Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-995/2023-78

(ranije: P-1085/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja ČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Valteru Šramu, odvjetniku u Puli, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, dana 30. siječnja 2026. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 15. listopada 2025. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan:

- dio odredbe iz članka 2. Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3206978828, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 04. srpnja 2006. godine koji glasi: "….u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...";

- dio odredbe iz članka 7. Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3206978828, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 04. srpnja 06. lipnja 2006. godine koji glasi: "…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…".

II. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja iz točke II. tužbe, u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ČV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.473,67 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja iz točke II. tužbe, koja se odnosi na tražbinu zakonskih zateznih kamata koje teku na svaki pojedinačni iznos utvrđene preplate mjesečnih anuiteta od dana dospijeća do isplate, odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ČV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.948,24 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja iz točke II. tužbe, koja se odnosi na tražbinu zakonskih zateznih kamata koje teku na svaki pojedinačni iznos utvrđene preplate mjesečnih anuiteta od dana dospijeća do isplate, odbija se kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, 01B: 92963223473, da tužitelju ČV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.341,04 EUR-a u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, obračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VII. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ČV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.928,20 eura u roku od 15 dana od presuđenja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, obračunatoj uvećanjem uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

VIII. U preostalom dijelu, zahtjev tužitelja na naknadu parničnog troška u iznosu od 625,35 eura, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 13. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-1085/2019 zaprimljena je tužba (predana na poštu 12. lipnja 2019. godine) tužitelja protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF-u uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa po tom osnovu iz sklopljenog Ugovora o kreditu s tuženom.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 06. srpnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206978828, solemniziran po javnom bilježniku Davoru Dušiću dana 13. srpnja 2006. godine posl.br. OU-626/06;

- da je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

- da je odredbom članka 2. Ugovora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje, te koja se obračunavala primjenom proporcionalne metode, a mijenjala se u skladu s važećim odlukama banke;

- da u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da su dana 15. siječnja 2016. godine stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu broj 206978828/2016 kojim je temeljem ZID ZKP (NN 102/2015) izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna ugovorna odredba jer je kamatna cijena koju korisnik plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora dakle njome se određuje visina i predmet obveze kreditnog dužnika te stoga odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. i čl. 50. ZOO- a dok iz sadržaja sklopljenog ugovora proizlazi da predmet tužiteljeve obveze je neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanim u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, obveze dužnika isključivo ovise o volji druge ugovorne strane, vjerovnika;

- da je sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03 dalje: ZZP)) sada, čl. 49 ZZP-a propisano kako je takva ugovorna obveza nepoštena, a nadalje s istim zakonom propisuje kako je takva nepoštena odredba ništetna;

- da je predmetnim ugovorom o kreditu bila ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo;

- da je tužitelj bio u poziciji slabije ugovorne strane u odnosu na tuženu, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora;

- da tužena prije sklapanja ugovora niti na koji način tužitelju nije dala informacije niti obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, a da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja mijenjala kamatnu stopu;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača;

- da je navedena odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujuća u svim pojedinačnim sudskim postupcima koje pojedini korisnik kredita pokrene protiv banaka obuhvaćenih navedenom presudom;

- da iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanim u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane-vjerovnika;

- da sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a ništetnost ugovoren odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je primala na temelju ništetne odredbe;

- da upravo s obzirom na navedeno tužitelj zahtijeva da se utvrdi u predmetnom ugovoru ništetnom odredba koja se odnosi na kamatnu stopu u dijelu u kojem je ista nejasna kao i sve odluke tužene o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom, a radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja Ugovora;

- da je tužena temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od tužitelja zahtijevala uplatu povećanih iznosa anuiteta koje je onda i uredno plaćao, pa je na taj način neosnovano naplatila iznose po osnovi ništetne odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosi od 11.000,00 kn, a osim toga da na svaki pojedinačno utvrđeni iznos dogovora tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;

- da ugovor o kreditu sadrži nepoštenu i ništetnu odredbu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF kojom je ugovoreno da se glavnica kredita i ugovorne kamate vežu za tečaj švicarskog franka;

- da predmetna valutna klauzula predstavlja nepoštenu odredbu iz razloga što je tuženik pri sklapanju ugovora o kreditu protivno načelu savjesnosti i poštenja prikazivao tužitelju samo pozitivnu stranu takvog kredita (nižu kamatnu stopu) i čak uvjeravao tužitelja kako je švicarski franak sigurna i stabilna valuta bez da je ukazao tužitelju na mogućnosti rizika takvog ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju;

- da je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa kako ga tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao to tužitelju predmeta odredba nije bila razumljiva te on nije bio niti mogao biti svjestan rizika koji preuzima, a čime je prilikom zaključenja ugovora došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato;

- da je tužena prilikom ugovaranja i te ugovorne odredbe postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti i činidbi, a sve za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na teret tužitelja;

- da se ne može razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnosti da mu anuitet toliko naraste;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom VTSRH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da je nakon stupanja na snagu ZID ZPK (NN 102/15) 11. veljače 2016. godine sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, a tom konverzijom tužitelj da nije ni približno obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan, a preplata iznosi puno više od priznatog iznosa dok je preostali iznos glavnice puno manji, što da će se utvrditi vještačenjem;

- da bi se u vještačenju prema mišljenju tužitelja, radi utvrđen ja preplaćenog iznosa trebala primijeniti početno ugovorena kamatna stopa od 3,88% te tečaj švicarskog franka koji je bio važeći prema tečajnoj listi tuženika na dan solemnizacije predmetnog ugovora koji su jedini parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos otprilike od 41.000,00 kuna i da na svaki pojedinačno utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.2. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu po provedenom postupku utvrditi ništetnima pobijane odredbe iz Ugovora o kreditu uz zahtjev isplate preplaćenih mjesečnih anuiteta po tom osnovu u visinama usklađenima nakon provedenog vještačenja.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 28. listopada 2019. godine osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, uz isticanje prigovora zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK s obzirom su stranke 15. siječnja 2016. godine sklopile dodatak ugovora o kreditu, a u kojoj konverziji su uzete u obzir sve tužiteljeve uplate i uračunate za otplate usporednog EUR kredita;

- da je banka prije objave kalkulatora konverzije sukladno članku 19.d ZID ZPK/15 bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora i sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisan tim člankom pa da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor;

- da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja nakon što je u skladu s odredbama ZIDZPK dobio od banke zakonom propisane podatke za donošenje odluke o tome hoće li prihvatiti konverziju, a sam izračun konverzije izričito propisan člankom 19.c ZID ZPK/15;

- da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, kojeg je tužena morala ponuditi temeljem zakona predstavlja pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije stoga da su posljedice i eventualne nepoštene i ništetne odredbe CHF iz ugovora o kreditu odnosno i o promjeni kamatne stope uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužitelja da sada uz provedenu konverziju istodobno traži povrat stečenog bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate;

- da je tužitelj za razliku od tužene imao punu slobodu izbora pri odluci prihvata ili ne dodatka ugovora o kreditu pa načelno u pravnom smislu da su svi navodi kojima se poziva u tužbi pravno irelevantni to se predlaže sudu primijeniti načelo pacta sunt servanda;

- da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite;

- da se tužitelj neosnovano poziva na presude iz kolektivnog spora jer da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovome sporu;

- da su neosnovane i tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja, jer je preplate i po toj osnovi uzeta kako je to propisao ZID ZKP/15;

- da se u članku 19.c točka 8. ZID ZPK715 izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godine te (i) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine pa da bi svako drugo postupanje banke bilo protivno izričitim zakonskim propisima.

2.1. Slijedom svega naprijed navedenog i nastavnog očitovanja iz podneska od 10. veljače 2022. godine u kojemu tužena prigovara tužitelju i status potrošača predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženoj.

3. Podneskom od 10. rujna 2020. godine, tužena se dopunski očituje nastavno donesenom rješenju u prvom oglednom sporu pri VSRH posl.br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine, kojim da je zauzeto obvezujuće pravno shvaćanje za niže sudove u istovrsnim predmetima, odnosno prije svega potvrdio kako "Sporazum o konverziji" sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 "ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Nastavno da je Vrhovni sudu tome rješenju vrlo jasno naveo da je pravna osnova a konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. Navedeno da znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga da tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Stoga se predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, već na pripremnom ročištu kada se predlaže istoga otvoriti i zaključiti glavnu raspravu, uz naknadu parničnog troška.

4. Presudom posl.br. P-1085/2019-50 od dana 16. lipnja 2023. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, to su utvrđeni ništetnim dijelovi pobijanih odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu u dijelu ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te naloženo tuženici isplatiti preplaćeni iznos s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi prema izračunu vještaka u sveukupnom iznosu od 4.349,22 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine utvrđene mjesečne preplate anuiteta.

5. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-1688/2023-3 od 7. studenoga 2023. godine, odlučujući o žalbi tuženice ukinuta je prvostupanjska presuda ovoga suda od 16. lipnja 2023. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. U ponovnom suđenju provedeni su istovjetni dokazi iz prvotnog suđenja i to čitanjem svih priležećih isprava u spisu: obavijesti o izračunu efekta konverzije uz otplatni plan (list 20-23); pregleda promjena kamatnih stopa (list 24); Dodatka Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2016. godine (list 25-31, 202-208); Ugovora o namjenskom kreditu od 6. srpnja 2006. (list 34-38, 250-254); izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine (list 65-69); informativnog sažetka izračuna konverzije (list 71); pregleda otvorenih stavki po prometu po kreditu na dan 30. rujna 2015. godine (list 73); otplatne tablice (list 212-223); ispisa prometa po kreditu/specifikacija uplate (list 224-237); otplatnog plana (list 238-249); uz provedeno novo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 15. listopada 2025. godine, djelomično (u pretežitom dijelu) je osnovan.

8. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206978828 sklopljenog 06. srpnja 2006. godine između stranaka u postupku, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene (čl. 2.) i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 7.), te isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome ugovoru zbog povećanja kamatne stope i valutne klauzule do konverzije.

9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206978828 sklopljenog 06. srpnja 2006. godine solemniziran 13. srpnja 2006. godine od strane javnog bilježnika Davora Dušića br. OU-626/06, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 47.000,00 CHF-a s rokom otplate kredita na 30 godina sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom 4,50%, koja se obračunava u CHF-u;

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 15. siječnja 2016. godina sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita kojim Dodatkom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je člankom 5. Dodatka ugovora o kreditu utvrđeno da bi iznos tražbine korisnika kredita temeljem konverzije

(preplata) iznosila 672,84 kuna/89,30 eura;

- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 4,50% dana 01. listopada 2007. godine na 5,15%, dana 01. veljače 2008. godine na 5,80%, dana 01. srpnja 2009. godine na 6,30%, dana 01. studenoga 2010. godine na 5,50%, dana 01. srpnja 2011. godine na 5,25%, dana 01. siječnja 2014. godine na 3,23%.

10. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni ugovor o kreditu nakon zaključenju Dodatka Ugovoru od 15. siječnja 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li je konverzija napravljena zakonito i računski točno (sukladno ZID ZPK);

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li / i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju;

- da li je osnovan prigovor zastare;

- da li tužitelj ima status potrošača.

11. Prigovor zastare nije osnovan.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 12. lipnja 2019. godine (predana na poštu), zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

12. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud i dalje smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

12.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa/Dodatka kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

12.2. Ovome sudu nisu prihvatljive tvrdnje tužene da zbog sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo na isplatu bilo kakve razlike, pa ni one utvrđene provedenim financijskim vještačenjem, u svezi kojih se poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci VSRH Gos-1/2019 te Direktivu vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe).

12.3. U odnosu na pravno shvaćanje izraženo u odluci posl.br. Gos-1/19, koje tužena drži relevantnim, a očito i drugostupanjski sud, kako to proizlazi iz ukidbene odluke, za učinke sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, odnosno utjecaj tog Dodatka na pravo tužitelja za postavljanje kako deklaratornih zahtjeva kojima se traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, tako i kondemnatornih zahtjeva kojima se traži isplata kao posljedica utvrđene ništetnosti utuženih ugovornih odredaba, skreće se pažnja da je predmetni Dodatak akt kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZID ZPK, na način kako to nalaže Zakon.

12.4. Ono što je ovdje odlučno je to da odredbama ZID ZPK, a niti Dodatkom ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi, kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje i na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF.

12.5. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

12.6. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu (Rev-2868/2018), da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

13. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

14. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o Ugovoru koji je tužena zaključila s tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 06. srpnja 2006. godine.

15. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

16. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (čl. 84. ZZP/03). Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen 06. srpnja 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

21. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

23. U čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

24. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja kada tvrdi da se za ovaj kredit kod svoje banke kao stalni klijent odlučio jer se za isti nudila najmanja kamata, a potreban mu za adaptaciju stana površine 59 m2 kojeg je na slijedio od majke, a ona otkupila kao nositelj stanarskog prava. Tužitelj navodi da o valuti CHF nije previše znao i bio uvjerenja da se radi o stabilnoj valuta dok osobna bankarica da nije ukazivala na ništa rizično u odnosu na taj kredit. Naime, tvrdi da mu se ništa nije govorilo o tome zašto i kako bi se mijenjala kamatna stopa i što na to utječe. Tužitelj navodi da se za konverziju odlučio strahujući da bi sa valutom CHF bilo i gore kako je od početne rate od cca 1.200,00 kuna iznos porastao i do 1.800,00 kuna. U odnosu na prigovoreni status potrošača, tužitelj potvrđuje da je predmetni apartman počeo iznajmljivati nakon kategorizacije iz 2017. godine i to sezonski, kako bi mogao plaćati rate kredita. To izričito spori da je uopće imao namjeru iznajmljivati u vrijeme sklapanja ugovora, niti je to činio 10 godina od kredita, već tek nakon sklopljene konverzije zbog potrebe da redovito plaća mjesečne anuitete. Konačno, tužitelj čini nespornim da je ugovor pročitao na brzinu moguće već u banci, ali da je sigurno pročitan po javnom bilježniku kada stvarno ništa nije pitao jer nije ni smatrao da je nešto nejasno s obzirom je bilo riječ o dužem periodu vraćanja, a mjesečni anuitet je bio prihvatljiv. To isto tako potvrđuje da je primao obavijest banke o promjeni kamatne stope na što isto nije prigovarao, a da na adresi prebivališta nema registriran nikakav obrt ni trgovačko društvo.

25. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelju, zaključak je ovoga suda da tužitelj ima status potrošača jer da to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopila s tuženicom kao davateljem kredita i to radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora).

25.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

25.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

25.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

25.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva namjenskog kredita zatražila radi adaptacije kuće i refinanciranja kredita u drugoj banci, on je u trenutku sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu imao svojstvo potrošača i to svojstvo potrošača zadržala i za vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 15. siječnja 2016. godine i isto se zadržalo kroz cijelo vrijeme otplate kredita, uz nespornu činjenicu da je nakon gotovo 11 godina od uzimanja kredita, i nakon sklopljenog Dodatka, tužitelj odlučio iznajmljivati dio adaptirane kuće, a ta namjera da nije postojala kod uzimanja kredita, već je ona postala nužna da bi se kredit redovito otplaćivao. Osim toga, teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio bi na tuženoj, koja nije dokazala da tužitelj ne bi predmetni ugovor o namjenskom kreditu iskoristio u ugovorenu svrhu.

26. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan, a isti u potpunosti potvrdio utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjanje odluke, imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bio uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenik banke istoga nije upozorio na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

27. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu od 15. siječnja 2016. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

28. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora, što je potvrdio i sam tužitelj za konkretni primjer. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

29. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

30. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

31. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

32. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03

33. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je njemu ostalo nerazumljivo – zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

34. U ovom konkretnom slučaju tužena je u ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,50%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu joj bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tužena je financijska institucija i njegov cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

35. Mišljenje je suda, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

36. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorne odredbe iz čl. 2. i 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

37. Nadalje, ocjenjujući čl. 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

38. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

39. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

40. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131. – 141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

41. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

42. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

43. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

44. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

45. Kako je ranije već navedeno (točka 12. obrazloženja), konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa uz ugovor, izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

45.1. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično, potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe s pravom Europske unije. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

45.2. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podignuo kredit 2006. godine, kao tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podignuo u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredita (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala biti slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

46. Polazeći od takva pravna stava, radi utvrđenja da li je konverzija napravljena zakonito i računski točno, odnosno sukladno odredbama ZID ZPK, na što upućuje Županijski sud u ukidbenoj odluci i utvrđenja, da li je tužitelj preplatio na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužitelju u cijelosti, uvažavajući efekte provedene konverzije, provedeno je novo financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

46.1. Vještaku je naložen zadatak da izračuna razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračuna razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate povećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu i alternativno iskaže preplatu po tom osnovu uzevši u obzir primjenu kamate od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine, te iskaže negativnu razliku po osnovi kamate. Nadalje, izračuna razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita (uz prikaz i negativnih tečajnih razlike, te neto potraživanja, odnosno prikaz koji uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike). Nadalje, da utvrdi je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), na način da: utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. godine i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita; utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30. rujna 2015. godine i u kojem iznosu; te da izradi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka i pri tom najprije zatvori međusobna potraživanja koja proizlaze kao rezultat konverzije, a potom sukladno ZOO čl. 171. red uračunavanja i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30. rujna 2015. godine obračunata i zakonska zatezna kamata (odnosno, da se izračuna preplata i zatezna kamata do dana konverzije, pa da se preplata iz konverzije odbije prvotno od ukupnih zateznih kamata, a onda utvrditi preplatu i zakonsku zateznu kamatu od dana konverzije, utvrditi razliku glavnice i zakonsku zateznu kamatu od dana konverzije i utvrditi ostatak zateznih kamata nakon odbijanja preplate iz konverzije). Konačno, da se vještak očituje je li konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPA i matematički.

46.2. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 20. veljače 2025. godine (list 486-512) u kojemu je postupajući po naloženom zadatku suda, izradio konačno mišljenje pa utvrdio:

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora o kreditu (4,50%) više uplatio iznos od 2.473,67 eura i to prikazano u pregledu tablice 5 njegova nalaza (list 496) i alternativno, ukoliko se za cijelo razdoblje otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora o kreditu (4,50%), a od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine zakonska kamata od 3,23%, tužitelj je na ime kamata do konverzije više uplatio iznos od 2.513,32 eura, kako je to prikazano u tablici 5a njegova nalaza (list 497-498);

- da je tužitelj pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora o kreditu, na ime kamata do konverzije manje uplatio 619,84 eura;

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF-a bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,637015 HRK za 1 CHF) više uplatio iznos od 2.948,24 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 7 njegova nalaza (list 499-500);

- da u konkretnom slučaju pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,637015 HRK za 1 CHF), tužitelj je na ime tečajnih razlika do konverzije (negativna tečajna razlika) manje uplatio 106,66 eura, kako je to prikazano u tablici 8 njegova nalaza (list 501);

- da nakon prijeboja pregled neto više plaćenog na ime tečajnih razlika (pregled koji uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 2.841,57 eura, kako je to prikazano u tablici 8a njegova nalaza (list 501-502);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 2.221,48 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 nalaza vještaka (list 503-504);

- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 89,30 eura (672,84 HRK) na dan 30. rujna 2015. godine;

- da je u rekapitulaciji prema varijanti A (više plaćeno, početna kamata) iz naloženog zadatka suda, nakon uzetih u obzir iznosa utvrđene preplate po osnovi kamatne stope u iznosu od 2.473,67 eura i utvrđene preplate po osnovi tečaja u iznosu od 2.948,24 eura te obračuna zateznih kamata na te iznose do konverzije te uvažavajući efekte konverzije (priznate preplate i razlike glavnice) preostalo ukupno potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 7.554,09 eura i to 2.473,67 eura preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate, iznosa od 2.948,24 eura preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate te iznosa od 2.132,18 eura preostale razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate;

- da je u rekapitulaciji prema varijanti B (više plaćeno, početna kamata i 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine) iz naloženog zadatka suda, nakon uzetih u obzir iznosa od utvrđene preplate po osnovi kamatne stope u iznosu od 2.513,32 eura i utvrđene preplate po osnovi tečaja u iznosu od 2.948,24 eura do konverzije te uvažavajući efekte konverzije (priznate preplate i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 7.593,74 eura i to 2.513,32 eura preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate, iznosa od 2.948,24 eura preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate te iznosa od 2.132,18 eura preostale razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od

01. listopada 2015. godine do isplate;

- da je u rekapitulaciji prema varijanti C (više i manje plaćeno, početna kamata) iz naloženog zadatka suda, nakon uzetih u obzir iznosa od utvrđene preplate po osnovi kamatne stope u iznosu od 2.473,67 eura i utvrđene preplate po osnovi tečaja uz prijeboj u iznosu od 2.841,57 eura do konverzije, te uvažavajući efekte konverzije (priznate preplate i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 7.447,42 eura i to 2.473,67 eura preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate, iznosa od 2.841,57 eura preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate te iznosa od 2.132,18 eura preostale razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate;

- da je tužena provela konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. godine, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15), i matematički ispravno, te je na taj način matematički izjednačila tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR;

- da su u obzir uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba s kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR, ali ne i s CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tužena prema vještaku, dugovala iznose prema alternativama iz izloženih rekapitulacija (varijanta A ili varijanta B ili varijanta C).

47. Podneskom od 06. svibnja 2025. godine (list 526-528) tužitelj se očituje na zaprimljeni pisani nalaz vještaka u većem dijelu ponavljajući navedeno iz zaključnog mišljenja vještaka, to u bitnome navodeći da njegovi izračuni djelomično ne odgovaraju izračunima preplate koju je na temelju samostalnog izračuna utvrdio tužitelj, koji da bi bili viši od onih koje je utvrdio vještak, stoga da istome nije jasno zbog čega postoje razlike, to predlaže sudu da se o nalazu usmeno ispravi i da vještak pojasni iznos preplaćenih anuiteta.

48. Podneskom od 04. rujna 2025. godine (list 531-536) tužena se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, u bitnome ukazujući po njoj najrelevantniji dio nalaza, gdje vještak potvrđuje kako je tužena provela konverziju tužiteljevog kredita iz CHF na dan 30. rujna 2015. godine sukladno odredbama ZID ZPK-a (NN 102/15), i matematički ispravno, te na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR. Daljnji navodi tužene iz predmetnog podneska odnose se isključivo na pravna pitanja smatrajući da potvrda vještaka ukazuje da je tužena u potpunosti postupila sukladno ZID ZPK, slijedom čega da je tražbina tužitelja već ispunjena te da samim time tužitelj nema pravnog interesa u predmetnom sporu. Tužena smatra i ustraje kod navoda kako su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ukazuje da je ZID ZPK propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženoj kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama čl. 19d i čl. 19e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju Ugovora o konverziji od stranke potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. U takvim okolnostima da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tužene kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. Ovakvom zaključku da doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi da ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe. Pri tome da valja imati na umu da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita, kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane. Isto tako, da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu, jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa da takve kategorije nisu pravno usporedive. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu da na temelju konačnog mišljenja vještaka - da je konverzija tužiteljevog kredita provedena sukladno odredbama zakona ZID ZPK i matematički ispravna, odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

49. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 15. rujna 2025. godine, kada je vještak usmeno izložio metodologiju izračuna, s time da je prema naloženom zadatku po sudu izradio u rekapitulaciji stanja od dana 30. rujna 2015. godine tri varijante prikazane u tablicama 11A, 11B i 11C. Pojasnio je, da se u navedenim tablicama sumiraju izračuni na način da se iskazuje jedinstveno potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. godine, odnosno da je u tablici 11A prikazane više plaćene kamate u odnosu na početnu kamatu i više plaćene tečajne razlike, u tablici 11B prikazana više plaćena kamata u odnosu na početnu kamatu, odnosno kamatu 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine i više plaćene tečajne razlike, te u tablici 11C prikazane više plaćene kamate u odnosu na početnu kamatu i prebijanje, odnosno i pozitivne i negativne tečajne razlike. Vještak ukazuje da je metodološki priznata preplata u konverziji oduzeta od utvrđene razlike glavnice, i da je ispod svake tablice informativno iskazao zatezne kamate na svako pojedino potraživanje do konverzije. Analizirajući prikaze iz tablica, vještak pojašnjava da tablica 5 prikazuje pregled više plaćene kamate na dan plaćanja, a tablica 5a varijantu primjene kamatne stope od 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine. Tablica 6 da prikazuje pregled manje plaćene kamate na dan plaćanja, dok tablica 7 prikazuje pozitivne tečajne razlike na dan plaćanja (greškom u nalazu navedena kao tablica 6 - list 17). Nadalje, da naredna tablica 8 (pogrešno u nalazu navedena kao 7) predstavlja pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja, a tablica 8a (greškom u nalazu navedena kao 8 - list 19-20) predstavlja pregled samo neto više plaćenog. Dalje, da je u tablici 9 prikazana razlika glavnice, tablica 10 da prikazuje preplate, odnosno manjak i konačno da su analizirane tablice prikazane kroz rekapitulacije stanja različitih varijanti u prikazima tablica 11A, 11B i 11C.

49.1. Vještak je potvrdio, da se kroz ovaj nalaz može uvažavajući metodologiju priznate preplate u konverziji, istu oduzeti od zateznih kamata na utvrđenu preplatu po kamati i valuti od dana svakog pojedinog potraživanja do dana provedene konverzije, jer su ti podaci informativno istaknuti. Na traženje suda vještak je izravno na raspravni zapisnik dopunio nalaz primjenom metodologije izračuna prikazanog u tablici 11A, primijenivši prijeboj priznate preplate u konverziji od izračuna zatezne kamate po valuti i kamati do konverzije i takvim obračunom utvrdio:

- razliku plaćenih kamata u odnosu na početni plan u iznosu od 2.473,67 eura s zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate,

- tečajnu razliku u odnosu na početni plan kroz inicijalni tečaj u iznosu od 2.948,24 eura s zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate,

- razliku glavnice u iznosu od 2.221,48 eura s zateznom kamatom koja teče od

1. listopada 2015. do isplate,

- preostalu zateznu kamatu u iznosu od 2.341,04 eura (utvrđena zatezna kamata u iznosu od 2.430,34 eura - priznata preplata u konverziji u iznosu od 89,30 eura). Konačno, vještak se očitovao i na okolnost otplate konvertiranog kredita (u otplati do 2037. godine) navodeći da je od konverzije prošlo već 10 godina, a razlika glavnice utvrđena u razini 8% nove glavnice u konverziji, stoga da je sam iznos od 2.221,48 eura glavnice, već sa sigurnošću otplaćen.

49.2. Nastavno ovakvom izračunu, primjenom metodologije uračunavanja priznate preplate u konverziji iz prethodno izračunatih zateznih kamata po svakomjesečnom iznosu preplate po oba osnova, tužitelj je najavio usklađenje tužbenog zahtjeva upravo prema posljednje iznesenim utvrđenjima preplaćenih iznosa s raspravnog zapisnika, pri čemu ni jedna od stranaka nije imala primjedbi na matematički izračun iz ove metode izračuna vještaka.

50. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno, budući je dano na jasan i određen način, a izrađen u skladu s dokumentacijom priležećom spisu i po mišljenju ovoga suda valjano i logično obrazloženo.

51. Podneskom od 15. listopada 2025. godine (list 542-547) tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev nastavno usmenoj raspravi s ročišta od 15. rujna 2025. godine to kondemnatorni zahtjev glede preplate po osnovi kamatne stope iz točke II. tužbe, usklađuje sukladno tablici 5 nalaza vještaka, koja predstavlja pregled više plaćene kamate na dan plaćanja, upravo istaknutog ukupnog iznosa od 2.473,67 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos preplate mjesečnog anuiteta iz te tablice, nadalje tražbinu u točki III. tužbe glede preplate po osnovi valute u ukupnom iznosu od 2.948,24 eura prema pregledu samo pozitivnih tečajnih razlika iz tablice 7 vještaka, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos preplate mjesečnog anuiteta iz te tablice,da bi u točki IV. tužbe istakao i tražbinu iznosa od 2.341,04 eura, koja odgovara iznosu preostale zatezne kamate koju je vještak na raspravni zapisnik izložio metodologijom izračuna utvrđene zatezne kamate po valuti i kamati do konverzije, uz prijeboj priznate preplate u konverziji, odnosno iznos koji je dobiven kada je od utvrđene zatezne kamate u iznosu od 2.430,34 eura odbio priznatu preplatu u konverziji u iznosu od 89,30 eura.

51.1. Dakle, iz sadržaja takve tražbine tužitelja iz toga podneska ima se zaključiti da tužitelj kombinira tražbinu preplata s izračunom zatezne kamate u točki II. i III. tužbe, da bi u točki IV. istakao tražbinu te iste zatezne kamate koja je izdvojeno obračunata po vještaku, umanjeno za priznatu preplatu konverzije, što je po mišljenju suda u koliziji.

52. Podneskom od 08. prosinca 2025. godine tužena se očitovala na zaprimljeni podnesak tužitelja od 15. listopada 2025. godine protiveći se preinaci tužbenog zahtjeva, na koji preinačeni dio zahtjeva ističe prigovor zastare, svojim ustrajanjem na svim prigovorima istaknutim u tijeku postupka.

53. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 15. listopada 2025. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

53.1. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženice neosnovan.

54. Tužitelj se opredijelio sa zahtjevom prihvaćajući izračun samo pozitivne razlike preplate po oba osnova (kamata i valuta) iz tabelarnog prikaza vještaka (tabele 5 i 7) potražujući i zatezne kamate na svaku pojedinačnu utvrđenu mjesečnu preplatu anuiteta, s time da je efekt konverzije, odnosno priznatu preplatu u konverziji (89,30 eura) odbio od izračunatih zateznih kamata na prikaze mjesečnih preplata po oba osnova prema izlaganju vještaka na raspravnom zapisniku od 15. rujna 2025. godine, i zasebno u točki IV. tužbe utužio i preostalu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 2.341,04 eura. Međutim, valja ukazati da je ovakav koncept tražbine pogrešan i kontradiktoran i da nastavno metodologiji uračunavanja priznate preplate (u konverziji) iz zateznih kamata, tužitelj može zahtijevati samo glavnice izračuna (ukupni zbroj utvrđenih mjesečnih preplata po oba osnova), a uz to preostalu zateznu kamatu, što je ispravno i učinio u točki IV. njegove tužbe.

54.1. Naime, iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba uzeti u obzir i to na ispravan način uračunavanjem preplate primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a. Dakle, prema stavu ovoga suda, novčani iznos preplate ne može se dvaput vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog Ugovora o kreditu, a drugi put kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu. Stoga, je tužitelju primijenivši upravo naprijed opisano uračunavanje preplate priznate u konverziji i prema izračunu vještaka na raspravnom zapisniku, priznata tražbina iz tužbenog zahtjeva glede glavnica u cijelosti, ali ne i zatražene zakonske zatezne kamate iz točaka II. i III. tužbe, jer je ona već zasebno izračunata, i od koje je umanjena utvrđena preplata u konverziji, pa preostalu zateznu kamatu tužitelj utužio u točki IV. tužbe.

54.2. Pri navedenome, glede pitanja uračunavanja negativnih tečajnih razlika, tužitelj iste nije uzeo u obzir, kako tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev, zbog čega sud nije dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s takozvanim potplaćenim iznosima.

55. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti djelomično kondemnatorni zahtjev tužitelja iz podneska od 15. listopada 2025. i to u dijelu ukupnih pozitivnih iznosa utvrđene preplate po oba osnova prema nalazu vještaka, uz priznatu razliku zatezne kamate obračunate na svakomjesečni iznos preplate iz tablice 5 i 7 nalaza vještaka, od kojeg iznosa je odbijena priznata preplata u konverziji, koja upravo odgovara tražbini iz točke IV. tužbenog zahtjeva, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja glede zateznih kamata iz točke II. i III. tužbe, odbijen.

56. Stav je ovoga suda, da i neovisno o tome, što je nesporno utvrđeno da je konverzija provedena matematički ispravno i u skladu s odredbama ZID ZPK-a, tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje, uzevši u obzir i efekte provedene konverzije i da se uračunavanja ima vršiti primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a, što prethodno pretpostavlja i obračun zatezne kamate na svaku pojedinu izračunatu preplatu od dospijeća do kada je provedena konverzija.

56.1. Navedeno, jer je zaključak ovoga suda kako se potrošač, ovdje tužitelj, sklapanjem Sporazuma o konverziji nije mogao odreći svoga prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako ni odredbom ZID ZPK. Osim toga, kako je već istaknuto, u trenutku sklapanja Dodatka, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

56.2. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga, ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka tumače na način kako ih tumači tužena, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak kad bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda EU C-452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče. Da se izbjegne suvišno ponavljanje u smislu, da odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kojem slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo novčanog iznosa koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazio.

57. Dakle, potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju na to njegovo pravo. Ovo neovisno o tome što je ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dao mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Osim toga, tužitelj se mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

58. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

59. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

60. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

61. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

62. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

63. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, uz umanjenje preplate priznate po tuženoj kroz konverziju.

64. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

65. Odredbom čl. 87. ZZP/03 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

66. Pored svega navedenog, a imajuću na umu i naprijed istaknuti Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine slijedi zaključak da utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti u cjelokupnosti zatraženih zateznih kamata i prije utuženja.

67. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška za zastupanje u ukupnom iznosu od 4.187,50 eura (s uključenim PDV-om) sastojeći od: nagrade odvjetnika za sastav tužbe (100 bodova), sastav prigovora od dana 12. rujna 2019 godine (100 bodova), sastav podnesaka od 23. prosinca 2019. godine, 27. studenoga 2020. godine, 10. prosinca 2021. godine, 02. veljače 2023. godine, 287. listopada 2024. godine, 13. ožujka 2025. godine i 29. rujna 2025. godine (svako po 25 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 18. rujna 2020. godine, 25. rujna 2020. godine, 12. travnja 2023. godine, 19. travnja 2023. godine, 5. svibnja 2025. godine i 15. listopada 2025. godine (svako po 100 bodova), za pristup na ročišta od 02. listopada 2020. godine, 26. siječnja 2023. godine, 3. svibnja 2023. godine, 14. listopada 2024. godine, 15. rujna 2025. godine i 18. prosinca 2025. godine (svako po 100 bodova), odnosno na sveukupni broj bodova od 1.675,00 primjenjujući vrijednost boda od 2,00 eura, potražuje iznos od 3.350,00 eura uz iznos PDV-a od 837,50 eura te nadalje trošak financijskog vještačenja 1.141,22 eura i sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 224,83 eura.

67.1. Sud je priznao gotovo sve troškove zastupanja, izuzev tražene nagrade za sastav prigovora na rješenje o sudskoj pristojbi koji prigovor je neosnovan i odbijen pravomoćno i nagrade za sastav podneska od 12. travnja 2023. godine, koje je ocijenio nepotrebnim za vođenje ove parnice. Nadalje, sud nije priznao traženi iznos sudske pristojbe na presudu od 112,42 eura, jer takva obveza prema čl. 11. izmjena Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) za ovu vrstu spora više ne postoji.

67.2. Slijedom svega navedenog o parničnom trošku odlučeno je kao u toč. VII. i VIII. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ocijenivši da iako tužitelj nije u cijelosti uspio u postupku, za dio koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi, a odmjereni primjenom Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to Tbr. 7., 8. toč. 1. i 4., 9., 46. i 54. i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 30. siječnja 2026. godine

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, odnosno pisanim putem u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.