REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27, Split
P-3817/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Središnja služba, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Podružnica Zagreb, Listopadska 2, Zagreb, OIB: 94472454976, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri, Pisarnica Split I, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. studenog 2025. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 30. siječnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Dužan je tuženik platiti tužitelju u korist Državnog proračuna RH1210010051863000160, model 26, pozivom na broj 5908-19-19- 03368296430 iznos od 33.596,02 € sa zakonskom zateznom kamatom određenoj po čl. 29. st.2. ZO0 tekućom od dana 04.10.2024.g. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Dana 7.listopada 2024.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da se dana 4.9.1995.g. dogodila prometna nezgoda u mjestu Klis - Varoš u kojoj je ozlijeđen osiguranik tužitelja ZU. Do ozljede da je došlo na način da je imenovanog udario autobus poduzeća „Promet" kojim je upravljao IU. U vrijeme nastanka prometne nezgode vozilo je bilo osigurano kod tuženika policom autoodogovornosti broj 00000763323. Prema Nalazu i mišljenju Invalidske komisije u Splitu broj 66-1-97 od 18.02.1997.g. osiguraniku tužitelja KU da je nastala invalidnost jer je uslijed pretrpljene prometne nezgode nastupio gubitak radne sposobnosti. Temeljem tako utvrđene invalidnosti imenovanom da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Splitu broj 92271 od 28.05.1997.g. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Uzrok invalidnosti je povreda na radu. Rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Splitu broj IN-92271 od 6.5.1998.g. osiguraniku tužitelja KU da je priznato i pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, a zbog povrede na radu. Isplatom mirovinskih primanja po navedenim rješenjima tužitelj da trpi štetu. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj IP-1277/02 od 1. lipnja 2007.g. da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom štete nastalu isplatom mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku tužitelja KU za razdoblje od 01.12.1999 do 31.12.2005.g. između istih parničnih stranaka i povodom istog štetnog događajа. Navedena presuda da je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu br. Gž1217/2011-2 od 6. rujna 2012.g. kao i presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-x 1119/12-2 od 5. lipnja 2016.g. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Splitu broj P-59/2018 od 1. listopada 2020.g. da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom štete nastalu isplatom mirovine osiguraniku tužitelja KU za razdoblje od 01.01.2015 do 31.12.2017.g. Pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. brojem P-1362/2020 u tijeku da je sudski postupak između istih parničnih stranaka, povodom istog štetnog događaja u kojem tužitelj potražuje naknadu štete nastalu isplatom mirovine osiguraniku tužitelja KU za razdoblje od 01.01.2018.g. do 29.02.2020.g. . Isplatom invalidske mirovine ZU tužitelj da trpi daljnju štetu za razdoblje od 1.03.2020. do 31.12.2023.g. u iznosu od 31.489,10 € koju potražuje u ovom sudskom postupku. Isplatom novčane naknade za tjelesno oštećenje od 1.3.2020 do 31.12.2023.g. u iznosu od 2.106,92 € tužitelj da također trpi štetu koju potražuje u ovom sudskom postupku. Tužitelj da je dana 6.7.2024.g. uputio tuženiku odštetni zahtjev s prijedlogom da se mirnim putem naknadi šteta, ali da istome nije udovoljeno. Odgovornost tuženika za štetu da se temelji na odredbi čl. 164 Zakona o mirovinskom osiguranju, a visina štete na odredbi čl. 161 Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13). Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženika da mu isplati iznos od 33.596,02 € sa zakonskom zateznom kamatom određenoj po čl. 29. st.2. ZO0 tekućom od dana 4.10.2024.g. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, te predlaže istoga odbiti uz obvezu tužitelja naknaditi parnični trošak tuženiku. Tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju jer ne samo da je tužitelj ničim ne dokazuje, nego tuženik kao društvo za osiguranje da nije pasivno legitimiran za potraživanje kakvo se postavlja tužbenim zahtjevom. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) da potražuje od tuženika (kao društva za osiguranje) novčanu naknadu štete koja predstavlja isplaćenu mirovinu tužiteljevom osiguraniku ZU za razdoblje od 1.3.2020. g. do 31.12.2023. godine, s time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi:
„-da je do umirovljenja TU došlo je kao posljedica njegovog ozljeđivanja prometnoj nezgodi koja se zbila 4.09.1995. godine;
-da je pravo na invalidsku mirovinu ZU priznato Rješenjem (ondašnjeg) Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (RF MIORH) od 28.05.1997. godine;
- da se potraživanje prema društvu za osiguranje (ovdje tuženiku) temelji na činjenici što (citiramo tužbene navode)„U vrijeme nastanka prometne nezgode vozilo je bilo osigurano policom autoodgovornosti br. 00000763323";
- da se odgovornost tuženika za štetų temelji se na odredbi čl.164. Zakon o mirovinskom osiguranju, a visina štete na odredbi 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13)", koji je stupio na snagu 01.01.2014. godine.“ Tuženik navodi da se tu radi o propisu koji je stupio na snagu gotovo 20 godina nakon svega naprijed navedenog, da se radi o očitom primjeru retroaktivne primjene zakona, neprihvatljive za svaki uređeni pravni sustav. Navodi da je irelevantno što je tužitelju predmetna šteta prema njegovim navodima nastala 2020-2023.g. jer je obveznopravni odnos na osnovi kojeg je tužen upravo ovaj tuženik za tu štetu nastao otprilike 25 godina prije. Vezano za primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju (koji regulira prava i obveze tužitelja) ili Zakona o osiguranju (koji regulira prava i obveze tuženika), tuženik navodi da se zahtjev prema tuženiku temelji na tvrdnji o postojanju Police osiguranja od automobilske odgovornosti važeće u vrijeme nezgode (1995. g.) i sklopljene kod tuženika; odnosno da bi obveza tuženika prema tužitelju postojala radi Police osiguranja sklopljene i važeće u vrijeme nezgode (1995. godine), koju tužitelj tužbom spominje i radi koje potražuje naknadu baš od tuženika. Stoga da je i opseg tuženikove obveze prema tužitelju potrebno ocijeniti isključivo sukladno obvezama koje je tuženik, prema važećim propisima u vrijeme nezgode i sklapanja Police osiguranja, mogao preuzeti takvom Policom osiguranja od automobilske odgovornosti, na kojoj se i temelji potraživanje prema njemu. U situaciji kada se potraživanje temelji na štetnom događaju od 4.9.1995. godine i ugovoru (o osiguranju) važećem (prema navodima tužitelja) na dan 4.9. 1995. godine, onda da je i osnovanost i visinu potraživanja ocijeniti na temelju propisa koji su bili važeći u vrijeme štetnog događaja i sklapanja ugovora o osiguranju na kojem se temelji konkretno potraživanje, jer da su isključivo prema tim propisima konkretnim ugovorom o osiguranju (Policom) i preuzet sadržaj i opseg obveza društava za osiguranje prema oštećenicima, tako i prema tužitelju. Koje su obveze društva za osiguranje u slučaju štetnog događaja, odnosno što je on dužan nadoknaditi, da je bilo u vrijeme nezgode (4.9.1995. godine) propisano Zakonom o osiguranju [Narodne novine 9/94 - stupio na snagu 18.2.1994. god. te da je neizmijenjen važio do 27.2.1997. god.. Tim Zakonom da su bile propisane obveze osiguratelja da u slučaju štetnog događaja izazvanog uporabom motornog vozila ili priključnog vozila nadoknadi štetu oštećenicima kojima je nanesena šteta zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari (članaka 77.), te da pravnoj osobi koja obavlja poslove mirovinskog osiguranja isplati naknadu za razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, koji se određuje u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu (članak 81. stavak 1. i 2.). Drugim riječima, da ako je štetni događaj ujedno bio uzrok i umirovljenja oštećenika, osiguratelj da je, prema ugovoru o osiguranju koji bi bio važeći na dan 4.9.1995. godine i sklopljenim shodno važećem Zakonu, preuzeo obvezu fondu mirovinskog osiguranja platiti sve one doprinose koje bi u taj fond iz plaće uplatio oštećeni da nije umirovljen, i to razmjerno preostalom vremenu mirovinskog staža tog oštećenika. Tuženik u odgovoru na tužbu citira čl.81. navedenog propisa, te navodi da tužbeni zahtjev tužbeni zahtjev kojeg tužitelj postavlja, potražujući na temelju naknadno donesenog Zakona o mirovinskom osiguranju NN 157/13 naknadu „stvarne" štete (cijele plaćene mirovine) nije osnovan prema tuženiku kao društvu za osiguranje, niti je tuženik pasivno legitimiran za isplatu takve štete, jer takvu obvezu tuženik da nije niti je mogao preuzeti Policom osiguranja od automobilske odgovornosti iz 1995. godine na kojoj se temelji potraživanje prema njemu. Tuženik se poziva na, u odgovoru na tužbu navedene, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, da nema nikakve osnove primjeni naknadno donesenog propisa (ZOMO/13) na obveznopravni odnos koji je nastao gotovo 25 godina prije, te da se na odnos tužitelja i tuženika treba primijeniti zakonodavstvo važeće u trenutku nastanka nezgode, odnosno sukladno kojem je sklopljena Polica osiguranja na kojoj se temelji potraživanje, a to da je Zakon o osiguranju NN 9/94. Sukladno tom propisu, tuženik da nije legitimiran za potraživanje koje je tužitelj utužio, te se predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Podredno, kada bi se u odnosu na opseg obveze društva za osiguranje (ovdje tuženika) prema zavodima mirovinskog osiguranja (tužitelju) i primjenjivalo zakonodavstvo nevažeće vrijeme štetnog događaja i sklapanja ugovora o osiguranju sukladno kojim su preuzet sadržaj i opseg takvih obveza, već ono u vrijeme isplate mirovina tužiteljevom osiguraniku ZU u utuženom razdoblju, u svakom slučaju da nema osnove primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju NN 157/13, već isključivo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 (nastavno: ZOOP), a sve to iz svih razloga koje je tuženik u odgovoru na tužbu naveo u odnosu na primjenu Zakona o osiguranju NN 9/94, odredbe kojeg, bitne, na odgovarajući način vrijede i ovdje. Tuženik citira odredbu ZOOP-a važećeg u vrijeme isplate utužene mirovine tužiteljevom osiguraniku ZU, kojom je definiran opseg obveze društva za osiguranje (tako i tuženika), odredbu čl.27. tog propisa. Nadalje navodi da je primjenom ZOOP-a tužbeni zahtjev također neosnovan jer se u konkretnom slučaju prema navodima tužitelja radi o invalidskoj mirovini zbog povrede na radu, pa da nema razlike koju bi društvo za osiguranje prema opsegu svojih obveza propisanih u vrijeme kada je tužitelj isplaćivao predmetnu mirovinu bilo u obvezi naknaditi mu. Kako tužitelj nije dostavio odgovarajuće dokaze, uz pasivnu legitimaciju tuženik osporava: uzročnu vezu štetne radnje (predmetne nezgode) i štete (umirovljenja i posljedičnih isplata mirovina); odgovornost za štetni događaj; te samu činjenicu isplata mirovina i trpljenja utužene štete. U konkretnom slučaju, kako se ovdje nesporno radi o potraživanju mirovine utvrđene baš zbog ozljede na radu, time da u smislu odredbe čl. 27. ZOOP- a ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu na koju bi razliku tužitelį isključivo imao pravo kao naknadu štete ostvariti od društva za osiguranje (budući se jedino to sukladno čl. 27. ZOOP-a nalazi u pokriću osiguranja od automobilske odgovornosti), pa da je utuženo potraživanje neosnovano. Nastavno na već istaknute navode, tuženik ističe kako je u potpunosti nepotrebno izvoditi bilo kakve dokaze, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U svom podnesku od 25.srpnja 2025.godine tužitelj navodi da osporava sve navode tuženika iz njegovog odgovora na tužbu. Navodi da Zakon o mirovinskom osiguranju pravo tužitelja na naknadu štete definira kao izvorno pravo, jer da je intencija zakonodavca da Zavod naknadu štete u predmetnim slučajevima prvenstveno ostvaruje od osiguratelja štetnika, do visine vrijednosti ugovorene svote (6.203.331,34 EUR), s obzirom na činjenicu da je polica-ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Građani da plaćaju premije osiguravateljima za sklopljene obvezne ugovore od automobilske odgovornosti, a iz tih ugovora, odnosno višemilijunskih premija, da se izdvaja samo jedan mali dio za pokriće štete počinjene trećim osobama. Primjenom spornog ZOOP- a, čl.27., da bi došlo do oslobođenja osiguravajućih kuća, da se i taj mali dio od višemilijunskog profita, vrate nazad, odnosno da se iz toga dijela profita nadoknadi šteta oštećenim osobama, a što je da prema mišljenju tužitelja krajnje neprihvatljivo, kako u zakonodavnom tako i u svakom drugom smislu. Osim toga, ovaj čl.27. ZOOP- a da je nerazumljiv, proturječan i da se zasniva na pretpostavljenoj šteti koja je neizračunljiva, da nije jasno na koju to naknadu štete tužitelj ima pravo i što se istim htjelo. Navedeni članak da propisuje da bi tužitelj imao pravo na razliku između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Takav izračun štete da bi bio pretpostavljeni hipotetski i njime da bi bila iskazana visina mirovine koja ne postoji i koja se ne isplaćuje. Šteta koju trpi tužitelj da je specifičan vid štete, te bez obzira kojem se propisuju treba dati prednost, visina štete da mora odgovarati stvarnoj šteti koju mirovinsko osiguranje trpi. Temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj da ima zakonsko pravo, da kao osoba koja je pretrpjela štetu, a koja nije subjekt osiguranja, naknadu štete ostvaruje izravno od osiguratelja štetnika, slijedom čega da se isto ne može podvesti po čl.27. ZOOP-a koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Nadalje, ZOMO da niti jednom odredbom ne upućuje na ZOOP, već da u čl.170. isključuje iz primjene i opći propis, Zakon o obveznim odnosima, ako je u suprotnosti sa njegovim odredbama.
4. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom prijave o povredi na radu od 4.rujna 1995.godine sa izvješćem dr med koji je pregleda ozlijeđenog od 2.studenog 1995.godine; rješenja RF MIORH, Područna služba u Splitu Klasa: UP/I-140-04/97- 01/03368296430, Urbroj: 341-18-03/1-97-002853 od 28.svibnja 1997.godine te rješenja istog tijela broj IN-92271 od 6.svibnja 1998.godine; daljnje dokumentacije tužitelja (nalaza i mišljenja Invalidske komisije sa priležećom dokumentacijom za osiguranika tužitelja); presude Općinskog suda u Splitu IP-1277/02 od 1.lipnja 2007.godine; presude Trgovačkog suda u Splitu broj 25 P-59/2018 od 1.listopada 2020.godine; podataka tužitelja o izvršenim isplatama naknade za tjelesno oštećenje i invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja za utuženi period od 1.ožujka 2020.godine do 31.prosinca 2023.godine; ispisa iz AOP-a o doznačenim mjesečnim mirovinskim primanjima osiguraniku tužitelja; dopisa tužitelja tuženiku od 9.srpnja 2024.godine i odgovora tuženika tužitelju od 6.rujna 2024.godine.
5. Tuženik je popisao parnični trošak.
6. Zahtjev tužitelja nije osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 31.489,10 EUR na ime štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku ZU za razdoblje od 1.3.2020. do 31.12.2023.g., te naknade štete na ime isplaćene novčane naknade istom za tjelesno oštećenje od 1.3.2020 do 31.12.2023.g. Ova dva iznosa naknade štete sa kamatama tužitelj potražuje od tuženika svojim zahtjevom. Nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da je osiguranik tužitelja ZU dana 4.rujna 1995.godine nastradao u prometnoj nezgodi u mjestu Klis-Varoš, da je povrijeđen, da je do nezgode došlo na način da je istog udario autobus poduzeta Promet kojim je upravljao IU. Nije sporno ni to da je u vrijeme nastanka prometne nezgode to vozilo bilo osigurano kod prednika tuženika policom osiguranja od autoodgovornosti broj 00000763323. Nadalje, nije sporno, a sud je pregledao priloženu prijavu o povredi na radu (list 4 spisa); a tužitelj je spisu priložio i rješenje tužitelja, Područna služba u Splitu Klasa: UP/I-140-04/97-01/03368296430, Urbroj: 341-18-03/1-97-002853 od 28.svibnja 1997.godine kojim je osiguraniku KU, kod kojeg je nastao gubitak nesposobnosti za rad zbog povrede na radu, priznato, počevši od 1.travnja 1997.godine pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 1.425,17 kn mjesečno, isplata mirovine mu pripada od tog datuma. Iz rješenja proizlazi da je postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu pokrenut 8.ožujka 1997.godine, da je prema nalazu i mišljenju Invalidske komisije kod istog nastupio gubitak sposobnosti za rad zbog povrede na radu. ZU rođen je **.**.1969.. Rješenjem tužitelja, Područna služba u Splitu broj IN-92271 od **.**.1998. KU određeno je pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje. Što se tiče postavljene visine tužbenog zahtjeva, tužitelj je (list 40 spisa) priložio evidenciju o isplaćenim sredstvima naknade za tjelesno oštećenje KU za period od 1.ožujka 2020.godine do 31.prosinca 2023.godine u ukupnom iznosu od 2.106,92 EUR; među strankama nije sporno da je ove naknade, koje sada tužitelj potražuje od tuženika, tužitelj uredno isplatio svom osiguraniku. Nadalje, tužitelj je (list 41 spisa) priložio evidenciju o isplaćenim invalidskim mirovinama svom osiguraniku KU za period o 1.ožujka 2020.godine do 31.prosinca 2023.godine, u ukupnom iznosu od 31.489,10 EUR. Među strankama nije sporno da je ove, sada od tuženika zatražene, invalidske mirovine, tužitelj uredno isplatio svom osiguraniku, a to proizlazi i iz priloženih doznaka tužitelja vezano za mjesece isplata i iznose istih. Ništa od navedenog nije sporno među strankama, kao što nije sporno, a to proizlazi i iz priloženih presuda vezano za istog osiguranika, da je isti povrijeđen pri izvršavanju službenog zadatka na radnom mjestu, uslijed prometne nezgode u kojoj je izgubio sposobnost za rad i ostvario pravo na invalidsku mirovinu i tjelesno oštećenje, od tužitelja, a što mu je isti i plaćao. Nadalje, sud drži utvrđenim da je prometnu nezgodu prouzročila osoba koja je upravljala vozilom osiguranim kod prednika tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Sve su to ranija utvrđenja, to prihvaća i ovaj sud, te te navedeno proizlazi iz priložene dokumentacije. Međutim, u ovom slučaju, po zahtjevu tužitelja,sporna je primjena propisa.
8. Tužitelj u ovom postupku navodi i opsežno obrazlaže svoj pravni stav navodeći da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), koji je na snazi od 1.siječnja 2014.godine, dok tuženik opsežno elaborira svoj stav da se primjenjuje Zakon o osiguranju (NN 9/94) jer se primjenjuje propis koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja-prometne nezgode, a podredno i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 36/09, 75/09, 76/13, 152/14), odnosno čl.27., koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja.
9. Što se tiče primjene prava, vezano za pravnu osnovu, ovaj sud drži da je potrebno primijeniti kao mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), nisu mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koji se tužitelj poziva. Sud je stava da je ZOOP lex specialis odnosno specijalan zakon u odnosu na tuženika koji je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti, materija obveznog osiguranja u prometu uređena je upravo ZOOP-om, obveza tuženika i ne bi postojala da nije sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti, na ovaj zahtjev i konkretan odnos između stranaka u pogledu utvrđivanja opsega i visine obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, upravo ZOOP. Kako se radi o prometnoj nesreći i šteti koja je nastala iz prometne nesreće osiguraniku tužitelja, krivnjom osiguranika tuženika, u konkurenciji dva propisa, koja visinu štete odnosno ovu materiju reguliraju na drugačiji način, jedan povoljnije za tužitelja, drugi povoljnije za tuženika, a šteta je prema stavu ovog suda nastala u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina, kada su oba zakona bila na snazi, to sud drži da je ZOOP lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju. Dakle, s obzirom da je šteta nastala u prometnoj nesreći, radi se o autoodgovornosti temeljem zaključene police osiguranja, s obzirom na osigurateljno pokriće primjenjuje se ZOOP, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Ovaj Zakon o mirovinskom osiguranju bi se primjenjivao da se radi o traženju tužitelja spram osobe koja je prouzročila prometnu nesreću, a ne tuženika, upravo radi toga je u odnosu na zahtjev spram tuženika za primijeniti kao specijalan zakon ZOOP. Dakle, nema mjesta primjeni načela lex posterior derogat legi priori, odnosno načelo da kasniji zakon derogira onaj raniji, ZOOP je lex specialis u odnosu na Zakona o mirovinskom osiguranju, oba zakona su bila na snazi u vrijeme nastanka ove štete, ali se upravo na tuženika kao osiguravatelja od automobilske odgovornosti, u ovom postupku primjenjuje ZOOP.
10. Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja prema društvima osiguranja s kojima su sklopljene police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisani su odredbom čl. 27. ZOOP-a, ta odredba propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, sukladno čl. 27. ZOOP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi stvarnu štetu u granicama preuzetih ugovorom o osiguranju i u okviru odgovornosti svog osiguranika, u konkretnom slučaju je upravo osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće, a visinu stvarne štete treba procijeniti prema kriterijima koji su propisani čl. 27. ZOOP-a. Prema odredbi ovog čl. st. 3. obveza tuženika kao društva osiguranja postoji samo onda ako bi iznos mirovine koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa invalidske mirovine koji bi se osiguraniku isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što u ovom slučaju tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao, a niti smatra da bi trebao dokazati, jer naknadu ove vrste i ne potražuje.
11. Radi svega navedenog zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan.
12. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženiku odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u vrijednosti od 500 bodova; zastupanja na ročištu održanom dana 11.studenog 2025.godine u vrijednosti od 500 bodova; a što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 2.000,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV- a u iznosu od 500,00 EUR; pa je konačno tužitelj na ime naknade cjelokupnog parničnog troška obvezan tuženiku isplatiti iznos od 2.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tuženiku nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.
U Splitu, 30. siječnja 2026. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Tužitelju
2. Pun. tuženika
