REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-2728/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Jasenki Glavan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ, iz [adresa], Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz OD Macura i Restović j.t.d., iz Šibenika, Stjepana Radića 24 protiv tuženice ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupana po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri, iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 26. studenog 2025. u nazočnosti pun. tužitelja i izočnosti uredno pozvanog tuženika, te objave dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu, kreditna partija 7103918053, sklopljen dana 07. studenog 2007. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Igora Lučeva pod brojem OV- 20775/07 od 20.11.2007. godine, između tužitelja i tužene, u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., u članku 7., stavku 2. ugovoreno da za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ŽJ, iz [adresa], Ž [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.809,87 EUR-a uvećano za zakonsku zateznu kamata koja teče od:

15.03.2008 godine na iznos od 37,49 Eur

15.04.2008 godine na iznos od 37,47 Eur

15.05.2008 godine na iznos od 37,44 Eur

15.06.2008 godine na iznos od 37,41 Eur

15.07.2008 godine na iznos od 37,38 Eur

15.08.2008 godine na iznos od 37,35 Eur

15.09.2008 godine na iznos od 37,33 Eur

15.10.2008 godine na iznos od 37,30 Eur

15.11.2008 godine na iznos od 37,27 Eur

15.12.2008 godine na iznos od 37,24 Eur

15.01.2009 godine na iznos od 37,20 Eur

15.02.2009 godine na iznos od 37,17 Eur

15.03.2009 godine na iznos od 37,14 Eur

15.04.2009 godine na iznos od 37,11 Eur

15.05.2009 godine na iznos od 37,07 Eur

15.06.2009 godine na iznos od 37,04 Eur

15.07.2009 godine na iznos od 37,01 Eur

15.08.2009 godine na iznos od 92,46 Eur

15.09.2009 godine na iznos od 92,39 Eur

15.10.2009 godine na iznos od 92,32 Eur

15.11.2009 godine na iznos od 92,24 Eur

15.12.2009 godine na iznos od 92,17 Eur

15.01.2010 godine na iznos od 92,09 Eur

15.02.2010 godine na iznos od 92,01 Eur

15.03.2010 godine na iznos od 91,93 Eur

15.04.2010 godine na iznos od 91,85 Eur

15.05.2010 godine na iznos od 91,77 Eur

15.06.2010 godine na iznos od 78,12 Eur

15.07.2010 godine na iznos od 78,05 Eur

15.08.2010 godine na iznos od 77,97 Eur

15.09.2010 godine na iznos od 77,89 Eur

15.10.2010 godine na iznos od 77,81 Eur

15.11.2010 godine na iznos od 77,72 Eur

15.12.2010 godine na iznos od 77,64 Eur

15.01.2011 godine na iznos od 77,55 Eur

15.02.2011 godine na iznos od 77,46 Eur

15.03.2011 godine na iznos od 77,37 Eur

15.04.2011 godine na iznos od 77,28 Eur

15.05.2011 godine na iznos od 77,19 Eur

15.06.2011 godine na iznos od 77,10 Eur

15.07.2011 godine na iznos od 77,00 Eur

15.08.2011 godine na iznos od 63,82 Eur

15.09.2011 godine na iznos od 63,74 Eur

17.10.2011 godine na iznos od 63,65 Eur

15.11.2011 godine na iznos od 63,56 Eur

15.12.2011 godine na iznos od 63,47 Eur

15.01.2012 godine na iznos od 63,38 Eur

15.02.2012 godine na iznos od 63,28 Eur

15.03.2012 godine na iznos od 63,19 Eur

15.04.2012 godine na iznos od 63,09 Eur

15.05.2012 godine na iznos od 63,00 Eur

15.06.2012 godine na iznos od 62,90 Eur

15.07.2012 godine na iznos od 62,80 Eur

15.08.2012 godine na iznos od 62,70 Eur

15.09.2012 godine na iznos od 62,59 Eur

15.10.2012 godine na iznos od 62,49 Eur

15.11.2012 godine na iznos od 62,38 Eur

15.12.2012 godine na iznos od 62,27 Eur

15.01.2013 godine na iznos od 62,16 Eur

15.02.2013 godine na iznos od 62,05 Eur

15.03.2013 godine na iznos od 61,94 Eur

15.04.2013 godine na iznos od 61,83 Eur

15.05.2013 godine na iznos od 61,71 Eur

15.06.2013 godine na iznos od 61,60 Eur

15.07.2013. godine na iznos od 61,48 Eur

15.08.2013. godine na iznos od 63,30 Eur

15.09.2013 godine na iznos od 63,18 Eur

15.10.2013 godine na iznos od 63,05 Eur

15.11.2013 godine na iznos od 62,92 Eur

15.12.2013 godine na iznos od 62,79 Eur

15.01.2014 godine na iznos od 62,66 Eur

15.02.2014 godine na iznos od 51,59 Eur

15.03.2014 godine na iznos od 51,47 Eur

15.04.2014 godine na iznos od 51,35 Eur

15.05.2014 godine na iznos od 51,23 Eur

15.06.2014 godine na iznos od 51,11 Eur

15.07.2014 godine na iznos od 50,99 Eur

15.08.2014 godine na iznos od 38,78 Eur

15.09.2014 godine na iznos od 38,68 Eur

15.10.2014 godine na iznos od 38,58 Eur

15.11.2014 godine na iznos od 38,48 Eur

15.12.2014 godine na iznos od 38,37 Eur

15.01.2015 godine na iznos od 38,27 Eur

15.02.2015 godine na iznos od 30,90 Eur

15.03.2015 godine na iznos od 30,81 Eur

15.04.2015 godine na iznos od 30,72 Eur

15.05.2015 godine na iznos od 30,63 Eur

15.06.2015 godine na iznos od 30,54 Eur

15.07.2015 godine na iznos od 30,44 Eur

15.08.2015 godine na iznos od 23,72 Eur

15.09.2015 godine na iznos od 23,64 Eur

15.10.2015 godine na iznos od 23,56 Eur

15.11.2015 godine na iznos od 23,48 Eur

15.12.2015 godine na iznos od 23,40 Eur

15.01.2016 godine na iznos od 23,32 Eur

15.02.2016 godine na iznos od 14,64 Eur

15.03.2016 godine na iznos od 14,58 Eur

01.03.2016 godine na iznos od 1.392,78 Eur

S time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja mkredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine 3. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.398,17 EUR-a. sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi tužitelj je sa Zagrebačkom bankom d.d., dana 07. studenog 2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, kreditna partija 7103918053. solemniziran kod javnog bilježnika Igora Lučeva pod brojem OV- 20775/07 od 20.11.2007. godine Navedenim ugovorom, člankom 1. tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 523.900,00 kuna. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ugovora iznosi 5,5 % godišnje. U članku 7., stavak 2. Ugovora, navodi se da za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Naprijed navedene odredba iz članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu kojom je omogućeno da banka jednostrano mijenja kamatnu stopu, ništetna je jer je povrijeĎeno tužiteljevo pravo kao potrošača. Ništetnost sporne odredbe utvrĎena je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koju je potvrdio Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske svojom Presudom poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koje odluke su donesene u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 4. travnja 2012. godine pokrenuo i vodio protiv osam banaka. Iako tuženik nije bio stranka u navedenom postupku i premda se kolektivna tužba odnosila na ugovore u CHF, tužitelj je mišljenja da bi se gore navedene presude iz kolektivnog postupka odnosile i na kunske kredite i bez obzira da li se radi o banci koja je sudjelovala u kolektivnom postupku ili nije, jer se jedino na taj način može uspostaviti pravičnost meĎu potrošačima. Osim toga njihov meritum kojim se utvrĎuje nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope primjenjiv je na svaki kredit, bez obzira na valutu kredita. Ono što je nesporno jeste da je i tuženik u predmetnom ugovoru kreditu primjenjivao upravo ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Banka kao trgovac i tuženik kao korisnik kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te suprotno Zakonu o obveznim odnosima Tužitelj niti u vrijeme zaključenja Ugovora, a niti nakon sklapanja istog, nije bio upoznat pod kojim uvjetima će tuženik jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Čak štoviše, o toj odredbi ugovora nije mogao niti pregovarati. Iz konstrukcije odredbe članka 2. i članka 7. navedenog ugovora, nije moguće utvrditi da li će, kako će i kada će tuženik mijenjati kamatnu stopu. Tuženik nije kod sklapanja ugovora vezao promjenu ugovorene kamatne stope uz neku tržišnu referentnu kamatnu stopu, primjerice eskontnu kamatnu stopu HNB ili tromjesečne ili šestomjesečne zapise Ministarstva financija ili neku drugu domaću i/ili stranu tržišnu referentnu kamatnu stopu. Takvim propustom, tuženik je onemogućio bilo kakvu provjeru jednostrane promjene kamatne stope za navedeni kredit. Posljedica takvog propusta tuženika je da su svi, opravdani i neopravdani, tržišni rizici svaljeni na teret tužitelja, a da o tome prilikom zaključenja ugovora nije bio upoznat. Polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci tuženika. Tuženik je kao savjesni gospodarstvenik trebao prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima tužitelja i u ugovoru odrediti egzaktne parametre temeljem kojih će banka mijenjati kamatne stope, čime odreĎivanje obveze tužitelja ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci tuženika Ugovor o kreditu je nesporno dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Imajući u vidu sve gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do 15.03.2016. godine ( kad je tuženik posljednji put ništetno i nezakonito povećao kamatnu stopu), primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, odnosno pravo na povrat iznosa od 40.815,09 kuna. Osim toga, s obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate, posljedično se s promjenom kamatne stope mijenja udio kamate u anuitetu i udio glavnice u anuitetu. Što je iznos kamate u anuitetu veći to je iznos glavnice u istom tom anuitetu manji, te samim time dolazi do većeg iznosa ostatka neotplaćene glavnice nakon svakog plaćanja anuiteta, uslijed nepoštenog podizanja kamate. Slijedom toga, utvrĎeno je i kako bi glavnica kredita na dan 01.03.2016. godine, da je ugovorena kamatna stopa (5,55 %) bila ista tijekom cijelog perioda otplate od početka 01.03.2016. iznosila 374.209,70 kuna umjesto 384.703,57 kuna, radi čega tužitelj potražuje i iznos od 10.493,87 kuna. - Izračun razlike kamata i plaćenih iznosa po ugovoru o kreditu br. 7103918053 kod Zagrebačke banke, izraĎen od strane Stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića, iz ožujka 2016. Godine - Financijsko-knjigovodstveno vještačenje Za isplatu na temelju utvrđenja da je gore navedena ugovorna odredbe ništetna, tužitelj ima pravo od tuženika koji je nepošteni stjecatelj dobiti sve neosnovano naplaćene iznose po kreditu uz zateznu kamata od dana kad je nepošteno stjecanje nastalo, kako je to propisano čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2. Iz odgovora na tužbu podredno i opreza radi, a sve budući da je pozvan ovousudnim pozivom od dana 10. prosinca 2021. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 19. veljače 2021. godine. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211392092/07 zaključenog dana 7. studenoga 2007. godine između tužitelja i tuženika (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kunski kredit u iznosu od 523.900,00 HRK, i to u dijelu koji se odnosi na način podešavanja kamatne stope, te kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od kn 51.308,96 po osnovi navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na način podešavanja kamatne stope i razlike u glavnici. a) a) Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane BJ, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. b) Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. c) Prigovor nepotrošačke namjene Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznimodnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tužitelj u historijatu tužbe navodi da je ništetna, odnosno nepoštena odredba Ugovora o kreditu, a koja odredba se odnosi na načina promjene kamatne stope sukladno odlukama tuženika. Pritom se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite (Trgovački sud u Zagrebu, posl.br. P-1401/12), unatoč tome što je kredit ugovoren u valuti HRK. Tuženik ističe da se tužitelj nema osnove pozivati na citiranu presudu donesenu u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao ni ostvarivati prava koja bi mu pripadala temeljem čl. 118. ZZP-a. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute – odnosno u predmetnom slučaju na valutu HRK. Takvo tumačenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl.br. Revt- 249/14 od 09.04.2015. godine, navodeći u obrazloženju istog “Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude.”Tuženik u prilogu dostavlja odluku Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-2260/18 od 12. lipnja 2019. godine, a u kojoj odluci sud upravo navodi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da se na tužiteljicu odnose učinci kolektivne tužbe, jer kako je tužiteljica uzela kredit u kunama, a neu valuti CHF, na nju se automatski ne odnose učinci kolektivne tužbe pa da stoga prvostupanjski sud u nastavku postupka treba provesti dokazni postupak, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, u odnosu na taj konkretni ugovor o kreditu. Dodatno, Županijski sud posebno napominje da, budući da se na tužiteljicu ne odnose učinci kolektivne tužbe, o tome mora prvostupanjski sud voditi računa i prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da su neosnovani navodi tužitelja iz tužbe kako se na ovaj ugovorni odnos mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presude VTSRH posl. br. Pž-7129/2013. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Tuženik dostavlja i odluku Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-2260/18 od 12. lipnja 2019. godine, a u kojoj odluci sud navodi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da se na tužiteljicu odnose učinci kolektivne tužbe, jer kako je tužiteljica uzela kredit u kunama, a ne u valuti CHF, na nju se automatski ne odnose učinci kolektivne tužbe. Dodatno, Županijski sud posebno napominje da, budući da se na tužiteljicu ne odnose učinci kolektivne tužbe, o tome prvostupanjski sud mora voditi računa i prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare Analognom primjenom ove odluke Županijskog suda u Rijeci na konkretni slučaj i ugovor o kreditu očito je da se učinci kolektivne tužbe ne mogu primijeniti i na sve ostale valute koje nisu CHF. S tim u vezi, tuženik ističe da, budući da se na tužitelja u ovom postupku isto tako ne odnose učinci kolektivne tužbe, to bi značilo da u odnosu na ovaj konkretni ugovor o kreditu i plaćanja koja je tužitelj vršio nije došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 19.02.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužitelja u cijelosti u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja nastupila zastara. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakonao zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. b. Strukturiranje kamatne stope sukladno ZIDZPK 112/12 Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedenoje: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.” Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od: - Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M NRS1 za HRK i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 2,26000 postotnih poena; te - Fiksnog dijela koji iznosi 4,69000 postotnih poena. Tužitelj je informiran i da se visina kamatne stope može dodatno umanjiti za bonus prema statusu klijenta, a po njegovu kreditu je odobreno umanjenje 0,25 postotnih poena. Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio. Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12. Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. c. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,55 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (FJ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. d. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinimodredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude doesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. / Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu i priloge tom ugovoru, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka i saslušao tužitelja.

4. Iz priloženog Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je tužitelj sa Zagrebačkom bankom 07. studenog 2007. sklopio ugovor o namjenskom kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika i kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 523. 900,00 kuna. Čl.2 tog ugovora je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i na dan sklapanja ugovora je iznosila 5,5% godišnje.

5. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijskog sudske vještakinje Majde Korljan koje je provedeno temeljem Rješenja naslovnog suda izvršeni su izračuni iz kojih proizlazi i to iz izračuna prikazanog u Tablici br. 1 proizlazi da je Banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,55 % više obračunala iznose kamata u ukupnom iznosu od 40.815,09 kn / 5.417,09 EUR i to od početka otplate kredita do dana 01.03.2016.g. - Iz izračuna prikazanog u Tablici br. 2 ukupan iznos izračunate tzv. negativne razlike ukupno iznosi 24.975,80 kn/3.314,86 Eur za razdoblje od 01.07.2016. do 01.12.2021. g.(podaci prema kartici prometa po kreditu do 01.12.2021.g.) . Ako se u izračun prikažu pozitivne i negativne razlike kamata od dana otplate kredita do dana 01.12.2021.g , razlika kamate iznosi 16.166,30 kn/2.145,64 Eur.

6. Tužitelj iskazuje da je za potrebe rješavanja svog stambenog pitanja 2007 godine se odlučio na kupnju stana putem stambenog kredita te je obavio razgovor vezano za kamate u nekoliko banaka i te je u konačnici stambeni kredit zaključio u Zagrebačkoj banci. Radilo se o tipskom ugovoru bez mogućnosti pregovaranja s tim da je banka jedino ponudila opcije u kunama, odnosno eurima i CHF. Banka da mu nije objasnila koja je razlika između valute, a on da se odlučio za kunski kredit budući da je plaću primao u to vrijeme u kunama. Kamata je bila promjenjiva i ono što je odmah bilo čudno je da nakon što je uplatio jedan anuitet od banke je dobio obavijest o promjeni kamatne stope bez navođenja razloga zbog čega se kamata mijenja. Nažalost, te obavijesti su godinama koje su slijedile bile učestale, odnosno na kućnu adresu su dolazile svakih nekoliko mj. Tek negdje 2013-2015 godine banka je počela uz obavijest dostavljati i razloge temeljem kojih se mijenjala kamata. Predmetni kredit je zatvoren tj. otplaćen u siječnju 2025 godine. Što se tiče ovih obavijesti istaknuo je da je na početku odlazio u Zagrebačku banku pitati iz kojeg razloga se kamatna stopa mijenja, ali bankarska službenica je po "Šabloni" odgovarala da je takvo stanje na tržištu kapitala. Nakon toga da je odustao i plaćao anuitet u skladu sa otplatnim planom. U vrijeme podizanja kredita da nije bio vlasnik nikakvog obrta, a niti trgovačkog društva. Podredno tužitelj napominje da od strane javnog bilježnika koji je solemizirao ugovor o kreditu, isti nije pročitan, a niti protumačen. Nadalje iskazuje da nekretninu koju je kupio od tog kredita da je koristio isključivo za stanovanje. Kamatna stopa nikad nije padala ispod ugovorene, osim kada je misli 2017 godine fiksirao kamatu na 4,25% na razdoblje od 5 godina. Kamata prije otplate je bila 2,89 % te je podignuta na 2.91%, i iz tog razloga je zatvorio kredit nekoliko mjeseci prije.

7. Među strankama je sporno da li je ništetna ugovorna odredba Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa iz razloga na koji je tijekom postupka ukazivao tužitelj, pa ako sud utvrdi da je ista ništetna da li tužitelj ima pravo od ovdje tuženika temeljem instituta stjecanja bez osnove tražiti povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta jer da bi u tome slučaju trebala vrijediti ugovorena početna kamatna stopa kako to tužitelj potražuje u tužbenom zahtjevu.

8. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a glede ugovorene promjenjive kamatne stope, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o obveznim odnosima, a isto tako po mišljenju ovog suda i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 dalje: ZZP).

9. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

10. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određeno. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. ZOO), propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

11. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) proizlazi da je Ugovor, koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

16. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

17. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

18. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19. Posebice se ističe da kako jednostrano određena ugovorna odredba je protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4 ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredite kojeg potrošać ima obvezu vratiti banci, a time i cijena, a kako je navedenu odredbu formulirala isključivo tuženica i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati, to sve predmetnu odredbu čini nepoštenom ( ništetnom) ugovornom odredbom.

20. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristila tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do iste dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP.

21. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a koja je djelomično u prijepornom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2, pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženicom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača s tim da je zaključak te sudske odluke da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Tuženik je istakao prigovor da se spomenuta odluka Visokog trgovačkog suda i odluka po reviziji Vrhovnog suda ne bi odnosili na ugovore sklopljene u kunama već samo u CHF međutim prema mišljenju ovog suda jednostrana promjena kamatne stope od strane banke dovodi do ništetnosti neovisno o valuti u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen.

22. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl. 96. st. 1. ZZP u svezi odredbi iz čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO, a kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2I gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 5,49% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

23. Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u visini od 5,5%, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci, te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

24.Što se tiče prigovora zastare ovaj sud smatra isti neosnovanim. Naime, kako je u ovom postupku utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postajanja obveze po ovom ugovoru promijenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i da je ugovoreno da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete, to u konkretnom slučaju zastara tražbine tužitelja s osnova restitucijskog zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti te odluke kojom je ništetnost ustanovljena.

25. Što se tiče ostalih prigovora tuženika koji je isti iznio tijekom postupka ovaj sud također smatra neosnovanim, a sve upravo iz prethodno iznesenih razloga.

26. Tako istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan jer iz stanja spisa proizlazi da su sve uplate knjižene na kreditnoj kartici tužitelja. Što se tiče prigovora nepotrošačke namjene također ovaj sud smatra neosnovanim jer je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj potrošač i da je kredit podignut radi kupnje stana, te je isto tako utvrđeno da je kredit podigao tužitelj kao fizička osoba, a sve sukladno odredbi čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

27. Obzirom na sve prethodno iznesene razloge valjalo je usvojiti kako toč. 1 tužbenog zahtjeva, te slijedom toga i toč. 2 tužbenog zahtjeva kojom se nalaže tuženika isplata iznosa pobliže navedenog u izreci presude.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22– u daljnjem tekstu ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužitelj bio zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, te se tužitelju priznati troškovi za: sastav tužbe 100 bodova, za sastav podneska od 03. veljače 2022. 100 bodova, za zastupanja na ročištima 05. rujna 2024., 26. veljače 2025., 26. ožujka 2025, 05. svibnja 2025., i 26. studenog 2025. za svako ročište po 100 bodova, za sastav podneska od 22. listopada 2025. 100 bodova, što uz uračunati PDV ukupno iznosi 2.000,00 EUR-a, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR-a, što sveukupno iznosi 2.398,17 EUR-a.

Zadar, 30. siječnja 2026.

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.