Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

32270 Županja

Poslovni broj: P-406/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Tomislavu Juzbašiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AU iz A, S 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulat, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave, održane 16. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 504003028-69600020218/2008, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 29. veljače 2008., a koja odredba glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. (pravni slijednik iza Hypo Alpe Adria Bank d.d., a koji je pravni slijednik iza Slavonska banka d.d.), Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju AU iz A, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 975,51 EUR (devetsto sedamdeset pet eura i pedeset jedan cent), skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2008. pa do isplate, a koja kamata teče po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.194,48 EUR (tisuću sto devedeset četiri eura i četrdeset osam centi) sa zateznom kamatom počev od 30. siječnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi zatezne kamate u smislu odredbi čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 437,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 29. veljače 2008. sa tuženikom, u njegovoj poslovnici u Županji, sklopio Ugovor o kreditu broj 504003028-69600020218/2008 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 65.034,18 EUR (490.000,00 kn), na rok od četrnaest godina. Naveo je da je čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu, odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u toj visini, i da tuženik o tome nije pregovarao sa tužiteljem, te da takva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora, na koju nije mogao imati utjecaja, nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama, protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.1. Tužitelj je nadalje naveo da je 14. ožujka 2008., tuženik tužitelju naplatio na ime predmetne naknade iznos od 7.350,00 kn, što u eurskoj protuvrijednosti iznosi 975,51 EUR. Tužitelj je naveo da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te da stoga predlaže da se utvrdi ništetnom ta odredba sadržana u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana kada je ista naplaćena.

1.2. Tužitelj je u tužbi naveo da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu ne samo da o predmetnoj naknadi nije mogao pregovarati, već da nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, s obzirom da je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te da je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Naveo je da je u takvom odnosu, u kojem se ugovori o kreditu nude po načelu "uzmi ili ostavi", tuženik daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženikovih internih akata na koje Ugovor o kreditu upućuje.

1.3. Naveo je da okolnost da tužitelju banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha i zašto su određeni baš u toj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je to sveukupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa da je takva ugovorna odredba nepoštena u skladu s odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), kao i ništetna prema odredbi čl. 102. st. 1. ZPP/07-a, te prema odredbi čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO).

1.4. Tužitelj je nadalje naveo da s obzirom da je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu koji se odnosi na čl. 7. st 1. istoga, u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, da se predmetna odredba ne može primijeniti među strankama, te da tuženik nema pravo na naplatu potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Naveo je da stoga, a u skladu s odredbom čl. 323. ZOO-a, te u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana nezakonite naplate.

1.5. Tužitelj je zaključno naveo da uzimajući u obzir odredbe čl. 96. do čl. 102. ZPP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi čl. 3. do čl. 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse Suda Europske unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i dr.; jasno je za zaključiti da je tuženik obvezivanjem tužitelja na snošenje naknade za obradu zahtjeva za odobravanje kredita, postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, slijedom čega tužitelj smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i čl. 1111. u svezi čl. 1115. ZOO-a.

1.6. Tužitelj na temelju naprijed izloženog, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, a koja odredba glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed.", te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 975,51 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. ožujka 2008. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbu i tužbenog zahtjeva, s tim da je naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da ne spori da je naknada za troškove obrade predmetnog kredita naplaćena 14. ožujka 2008., u iznosu od 975,51 EUR (7.350,00 kn).

2.1. Tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine, navodeći da je predmetna naknada naplaćena 14. ožujka 2008., te da je stoga s obzirom na vrijeme podnošenja predmetne tužbe, razvidno da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine, prema općem zastarnom roku od pet godina, koji je propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

2.2. Tuženik je nadalje naveo da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već da tužbu temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu.

2.3. Tuženik osporava status potrošača tužitelja i smatra da tužitelj taj status nije dokazao.

2.4. Tuženik je naveo da ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu, te da je odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Naveo je da međutim osporava navode tužitelja da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, te da tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik je naveo da smatra da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, te da tužitelj nije priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode u svezi istoga. Nadalje je naveo da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe članka 3. ZOO-a, odnosno da predmetna odredba iz Ugovora o kreditu nije nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03).

2.5. Tuženik je nadalje naveo da je odredba članka 7. Ugovora o kreditu u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da je tužitelj čitanjem te odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima, pa da stoga smatra da sporna odredba ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. ZZP/03. Tuženik je naveo da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te da su tužitelju dani i stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja, te da je tekst odredbe članka 7. Ugovora o kreditu jasan, uočljiv i nedvosmislen. Naveo je da je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu, postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima.

2.6. Uz navedeno, tuženik je osporio osnovanost i tijek potraživane zakonske zatezne kamate kako je to tužitelj naznačio u tužbi.

2.7. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaključno naveo da iz naprijed navedenih razloga predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.8. Tuženik je u podnesku od 7. studenog 2025., koji je podnesen prije održavanja pripremnog ročišta u predmetnom postupku, naveo da uz prigovore navedene u odgovoru na tužbu, dodatno prigovara i vrijednosti predmeta spora, koju je tužitelj u tužbi naznačio u iznosu od 2.302,73 eura, navodeći da smatra da sud prilikom utvrđenja vrijednosti predmeta spora treba uzeti u obzir iznos kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate, a koji u predmetnom slučaju iznosi 975,51 EUR.

3. Tužitelj se u podnesku od 15. listopada 2025. očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu, navodeći da su isti neosnovani. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, tužitelj je naveo da neosnovanost istoga proizlazi iz pravnog shvaćanja donesenog na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., po osnovi kojeg zastara predmetne tražbine počinje teći tek od dana donošenja pravomoćne presude kojom se ugovorna odredba utvrđuje ništetnom.

3.1. Tužitelj u preostalom dijelu očitovanja na tuženikov odgovor na tužbu u bitnome ponavlja navode iz tužbe, pozivajući se pritom na sudsku praksu izraženu u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024, kao i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) što je implementirano u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12), kao i pozivajući se na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima poslovni broj: Rev-715/2024, Rev-1051/2023, Revd-1601/2024 i Rev- 1035/2024.

3.2. U odnosu na prigovor tuženika o tijeku zateznih kamata, tužitelj se kao prilog tvrdnjama o neosnovanosti istoga poziva na sudska praksu izraženu u ranije navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetima poslovni broj: Rev-1051/2023 i Revd-1601/2024.

3.3. Tužitelj se na pripremnom ročištu održanom 11. studenog 2025. očitovao i na tuženikov prigovor glede naznačene vrijednosti predmeta spora, te je naveo da tuženik neosnovano smatra da se vrijednost predmeta spora treba računati samo po novčanoj vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Naveo je da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva ne predstavlja nekakav manje značajan, sporedni zahtjev, nego da predstavlja upravo jedan od dva glavna tužbena zahtjeva, u pogledu kojeg se izvode glavni dokazi i utvrđuju odlučne činjenice u predmetnom sporu, pa da se tako čak i personalni dokaz u vidu saslušanja tužitelja provodi upravo u pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva, s obzirom da tuženik ne spori visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pa to nije potrebno niti posebno utvrđivati. Tužitelj je naveo da bi u slučaju da je u tužbi podnio samo deklaratorni tužbeni zahtjev, vrijednost predmeta tog spora iznosila 1.327,23 EUR, te da se stoga u predmetnom slučaju vrijednost predmetnog spora računa u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.327,23 EUR, te u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 975,51 EUR, odnosno u ukupnom iznosu od 2.302,74 EUR.

4. U predmetnom postupku provedeni su slijedeći dokazi: uvidom u Ugovora o kreditu, uvidom u izvadak iz sudskog registra za tuženika, uvidom u obračun banke od 14. ožujka 2008. koji je priložen uz tužbu, uvidom u Odluku o naknadama u poslovanju sa stanovništvom od 22. siječnja 2007., uvidom u Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, te saslušanjem tužitelja.

4.1. Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 11. studenog 2025. naveo da s obzirom da tuženik ne osporava visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odustaje od prijedloga kojeg je naveo u tužbi - za provođenjem dokaza u vidu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđivanja okolnosti visine kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Radi navedenog, taj dokaz nije provođen. Nakon što su provedeni dokazi navedeni u točki 4. obrazloženja, sud je ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te da stoga nema potrebe da se od Hrvatske narodne banke zatraži predloženo očitovanje o značenju efektivne kamatne stope (EKS).

5. Na temelju provedenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), ocjena je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u predmetnom postupku nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita odobren namjenski kredit u iznosu od 65.034,18 EUR (490.000,00 kn), za namjenu kupovine stana, sa rokom otplate od četrnaest godina. Nije sporno je da je tužitelj kao korisnik kredita na temelju odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu bio obvezan platiti predniku tuženika naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50 % jednokratno, unaprijed; te nije sporno da je prednik tuženika tu naknadu naplatio od tužitelja, 14. ožujka 2008., u iznosu od 975,51 EUR (7.350,00 kn). Među strankama dakle nije sporna niti visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

6.1. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, odnosno nije sporno da je Slavonska banka d.d. Osijek, koja je sa tužiteljem zaključila Ugovor o kreditu, pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., te da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

7. Među strankama je u predmetnom postupku sporno je li ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50% jednokratno unaprijed, sporno je je li prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno naprijed navedene ugovorne odredbe, postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sporno je da li je nastupila zastara tužiteljeve predmetne tražbine, sporan je tijek potraživane zakonske zatezne kamate na glavnicu tražbine, te je sporna vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj.

8. Sud je prihvatio vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u iznosu od 2.302,74 eura, iz razloga što se tužba sastoji od dva tužbena zahtjeva, i to deklaratornog tužbenog zahtjeva za koji se prihvaća da vrijednost predmeta istoga iznosi 1.327,23 EUR, te kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 975,51 EUR, što zbrojeno iznosi 2.302,74 EUR. O takvom načinu računanja vrijednosti predmeta spora postoji i identična sudska praksa izražena u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. 54 P-1541/2023-12 od 22. veljače 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

9. Tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine nije osnovan. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a prema pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da se odluka suda u pogledu predmetne tužbe odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, te kondemnatorni tužbeni zahtjev koji kao posljedica proizlazi iz utvrđenja ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe; glede predmetne tužbe nije niti počeo teći zastarni rok, odnosno nije po osnovi zastare prestalo pravo tužitelja iz predmetnih tužbenih zahtjeva.

10. U odnosu na spornu činjenicu pitanja ništetnosti odredbe čl. 7.st. 1. Ugovora o kreditu, sud je primijenio odredbe ZZP/07-a, koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (29. veljače 2008.).

10.1. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07-a, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 96. st. 3. ZZP/07-a, propisano je da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Odredbom čl. 96. st. 4. ZZP/07-a, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.2. Odredbom čl 98. ZZP/07-a, propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

10.3. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07-a, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a odredbom čl. 102. st. 2. ZZP/07-a, propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Vijeća Europskih zajednica donijelo je 5. travnja 1993. Direktivu 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), čija je svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača (čl. 1. Direktive).

11.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Odredbom čl. 3. st. 2. Direktive propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Odredbom čl. 6. st. 1. Direktive propisano je da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. U pogledu navedenog, svoje stajalište izrazio je i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

12. Tužitelj je prilikom provođenja dokaza njegovim saslušanjem na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. prosinca 2025., iskazao da je tijekom 2008. želio podići kredit radi kupovine stana u gradu Osijeku, te da je u tu svrhu otišao u tadašnju Hypo Alpe Adria bank d.d. u njihovu poslovnicu u Županji, te da je koliko se sjeća sa djelatnikom banke prezimena Ž, dogovarao uvjete podizanja kredita. Iskazao je da je djelatniku banke objasnio kakav kredit i u kojem iznosu mu je potreban, te da mu je on rekao da dođe naredni dan i da će biti pripremljen ugovor o kreditu. Iskazao je da su tada samo razgovarali o iznosu kredita, odnosno koliko će biti mjesečna rata za vraćanje istoga, te na koji rok otplate. Iskazao je da mu pri tome djelatnik banke nije spominjao da će se od njega naplatiti i naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te da mu u vrijeme kad je ostvario taj kredit i kada su mu isplaćena kredita sredstva, nije bilo poznato da je od tih kreditnih sredstava naplaćena i ikakva naknada za obradu zahtjeva i ostvarivanje tog kredita. Iskazao je da mu prilikom pregovaranja o ostvarivanju predmetnog kredita nije itko spominjao plaćanje te naknade, kao i da mu ta naknada nije spominjana niti prilikom samog potpisivanja ugovora o kreditu, a niti kasnije kada su išli na ovjeru tog kredita kod javnog bilježnika u Županji Mladena Kaluđera. Iskazao je da je saznao da mu je naplaćena ta naknada tek prije nekoliko mjeseci, i to od strane njegovog odvjetnika, i da je nakon toga podnio predmetnu tužbu. Tužitelj je iskazao i da prilikom podizanja Ugovora o kreditu nije imao mogućnost raspravljanja o pojedinim odredbama tog ugovora, a ako je eventualno o nečemu i imao pravo raspravljati, to mu nije bilo poznato odnosno da ga nitko od strane djelatnika banke nije uputio da bi eventualno imao takvo neko pravo.

13. Iz iskaza tužitelja, kojemu sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi utvrđenje suda da tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije imao priliku i mogućnost pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, te da stoga nije imao mogućnost niti utjecati na njezin sadržaj, pa da čak nije bio niti svjestan postojanja te ugovorne odredbe.

14. Odredbom čl. 295. st. 1. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Odredbom čl. 295. st. 2. ZOO-a, propisano je da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Na temelju iskaza tužitelja i uvida u Ugovor o kreditu, a napose njegovu odredbu čl. 7. st. 1., ocjena je suda da je odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženikovog prednika kao sastavni dio standardnog ugovora o namjenskom kreditu – za namjenu kupovine stana, odnosno da je činila dio općih uvjeta ugovora sadržanih u formalnom (tipskom) Ugovoru o kreditu; te da zbog toga tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

16. Pri tome valja navesti da tuženik, na kojemu je na temelju odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/07-a, teret dokaza o istome, nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu.

17. S obzirom da se po utvrđenju suda o spornoj odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj nije imao ikakvu mogućnost utjecaja na njezin sadržaj, kao i da je od tužitelja po osnovi iste nesporno naplaćena naknada prema Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, u visini od 1,50 % kreditnih sredstava, odnosno u iznosu od 975,51 EUR (7.350,00 kn), 14. ožujka 2008; ocjena je suda da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj pri tome nedvojbeno ima status potrošača, budući da se Ugovor o kreditu odnosio na namjenski ugovor - za namjenu kupovine stana, tužitelja kao fizičke osobe.

18. Sporna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu se stoga na temelju odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07-a, smatra nepoštenom, te je kao takva na temelju odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07-a ništetna.

19. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.1. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl. 1111. st. 2. ZOO-a propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je sporna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna, tuženik je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 975,51 EUR (protuvrijednost iznosa od 7.350,00 kn), koji je primio odnosno naplatio od tužitelja na temelju odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu.

21. Tuženik je u skladu s odredbama čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i potraživanu zateznu kamatu, koja po osnovi odredbe čl. 1115. ZOO-a teče od dana kada je od tužitelja naplaćena sporna naknada i kada je tuženik kao nepošteni stjecatelj stekao naplaćeni iznos naknade (975,51 EUR), odnosno kako to tužitelj potražuje od 15. ožujka 2008. pa do isplate.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je sukladna vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju je tako priznat potraživani trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.194,48 EUR, a koji se odnosi na slijedeće radnje: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.1. i Tbr. 54. OT-a), uvećano za porez na dodanu vrijednost (dalje u tekstu: PDV) u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 46. OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 15. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. i Tbr. 54. OT-a), uvećano za PDV u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 46. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na pripremnom ročištu održanom 11. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), uvećano za PDV u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 46. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), uvećano za PDV u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 46. OT-a), za pristup zamjenika tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu presude održano 30. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.3. i Tbr. 54. OT-a) uvećano za PDV u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 46. OT-a), te za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,74 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 34,74 EUR.

22.1. Tužitelju je na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak dosuđena i potraživana zatezna kamata, koja teče od dana donošenja odluke o trošku pa do isplate.

23. Zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u ukupnom potraživanom iznosu od 437,50 EUR, odbijen je kao neosnovan u cijelosti, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, iz razloga što je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

24. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Županji 30. siječnja 2026.

Sudac

Tomislav Juzbašić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana. Žalba se podnosi ovome sudu u pisanom obliku, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku iz Vinkovaca.

2. Tuženik po punomoćniku Branku Bulat, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri iz Zagreba.