Poslovni broj: P-786/2025-7

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužiteljice ĆC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 zastupana po punomoćnicima iz OD Leko i Partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 27. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 901563921, sklopljenom između parničnih stranaka dana 5. lipnja 2007. ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane u dijelu točke 4.1., a koji glasi: "... koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana ...", kao i prva rečenica točke 4.2. istog Ugovora, a koja glasi: "... visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 1.1. (slovima: prvi siječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. (slovima: prvi siječnja) do 30.6. (slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine i na dan 1.7. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. (slovima: prvog srpnja), do 31.12. (slovima: tridesetprvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene ...".

II. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 9012563921, sklopljenom između parničnih stranaka dana 5. lipnja 2007. ništetne odredbe u kojima je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak sadržane u točkama 5.2., 6.2., 7.2. istog Ugovora, u dijelu u kojem glase:

T.5.st.2: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate." T.6.st.2: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate." T.7.st.2: "... plativo u kunsko protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ...".

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana plati tužiteljici ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 31.724,92 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 24.469,90 EUR teče počev od 01.10.2015.g. po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.803,09 zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 30.01 2026. do isplate koja se po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-814/2025 od 22. travnja 2025. ukinuta je presuda ovoga suda poslovni broj P-2237/2019 od 22. siječnja 2025 i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke sud drugog stupnja navodi u predmetnom slučaju kao odlučno je trebalo utvrditi radili se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke (ovim pitanjem se sud prvog stupnja nije bavio), predmet konverzije, te je li izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a (uključujući detaljan pregled svih elemenata izračuna konverzije shodno ovom članku) i je li time tužiteljica došla u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazila da je bila korisnik kredita u euro, kao i je li nakon sklopljenog sporazuma o konverziji utvrđeno postojanje bilo kakvog novog novčanog zahtjeva korisnika kredita, te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošač, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti. Naime, radi se o relevantnim činjeničnim utvrđenjima o kojima ovisi pravilnost zaključka o tome je li u pitanju valjana konverzija provedena sukladno ZID ZPK-u, te ostvaruje li tužiteljica pravo i na daljnje naknade, a koje odlučne činjenice je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi.

U ponovljenim postupku stranke su ustrajale pri navodima iz tužbe, odgovora na tužbu te svih podnesaka uloženih u spis.

Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da su on i tuženik 5. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012563921, na iznos od 172.955,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženog važeće na dan korištenja kredita. U točki 4.1. istog Ugovora stoji da se na kredit u otplati tužitelj obvezuje platiti tuženom kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženog o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20% godišnje. Nadalje citira i odredbu točke 4.2. istog Ugovora, te rečenice u točki 7.2. istog Ugovora i to 2., 3., 4. i 5. U navedenom Ugovoru o kreditu da su uglavljene od strane tuženika odredbe kojima se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu švicarski franak i sadržane da su u točkama 5. st. 2, 6 st. 2, 7 st. 2. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. Dana 2. prosinca 2015. parnične stranke da su sklopile Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu, u kojem se tuženik pozvao na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2105 – dalje ZIDZPK) predmnijevajući da je kredit 4. prosinca 2006. sklopljen s valutnom klauzulom u CHF. U istom dodatku koji je sastavio tuženik sa istovjetnim tekstom u bitnom za sve svoje korisnike kredita s kojima je sklopio anekse radi konverzije u kredite s valutnom klauzulom EUR, tuženik da je utvrdio nedospjelu glavnicu u iznosu od 84.272,11 EUR na dan sklapanja Dodatka. Istim Dodatkom tužitelju da je priznata preplata u iznosu od 11.302,20 EUR preračunato u kune prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika za EUR važeće na dan 30. rujna 2015., kojeg je tuženik primijenio pa da preplata iznosi ukupno 86.320,55 KN. Nakon što je sklopljen navedeni Dodatak donesena da je presuda Visokog trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17-10 14. lipnja 2018. na koju se poziva tužitelj i navodi da je istom utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima u potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Smatra tužitelj da se zbog toga izračun konverzije po predmetnom kreditu nije smio vršiti na način kako je to predviđeno ZIDZPK, jer je valutna klauzula u predmetnom ugovoru ništetna pa da je zbog svega pogrešan izračun konverzije. Tuženik da je trebao utvrditi iznos svih anuiteta kredita prema tečaju na dan isplate kredita u skladu s inicijalnom kamatnom stopom, a od 1. veljače 2014. s kamatnom stopom od 3,23% sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13).

Shodno navedenom razlika u naplaćenim anuitetima, a u odnosu na anuitete koje je tuženik imao pravo naplatiti od tužitelja da iznosi 179.302,39 kn uvećano za kamatu od svakog preplaćenog iznosa. Isto tako tuženik da je trebao utvrditi ostatak glavnice na dan provedbe konverzije u iznosu od 587.096,24 KN, a ne 643.628,24 KN/84.272,11 EUR. Tako da se pojavila neosnovano uvećana nedospjela glavnica prilikom konverzije od 56.532,00 kn koji iznos da bi tuženik trebao naknaditi tužitelju. Obzirom da je tužitelju priznata preplata po kreditu od 86.320,55 kn, to se od te preplate može umanjiti dug tuženika s osnova dužne razlike i nepravilno obračunatoj nedospjeloj glavnici u visini od 56.532,00 kn, na taj način da se dolazi do ostatka priznate preplate u iznosu od 29.999,23 kn. Od tog iznosa da valja oduzeti najstarija dužna potraživanja tužitelja prema tuženiku nastala u periodu od 15. kolovoza 2007. do 15. veljače 2009. i to kamate u iznosu od 14.530,71 kn, te dio preplaćenih glavnica u iznosu od 15.468,68 kn, dakle sveukupno 29.999,23 kn. Nakon svih učinjenih umanjenja da preostale dug tuženika od 149.302,16 kn skupa sa zakonskim kamata od datuma svakog neosnovanog zadržanog iznosa po pojedinačnim anuitetima od strane tuženika pa do isplate.

Prilikom sklapanja ugovora o kreditu da je bila određena promjenjiva kamatna stopa o kojoj odredbi tužitelj nije posebno pregovarao s tuženikom, kao što je bila ugovorena zaštitna klauzula o vraćanju kredita u valuti CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja, bez da je prije sklapanja ugovora o kreditu realno bio upoznat o povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Takve ugovorne odredbe da nisu mogle biti razumljive tužitelju kao potrošaču, uzrokovale su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to članke 138.a i 131 st. 1. Smatra da se utvrđenja iz presuda u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača odnose i na ovaj predmet, te se poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih presuda. Napominje da i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju unaprijed tipizirane opće uvjete tuženika uglavljene u ugovore o kreditu bez da se o njima pojedinačno pregovaralo. Predmetni korisnik kredita da je koristio veći broj grupe proizvoda banke, a da nisu postojali jasni kriteriji za utvrđenje u kojem trenutku će se kamatna stopa i za koliko povisiti ili sniziti, što je vidljivo iz činjenice da je tuženik samoinicijativno povećavao kamatnu stopu prema tužitelju. Poslovanje tužitelja prema tuženiku da je uvijek bilo uredno, pa da bi bilo za očekivati sniženje stope zatezne kamate. Tužitelj da je kod tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu došao radi kupnje stambenog prostora očekujući pošteno postupanje i ne očekujući da će ugovoreni anuitet kredita prema prezentiranom otplatnom platnu doživjeti ikakve znatne promjene. Nikada da se nije dogodilo da se tečajna razlika u odnosu na tečaj od dana sklapanja ugovora o kreditu može povisiti gotovo 70% koliko je u jednom trenutku iznosilo povećanje u odnosu na početni tečaj, a u kolektivnom sporu da je utvrđeno da je tuženik mogao predvidjeti povećanje. Tuženik da tužitelju nikada nije vratio preplaćene iznose po nepravilno obračunatim anuitetima, pa tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjena kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke , te odredbe kojim je otplata kredita vezana uz valutu CHF kao i povrat iznosa od 149.302,16 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos teku od prvog narednog dana nakon učinjene preplate.

Potražuje i nadoknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima navodi da smatra da je ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga da tužitelj na temelju tog ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od tužitelja uključujući ono što je možebitno stečenog bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezano uz primijenjenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i cjelokupni zahtjev za isplatu neosnovan je u cijelosti jer niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Zakona, te se ne radi o ispunjenju i /ili o priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno da proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Što se tiče same pretplate pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava, sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Nakon izvršene konverzije usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj da zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovo naplatio taj isti iznos s osnove kamate). Nadalje tuženik osporava tvrdnje tužitelja da bi bile ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli a obzirom da isto nije protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Da nije točno da se nije pregovaralo pojedinačno o tome da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF, da mu nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito da dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu. Jasno da je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše, potrošači najviše dio štednje drže u stranoj valuti. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena kao i ostale odredbe ugovora, ona da je lako uočljiva. Imajući u vidu sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koju se poziva tužitelj nedvojbeno da je da je ništav dio odredbe čl 4.1. u dijelu u kojem je navedeno „sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana“. U ovom postupku tužitelj da smatra da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna. Stranke da su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način kao da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što ugovaratelji imaju pravo da je da se pravna praznina popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je teret dokaza da preciznim parametrima (npr. Libor za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i slično) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Slijedom navedenog sklapanje ugovora da je odraz stvarne volje ugovornih strana, pa da je zbog toga zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora neosnovan. Tuženik ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Može da se zaključiti da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze. Iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, to da nije moguće, tužitelj da svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope ista da se može smatrati nezakonitom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da je nije samo po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banke, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti nije neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je izričito dopuštena. Tuženik ukazuje na Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., koji da su uređivali poslovanje banaka, sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) da propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Zaključno, tuženik ističe kako: - sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe), - iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; - konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; - nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; - u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, te potražuje parnični trošak.

Tužitelj podneskom od 16. listopada 2024. po provedenom vještačenju precizira tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos osnovom preplaćene kamate i tečaja, odnosno dodatnog zaduženja glavnice pri provedbi konverzije (umanjeno za priznatu preplatu) a sve prema rekapitulaciji stanja na dan 30.09.2015.g. u Tablici 10. na str. 17. nalaza i prema t. 5. mišljenja na str. 18. nalaza, u iznosu od 24.469,90 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na isti iznos počev od 01.10.2015.g., te uvećano za zakonsku zateznu kamatu obračunatu na dan 30.09.2015.g. u iznosu od 7.255,02 EUR, a podredno postavlja zahtjev u vidu obračunate zakonske zatezne kamate koje teku od svakog pojedinačnog iznosa nezakonito više naplaćene kamate i tečaja pa do učinjene konverzije, sukladno izračunu vještaka u tablici br. 10. na str. 17 nalaza (t. 8) u iznosu od 11.067,94 EUR; u vom slučaju nema se od istog iznosa oduzimati iznos priznate preplate prilikom konverzije, u skladu sa pravnim shvaćanjem sa 7. sjednice Građanskog odjela VSRH od 13. i 20.12.2022.g. (pod pretpostavkom da bi konverzijom bile otklonjene posljedice ništetnih odredbi osim što potrošaču ne bi bile plaćene zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je iznose tužitelju kao potrošaču tužena banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita).

Tuženik u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev navodi kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 16. listopada 2024., sve kako je u ranijoj odluci obrazloženo koje rješenje suda nije ukinuto te se isto neće ponovno obrazlagati.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću. U ponovljenom postupku saslušan je vještak Tomislav Prpić

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, također potražuju i razliku glavnice koja da je pogrešno obračunata prilikom konverzije.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 9012563921 od 5. lipnja 2007. kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 172.955,98 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) kupovina stana, te da je čl. 4. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,20% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7 obvezao predmetni kredit otplatiti u 300 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivao predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne. Nadalje nije sporno da su stranke 3. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je utvrđena preplata koja iznosi 86.320,55 kn koja će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za stambenog objekta te iz iskaza tužiteljice kako je kredit utrošen za kupnju stana na adresi [adresa] u kojem su živjeli, dakle iz navedenog jasno proizlazi, kako je ravni posao zaključe isključivo svrhu kupnje objekta za stanovanje, a suprotno tome tuženik nije dokazao.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g.

( NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje , te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,20% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,20 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužiteljica u iskazu navodi kako joj je bilo jasno da je kamatna stopa promjenjiva, no o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na promjenu nije joj ništa bilo jasno, na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogla utjecati, ugovor je unaprijed bio pripremljen. Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljicom vezano za zaključenje predmetnog ugovora. Nadalje tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. stope ovisi o odluci banke.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 4. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da ista kao prosječni potrošača nije informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Anuiteti su porasli i to sa početnih 4.200,00 kn na 7.000,00 kn, nije bila kreditno sposobna za druge valute. Tužiteljica uopće nije bio upoznata s ekonomskim posljedicama koje proizlaze za nju ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF koja je valuta utočišta u gospodarskim krizama koja je i uslijedila krajem 2008 godine čim je dovedena u neravnopravan položaj.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki 2 izreke odluke.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti u cijelosti obeštećenje tužitelje zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev također nije osnovan prigovor zastare, koje preinaka se očituje u vidu povišenja tužbenog zahtjeva valja navesti kako taj prigovor nije osnovan, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinaka je učinjenja iz iste činjenične i prave osnove (ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ( kako potraživanja preplate anuiteta tako i razlike glavnice) i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke) pa zastare nema.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, s sve obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića list 363-383 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora odnosno u visini zzk od 3,23% od 01.01.2014. iznosi 10.359,69 EUR. Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 14.110,21 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako na dan 30.09.2015. razlika nedospjele glavnice u EUR po konverziji i nedospjele glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 7.440,62 EUR. Nadalje tužiteljica je svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos potreban za namirenje uplata po simuliranom EUR kreditu pa je utvrđena preplata od 11.253,54 EUR. Nadalje zakonske zatezne kamate na preplatu kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. iznose 11.067,94 EUR. Rekapitulacija iznosi stoga preplata kamate 10.359,69 EUR, preplate tečaja 14.110,21 EUR, razlika glavnice 7.440,62 EUR što sveukupno iznosi 31. 910,62 EUR. Nadalje razlika preplata priznate u konverziji 11.253,54 EUR i razlike glavnice 7.440,62 EUR utvrđene u konverziji iznosi 3.812,92 EUR to je ostatak neiskorištene preplate iz konverzije. Taj neiskorišteni dio preplate se oduzima od zakonske zatezne kamate na preplatu kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. iznose 11.067,94 EUR te se dolazi do iznosa od 7.255,02 EUR koliko je stanje zateznih kamata na 30.09.2024., stoga konačno ukupno potraživanje tužitelja iznosi 24.469,90 EUR-glavnica na dan 30.09.2015 -preplata po kamati i valuti sa daljnjom zzk od 01.10.2015. te 7.255,02 EUR preostale dospjele zakonske zatezne kamata na dan 30.09.2015. Vještak ističe da je tuženik konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 2 i 3, odnosno iznos utvrđen u rekapitulaciji.

Tužitelj nije istako primjedbe na nalaz o mišljenje vještaka već je podneskom od 16. listopada 2024. precizirao tužbeni zahtjev da potražuje iznos osnovom preplaćene kamate i tečaja, odnosno dodatnog zaduženja glavnice pri provedbi konverzije (umanjeno za priznatu preplatu) a sve prema rekapitulaciji stanja na dan 30.09.2015.g. u Tablici 10. na str. 17. nalaza i prema t. 5. mišljenja na str. 18. nalaza, u iznosu od 24.469,90 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na isti iznos počev od 01.10.2015.g., te uvećano za zakonsku zateznu kamatu obračunatu na dan 30.09.2015.g. u iznosu od 7.255,02 EUR, a podredno postavlja zahtjev u vidu obračunate zakonske zatezne kamate koje teku od svakog pojedinačnog iznosa nezakonito više naplaćene kamate i tečaja pa do učinjene konverzije, sukladno izračunu vještaka u tablici br. 10. na str. 17 nalaza (t. 8) u iznosu od 11.067,94 EUR; u tom slučaju nema se od istog iznosa oduzimati iznos priznate preplate prilikom konverzije, u skladu sa pravnim shvaćanjem sa 7. sjednice Građanskog odjela VSRH od 13. i 20.12.2022.g. (pod pretpostavkom da bi konverzijom bile otklonjene posljedice ništetnih odredbi osim što potrošaču ne bi bile plaćene zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je iznose tužitelju kao potrošaču tužena banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita).

U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu navodeći kako je isto bespredmetno, a zbog činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu te da bi prihvaćanjem zahtjeva tužitelja isti bio dva puta obeštećen.

U usmenom očitovanju nakon donošenje odluke suda drugog stupnja vještak Tomislav Prpić navodi kako se konverzija provodila na način da se simulira odgovarajući euro kredit te pri tome nije uzeto u obzir ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

Nadalje navodi kako tuženik nikada tužiteljici nije platio bilo kakav preplaćeni iznos, nastao zbog ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i o primjeni valutne klauzule. Jedini plaćeni odnosno vraćeni iznos je bio onaj koji je banka utvrdili kao preplatu temeljem konverzije u aneksu ugovora dok bi za preplatu nastalu uslijed ništetnosti promjene kamatne stope i valutne klauzule chf tuženik tužiteljici trebao vratiti iznose utvrđene u osnovnom nalazu i mišljenju. Prilikom konverzije banka je primjenjivala kamatnu stopu kakvu je primjenjivala i za redovne kredite eur u otplati. Dakle, do 7. mjeseca 2014. ona nije bila usklađivana ni sa kakvim parametrima već je kao i kod eur kredita svaka promjena bila definirana administrativnom odlukom banke bez prikaza ikakvih parametara koji bi utjecali na takvu promjenu. Banke su imale u svojim aktima objavljene metodologije promjena kamatnih stopa za građanstvo, međutim, neovisno o samoj metodologiji banke su odlukama mijenjale kamatnu stopu ovisno o tržišnim uvjetima a što je uključivalo i statuse samih klijenata i procjenu rizika banke te na taj način ne može se govoriti o primjeni ikakvih egzaktnih parametara (vezano uz eur, euro, euribor ili chf libor ili prosječnu kamatnu stopu na štednju i sl.).

Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke primjedbe.

Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenje zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao. Posebice valja navesti kako su u ovom postupku djelomično utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je određeno da će se kamatna stopa jednostrano mijenjati odnosno na način otplate primijeniti valutna klauzula u CHF pa je kao parametre prema kojima će vještak utvrditi preplatu mogla samo biti dani oni početni jedni poznati a to je početna kamatna stopa i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako to i sam tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu umanjuje.

U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev u ukupnoj visini od 31.724,82 EUR što obuhvaća preplatu kamate i tečaja u visini od 24.469,90 EUR sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. te iznos od 7.255,02 EUR preostalu dospjelu zakonsku zateznu kamatu na utvrđene iznose pretplate tečaja i kamate do 30.09.2015.

Kod konačne rekapitulacije tražbine osim preplate koja je tužitelju priznata u konverziji uzeta je u obzir i razlika glavnice na dan 30.09.2015. što je po mišljenju ovoga suda opravdano, a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule, već je trebalo primijeniti tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita.

Rekapitulacija iznosi stoga preplata kamate 10.359,69 EUR, preplate tečaja 14.110,21 EUR, razlika glavnice 7.440,62 EUR što sveukupno iznosi 31.910,62 EUR. Nadalje razlika preplata priznate u konverziji 11.253,54 EUR i razlike glavnice 7.440,62 EUR utvrđene u konverziji iznosi 3.812,92 EUR što je ostatak neiskorištene preplate iz konverzije. Taj neiskorišteni dio preplate se oduzima od zakonske zatezne kamate na preplatu kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. iznose 11.067,94 EUR te se dolazi do iznosa od 7.255,02 EUR koliko je stanje zateznih kamata na 30.09.2015., stoga konačno ukupno potraživanje tužitelja iznosi 24.469,90 EUR ( preplata kamate i tečaja sa daljnjom zzk od 01.10.2015. te 7.255,02 EUR preostale dospjele zakonske zatezne kamata na dan 30.09.2015.

Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja te dosuditi iznos od 31.724,82 EUR što obuhvaća preplatu kamate i tečaja u visini od 24.469,90 EUR te iznos od 7.255,02 EUR preostalu dospjelu zakonsku zateznu kamatu, a na utvrđene iznose pretplate tečaja i kamate do 30.09.2015

Na iznos od 24.469,90 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 1. listopada 2015. pa nadalje kako to tužitelj traži-dan nakon zakonske konverzije sve s obzirom da je do 30.09.2015 zakonska zatezna kamata već obračunata.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene točkama II-III ove presude.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

U odnosu na prijedlog tuženika da se provede dopunsko vještačenje tzv. negativnih razlika kamate i tečaja radi preciziranja prigovora radi prijeboja istih , isto je ovaj sud odbio naime tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka postavio takav prigovor. Ovaj sud se poziva na rešenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno je - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi u tom smislu do zaključenja prethodnog postupka nije postavio materijalno pravni prigovor prijeboja niti procesno pravni prigovor radi prebijanja, pa sud nije niti ovlašten umanjit tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima. No da je takav prigovor prijeboja i postavio ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a , ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak prema bodovima kako je ista zatražila dakle za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 10.07.2023., 09.10.2023 i 16.10.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 17.10.2023., 27.03.2024., 25.11.2024., 17.09.2025. i 26.11.2025.svako u visini od po 250,00 bodova (Tbr 9 toč.1), trošak pristupa na ročište za objavu 22. siječnja 2025. u visini od 50 bodova( Tbr 9 toč.3) vrijednost boda 2,00 EUR uz priznaje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500 EUR koji je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 244,61 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 6.494,61 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak za sastav podnesak od 25.04.2024 i 27.09.2024. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje i kao i trošak preslike priloga uz tužbu u visini od 13,27 EUR jer se ne radi o trošku u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci IV. izreke ove presude.

U Rijeci 30. siječnja 2026.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika