REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3609/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Partneri d.o.o. Split, protiv tužene FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Ivani Novak, odvjetnici u Trogiru, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. studenog 2025. godine u nazočnosti tužitelja, pun. tužitelja i zamj. pun. tužene, dana 30. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se kako je tužitelj naspram tuženik vlasnik nekretnine koja nosi katastarsku oznaku čest. zgr. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] u naravi zgrade – kuće anagrafske oznake [adresa].

2. Zabranjuje se tuženoj pristupanje na nekretninu iz točke 1. ove presude te na takav i sličan način uznemiravati tužitelja u ostvarenju prava vlasništva na navedenoj nekretnini ubuduće.

3. Dužna je tužena u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude pa do isplate, ali samo ukoliko se bude protivila tužbi.„

II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Dužan je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 16.000,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe pa do isplate.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude pa do isplate.“ III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 1.kolovoza 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je na nekretnini koja nosi katastarsku oznaku čest. zgr. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] kao posjednik upisan pravni prednik stranaka, pokojni otac, MJ. Na navedenoj nekretnini da se nalazi zgrada – kuća anagrafske oznake [adresa]. Na navedenoj nekretnini da je neuređeno zemljišnoknjižno stanje, a nakon pribave službenog dokumenta od stranke katastra da će se dostaviti zk izvadak, no između stranaka postupka da nema nikakvog spora kako je riječ o staroj obiteljskoj kući stranaka te kako je vlasnik navedene nekretnine bio upravo otac pok. MJ. MJ da je preminuo dana **.**.1977. te da je iza svoje smrti ostavio oporuku u kojoj je navedeno kako imovinu ostavlja supruzi Ž, a nakon njene smrti upravo tužitelju s time da ukoliko se tužitelj za života vrati iz Australije da mu pripada cjelokupna ostavina. Unutar obitelji da nikada nije bilo sporna navedena oporuka koju su svi u postupka nasljeđivanja iza pok. PJ priznali kao istinitu i valjanu. Iz formalnopravnih razloga te činjenice kako tužitelju nije bilo moguće iz političkih i ostalih razloga doći u Republiku Hrvatsku sve do samostalnosti odnosno do 1990.godine, da je doneseno od strane Općinskog suda u Omišu, rješenje o nasljeđivanju iza pok. VJ (Ante) Ćosića pok. F pod brojem O-30/77 kojim su kao nasljednici utvrđeni ČJ, supruga za 7/10 dijela, LJ za 1/10 dijela, M za 1/10 dijela i GJ za 1/10 dijela. Bez obzira na formalno donošenje rješenja, koje je doneseno u postupku u kojem tužitelj iz objektivnih razloga nije mogao sudjelovati, svi unutar obitelji da su prihvatili oporuku pok. MJ, a tužitelj da se u međuvremenu nakon osamostaljenja Republike Hrvatske vratio te se kroz razdoblje od 12 godina brinuo o majci Ž, sve sukladno obvezi iz oporuke pok. MJ. U međuvremenu da se obiteljska nekretnina, koja je pripala tužitelju po oporuci, koja je izgrađena na čest. zgr. [katastarska čestica] Ko [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa], u cijelosti urušila, uključujući krov. Nakon dolaska tužitelja u Republiku Hrvatsku tužitelj da je ponovno u cijelosti izgradio predmetnu nekretnine, izvršio zamjenu krova, unutarnje konstrukcije na koje radove gradnje da je uložio 60.000,00 EUR. U to vrijeme svi da su bili suglasni i znali kako tužitelj gradi navedenu nekretninu, očito poštujući već citiranu oporuku. Nikada da nije bilo sporno kako je riječ o tužiteljevoj nekretnini te da nikada tužitelja nitko nije ometao u posjedu nekretnine i izvođenju navedenih radova. Tužitelj da je također sukladno oporuci tuženoj nakon sklapanja braka posudio iznos od ukupno 6.000,00 EUR-a radi kupnje nekretnine, stana tužene u kojoj nekretnini tužena živi do današnjeg dana. Nakon smrti majke pok. ČJ tužena da je u nekoliko navrata samo verbalnim putem naznačila tužitelju kako osporava vlasništvo nekretnine tužitelja u kojoj tužitelj živi i ima prijavljeno prebivalište u [adresa], no bez ikakvih činova uznemiravanja, a isključivo zbog činjenice kako je riječ o obitelji tužitelj da nije htio pokretati sudske postupka jer je kroz čitavo razdoblje u obitelji sve bilo poznato, posebno činjenica gradnje nekretnine od strane tužitelja. Dakle, tužitelj da je navedenu nekretninu stekao nasljeđivanjem i dogovorom u obitelji, a podredno građenjem. Međutim, u zadnjih godinu dana, u vremenu kada bi tužitelj boravio u [adresa], tužena da je neovlašteno pristupila u predmetnu nekretninu, bez odobrenja tužitelja te unutar navedene nekretnine ostavila određeni namještaj. Tužitelj da je pokušao postići dogovor sa tuženom te joj poslao dopis radi mirnog rješenja i dogovora, no navedeni dogovor da nije postignut te da je tužitelj primoran zaštiti svoje vlasništvo sudskim putem. Tužitelj postavlja glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se kako je tužitelj naspram tuženik vlasnik nekretnine koja nosi katastarsku oznaku čest. zgr. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] u naravi zgrade – kuće anagrafske oznake [adresa].

2. Zabranjuje se tuženoj pristupanje na nekretninu iz točke 1. ove presude te na takav i sličan način uznemiravati tužitelja u ostvarenju prava vlasništva na navedenoj nekretnini ubuduće.

3. Dužna je tužena u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude pa do isplate, ali samo ukoliko se bude protivila tužbi. „

Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga ne bi smatrao osnovanim glavni zahtjev, tužitelj postavlja podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Dužan je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 16.000,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe pa do isplate.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude pa do isplate.“

Tužitelj navodi, vezano za podredni zahtjev, da je u navedenu nekretninu uložio te imao nužne i korisne troškove u visini od 60.000,00 EUR-a, a ukoliko se utvrdi da bi tužena imala suvlasnički dio na navedenoj nekretnini u tom slučaju tužitelj od strane tužene zahtjeva isplatu iznosa od 10.000,00 EUR-a radi ulaganja, suviše iznos od 6.000,00 EUR- a koji je tužitelj posudio tuženoj. Tužena da je kroz čitavo razdoblje obećavala tužitelju povrat novca, no da do današnjeg dana nije izvršen povrat navedenih sredstava.

2. U svom odgovoru na tužbu tužena navodi da su činjenični navodi u tužbi proturječni sadržaju isprava koje su priložene uz tužbu. Ovo da se prvenstveno odnosi na sadržaj javnih isprava rješenja o nasljeđivanju iza pok.VJ. F Općinskoga suda u Omišu posl.br. O-30/77 od dana 12. ožujka 1984. god. kao i rješenja o nasljeđivanju donesenog po povjereniku Općinskoga suda u Splitu javnom bilježniku Radoslavu Vuković posl.br. O-195/08 od 9. travnja 3015. gof. iza smrti ČJ ud. MJ ( majke stranka) . Iz sadržaja rješenja o nasljeđivanju Općinskoga suda u Omišu posl.br. O-30/77 od dana 12. ožujka 1984. god. iza pok.VJ pok. F da je razvidno da su predmet raspravljanja iza smrti istog bile sve nekretnine, a izrekom rješenja o nasljeđivanju da su imenovani nasljednici. Tužitelj HJ da je imenovan nasljednikom imovine za 1/10 dijela. Iz sadržaja rješenja o nasljeđivanju Općinskoga suda u Splitu po javnom bilježniku Radoslavu Vuković posl.br. O-195/08 od 9. travnja 2015. god. iza smrti ČJ ud. MJ ( majke stranka) da je razvidno da je predmet ostavine i nekretnina označena kao čest. zgr. [katastarska čestica] upisana u posjedovni list broj 12 k. o. [katastarska općina]. Tužitelj, a i tužena da su imenovani dana 9. travnja 2015. god. sunasljednicima predmetne nekretnine, tužitelj za 4/7 dijela, a tužena za 1/7 dijela. Navedeno da ukazuje na to da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine za cijelo, tužena da je suvlasnica nekretnine za 1/7 dijela. Odredbom članka 232. Zakona o nasljeđivanju da je propisan učinak pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju. Tako da je propisano da se smatra da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja, te su stranke koje su sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno pozvane vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. To da znači kako je istinito ono što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju te da isto ima učinak presuđene stvari u odnosu na parnične stranke i u odnosu na imovinu koja je predmet postupka. Tužena posebno ističe da nakon 9. travnja 2015. god. nije raspolagala svojim suvlasničkim dijelom na predmetnoj nekretnini u korist tužitelja, a što da je i jasno i iz sadržaja tužbe. Tužena kao suvlasnica nekretnine da ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojim stvari pa da nije točno da je neovlašteno pristupila u nekretninu. Nadalje, da nije točno da je tužiteljica ostavila određeni namještaj bez odobrenja, namještaj koji pripada tuženoj da se nalazi u kući iz vremena kada je tužena živjela u kući s majkom. Nadalje, da je netočan i činjenični navod iz tužbe da se kuća urušila, te da je tužitelj u cijelosti izgradio nekretninu, tužitelj da je zaista izvršio zamjenu krova. Ovu izmjenu da je učinio u suglasnosti sa svim suvlasnicima koji su pristali na ovu radnju. Tužitelj da je svim suvlasnicima ponudio da će renovirati krov isključivo o svom trošku te da su svi suvlasnici na ovu ponudu pristali, a tužitelj da je potom angažirao nećaka stranaka za obavljanje ovog posla. Tužena osporava iznos za koji se tvrdi da je uložen u gradnju. Iznos da nije potkrijepljen bilo kakvim dokazom te da je isti proizvoljan. Uz navedeno se ističe i prigovor zastare za potraživanje novčanog iznosa od 10.000,00 EUR s osnova nužnih i korisnih troškova. Tužitelj da u tužbi navodi da je tuženoj sukladno oporuci posudio iznos od ukupno 6.000,00 EUR. Tužena osporava ovaj navod, navodi da je tužitelj za miraz tuženoj predao novčani iznos od 3.000,00 australskih dolara sukladno nalogu oporučitelja. Novčani iznos da je predan jer je tužitelj imao takvu obvezu prema oporuci, a neovisno o iznesenom tužena ističe prigovor zastare za ovo potraživanje. Tužena navodi da je glavni tužbeni zahtjev neosnovan te predlaže odbaciti tužbu, navodi da je o tome već odlučeno, jer postoji pravomoćna sudska odluka posl.br. O-195/08 od 9. travnja 2015. god.

3. Predmet ovog spora predstavlja glavni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da bi spram tužene bio vlasnik nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te zabrana tuženoj pristupanja na tu nekretninu i uznemiravanje tužitelja u ostvarenju prava vlasništva na istoj. Tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 16.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, s naslova troškova tužitelja vezanih za predmetnu nekretninu i iznosa pozajmljenog tuženoj.

4. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvoda iz katastarskog plana Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Split, Ispostava Omiš za predmetnu nekretninu na dan 27. srpnja 2023. godine; prijepisa posjedovnog lista broj 12 za [adresa] na dan 27. srpnja 2023. godine; predmeta Općinskog suda u Omišu broj O-30/77 i O-195/08; dopisa tužitelja tuženoj od 20. srpnja 2023. godine te saslušanjem tužitelja i tužene u svojstvu parničnih stranaka; pregledom identifikacije čestica Državne geodetske uprave od 3.kolovoza 2023.godine te zk izvatka za ZK ul. [broj ZK uloška] k.o. [adresa] na dan 10.studenog 2025.godine.

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Glavni zahtjev tužitelja nije osnovan, nije osnovan ni podredni zahtjev tužitelja.

7. Tužitelj, star 80 godina, brat tužene, u svom iskazu navodi da su njihovi roditelji sada pokojni EJ i ČJ, da je on njihov jedini sin, a isti da imaju šest kćeri, tužena da je jedna od njih. Otac da je preminuo 1977. godine, a majka 2008. godine. Navodi da je točno kako je iza očeve smrti vođen ostavinski postupak i od strane sutkinje da mu je pročitano tko je proglašen nasljednicima u tom postupku, međutim, da on smatra da je on, za predmetnu nekretninu odnosno kuću, jedini nasljednik svog oca, pa tako i majke, a da je vlasnik čitave nekretnine jer je tako njegov otac oporučio odnosno napravio oporuku da je kuća tužiteljeva i da mu se sestre u to ne smiju dirati. To da je pravo nasljedstva i to da je bilo vezano za smrt oca. Navodi da je u Australiju otišao 1969. godine, kratko se vratio kući 1975. godine i zbog nekih problema sa rođakom otišao odmah u Australiju gdje je ostao čitavo vrijeme do početka 90. -ih godina, odnosno stvaranja Hrvatske. Navodi da je predmetna nekretnina davno bila pojata, površine nekakvih 35 m2, godine 1942. da je potpuno stradala u požaru, a bila je podijeljena na dva dijela tako da je u polovini prostora bilo blago, u drugoj polovini se spavalo, na tavanu da su spavala djeca i u drugoj polovini tavana da se čuvalo sijeno. Sada pokojna majka da je nakon očeve smrti nastavila živjeti kratko u ovoj kući, da ju je tužitelj nakon očeve smrti odveo kod sebe u Australiju i kod njega da je bila punih 15 godina. Godine 1995.te. da se majka vratila u predmetnu kuću odnosno [adresa], kuća da je anagrafske oznake [adresa], da je tu majka ostala do svoje smrti. Navodi da je jedino on ulagao u predmetnu kuću, kroz sve ove godine, pa da je tako majci poslao 5.000,00 USA dolara da bi platila da se napravi WC i uvede voda u kuću, to da je bilo po prilici 2002. ili 2003. godine. Godine 1966.te da je uveo struju u kuću, a da je kroz sve ove godine napravio betonsku taracu, pregradio dvije etaže kuće i da je ukupno pored ovih 5.000,00 USA dolara platio uređenje kuće 141.000,00 kn. Sve da je ovo platio sam te da od tužene i drugih sestara nije tražio ništa vezano za njihovo sudjelovanje u troškovima, jer je ova kuća isključivo njegovo vlasništvo i u to da je ulagao on. Kuća sada da ima dvije etaže, na prvoj da su dvije prostorije, a na gornjoj dvije sobe, kuhinja i WC. Tužena da se udala negdje 1970. -ih godina i navodi da ona nikada u ovoj kući nije niti stanovala niti kuću na bilo kakav način koristila. Ona da je rođena u drugoj kući koja je u neposrednoj blizini ove, a u predmetnoj kući da su stanovali roditelji. Navodi da je on živio u ovoj kući sa roditeljima do odlaska u Australiju, kada se oženio, da je tu doveo svoju suprugu, do odlaska u Australiju. Navodi da je poznato i vođenje ostavinskog postupka iza majčine smrti, da on sebe drži jedinim vlasnikom predmetne kuće temeljem očeve oporuke i prava nasljedstva kao muškog potomka. Što se tiče novca koji je pozajmio tuženoj, to da je bilo prije Domovinskog rata, da ga je pitala pozajmicu i da joj je pozajmio 6.000,00 USA dolara, da nisu sačinili nikakvu pisanu priznanicu niti ugovor nego da je rečeno da će mu vratiti novac kada bude mogla. Novac da nije tražio natrag, sve do trenutka, kada je prije 4 godine, tužena navela da ona ima dio u predmetnoj kući, tada da joj je kazao da mu vrati novac, a ona da je to odbila i kazala da je ona uzdržavala majku, što da nije točno. Navodi da su sve sestre, osim RJ koja se udala negdje 1971. ili 1972. godine, predmetnu kuću u smislu stanovanja i korištenja napustile još 60. -ih godina prošlog stoljeća i da više niti jedna sestra u ovoj kući nije bila. Upitan od strane sutkinje navodi da nije sređivao zemljišnoknjižno stanje i da je ostalo stanje upisa onako kako je bilo i u očevo vrijeme i kasnije. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da se 141.000,00 kn koju je on sebi zapisao kao ukupan trošak ulaganja s njegove strane u predmetnu kuću, trošak plaćenih građevinskih materijala kroz vrijeme kako je kuću sređivao. Navodi da je on kuću u potpunosti sredio, pa da je tako i nedavno postavio klima uređaj, grijanje, komarice, da on uredno ulaže u ovu kuću u smislu stanovanja. Navodi da je njegova supruga ostala živjeti u [adresa], a da je on u ovoj kući sam, od majčine smrti. Navodi da je on uredio i krovište koje je u potpunosti zamijenio jer je stalo bilo dotrajalo i da je na to potrošio 56.000,00 kn, da je to napravio prije otprilike tri godine. Na posebno pitanje pun. tužene, tužitelj navodi da u vrijeme smrti oca MJ tužena nije bila udana. Navodi da je on osobno svakoj sestri poslao po 300,00 australskih dolara kada se bilo koja od njih udavala, u smislu pomoći odnosno dara za vjenčanje.

8. Tužena, stara 69 godina, tužiteljeva sestra, u svom iskazu navodi da je pokojni otac u ovoj predmetnoj kući živio do svoje smrti, nakon oca da je majka bila kod tužitelja u Australiji od 1978. godine do 1994. godine, nakon toga da se vratila u ovu kuću, a posljednjih 5 godina da je bila kod tužene u Splitu jer je bila stara i slijepa, a da je umrla 2008. godine. Tužitelj da je otišao u Australiju 1969. godine i tamo da je bio do 1975. godine, da se vratio nakratko u Dolac, otac da se poveselio jer je mislio da će tužitelj ostati stalno ovdje, međutim, iste godine da je tužitelj opet otišao u Australiju i zbog političke situacije da nije mogao doći ovdje, nego tek nastankom Hrvatske države 1990. ili 1991. godine da je opet došao ovdje. Tužitelj da je čitavo vrijeme i ovdje i u Australiji, po 6 mjeseci, kada se vratio ovdje u smislu stanovanja tih 6 mjeseci, da boravi u predmetnoj kući. Do očeve smrti, a kuća da je starinska kamena kuća, kuća da je imala tri sobe i kuhinju, a iznad šufit, da nije imala WC, kuća da se tako koristila da je tužena u ovoj kući živjela sve do svoje udaje 1978. godine. I nakon udaje da je stalno dolazila u kuću, pa tako i u ovaj dio kuće koji tužitelj nije zaključao, sve do danas. Navodi da je negdje 2012. godine tužitelj izbacio stvari tužene iz kuće, stare majčine stvari i stvari sestara koje su u kući bile, sve to da je porušio i na svoju ruku krenuo izvoditi radove na svom dijelu kuće, za koji on smatra da je samo njegov. Tužitelj da stalno zaključava ove dvije sobe i hodnik, dio kuće i tu od 2012. godine da niti tužena, niti druge sestre nemaju pristup. Navodi da tužitelj od sestara nije tražio nikakvu suglasnost za ove radove, sve da je napravio na svoju ruku i da nije tražio nikakav novac od tužene ili drugih sestara da mu plate na ime tih radova. Navodi da tužitelj ovo i nije imao pravo tražiti jer je pok. majka tražila da kuća služi za boravak svih njih, kako kome treba. Navodi da joj nije jasno zašto je tužitelj tužio samo nju, jer i druge sestre imaju dio u ovoj kući, još 2012., 2014., 2016. godine, kada bi tužitelj dolazio, da je govorio bi da sestre nemaju pravo u ovoj kući, to da je stalno ponavljao, jer je navodio da je kuća isključivo njegova, što da nije točno. Što se tiče novca koji joj je pozajmio, da je to bilo 1986. godine, da je od tužitelja zamolila pozajmicu i da joj je on pozajmio 3.000,00 australskih dolara, da nisu sačinili nikakvu pisanu priznanicu niti pisani ugovor o zajmu, a da to u biti i nije bila pozajmica nego da joj je tužitelj kazao da joj to daruje i da je to njen miraz, da mu to ne treba vratiti. Navodi da ne zna je li on drugim sestrama dao nekakav novac na ime vjenčanog poklona ili miraza, ali da je 2018. godine njoj kazao da mu to vrati vratim, kako je tada rekao 3.000,00 EUR, EUR da joj nije niti predao i da ne znam zašto je tražio EUR, a da mu je ona uredno kazala da mu to ne treba vratiti, da se radilo o njegovom poklonu odnosno mirazu njoj i da je ona držala majku kod sebe 5 godina u smislu pomaganja i stanovanja. Navodi da kod davanja ovog novca od 3.000,00 australskih dolara nije bilo nikakvog uvjetovanja sa strane tužitelja da bi ona na ime tog novca njemu trebala nešto prepustiti, o tome da nije bilo apsolutno nikakvog govora. Navodi da se tužitelj u svim razgovorima kod svog stava da je kuća isključivo njegova, vraća na onu oporuku koju je otac napravio i koja nije valjana. Navodi da je ova kuća [adresa] jedina stambena kuća u kojoj su živjeli, sve ostale kuće da su tzv. mirine odnosno u njima da se ne stanuje i ne može stanovati. Navodi da je tužitelj zaista svojim sredstvima i na svoju ruku napravio zamjenu krovišta na ovoj kući, napravio betonsku ploču, sve ovo što je on napravio, da je napravio sam, po svojoj odluci i svojim sredstvima i u tom pravcu od njih da nije tražio niti suglasnost niti dio novca. Navodi da je majka nakon njenog povratka iz Australije sa sobom donijela nekakav novac, da ne zna koliko, da je tužena smatrala da je to dobila od australske države iako tamo nije radila i bila je kod tužitelja, a ona da je od tog novca platila izgradnju WC-a u kući, kupila neke kućanske uređaje. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužena navodi da ona zna koji je sadržaj očeve oporuke, ali da je vođen ostavinski postupak i da zna kakva je odluka u ostavinskom postupku. Navodi da se ona ne sjeća je li ovu oporuku priznala u ostavinskom postupku, ali da ona svoja prava temelji na odlukama suda, a tužitelj da se očito vraća na tu oporuku i on drži da temeljem te oporuke ima pravo na kuću.

9. Sud je pribavio i pregledao ostavinski predmet iza smrti sada pok. EJ, predmet broj O-30/77 Općinskog suda u Omišu. Sada pok. EJ, otac parničnih stranaka preminuo je 12. siječnja 1977. godine. Pregledom tog spisa utvrđeno je kako je ostavitelj EJ dao izjavu, oporučio u nazočnosti svjedoka, na način da svojoj supruzi Ž, majci parničnih stranaka, ostavlja u nasljedstvo sve svoje nekretnine. Nadalje, navedeno je da ostavitelj želi da poslije smrti supruge sve ostane u nasljedstvo sinu – tužitelju. Ukoliko se tužitelj vrati iz Australije da istovremeno ima pravo na nasljedstvo svih nekretnina uz uvjet da majku hrani do njene smrti. Navedeno je nadalje da kćer FJ – tužena koja nije udana ima pravo kao i tužitelj ukoliko se ne uda, a tužitelju ostavlja obvezu da u slučaju udaje sestre FJ pomogne u mogućoj mjeri njenoj opremi. Ukoliko se FJ uda da ima pravo kao i ostale sestre. U tom postupku doneseno je rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Omišu broj O-30/87, to rješenje je pravomoćno, doneseno je dana 12. ožujka 1984. godine. Sve nekretnine EJ su položene u k. o. [katastarska općina], a njegovim nasljednicima proglašeni su, temeljem oporuke pred svjedocima koja je proglašena kod istog suda pod brojem Pi-12/77, supruga ČJ za 7/10 dijela, tužitelj za 1/10 dijela, kćer ĆJ za 1/10 dijela i kćer GJ za 1/10 dijela. Za ponoviti je da je ovo rješenje o nasljeđivanju pravomoćno, dakle, radi se o pravomoćnoj odluci suda, a u obrazloženju je navedeno da je prema odredbi čl. 240. st. 4. Zakona o nasljeđivanju ništavna odredba u oporuci kojom je oporučitelj odredio nasljednika svom nasljedniku, te da se u konkretnom slučaju odredba ostavitelja da njegovu imovinu nasljeđuje sin (tužitelj) nakon smrti supruge ostavitelja, smatra nepostojećom.

10. Dakle, jasno je da je iza pok. oca stranaka doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju i da su temeljem istog majka stranaka, tužitelj, ĆJ i GJ proglašeni nasljednicima pok. oca za točno određeni dio, pa tako i predmetne kuće.

11. Pregledom ostavinskog predmeta Općinskog suda u Omišu iza smrti pok. majke stranaka ČJ (Mile) Ćosić broj O-195/08, utvrđeno je da je iza smrti majke parničnih stranaka, tužitelj dao nasljedničku izjavu u kojoj navodi da se prihvaća svog dijela nasljedstva koji ga zakonom pripada (dakle, jasno je što je točno izjavio), a dana 9. travnja 2015. godine doneseno je rješenje o nasljeđivanju broj O-195/08, nasljednicima ČJ proglašeni su kćer NJ, sin – tužitelj, kćer – tužena i kćer SJ. Za ponoviti je da je i ovo rješenje o nasljeđivanju također pravomoćno, majka stranaka preminula je 4. lipnja 2008. godine.

12. Tužena se pravilno poziva na odredbu čl.232.Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 I 14/19, dalje: ZN). Prema toj odredbi smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja. Što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovoga Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava. Dakle, tužitelj je zaista u ovom slučaju vezan pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju iza smrti i oca i majke, ta rješenja su donesena i postala pravomoćna još 1984.godine (iza smrti oca stranaka) i 2015.godine (iza smrti majke stranaka). Ta rješenja za sve proizvode pravne učinke te je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine kao i tužena, te njihove sestre.

13. Tužitelj smatra da je on isključivi vlasnik predmetne nekretnine, to temelji na činjenici da je jedini sin svojih roditelja i da je njegov otac htio da isključivo on naslijedi svoju majku nakon njene smrti, pod navedenim uvjetima. Činjenica je da je sud donoseći rješenje o nasljeđivanju u predmetu broj O-30/87 pravilno naveo da se treba proglasiti nasljednicom pok. EJ upravo njegova supruga temeljem proglašene oporuke EJ, a da isti nije mogao odrediti nasljednika svojoj nasljednici. Tužitelj je uredno sudjelovao u oba ostavinska postupka i pravomoćna rješenja o nasljeđivanju proizvode pravne učinke. Dakle, tužitelj je suvlasnik predmetne nekretnine, kao i tužena i druge njihove sestre, za navesti je da tužitelj nije mogao steći isključivo pravo vlasništva predmetne nekretnine niti temeljem oporuke oca stranaka, niti građenjem, a dogovora u obitelji u ovom pravcu nije ni bilo jer tužiteljeve sestre nisu pristale i dogovorile sa njim da se mu prepuštaju svoj suvlasnički dio predmetnih nekretnina, niti na kakav način, posebno ne na valjan način. Dakle, za ponoviti je da je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine, tužena je također suvlasnica predmetne nekretnine i zahtjev tužitelja – glavni tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan.

14. Što se tiče stjecanja prava vlasništva građenjem, tužena je navela da se radi o starinskoj kamenoj kući, u kojoj je obitelj živjela, iz iskaza tužene proizlazi da je kuća do očeve smrti imala tri sobe i kuhinju, a iznad šufit, da je imala WC, nakon majčine smrti da tužitelj zaključava dvije sobe i hodnik, jer smatra da je to njegovo, u taj dio da ni tužena niti sestre nemaju pristupa. Tužitelj da je svojim sredstvima i na svoju ruku napravio zamjenu krovišta, betonsku ploču. Tužitelj je pak naveo da je zamijenio krovište, postavio klima uređaj, grijanje, komarice, a da je njegovim sredstvima napravljen WC, uvedena voda, napravio betonsku taracu i pregradio dvije etaže. Vezano za iskaze stranaka, jasno je da se radi o staroj kamenoj, tradicijskoj kući, te je jasno da tužitelj jest vršio radove unutar kuće i zamijenio krovište, ali je isto tako jasno da tužitelj nije vršio nikakvu dogradnju kuće, proširio gabarite same kuće i da smatra da bi mu taj dio pripadao u isključivo vlasništvo. Tužitelj smatra da njemu pripada čitava kuća, neosnovano, dakle, vezano za radove koje je tužitelj napravio, građenjem nije niti mogao steći pravo vlasništva čitave kuće, vezano za odredbu čl.156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., dalje: ZV). Odredbom tog članka propisano je da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. Pripada li pravo na naknadu onomu tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odnosno prostoriju ili je ulagao u takvu zgradu ili prostoriju, određuju pravila obveznoga prava. Dakle, jasno je da tužitelj ništa nije dogradio, a ulaganjem ili preuređenjem nije mogao steći vlasništvo čitave nekretnine, iz jednostavnog razloga, jer tako nisu željeli ostali suvlasnici nekretnine i to je tužitelj bez suglasnosti ostalih suvlasnika, sestara, radio na svoju ruku.

15. Što se tiče zaštite od uznemiravanja, zabrane tužene pristupati u kuću, niti ovaj dio glavnog zahtjeva nije osnovan. Tužitelj očito koristi i zaključava određene prostorije u kući, kako to navodi tužena, a sud njenom iskazu u bitnom poklanja vjeru kao vjerodostojnom i uvjerljivom. Dakle, dio kuće koristi tužitelj, kao suvlasnik, dio kuće koristi tužena kao suvlasnica, na što ima pravo, tužena pristupanjem u kuću ne uznemirava tužitelja ni na kakav način, jer tužitelj nije isključivi vlasnik nekretnine, tuženoj se ne može zabraniti pristupanje u nekretninu, a ponašanje tužene i način na koji vrši svoja suvlasnička prava zaista ni na kakav način ne predstavlja uznemiravanje tužitelja kao jednog od suvlasnika, pa je i ovaj dio glavnog zahtjeva, vezano za odredbu čl. 167.ZV-a.

16. Dakle, zahtjev u kojem tužitelj traži utvrđenje da je spram tužene isključivi vlasnik predmetne nekretnine, kuće, nije osnovan, stranke su, pored sestara, suvlasnici predmetne nekretnine za točno određeni idealni dio, radi svega navedenog glavni tužbeni zahtjev valjalo je odbiti u cijelosti. Kako je glavni tužbeni zahtjev odbijen, to je sud trebao odlučiti o podrednom tužbenom zahtjevu na isplatu iznosa od 16.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

17. Tužitelj navodi da je on u nekretninu uložio svoja sredstva te navodi da su nužni i korisni troškovi u visini od 60.000,00 EUR, te ukoliko se utvrdi da bi tužena imala suvlasnički dio, tužitelj od tužene zahtijeva isplatu iznosa od 10.000,00 EUR radi ulaganja, razmjerno tom suvlasničkom dijelu tužene. Tužitelj potražuje i iznos od 6.000,00 EUR koje je pozajmio tuženoj, iz izvedenih dokaza i očitovanja stranaka proizlazi da nije zaključen nikakav pisani ugovor o zajmu i nije navedeno tko bi bio svjedok eventualnom usmenom ugovoru o zajmu. Tužitelj se u svom iskazu očituje na okolnost zajma tuženoj i navodi da je pozajmio tuženoj 6.000,00 USA dolara, prije Domovinskog rata, a da je tužena taj novac trebala vratiti kada bude mogla. Tužena pak u svom iskazu navodi da joj je tužitelj 1986. godine pozajmio 3.000,00 australskih dolara, a da to u biti i nije bila pozajmica nego miraz tuženoj i da je tužitelj kazao da mu taj novac ne treba vratiti.

18. Tužena je istakla prigovor zastare vezano za ovaj dio podrednog zahtjeva koji se odnosi na pozajmicu od 6.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, jasno je, sve i da se radilo o usmenom ugovoru o zajmu, da bi to bilo u periodu od 1986. godine (kako to navodi tužena) do početka Domovinskog rata (kako to navodi tužitelj). Dakle, ukoliko se zaista radilo o usmenom ugovoru o zajmu, a sud drži da se radilo o pozajmici članu obitelji uz navod tužitelja da mu tužena ne treba vratiti ovaj novac, te kako su se odnosi stranaka urušavali, to je očito tužitelj sada stava da mu tužena ipak treba vratiti pozajmljeni novac. Svejedno, bez obzira je li tužitelj tuženoj novac pozajmio ili u biti naknadno darovao, to je bilo prije više od 30 godina, pa je prigovor zastare koji je istaknula tužena u potpunosti osnovan, te je ovaj dio podrednog zahtjeva valjalo iz toga razloga odbiti. Radi se o potraživanju koje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, vezano za odredbu čl.225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), a tužba je podnesena 1. kolovoza 2023. godine, nakon što su nastali predmetni problemi stranaka koji u biti nemaju direktne veze sa ovom pozajmicom ili darovanjem. Dakle, sve i da se radilo o usmenom ugovoru o zajmu koji bi za tuženu proizvodio obvezu vraćanja pozajmljenog novca tužitelju, to potraživanje je zastarjelo i prvenstveno je iz tog razloga valjalo odbiti ovaj zahtjev. Kada bi se radilo o pozajmici uz kasnije očitovanje tužitelja kao zajmodavca da tužena kao njegova sestra ne treba vratiti pozajmljeni novac, u tom bi slučaju ovaj dio zahtjeva tužitelja bio neosnovan, jer bi obveza tužene prestala tadašnjim očitovanjem samog tužitelja koji bi očito izjavio da mu tužena ne treba vratiti pozajmljeni novac i ta bi izjava proizvela učinak prestanka obveze tužene da tužitelju vrati pozajmljeni novac. Potrebno je navesti i to da je u tužbi tužitelj naveo da je tuženoj pozajmio iznos od 6.000,00 EUR, a u svom iskazu navodi da je tuženoj pozajmio iznos od 6.000,00 USA dolara, pa se i u ovom dijelu tužiteljevi navodi ukazuju proturječnima.

19. Što se tiče zahtjeva tužitelja da mu tužena isplati razmjerni iznos tužiteljevog ulaganja u predmetnu nekretninu u iznosu od 10.000,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama, a da se to odnosi na nužne i korisne troškove, sud drži da je i taj dio zahtjeva neosnovan. Naime, tužitelj u svom iskazu pred sudom iskazuje ukupan trošak ulaganja u uređenje predmetne kuće, a tužena navodi da tužitelj ni od nje ni od sestara nikada nije tražio suglasnost za radove, zahvate i sudjelovanje u tim troškovima. Za ponovit je da spisu ne prileži niti jedan jedini materijalni dokaz vezan za ulaganje tužitelja u predmetnu kuću, koliko je isti potrošio, što je napravio i koliko je u konačnici platio, tužitelj ovaj dio zahtjeva temelji na svom stavu i predlaže da sud izvede dokaz saslušanjem svjedoka. Tužitelj ništa od radova koje je izveo nije precizno naveo niti dokazao prilaganjem računa i pisane dokumentacije. Tužitelj je naveo da je na uređenje krovišta odnosno zamjenu istog prije 3 godine ukupno potrošio 56.000,00 kn, ali ponovno tome nema nikakvog pisanog traga, iako je to očito tužitelj napravio jer je to u svom odgovoru na tužbu navela i tužena, iako od nje očito nije traženo da participira u tom trošku, pa ona visinu ovog troška ne može točno iskazati sudu. Bez obzira na izvršena ulaganja tužitelja u predmetnu kuću, tužitelj je to radio na svoju ruku, držeći sebe isključivim vlasnikom predmetne nekretnine, znao je da su njegove sestre suvlasnice predmetne nekretnine i njih je isključio po pitanju suglasnosti za zahvate i od njih nije ni tražio njihovo participiranje u troškovima. Sve što je tužitelj uložio u predmetnu nekretninu, tužitelj je očito amortizirao dugotrajnim korištenjem iste i za navesti je da je on vlasnik većeg suvlasničkog dijela od tužene pa je samim tim sve ovo napravio radi sebe. Kako tužitelj nije tražio ni suglasnost ni participiranje u troškovima, a sve je poduzeo na svoju ruku i tome nema nikakvog pisanog traga, sud je stava da se tužitelj uredno može nastaviti koristiti kućom u koju je uložio koju imaju pravo koristiti i druge suvlasnice, a očito bi trebalo doći do razvrgnuća suvlasničke zajednice u budućnosti. Svejedno, zahtjev da mu tužena plati od strane tužitelja proizvoljno određeni iznos ulaganja, nije osnovan, sud je stava da tužena ne treba tužitelju platiti za radove koje je poduzeo bez suglasnosti i svojom jednostranom voljom, a da ionako tužitelj nije dokazao te troškove po visini i specificirao te troškove po vrsti. Sud je odbio ovaj dio zahtjeva u iznosu od 10.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan, valjalo je odbiti saslušanje svjedoka na okolnost ulaganja i vještačenje po sudskom vještaku građevinske struke na okolnost visine ulaganja, izvođenje ovih dokaza je suvišno i protivno načelu ekonomičnosti postupka, sud je stava da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje.

20. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženoj odnosi se na trošak sastava podneska od 10.siječnja 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 21.svibnja 2024.godine, 10.prosinca 2024.godine, 12.ožujka 2025.godine i 11.studenog 2025.godine; za svaku radnju po 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 2.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 625,00 EUR; tako da je konačno tužitelj obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženoj iznos od 3.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tuženoj nije obistinjen jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 30. siječnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tužene