Posl. broj: P-303/2025-4
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
STALNA SLUŽBA U LABINU
Labin, G. Martinuzzi br. 2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Erici Golja, u pravnoj stvari tužiteljice AO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 30. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 112- 50- 3784320 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.11.2006.god., a koja glasi: « 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ... » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 540,07 eur (petsto četrdeset eura i sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20.12.2006.god. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 348,93 eura (tristo četrdeset osam eura i devedeset tri centa) a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. siječnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika.
2. U tužbi navodi da su dana 16.11.2006.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 112-50-3784320, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.828,76 CHF. Odredba čl.3. Ugovora o kreditu br. 112-50-3784320 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke - kreditora propisuje iznos jednokratne naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno čl.3. banka je tužitelju zaračunala i naplatila jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj je banci dana 20.12.2006.god. uplatio iznos od od 4.069,12 kn. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt- 249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.: Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. „ Ad.2. posljedica ništetnosti, isplata preplaćenog iznosa Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos od 4.069,12 kuna = 540,07 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20.12.2006.god. pa do isplate. Predlaže prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev, a tuženika obvezati da tužiteljici naknadi troškove postupka.
3. Tuženiku je dana 1. listopada 2025. uredno dostavljena tužba s prilozima (dostavnica iza l. 24. spisa) s pozivom da dostavi sudu u roku 30 dana odgovor na tužbu, sukladno čl. 285. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje; ZPP-a). Ujedno je tuženik upozoren da ukoliko u određenom roku ne dostavi pisani odgovor na tužbu da će se donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev i to presuda zbog ogluhe, ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331. b. st. 1. toč. 1. -3. ZPP-a. 3. Sukladno čl. 331. b. st. 1. ZPP-a, određeno je da ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate, te ukoliko ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.
4. Sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to preslik Ugovora o kreditu (str. 8-12 spisa spisa), potvrdu tuženika od 11.3.2025. (str. 13 spisa), dopis (str. 14-17 spisa), te utvrdio da iz istih proizlazi osnovanost činjeničnih navoda tužbe.
5. Kako je tuženik uredno zaprimio tužbu, te nije u određenom roku dostavio pisani odgovor na tužbu, te kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev su u suglasju s dokazima koje je priložio uz tužbu, te kako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je sud utvrdio da je udovoljeno uvjetima za donošenje presude zbog ogluhe, pa je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki I. izreke.
6. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a te su isti odmjereni u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora od 1.867,29 eura, zahtjevom za naknadu troška i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarife), uzimajući u obzir da vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Stoga je tužiteljici valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebne za vođenje postupka, koji se sastoje od odvjetničkog troška nagrade za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), što iznosi 200,00 eura, uz pripadajući PDV od 25% (ukupno 250,00 eura), trošak sastava dopisa od 11.3.2025. u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 37. Tarife), a tužiteljici je temeljem Tbr. 48. Tarife i sukladno priloženom računu na str. 17 spisa priznat i trošak poštarine u iznosu od 3,25 eura. Osnovan je i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura. (Tbr. 2. toč. 2. u vezi Tbr. 1. toč. 2. Tarife sudskih pristojbi, Narodne novine broj 37/23), što ukupno iznosi 348,93 eura.
7. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate i to u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Labin, 30. siječnja 2026.
S u t k i n j a:
Erica Golja
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).
DNA:
1. Tužitelj putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika
