REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-493/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Klaudiu Čurinu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 29, protiv tuženika DUKAT d.d. mliječna industrija d.d., Zagreb, Ulica Marijana Čavića 9, OIB: 25457712630, zastupanog po punomoćniku Mojmiru Ostermannu, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice Ive Soldo, i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Janka Havaša, dana 30. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.103,65 eura bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 100,35 eura od dana 7. lipnja 2023. do isplate,

- na iznos od 103,31 eura od dana 7. srpnja 2023. do isplate,

- na iznos od 124,55 eura od dana 7. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 127,47 eura od dana 6. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 180,97 eura od dana 8. svibnja 2024. do isplate,

- na iznos od 135,84 eura od dana 7. lipnja 2024. do isplate,

- na iznos od 226,72 eura od dana 8. kolovoza 2024. do isplate,

- na iznos od 104,44 eura od dana 7. listopada 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu razlika plaća iz točke I. izreke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.331,25 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 30. siječnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je radnik zaposlen kod tuženika, te da je tuženik u razdoblju od 2023. do 2024. neispravno obračunavao naknade plaće za godišnji odmor, budući da ih nije obračunavao u skladu s odredbom čl. 81. Zakona o radu (NN, br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 – dalje: ZR).

Naime, odredbom čl. 81. ZR-a propisano je da radnik za vrijeme godišnjeg odmora "… ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). …". Visina naknade plaće ne može se nikakvim drugim aktima (kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i sl.), utvrditi u visini nepovoljnijoj od one koja proizlazi iz odredbe čl. 81. 5. ZR-a, s obzirom na temeljno načelo primjene za radnika najpovoljnijeg prava, uređeno odredbama čl. 9. st. 2. i 3. ZR-a, koje glase, "… (2) Poslodavac, udruge poslodavaca i sindikati mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenih ovim Zakonom, samo ako je ovim ili drugim zakonom to izričito propisano.

(3) Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. …".

Ni jedna odredba ZR-a ne propisuje mogućnost ugovaranja naknade plaće za godišnji odmor na način nepovoljniji od onog koji je propisan odredbama ZR-a (čl. 81. ZR-a). Slijedom izloženog, naknada plaće za godišnji odmor morala je biti obračunata u skladu s citiranom odredbom čl. 81. ZR-a. Naime, tuženik kao poslodavac prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor nije uračunavao sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad u prethodna tri mjeseca, u skladu s odredbom čl. 81. ZR- a. Uslijed potpuno pogrešnog obračuna naknade plaće za godišnji odmor, tužitelju je u razdoblju od 2019. do obračuna za mjesec rujan 2024. s dospijećem 7. listopada 2024., manje isplaćen iznos od 877,69 eura.

U skladu s navedenim, tužitelj ima pravo na isplatu razlike naknade plaće za navedeni period, u skladu s odredbom čl. 81. ZR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća za isplatu svake pojedine naknade plaće, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, te u priloženom obračunu razlike naknada za godišnji odmor. Napominje se da su dospijeća pojedinih iznosa i tijek zakonske zatezne kamate određeni u skladu s datumom isplate plaće i naknade plaće evidentiranim na obračunskim listama za pojedine mjesece za koje je naknada plaće za godišnji odmor nezakonito umanjena zbog nepravilnog obračuna.

Tužitelj na ročištu od 22. prosinca 2025. uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje bruto iznos od 1.103,65 eura, kao i parnični trošak s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da tužitelj u tužbi navodi da je tuženik neispravno obračunavao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora jer je istu obračunavao protivno odredbi čl. 81. Zakona o radu, ali ne navodi u kojem dijelu je tuženikov obračun naknade plaće protivan odredbi čl. 81. Zakona o radu. U odnosu na navedeno, uvodno valja istaknuti da odredba čl. 81. Zakona o radu iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora veže uz iznos prosječne mjesečne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca. Dakle, prilikom obračuna naknade plaće uzimaju se u obzir samo ona primanja koja se isplaćuju na mjesečnoj razini i koja imaju karakter plaće. Odredbom čl. 90.a Zakona o radu definirani su primici radnika na temelju radnog odnosa koji se ne smatraju plaćom i koji stoga ne ulaze u obračun naknade plaće za godišnji odmor, što tužitelj nije uzeo u obzir.

Radi izbjegavanja dvojbe, tuženik ističe da osporava pravilnost obračuna (tabličnog prikaza) navodne razlike naknade za godišnji odmor.

Nadalje, tuženik također ističe da je tužitelj u tužbenom zahtjevu pogrešno postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata na utužene iznose. Naime, kad bi i postojala razlika naknade plaće, ista bi dospijevala 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 92. Zakona o radu), zbog čega zatezna kamata može početi teći tek od 16. dana u mjesecu za prethodni mjesec, a ne od dana isplate plaće i naknade plaće kako je to zatražio tužitelj.

Dodatno se napominje da prema poreznim propisima tužitelj nema pravo tražiti zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza sadržane u utuženim bruto iznosima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-805/2021 od 29. ožujka 2022.).

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i naknaditi mu parnični trošak s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, platne liste, obračune razlike naknade za godišnji odmor (str. 6-56 spisa), mišljenja i tumačenja RRIF (str. 80-83 spisa), kao što je provedeno i financijsko vještačenje po vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. (nalaz i mišljenje od 25.08.2025., str. 69-72 spisa, usmeno očitovanje na ročištu od 22.12.2025., str. 92-94 spisa) te je izvršen uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s čl. 8. ZPP-a (NN, 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,- dalje: ZPP). Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan iz sljedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju od svibnja 2023. do rujna 2024., sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. Tužitelj je na ročištu od 22. prosinca 2025. a kako je to već ranije rečeno, uredio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje bruto iznos od 1.103,65 eura, kao i parnični trošak s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Radi se o uređenju tužbenom zahtjeva odnosno o usklađenju sa nalazom i mišljenjem vještaka koje je sud ocijenio svrsishodnim za konačno rješenje spora sukladno čl. 190 st. 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. -ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., u daljnjem dijelu teksta: ZPP-a) slijedom čega je sud dopustio preinaku.

6. Među parničnim strankama nije sporno postojanje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika u utuženom razdoblju, sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno činjenica je li tuženik tužitelju u utuženom razdoblju pravilno obračunavao i isplatio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isto kao i visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio u tužbi postavljenu visinu tužbenog zahtjeva na prijedlog stranaka provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. iz Zagreba.

8. U svom nalazu i mišljenju od 25. kolovoza 2025. (str. 69-72 spisa) sudski vještak LidijaTkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. navodi, a na osnovi podataka iz nalaza, mišljenja je da razlika između naknade plaće za godišnji odmor koju bi tužitelj ostvario, a da je ta naknada obračunata kako je opisano u nalazu i iznosa obračunatih pod nazivom „godišnji odmor“, u razdoblju od svibnja 2023. do rujna 2024. (mjeseci u kojima je korišten godišnji odmor), iznosi ukupno 1.103,65 eura bruto, te su mjesečni iznosi vidljivi iz izračuna u nalazu.

9. Tužitelj se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao podneskom od 11. rujna 2025. navodeći da prigovara nalazu i mišljenju u dijelu u kojem vještakinja kod izračuna visine naknade plaće za iskorišteni godišnji odmor nije uzela u obzir sva primanja u novcu, u skladu s odredbom čl. 81. Zakona o radu (NN, 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 – dalje: ZR).

U tom se pogledu ističe da je ovakav način postupanja vještakinje u cijelosti nepravilan i protivan zadatku vještačenja. Naime, u zadatku vještačenja bilo je da vještakinja u skladu s čl. 81. ZR-a pri obračunu naknade plaće za godišnji odmor uzme u obzir sva primanja u novcu u prethodna tri mjeseca, te već iz zadatka nije bilo ovlaštenja za umanjivanje pojedinih iznosa. U tom se pogledu vještakinja, bez ikakva uporišta u ovlaštenjima vještaka prema pravilima parničnog postupka, upustila u raspravljanje o pravnim pitanjima.

U navedenom se pogledu ističe da je autonomno pravo poslodavca da odluči kako će isplaćivati određene dodatke na rad, koje vještakinja navodi, ali time ne može intervenirati u kogentnu normu čl. 81. ZR-a, odnosno isplatom dodataka u povećanom iznosu ne može se umanjiti iznos naknade plaće za godišnji odmor koju je poslodavac bio dužan isplatiti radniku. U tom se pogledu ističe da tuženik nije ni tvrdio da bi dio naknade plaće isplatio radnicima u obliku bilo kakvih dodataka na plaću i sl. Dodatno se ističe da je sam tuženik radio obračun naknade plaće, te izdavao odgovarajuće isprave – obračunske liste, u skladu s čl. 93. st. 2. toč. 1. ZR-a, u kojima je jasno naznačio po kojoj osnovi je izvršena koja isplata. Ako je poslodavac sam naznačio iznos isplate po osnovi naknade plaće za godišnji odmor, ne postoji nikakva pravna osnova da vještak u svome nalazu i mišljenju određuje neki drugi iznos od onog kojeg je utvrdio sam poslodavac.

Iz svega navedenog, jasno proizlazi da nalaz i mišljenje nisu izrađeni u skladu sa zadatkom, ni u skladu s odredbom čl. 81. ZR-a, pa se predlaže pozvati vještakinju da izradi pravilan nalaz i mišljenje, na način da uzme u obzir sva primanja u novcu u prethodna tri mjeseca u skladu s čl. 81. ZR-a.

Slijedom svega navedenog, predlaže se pozvati vještakinju da izradi izračun naknade plaće za iskorišteni godišnji odmor u skladu sa zadatkom, uzimajući u obzir prosječnu isplaćenu plaću u prethodna tri mjeseca, s uključenim svim primitcima po osnovi rada.

10. Nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je i tuženik podneskom od 29. rujna 2025. Tuženik ističe kako je zadatak vještaka bio previše neprecizno definiran, što je dovelo do situacije u kojoj je vještak morao zadirati u pravna pitanja, osobito u utvrđivanje koja primanja s platne liste predstavljaju plaću i naknadu plaće, a za što vještak nije ovlašten. Dodatno, s obzirom na to da vještak nije osoba s pravnim znanjem koje bi mu omogućilo da samostalno ocjenjuje koji se prihodi ubrajaju u naknadu plaće, došlo je do situacije u kojoj su obračunom obuhvaćeni i određeni iznosi koji, po svojoj prirodi, ne mogu predstavljati naknadu za rad. Riječ je o primanjima koja se ne isplaćuju redovito na mjesečnoj razini, poput pomoći za dane u bolnici za ožujak 2023. i veljaču 2024., uslijed čega se ne mogu smatrati naknadom za rad u smislu članka 81. Zakona o radu.

11. Povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sud je pozvao vještaka na ročište dana 22. prosinca 2025. koji je iskazao u odnosu na prigovore iz podneska tužitelja od 11. rujna 2025. navodi da suprotno tvrdnjama tužitelja je osnovni nalaz sačinjen upravo na način kako to tužitelj navodi odnosno u osnovicu za izračun naknade za godišnji odmor uzete su ukupne bruto plaće, a za ostvarenu naknadu za godišnji odmor uzet je samo iznos koji je na obračunskoj listi naznačen pod stavkom godišnji odmor, a s obzirom da je upravo takav zadatak dan vještaku. U nalazu je napomenula da je takvim načinom izračuna pojedini dodatak specificiran u nalazu dvostruko obračunat budući da je za vrijeme godišnjeg odmora tužitelj osim naknade pod nazivom "godišnji odmor" primio za sate godišnjeg odmora i dodatak i za minuli rad, topli obrok, za posebne uvjete itd., a ne samo naknadu za godišnji odmor. U odnosu na prigovore tuženika od 29. rujna 2025. koji se odnosi na to što čini bruto plaću navodi da je sukladno stavu tužitelja uzela u obzir cijelu bruto plaću, a sam Zakon o radu nije jasno specificirao da iznose koje navodi tuženik ne bi trebali smatrati plaćom. Prema tome što čini bruto plaću je pravno pitanje, a nalaz je sačinjen temeljem stava tužitelja pa se prema tome radi o pravnom pitanju.

Na poseban upit punomoćnika tuženika je li prilikom izračuna naknade plaće za godišnji odmor uzimala i pomoć i za dane u bolnici vještakinja odgovara da je ako je bio izražen u bruto iznosu.

Na poseban upit punomoćnika tuženika na koji način je obračunala naknadu za godišnji odmor kada je bolovanje prethodilo godišnjem odmoru vještakinja odgovara da u slučaju kada je bolovanje prethodilo godišnjem odmoru u obzir je uzela naknadu za bolovanje ako je ista bila obračunata u bruto iznosu. Obzirom da iz tužbe nije bilo vidljivo da bi navedenu naknadu trebalo izostaviti ili preračunati na neki način.

12. I nakon saslušanja vještaka tuženik je ostao kod svojih svih navoda i prigovora, te je predložio da vještak sačini ispravak nalaza i mišljenja na način da u cijelosti izuzme stavke pomoć za dane u bolnici. U odnosu na navedeno je potrebno istaknuti kako je sud odbio takav prijedlog prvenstveno iz razloga što je tuženik takav prigovor, preciznije iznio već podnesku od 29.09.2025. u kojem smislu je istaknuo kako se radi o primanjima koja se ne isplaćuju redovito na mjesečnoj razini poput pomoći za dane u bolnici za ožujak 2023. i veljaču 2024. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi kako upravo za te mjesece u odnosu na koje tuženik prigovara nema nikakve bruto razlike odnosno ista po nalazu vještaka za navedene mjesece iznosi 0,00.

13. Sud je nalaz i mišljenje vještaka od 25. kolovoza 2025., kao i usmeno očitovanje, prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan, izrađen temeljem spisu priležeće dokumentacije, te u skladu s pravilima struke. Vještak je u skladu s dobivenim zadatkom izvršio izračun potraživanja tužitelja, te je podrobno u nalazu i mišljenju, kao i usmenom očitovanju, objasnio na koji način je izvršen izračun, pri čemu je koristio dokumentaciju u spisu uključujući isplatne liste tužitelja za utuženo razdoblje.

14. U ovom postupku je nadalje utvrđeno da je u čl. 81. Zakona o radu (NN, br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR) propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

15. U čl. 90. Zakona o radu propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, a prema čl. 92. st. 4. Zakona o radu propisano je, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju najkasnije do 15.-og dana u idućem mjesecu. Plaća i naknada plaće, u smislu tog Zakona, je plaća i naknada plaće u bruto iznosu (čl. 95. st. 8. Zakona o radu).

16. Iz prethodno citiranih odredbi ZR-a jasno proizlazi da je tuženik prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor sukladno čl. 81. ZR-a trebao uzeti u obzir prosječnu mjesečnu plaću koja je tužitelju isplaćena u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Stalna sudska vještakinja je pravilno zaključila da sva primanja izražena u bruto iznosu navedena u obračunskoj listi sukladno čl. 90. ZRa predstavljaju plaću. Pritom se za isplaćenu plaću sukladno čl. 90. ZR-a uzima u obzir osnovna plaća, dodaci koji radniku pripadaju temeljem ugovora o radu, pravilnika o radu, kolektivnog ugovora ili posebnog propisa (npr. otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.), dodaci koje ostvaruje neovisno o efektivnom radu (uvećanje za navršene godine radnog staža i sl.), kao i primici koji se isplaćuju u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta poslodavca ili ugovora o radu.

17. U odnosu na prigovor tuženika kako je stalna sudska vještakinja u prosjek plaće računala i primanja koja ne predstavljaju plaću, za istaknuti je da oporezivi dio jednokratne nagrade ne predstavlja materijalno pravo u smislu čl. 90 a. st. 1. i 2. Zakona o radu, već plaću u smislu čl. 90. Zakona o radu. Stoga nije u pravu tuženik kada tvrdi da je stalna sudska vještakinja uračunavanjem i jednokratne nagrade u prosjek plaće uračunala primanja koja ne predstavljaju plaću.

18. Iako tuženik i nadalje prigovara nalazu i mišljenju vještaka, po mišljenju ovog suda ti su prigovori neosnovani jer je vještak detaljno obrazložio kojom se metodologijom koristio prilikom izračuna tužiteljeva potraživanja u ovom postupku, a što je dodatno obrazložio i u usmenom očitovanju na prigovore tuženika.

19. Člankom 92. st. 3. ZR-a propisano je da ako kolektivnim ugovorom, ili ugovorom o radu nije drugačije određeno plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije od 15-tog dana u mjesecu. Budući da je tuženik tužitelju naknadu plaće za godišnji odmor isplaćivao u dane kako je to za utuženo razdoblje navedeno u obračunskim listama, tužitelj na dosuđene iznose sukladno čl. 92. st. 3. ZR-a ima pravo na zatezne kamate od dana koji je u obračunskim listama naveden kao dan isplate, a kako je to tužitelj i predložio.

20. Kako je tužitelj u cijelosti uskladio tužbeni zahtjev s utvrđenjima iz nalaza vještaka, isti je trebalo u cijelosti prihvatiti i dosuditi mu s osnove razlike naknade plaće za godišnji odmor ukupan iznos od 1.103,65 eura, te je slijedom navedenoga odlučeno kao u izreci. Pri tome, a u odnosu na protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva, a kako je to već rečeno, sud je dopustio takvu preinaku smatrajući istu svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama pri čemu je važno imati u vidu da se radi o uređenju odnosno povećanju tužbenog zahtjeva nakon izrade nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka.

21 Visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a što je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom I. Početak tijeka zateznih kamata na dospjele mjesečne iznose razlike naknade plaće je prvi idući dan iza dana u kojem je plaća tužitelju bila isplaćena za prethodni mjesec. Po tom obrascu naznačen je početak tijeka zateznih kamata na svaki mjesečni iznos razlike naknade plaće jer ako je plaća isplaćena dana x, onda je poslodavac u zakašnjenju od dana koji slijedi nakon dana x, bez obzira što u Zakonu o radu/14 stoji da se plaća može isplatiti do 15.-og u mjesecu, za prethodni mjesec.

22. Do trenutka isplate nije u potpunosti dospjela na naplatu bruto razlika plaća (doprinosi, porez na dohodak, prirez porezu na dohodak i neto plaća) budući porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaća što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate (mišljenje Središnjeg ureda Ministarstva financija od 20.07.2007. KLASA: 410-01-07-01/632, URBROJ: 513-07- 21-01/07-2), dok su zakonske zatezne kamate dospjele na naplatu neto plaća. Stoga su tužitelju dosuđene zatezne kamate tekuće od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa razlike bruto plaće, ali s izuzetkom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak zbog čega je odbijen zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu iz točke I. izreke presude. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155 ZPP- a, te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023., u daljnjem dijelu teksta: OT/23).

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe od 11.03.2025. (75 bodova po tbr. 7/1 OTH), za pristup na ročište održano 24.06.2025. (75 bodova po tbr. 9/1 OTH), za sastav podneska od 11.09.2025. (75 bodova po tbr. 8/1 OTH), za pristup na ročište održano 20.06.2025. (75 bodova po tbr. 9/1 OTH), za pristup na ročište održano 22.12.2025. (75 bodova po tbr. 9/1 OTH) te za pristup na ročište za objavu 30.01.2026. (37,5 bodova po tbr. 9/4 OTH), što uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 42. OT) po stopi od 25% u skladu s tbr. 42. OTH iznosi 1.031,25 eura. Kada se navedeni iznos uveća za trošak financijskog vještačenja od 300,00 eura koji je bio neophodan za vođenje postupka, sveukupno priznati trošak tužitelju iznosi 1.331,25 eura.

24. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12, 25/13 i 93/14) koja propisuje da zatezne kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke pa do isplate.

25. Iz svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 30. siječnja 2026.

Suda c

Siniša Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu. Presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4. -6., 8.-11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika