REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-624/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari I-tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužitelja ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po Mladenu Juriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025., u prisutnosti I i II- tužitelja, punomoćnika tužitelja Mladena Jurića i zamjenika punomoćnika tuženika ENŽ, **.**.2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 da u roku 15 dana isplati tužiteljima EN, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ŽN, OIB: iznos

od

12.433,45

eura (slovima: dvanaesttisućačetrstotridesettrieuračetrdesetpetcenti) sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljima EN i ŽN naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.905,59 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužitelji odbijaju.

Obrazloženje

1. Pravna prednica tužitelja pok. GN (majka I i II-tužitelja) je 12. lipnja 2019. ovome sudu podnijela tužbu u kojoj je navela da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita, u siječnju 2007. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 88.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti, te da je 20. veljače 2016. s tuženikom sklopila Aneks Ugovoru kojim je kredit konvertirala. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužiteljica je bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužiteljica navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Uzimajući u obzir navedeno, predložila je sudu da donese odluku kojom će obvezati tuženika da joj na ime preplaćenih iznosa kamata isplati sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi s tim što je tužbu podnijela kao stupnjevitu navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju kako bi se provelo financijsko vještačenje.

1.1.Budući da je pok. GN tijekom postupka umrla, postupak su nastavili njezini zakonski nasljednici EN i ŽN koji su podneskom od 24. svibnja 2023. preinačili tužbu na način da su pored isplate iznosa koje je tuženik stekao na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, potraživali i iznos koji je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pozivajući se pri tome na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je u istima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u nastavku: CHF), a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača Tužitelji su i preinačenu tužbu podnijeli kao stupnjevitu navodeći da će točno određeni iznos postaviti nakon što im tuženik dostavi valjanu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijskog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Pojašnjava da su sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu više ni nema. Budući da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Smatra da se u ovome slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivne presude jer ovo nije postupak za naknadu štete. Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarao s tužiteljem, te da je tužitelj mogao birati hoće li sklopiti ugovor s promjenjivom ili fiksnom kamatnom stopom kao i hoće li uzeti kunski kredit ili kredit s valutnom klauzulom u eurima ili u CHF, te da je tužitelj svojom voljom odabrao upravo ovaj kredit s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom u CHF. Također navodi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu objasnio tužitelju značenje samog ugovora kao i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te da je ugovor jasan i razumljiv. Poziva se na odluku VSRH u predmetu Gos-1/2019 u kojem je zauzet stav da je sporazum o konverziji koji je sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u nastavku ZIDZPK/15) valjan i da ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je istako i prigovor radi prebijanja za iznos od 320,00 eura, a koji se iznos odnosi na tzv. negativnu tečajnu razliku kada je tužitelj platio manje anuitete jer je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio je sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 60010466248/2007 (list 5-14 spisa), otplatni plan (list 112, 191-192, 222-227 spisa), Aneks ugovoru o kreditu (list 15-18 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 111 spisa), izračun konverzije (list 106-108 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 193-221 spisa), izračun efektivne kamatne stope (list 247-251 spisa), specifikacija uplata (list 254-254-256, 259-259 spisa), pregled prometa za klijenta (list 262-283 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi (list 292-305, 331 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem I- i II-tužitelja EN i ŽN (list 331-332 spisa). Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje LN, djelatnice banke i javnog bilježnika.

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu broj: 5140030250-60010466248/2007 .

5. Među strankama nije sporno:

- da je prednica tužitelja kao korisnica kredita 8. siječnja 2007. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010466248/2007 kojim joj je odobren stambeni kredit za kupovinu u iznosu od 88.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita;

- da se prednica tužitelja obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,65% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 12 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru;

-da su prednica tužitelja i tuženik 20. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je prednici tužitelja na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 20.124,13 eura, da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 68.988,95 kuna, da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010466248/2007 i Aneksa Ugovoru o kreditu.

6. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući da je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010466248/2007 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8.1. Neosnovan je i prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

9. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

10.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF.

10.3. I-tužitelj EN je iskazao da o ovome kreditu zna jedino iz razgovora s majkom i da je on jednom prilikom išao s njom u banku na informativni razgovor kada je čuo da su joj u banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji kredit. Iskazao je da se malja odlučila za kredit u CHF i da je tim novcima kupila stan u kojem je on živio, da se majka u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bavila nikakvom poslovnom djelatnošću, niti obrtom, a niti da je stan iznajmljivala. Majka je radila na fakultetu. Iskazao je da se sjeća da mu je jednom prilikom majka rekla da su kamate jako narasle zbog čega joj je narasla i rata kredita, a da ju o toj mogućnosti u banci ništa nisu govorili prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Zna da je kredit otplaćen u cijelosti i da je majka sama plaćala rate kredita.

10.4. II-tužiteljica ŽN je iskazala da potvrđuje sve što je njezin brat, I-tužitelj iskazao. Rekla je da je ona bila sudužnik majci u ovome kreditu i kada je bila u banci na potpisivanju ugovora da joj nitko ništa nije pojašnjavao o tome što je to promjenjiva kamatna stopa, ni valutna klauzula niti da su joj u banci išta govorili o riziku tečaja CHF. Sjeća se da je ugovor o kreditu bio sastavljen od strane banke i ne sjeća se je li ga pročitala prije potpisivanja. Ne zna kolika je bila početna rata kredita a koliko je ona kasnije narasla jer je rate kredita plaćala majka, samo se sjeća da joj je majka pričala da su rate kasnije dosta narasle i da jedva spoja kraj s krajem, a bila je profesorica i imala je solidnu plaću.

10.5. Sud je povjerovao tužiteljima cijeneći njihov iskaz istinitim iz razloga što su logično, životno i uvjerljivo iskazivali o svim odlučnim činjenicama. Temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da je njihova prednica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imala status potrošača sukladno odredbi čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojom je odredbom propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je njihova majka predmetni kredit uzela radi kupovine stana u kojem je živio I-tužitelj, da se njihova majka u vrijeme sklapanja Ugovora nije bavila poslovnom djelatnošću niti obrtom, a niti da je stan iznajmljivala, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila prednica tužitelja kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da je korisnica kredita imala status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10.6. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je prednica tužitelja imala utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.7. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

11. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. (za kamatu) odnosno 24. svibnja 2023. (za valutnu klauzulu) nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 29. siječnja 2007., da je tečaj na dan korištenja bio 4,558083, da je rok otplate 12 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,65%, te da je konverzija u konkretnom slučaju provedena 20. veljače 2016. Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 3.936,98 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 12.115,69 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. iznosi 5.757,97 eura;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15, i da je računski točna;

- da iznos preplate koja je priznata tužiteljici na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.039,34 eura;

- da u konkretnom slučaju nije bilo negativnih razlika u kamati dok je negativnih tečajnih razlika bilo u iznosu 337,85 eura kada je plaćeno manje jer je tečaj na dan plaćanja bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

12.1. Vještak je na ročištu 15. prosinca 2025. iskazao da se iznos od 11.777.84 eura odnosi na preplaćene iznose tečaja koji su umanjeni za iznos negativnih tečajnih razlika, dok negativnih razlika u kamati nije bilo.

12.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, a ni stranke u konačnici nakon usmenog iznošenja nalaza nisu imale daljnjih pitanja ni primjedbi na nalaz vještaka.

12.3. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

13. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelji su u konačnici postavili tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da su na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potraživali iznos od ukupno 12.433,45 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Tužitelji su konačni iznos postavili na način da su u isti uvrstili iznos tzv. negativnih tečajnih razlika za koji su umanjili ukupno preplaćeni iznos tečaja, te su svoje potraživanje dodatno umanjili za preplatu priznatu konverzijom.

13.1. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe nakon provedenog vještačenja, sud o istoj nije odlučivao jer je tužba podnesena kao stupnjevita. Stoga se ne može raditi ni o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva. Neosnovano tuženik prigovara zastari tužiteljevog potraživanja na ime zateznih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja nakon provedenog vještačenja. Naime, još je i prednica tužitelja u tužbi potraživala zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. To što su tužitelji u konačnici zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30. rujna 2015. uglavničili, ne znači da su postavili sasvim novi tužbeni zahtjev ili da su povećali postojeći pa da bi se radilo o nekom novom potraživanju.

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužiteljima pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužiteljima dosuđen iznos kao u izreci, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 3.936,98 eura i preplatu po osnovi preplaćenog tečaja umanjenu za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu 11.777,84 eura. Budući da je tuženik konverzijom priznao preplatu prednici tužitelja u iznosu 9.039,34 eura, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate umanjio od iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja ostao još neiskorišteni iznos preplate u iznosu 3.281,37 eura (9.039,34 – 5.757,97 =3.281,37) koji se dalje umanjuje od glavnice tj. preplaćenih iznosa kamata i tečaja nakon čega u konačnici ostaje iznos od 12.433,45 eura za koji tužitelji nisu obeštećeni (15.714,82 – 3.281,37 = 12.433,45).

15. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da su tužitelji preplaćene iznose potraživali u ukupnim iznosima, sve sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, sud im je kamate dosudio kako su i tražili.

16. S obzirom da su tužitelji svoje potraživanje umanjili za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu 337,58 eura, tuženikov prigovor radi prebijanja za navedi iznos je bespredmetan, pa sud o istome nije ni odlučivao.

17. Budući da su tužitelji u cijelosti uspjeli u postupku, sud im je dosudio trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužiteljima je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 1.905,59 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav podneska od 24. svibnja 2023. i 19. svibnja 2025. 100 bodova svaki, prema t.br.8.t.1., sastav podneska od 2. siječnja 2025. 25 bodova prema T.br. 8.t.4., zastupanje na ročištima 21. studenog 2024. i 15. prosinca 2025. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 262,50 eura. Sud je priznao tužiteljima i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura i trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura. Sud tužiteljima nije priznao trošak pristojbe na presudu jer isti nisu ni platili, a niti su je obvezni platiti budući da su tužitelji oslobođeni plaćanja pristojbe u predmetima koji su proizašli iz kolektivnih postupaka.

Osijek, 30. siječnja 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika