REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-5199/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja IO, državljanina Narodne Republike Bangladeš, koji trenutno boravi u Prihvatnom centru za strance, [adresa], a kojeg zastupa opunomoćenica VO, pravnica u udruzi "Bez granica", Zagreb, Ulica Milana Šenoe 8C, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Sisačka 3, radi određivanja ograničenja slobode kretanja, 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini KLASA: UP/I-216- 03/25-06/11016, URBROJ: 511-01-213-25-2 od 1. prosinca 2025.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati VO, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.000,00 EUR (tisuću eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini KLASA: UP/I-216-03/25-06/11016, URBROJ: 511-01- 213-25-2 od 1. prosinca 2025. tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite, određena je mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance Obedišće Ježevsko, I [adresa] (točka 1. izreke) s time da se ograničenje kretanja iz točke 1. izreke tog rješenja određuje za razdoblje od tri mjeseca od dana uručenja tog rješenja (točka 2. izreke).

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je osporavano rješenje nezakonito te da ga osporava u cijelosti i to zbog bitne povrede pravila odredaba postupaka, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dodaje da je pobijano rješenje protivno članku 5. stavku 1., članku 8. i članku 9. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da pobijano rješenje ne sadrži valjano obrazloženje u pogledu razloga zbog kojih mu je tuženik odlučio ograničiti slobodu kretanja, a čime je povrijeđen članak 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da okolnost da on nije izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ranije ni na koji način ne može upućivati na zaključak koji bi opravdao donošenje pobijanog rješenja. Iznosi da je izrazio namjeru onog trenutka kada mu je isto bilo onemogućeno i kada je bio suočen s činjenicom da mu prijeti povratak u zemlju u kojoj bi bio izložen proganjanju i izlaganju nasilnom postupanju. Nastavlja da je pobijano rješenje doneseno protivno odredbi članka 54. stavka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, budući da nije provedena obrazložena individualna procjena. Navodi da u pobijanom rješenju nije jasno obrazložen izbor vrste mjere i njezini razlozi, a posebice nisu dani nikakvi razlozi za stav tuženika da vrlo slične, ali ipak blaže mjere ne bi bile prikladne/svrhovite. Poziva se na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3987/2024-2 od 22. siječnja 2025. Ističe da pobijano rješenje ne sadrži valjane i obrazložene razloge na temelju kojih je utvrđeno kako se drugim mjerama ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja, niti da bi određivanje takve mjere bilo razmjerno svrsi takvog ograničenja. Dodaje da mu izricanje najstrože mjere, kojom se ograničava njegova sloboda kretanja određivanjem smještaja u Prihvatni centar za strance očigledno nije razmjerno cilju koji se takvom mjerom postiže. Iznosi da ne posjeduje dovoljna novčana sredstva niti stvari veće vrijednosti pa da traži besplatnu pravnu pomoć. Predlaže poništiti rješenje tuženika, da ga se odmah pusti na slobodu, da mu se odori besplatna pravna pomoć te da se pružateljici besplatne pravne pomoći isplate troškovi. Također, predlaže da se odgodi izvršenje osporavanog rješenja, jer ne predstavlja neposrednu prijetnju za javni red i sigurnost te je stoga mjera ograničenja kretanja nepotrebna i u suprotnosti s javnim interesom. Dodaje da ovakva mjera dovodi do nepovratnih posljedica za njegovo mentalno zdravlje, a da u konkretnom slučaju javni interes može biti očuvan primjenom blažih mjera koje ne ugrožavaju zdravlje, a istima se istodobno osigurava da se poštuju zakonski postupci.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je tužba neosnovana u cijelosti. Dodaje da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje utvrdio da je tužitelju potrebno ograničiti slobodu kretanja iz razloga što je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio tek 18 dana nakon što je smješten u Prihvatni centar za strance radi izvršenja postupka prisilnog udaljenja iako je imao mogućnost istu izraziti i puno ranije. Opisuje da su policijski službenici III. PP Zagreb zatekli tužitelja 13. studenog 2025. u nezakonitom boravku te su utvrdili da mu je 14. srpnja 2025. izdano rješenje o povratku s rokom za dragovoljni povratak od 15 dana, po kojem tužitelj nije postupio nego je nastavio nezakonito boraviti u [adresa] i to u trajanju od 106 dana. Iznosi da su mu tom prilikom policijski službenici izdali rješenje o protjerivanju, a da s obzirom da se rješenje o protjerivanju nije moglo odmah izvršiti, su mu odredili smještaj u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Nastavlja da su, s obzirom da ranije nije postupio po izrečenom rješenju i mjeri povratka, policijski službenici utvrdili da bi mogao izbjeći mjeru protjerivanja ukoliko mu se odredi neka blaža mjera. Opisuje da je u konkretnom slučaju cijenjeno da je tužitelj namjeru za podnošenje zahtjeva izrazio tek nakon što je protiv njega započeo postupak prisilnog udaljenja i nakon što je bio smješten u Prihvatni centar za strance i to unatoč činjenici da je i ranije mogao u više prilika izraziti strah od povratka u zemlju podrijetla. Naglašava da takav vremenski slijed, promatran u kontekstu prethodnog nepostupanja po rješenje o povratku i dugotrajnog nezakonitog boravka, objektivno upućuje na osnovanu sumnju da je namjera izražena s ciljem odgode ili otežavanja izvršenja zakonito donesene odluke, što predstavlja zakonski razlog za primjenu mjere iz članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ističe da iz obrazloženja rješenja proizlazi da je naveo razlog i proveo individualnu procjenu okolnosti konkretnog slučaja te zaključio da se svrha ograničavanja slobode kretanja ne može ostvariti blažim mjerama. Navodi da razlozi za primjenu predmetne mjere proizlaze ne samo iz činjenice da je tužitelj tek 18 dan nakon smještaja u Prihvatni centar za strance izrazio namjeru, nego i iz činjenice da je i ranije bio u kontaktu s policijskim službenicima, ali da nije izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu. Ističe da je svrha ograničavanja slobode kretanja u konkretnom slučaju jest osiguranje dostupnosti tužitelja nadležnim tijelima tijekom postupka međunarodne zaštite. Iznosi da je uzimajući u obzir sve činjenice i okolnosti ocijenjeno da se svrha ograničavanja slobode kretanja ne može ostvariti blažim mjerama jer tužitelj ni ranije nije poštovao odluke službenih tijela. Nastavlja da mjera obveze redovitog javljanja ne bi osigurala dostupnost tužitelja s obzirom na to da prethodno nije poštovao obvezu napuštanja teritorija Europskog gospodarskog prostora. Navodi da mjera zabrane kretanja izvan određenog područja ne bi bila svrhovita jer tužitelj nema obiteljske, socijalne niti radne veze koje bi ga vezale uz određeno područje Republike Hrvatske. Dodaje da zadržavanje putnih isprava ne bi imalo preventivni učinak budući da je tužitelj već dulje vrijeme boravio nezakonito bez važeće dozvole. Nadalje, navodi da smještaj u prihvatilište otvorenog tipa ne bi osigurao njegovu fizičku dostupnost nadležnim tijelima s obzirom na otvoreni karakter takvog smještaja i nepostojanje učinkovitih mehanizama sprječavanja samovoljnog napuštanja. Iznosi da je mjera smještaja u Prihvatni centar za strance određena na razdoblje do tri mjeseca kao najdulje zakonom dopušteno vrijeme, pri čemu naglašava da mjera nije automatska niti fiksna, već podliježe slanoj ocjeni nužnosti i razmjernosti te se može ukinuti i prije isteka navedenog roka ako prestanu razlozi zbog kojih je izrečena. Nastavlja da je trajanje mjere vezano uz potrebu provođenja ključnih radnji u postupku međunarodne zaštite, uključujući saslušanje tužitelja i utvrđivanje odlučnih činjenica. Protivi se prijedlogu za određivanje odgodnog učinka tužbe, budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim nastanak teško popravljive štete niti je dokazao da bi izvršenje osporenog akta imalo posljedice koje se ne bi mogle otkloniti u slučaju uspjeha tužbe. Ističe da bi odgodni učinak doveo u pitanje osiguranje dostupnosti tužitelja za postupak međunarodne zaštite i učinkovitost migracijskog sustava. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis, u spis tuženika te u spis ovog suda poslovni broj: Us I-4581/2025. Nadalje, održano je ročište na kojem je tužitelj saslušan.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj državljanin Narodne Republike Bangladeš te tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

7. Sporno je, je li mu tuženik pravilno i zakonito ograničio slobodu kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance.

8. Člankom 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25.) propisano je da tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj (stavak 1.). Nadalje, propisano je da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima. (stavak 2. točka 7.). Također, propisano je da se sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može ograničiti smještajem u prihvatni centar za strance (stavak 5. točka 5.) te da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. toga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja (stavak 6.). Konačno, propisano je da se mjere ograničavanja slobode kretanja izriču dok za to postoje razlozi iz stavka 2. toga članka, najduže do tri mjeseca, a da se iznimno, iz opravdanih razloga primjena mjera ograničavanja slobode kretanja može produžiti za najduže tri mjeseca (stavak 9.), te da ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja donosi odluku o ograničenju slobode kretanja, kojom određuje vrstu mjera iz stavka 5. toga članka te njihovo trajanje, razmjerno svrsi ograničenja kretanja (stavak 11.).

9. Tuženik je osporavanim rješenjem ograničio slobodu kretanja tužitelju na temelju članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti uz obrazloženje da tužitelj nije tijekom priprema za provedbu rješenja o protjerivanju izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, već ju je isti naknadno izrazio, pa je utvrđeno da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju.

10. Uvidom u spis ovog suda poslovni broj: UsI-4581/2025 utvrđeno je da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, III. policijske postaje Zagreb KLASA: NK-UP/I-216-04/25-01/4997, URBROJ: 511-19-29-25-2 od 13. studenog 2025. protjeran iz Republike Hrvatske te da će se prisilno udaljiti u državu njegova podrijetla, Bangladeš, ili uz njegov pristanak, u drugu treću zemlju.

10.1. Uvidom u taj spis također je utvrđeno da je tužitelj na zapisnik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, III. policijske postaje Zagreb od 13. studenog 2025. saslušan te da je iskazao da je došao u Republiku Hrvatsku 2. srpnja 2024. kako bi radio kod poslodavca "Dino Pro Logistics" j.d.o.o. kao dostavljač, a da kada mu je istekla dozvola boravka da je pokušao pronaći novi posao, ali da ga nije uspio pronaći.

11. Na ročištu 13. veljače 2024. tužitelj je izjavio da je u Republiku Hrvatsku stigao legalno avionom, 2. srpnja 2024., a kako bi ovdje radio. Naveo je da je prvo čekao dva mjeseca papire, a da je zatim radio legalno kod jednog poslodavca nekih sedam do osam mjeseci do, koliko se sjeća do 2. ožujka 2025. Dodao je da ga je mjesec dana prije nego mu je istekla dozvola za boravak i rad njegov poslodavac tražio da plati 1.200,00 eura na ime pologa za produženje dozvole za boravak i rad. Iznio je da to nije mogao platiti, pa da su mu rekli da mora tražiti drugi posao. Nastavio je da je nakon toga našao novog poslodavca, da je čekao drugi posao nekih šest – sedam mjeseci, a da je tada imao nešto ušteđenog novca i živio u zajedničkom smještaju sa svojim sunarodnjacima pa su mu oni pomagali. Opisao je da tada nije imao dozvolu boravka u Republici Hrvatskoj, da su ga jednom legitimirali policajci, negdje prije 5 mjeseci, da su provjerili njegovu dozvolu, da su vidjeli da mu je istekla dozvola za boravak te da su mu dali papir prema kojem je morao napustiti Republiku Hrvatsku. Istaknuo je da je ostao ovdje jer je i dalje želio čekati tu dozvolu, a da su ga negdje u listopadu ponovno legitimirali policajci i odveli ga u policijsku postaju i poslali u Centar za strance u Ježevu. Iskazao je da je namjeru za međunarodnu zaštitu izrazio 1. prosinca 2025. jer se ne može vratiti kući, jer mu tamo život nije siguran. Na poseban upit suda kako to da je izrazio namjeru 1. prosinca 2025. kada u Republici Hrvatskoj boravi od 2. srpnja 2024. odgovorio je da zato što je na početku došao legalno i radio u Republici Hrvatskoj te da mu je samo bilo bitno da ima legalan boravak. Na daljnji upit kako to da je bio tako dugo u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj odgovorio je jer mu je poslodavac rekao da čeka. Na daljnji upit je li smatrao da je u redu da ostaje u Republici Hrvatskoj kada mu je hrvatska policija rekla da dobrovoljno napusti Republiku Hrvatsku izjavio je da nije mogao naći niti jednu državu gdje bi mogao otići, a da se u svoju zemlju ne može vratiti te da je u Republici Hrvatskoj legalno radio i plaćao porez. Na poseban upit opunomoćenika tužitelja može li objasniti što bi mu se dogodilo da se vrati kući odgovorio je da tamo nije siguran, jer netko želi njegovu zemlju. Na daljnji upit opunomoćenika tužitelja je li ranije pokušao tražiti azil u Republici Hrvatskoj odgovorio je da nije. Na upit zašto je podnio zahtjev odgovorio je da nije imao mogućnost da se vrati u svoju zemlju, a da ne želi u drugoj zemlji boraviti na nezakonit način. Na daljnji upit je li u Republici Hrvatskoj za vrijeme boravka kršio pravne propise izjavio je da nije. Na poseban upit opunomoćenika tuženika zašto nije rekao policijskim službenicima kada je prvi puta ulovljen u nezakonitom boravku da se ne može vratiti u svoju zemlju podrijetla, odgovorio je da je to rekao i da je novi poslodavac podnio zahtjev za vizu, ali da su mu policajci rekli da mu dozvola nije vidljiva u sistemu te da mora naputiti Republiku Hrvatsku. Dodao je da se je tada savjetovao sa novim poslodavcem i da su mu oni rekli da ga nitko nema pravo istjerati iz zemlje jer su oni podnijeli zahtjev. Na kraju je izjavio da traži da mu se iskaže ljubaznost i da mu se omogući ostanak jer se nikako ne može vratiti kući.

12. Uzevši u obzir sve okolnosti slučaja tužitelju je zakonito izrečena mjera ograničavanja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance na temelju članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Naime, sud je imao u vidu da tužitelj nije, kada je došao u Republiku Hrvatsku, sam otišao na policijsku postaju izraziti namjeru, da je boravio u [adresa] od 2. srpnja 2024., a da je namjeru za odobrenje međunarodne zaštite izjavio tek 1. prosinca 2025. te da namjeru za odobrenje međunarodne zaštite nije izrazio na zapisnik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke,

III. policijske postaje Zagreb od 13. studenog 2025.

13. Slijedom navedenog, sud smatra da je tuženik osnovano primijenio članak 54. stavka 2. točku 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i odredio smještaj tužitelja u Prihvatni centar, pri čemu se blaže mjere, s obzirom na razloge određivanja ograničenja slobode kretanja u konkretnom slučaju, ukazuju neprikladnima za svrhovito ostvarenje istoga cilja, pri čemu je sud naročito imao u vidu da je tužitelju 14. srpnja 2025. od strane policijskih službenika za nezakonite migracije IV. policijske postaje Zagreb izdano i uručeno rješenje o povratku KLASA: NK-UP/I-216-04/25-02/896, URBROJ: 511-19-30-25-1 po kojem je tužitelj bio dužan napustiti EGP u roku od petnaest dana, a po kojem rješenju nije postupio.

14. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odlučiti kao u točki I. izreke presude.

15. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema dovoljnih novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj odobrena mu je besplatna pravna pomoć u točki II. izreke presude u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine" broj: 140/15. i 155/22.).

16. Nadalje, kako je pravnu pomoć pružila VO u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.000,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25.). Naime, pružateljici pravne pomoći priznat je zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 27. t. 1.) te zatraženi trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 27. t. 2.)

17. Prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe nije osnovan.

18. Sukladno članku 51. stavku 1. točki 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti tužba podnesena upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja, osim u slučaju odlučivanja o ograničenu slobode kretanja tražitelja sukladno članku 54. stavku 11. toga Zakona. Prema stavku 2. istoga članka Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi.

19. Člankom 42. Zakona o upravnim sporovima propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano (stavak 1.), a da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

20. Imajući u vidu iskaz tužitelja dan na ročištu 30. siječnja 2026. te imajući u vidu da je odbijen njegov tužbeni zahtjev prema mišljenju ovog suda ne postoje specifične okolnosti konkretnog slučaja koje bi, za razliku od drugih istovrsnih predmeta međunarodne zaštite u kojima tužba ne odgađa izvršenje rješenja, opravdale dopuštanje odgodnog učinka.

21. Slijedom navedenoga na temelju članka 42. Zakona o upravnim sporovima riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu 30. siječnja 2026.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Opunomoćenica VO – e. komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Služba za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Sisačka 3

3. U spis