom podnijela tužbu radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Stoga, čak i kad bi sud uzeo kao nedvojbeno dokazano da je prednik tužiteljice, ili ona sama kao njegov sljednik, prije stupanja na snagu ZNS stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, iz navedenog bi proizlazilo utvrđenje da bi i tada izgubila zakonom stečena prava zaštićenog najmoprimca budući u odgovarajućem, razumnom vremenu nije postupila u skladu s odredbama ZNS (podnošenje najmodavcu zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, podnošenje tužbe radi donošenja presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom), a kakvo shvaćanje o gubitku zakonom stečenog prava zaštićenog najmoprimca zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-3023/15 od 17. listopada 2018. i Rev-2143/11 od 21. svibnja 2013. u kojima navodi da najmodavac i najmoprimac kao bivši nositelj stanarskog prava imaju ne samo pravo već i obvezu sklopiti ugovor o najmu pa kada do sklapanja ugovora nije došlo jer je najmoprimac propustio u odgovarajućem, razumnom vremenu zatražiti njegovo sklapanje ili s tim u svezi tražiti odgovarajuću sudsku zaštitu, tada je zbog nepoduzimanja navedenih pravnih radnji kroz razumno razdoblje izgubio zakonom stečena prava najmoprimca pa i pravo koristiti stan plaćanjem zaštićene najamnine. Drugačije tumačenje bi dovelo do narušavanja ravnoteže između interesa s jedne strane tuženika kao vlasnika stana i tužiteljice s druge strane, jer se ne može od vlasnika stana zahtijevati do u nedogled prihvaćati neizvjesnost hoće li i kada bivši nositelj stanarskog prava podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora, a kroz koje vrijeme tužitelj kao vlasnik stana ne bi mogao urediti odnose korištenja predmetnog stana na propisan način.

13. Osim gore obrazloženog tužiteljica se u tužbi poziva na činjenicu da u vlasništvu nema, niti je ikada imala, neku nekretninu, da je ova njen jedini dom i da joj pripada pravo na dom koje je zaštićeno Ustavom RH i praksom ESLJP. Sud ovdje ističe da je tzv. pravo na dom u pravilu prigovor koji se ističe u postupcima gdje bi moglo doći do povrede prava na mirno uživanje doma osobe, i to od strane tuženika. Ovdje se na to pravo poziva tužiteljica, i to u postupku koji se vodi radi utvrđenja da je stekla status zaštićenog najmoprimca. Sukladno praksi spomenutog ESLJP-a postupanjem u predmetima gdje se traži utvrđenje postojanja ili nepostojanja nekog odnosa, bez da se u tom postupku traži iseljenje osobe koja tvrdi da joj je pravo na dom povrijeđeno, ne predstavlja povredu tog prava (tako u predmetu Zahi protiv Hrvatske). Nadalje, među strankama se već vodio sudski postupak pod poslovnim brojem P-118/2015, u kojem ovdje tuženik traži iseljenje i predaju nekretnine od strane tužiteljice. U tom predmetu, a sud drži da je taj postupak i bio onaj u kojem se o pravu ovdje tužiteljice na dom i trebalo raspravljati, prigovor prava na dom je istaknut, proveden je test razmjernosti i ovdje tužiteljica je sa navedenim prigovorom odbijena. Stav prvostupanjskog suda iz odluke pod poslovnim brojem P.118/2015 od 6. srpnja 2015. potvrđen je odlukom Županijskog suda u Slavonskom Brodu pod posl.br. Gž.1364/2017 od 16 svibnja 2018., te odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-3845/2018 od 14. lipnja 2022. kojim je odbijena kao neosnovana revizija ovdje tužiteljice. Time, osim što je ovdje pravo na dom istaknuto kao argument u postupku gdje postojanje takvog prava sukladno praksi ne bi bilo odlučna činjenica, radilo bi se i o ponovnom raspravljanju o već pravomoćno odlučenoj stvari (jer je o eventualnoj povredi tog prava u odnosima između stranaka u ovom postupku odlučeno na svim instancama), stoga u ovom postupku nije bilo mjesta raspravljanju o istom.

14. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci.

15.1. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a.

15.2. Kao potreban trošak tuženika za vođenje parnice, sukladno članku 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), sukladno vrijednosti predmeta spora, sud je utvrdio trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 22. travnja 2020. i 19. prosinca 2025., u iznosu od po 100 bodova (Tbr.9. t. 1 Tarife), zastupanja na ročištima 13. travnja 2021., 2. prosinca 2021. i 9. rujna 2025. u iznosu od po 25 bodova (Tbr. 9. t.5. Tarife) dok je sa razlikom do ukupno zatraženih 100 bodova zahtjev odbijen jer se radi o ročištima koja su odgođena prije početka raspravljanja, ukupno 375 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife, iznosi 750,00 EUR, te uvećano za PDV od 25 %, ukupno iznosi 937,50 EUR, koji je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku u roku od 15 dana (točka II. izreke). Tuženik je odbijen sa zahtjevom da mu se naknade troškovi sastava podnesaka od 12. travnja 2018. i 24. srpnja 2018. u iznosu od 100 bodova za svaki, s obzirom da se radi o podnescima kojima se dostavlja nova punomoć za punomoćnicu i odluka iz drugog sudskog predmeta, time se ne radi o podnescima koji su bili potrebni za postupanje suda.

U Dubrovniku 30. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. tužiteljica po punomoćniku odvjetniku Anti Kačiću uz rješenje o pristojbi na presudu

2. tuženik po punomoćnici odvjetnici Ivani Lončar