REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3455/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice ZU (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Čipčić-Bragadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. (OIB 90275854576), Zagreb, V. Škorpika 12, kojeg zastupa punomoćnik Katarina Krvavica, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 16. prosinca 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.073,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom na:

‐ iznos od 3,91 eura tekućim od 24.10.2008. pa do isplate ‐ iznos od 8,16 eura tekućim od 26.11.2008. pa do isplate ‐ iznos od 2,49 eura tekućim od 22.12.2008. pa do isplate ‐ iznos od 16,70 eura tekućim od 6.2.2009. pa do isplate ‐ iznos od 17,80 eura tekućim od 9.3.2009. pa do isplate ‐ iznos od 11,81 eura tekućim od 8.4.2009. pa do isplate ‐ iznos od 13,53 eura tekućim od 16.5.2009. pa do isplate ‐ iznos od 14,09 eura tekućim od 29.6.2009. pa do isplate ‐ iznos od 11,37 eura tekućim od 2.9.2009. pa do isplate ‐ iznos od 13,01 eura tekućim od 13.10.2009. pa do isplate ‐ iznos od 10,60 eura tekućim od 30.10.2009. pa do isplate ‐ iznos od 10,95 eura tekućim od 2.12.2009. pa do isplate ‐ iznos od 9,51 eura tekućim od 2.12.2009. pa do isplate ‐ iznos od 12,40 eura tekućim od 2.12.2009. pa do isplate ‐ iznos od 11,18 eura tekućim od 23.2.2010. pa do isplate ‐ iznos od 15,25 eura tekućim od 23.2.2010. pa do isplate ‐ iznos od 16,45 eura tekućim od 27.4.2010. pa do isplate ‐ iznos od 17,41 eura tekućim od 10.7.2010. pa do isplate ‐ iznos od 19,31 eura tekućim od 21.7.2010. pa do isplate ‐ iznos od 22,81 eura tekućim od 21.7.2010. pa do isplate ‐ iznos od 25,19 eura tekućim od 21.7.2010. pa do isplate ‐ iznos od 28,95 eura tekućim od 9.9.2010. pa do isplate ‐ iznos od 31,10 eura tekućim od 7.10.2010. pa do isplate ‐ iznos od 34,05 eura tekućim od 6.12.2010. pa do isplate ‐ iznos od 32,96 eura tekućim od 17.12.2010. pa do isplate ‐ iznos od 34,59 eura tekućim od 8.2.2011. pa do isplate

‐ iznos od 42,56 eura tekućim od 19.3.2011. pa do isplate

‐ iznos od 42,22 eura tekućim od 2.4.2011. pa do isplate

‐ iznos od 41,34 eura tekućim od 2.4.2011. pa do isplate

‐ iznos od 45,75 eura tekućim od 2.4.2011. pa do isplate

‐ iznos od 40,88 eura tekućim od 9.5.2011. pa do isplate

‐ iznos od 45,57 eura tekućim od 14.6.2011. pa do isplate

‐ iznos od 53,30 eura tekućim od 1.8.2011. pa do isplate

‐ iznos od 64,66 eura tekućim od 13.10.2011. pa do isplate

‐ iznos od 72,27 eura tekućim od 13.10.2011. pa do isplate

‐ iznos od 58,12 eura tekućim od 28.10.2011. pa do isplate

‐ iznos od 53,01 eura tekućim od 1.12.2011. pa do isplate

‐ iznos od 53,07 eura tekućim od 3.2.2012. pa do isplate

‐ iznos od 56,87 eura tekućim od 17.2.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,31 eura tekućim od 13.4.2012. pa do isplate

‐ iznos od 64,43 eura tekućim od 20.4.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,49 eura tekućim od 20.4.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,31 eura tekućim od 9.7.2012. pa do isplate

‐ iznos od 61,89 eura tekućim od 17.7.2012. pa do isplate

‐ iznos od 62,06 eura tekućim od 6.8.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,52 eura tekućim od 14.9.2012. pa do isplate

‐ iznos od 59,56 eura tekućim od 26.11.2012. pa do isplate

‐ iznos od 56,49 eura tekućim od 12.12.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,39 eura tekućim od 13.12.2012. pa do isplate

‐ iznos od 61,02 eura tekućim od 13.12.2012. pa do isplate

‐ iznos od 60,47 eura tekućim od 20.2.2013. pa do isplate

‐ iznos od 54,45 eura tekućim od 20.2.2013. pa do isplate

‐ iznos od 57,23 eura tekućim od 2.4.2013. pa do isplate

‐ iznos od 57,76 eura tekućim od 7.5.2013. pa do isplate

‐ iznos od 60,93 eura tekućim od 7.5.2013. pa do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.103,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (30.1.26.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica (u daljnjem tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je s tuženikom dana 30.4.2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 29910 za kupnju vozila na iznos od 24.681,39 CHF i rok otplate od 60 mjeseci. Navodi da taj ugovor sadrži nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, koja je zbog toga ništetna. Nadalje, tijekom postupka tužitelj ističe i nove činjenične navode pa postavlja i novi zahtjev i to u dijelu koji se odnosi na navode da nije bio obavješten o opasnostima promjene tečaja CHF, da se u tom dijelu radi o nepoštenoj pa i ništetnoj odredbi ugovora.

1.1. Tužitelj u svojem zahtjevu potražuje isplatu iznosa 2.073,51 eura sa kamatama od dana plaćanja tuženiku do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu zahtjeva. Smatra da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi s obzirom da su iste jasne, lako razumljive i uočljive, dakle da niti jedna odredba ugovora nije ništetna. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule u CHF u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima te u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije imao niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja. Ističe prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti, potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor, otplatni plan, promet po uplatama, zahtjeve, izjavu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem, saslušan je svjedok RU i saslušan je tužitelj, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja tih dokaza činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nesporna je činjenica da je dana 30.4.2008. godine sklopljen među strankama ugovor operativnom leasingu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Nije sporno da promjene kamatne stope na štetu tužitelja nije bilo, kao što i nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

4.1. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 –u daljnjem tekstu ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO), uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

6. Na konkretni se odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Naime, upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a to je u konkretnom slučaju tuženik) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

7. Iz suglasnih iskaza tužiteljice i svjedoka RU utvrđeno je da tužiteljica prije i tijekom zaključivanja spornog ugovora nije niti bila u sjedištu društva tuženika niti je s djelatnikom tuženika dogovarala ili razgovarala o uvjetima zaključenja spornog ugovora. Naime, iz iskaza posebno svjedoka RU utvrđeno je da je on, kao djelatnik autokuće u kojoj je tužiteljica odlučila kupiti automobil, obavio cijelu proceduru koja je prethodila ugovoru. Jedna od odlučnih činjenica utvrđenih iz iskaza svjedoka jest ta da je ugovor koji se vezao uz valutu CHF za stranke bio povoljniji, jer se prosječne mjesečne rate bilo oko 400,00 kn manje i to je bio razlog zašto su se kupci u većini slučajeva odlučivala na takvu vrstu ugovora. On je, kao prodavač automobila, prošao određenu obuku od strane djelatnika tuženika, koja se sastojala od toga da je poučen da je CHF stabilna valuta, jer se radi o tečaju koji se nije mijenjao 13 godina i to je u bitnome sve što su ga djelatnici tuženika poučili.

7.1. Takvom iskazu svjedoka treba pridružiti iskaz tužiteljice, iz kojeg je u bitnome utvrđeno da je htjela kupiti automobil, da je ponuda koju je od autu kuće dobila njoj bila prihvatljiva, jer joj je iznos anuiteta odgovarao, ali i da joj je rečeno da jedina opcija koja joj je na raspolaganju jest da kredit veže uz CHF. Na taj dio iskaza tuženik nije imao primjedbi pa se mora prihvatiti kao istinit iskaz da je ovakav ugovor za nju bio jedino moguć.

7.2. Sud prihvaća navedeni iskaz jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe i potrebe obitelji, da tužitelj kod tuženika nije bio, jer je jedino razgovarao sa prodavačem automobila i na rizik kretanja tečaja CHF tužitelj nije bio upozoren.

7.3. Tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika na temelju kojeg bi se mogla eventualno utvrđivati okolnost da su vođeni razgovori i pregovori s djelatnicima tuženika o pojedinim odredbama Ugovora, već je priložio izjavu svojeg djelatnika JU, u kojoj on objašnjava način rada prodajnih predstavnika u auto kućama. Iz te izjave u biti proizlazi da tužitelj nije pregovarao s djelatnicima tuženika, već je uvjete dogovarao s prodavačem automobila u auto salonu.

8. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za obiteljske potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio.

8.1. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ima položaj potrošača, jer je predmet kredita – osobni automobil korišten za potrebe obitelji i osobne potrebe.

9. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

9.2. Dokaz, izjava opisana pod 7.3. dovodi do utvrđenja da tuženik nije predložio dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, a o kreditiranju je razgovarao s prodavačem vozila, iz čega onda slijedi da tužitelju od strane tuženika nisu niti pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja kredita za vozilo vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja rate. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

9.3. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

9.4. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.5. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

9.6. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.7. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

9.8. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

9.9. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

9.10. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

10.1. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

10.2. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

10.3. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mu bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

11.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništetna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF plaćanjem u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio u potpunosti informiran o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule.

12. Stoga ovaj sud, a i primjenom odredbe čl. 12. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) odlučuje kao o prethodnom pitanju na način da je ništetni dio ugovora koji se odnosi na ništetnost valute.

12.1. Kako se radi o djelomičnoj ništetnosti to se ta odredba ugovora među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju iste, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavim.

12.2. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora, jer visina tečaja na dan sklapanja ugovora je među strankama bila poznata, po njoj je izvršena i isplate pa zbog toga taj tečaj nije ništetan.

13. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz kojeg nalaza proizlazi da nije bilo rasta kamatne stope tijekom ugovornog odnosa pa u tom dijelu tuženik i nema preplate, a da je zbog rasta tečaja tužitelj preplatio 2.073,51 eura.

13.1. Stranke na nalaz i mišljenje nisu imale prigovora niti primjedbi, a i sud ga je prihvatio u cijelosti smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo.

13.2. Tužbeni zahtjev postavljen je u potpunosti u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, kako u visini tako i u tijeku kamata pa ga je sud usvojio u cijelosti.

13.3. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja.

14. Prigovor zastare tuženika nije osnovan i sud se poziva na pravno shvaćanje građanskog odjela VS RH prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane duže vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (čl. 323 ZOO-a) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. U ovoj je pravnoj stvari ništetnost utvrđena primjenom čl. 12. ZPP-a, dakle na drugi način, a ne deklaratornom odlukom u izreci presude, ali se primjenom citiranog pravnog shvaćanja i na ovaj slučaj primjenjuje citirano pravno shvaćanje. Dakle, tek je primjenom čl. 12 ZPP-a u ovoj odluci utvrđena ništetnost pa nije osnovan prigovor zastare tuženika.

15. Vezano uz procesna raspolaganja stranaka sud posebno ističe da je tužitelj u tužbi isticao činjenične navode vezano samo uz pitanje valjanosti dijela ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a da je tijekom postupka i to na 9.3.2022. godine istaknuo i novi zahtjev i to na pitanje valjanosti valute ugovora (CHF).

15.1. Tuženik je na takvu preinaku pristao, jer se upustio u raspravljanje na istom ročištu za glavnu raspravu.

16. Odluka o naknadit troškova tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

16.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, pristupa na šest ročišta (28.9.20, 9.3.22, 10.10.23, 5.2.24, 3.12.24, 16.12.25.) i sastav dva obrazložena podneska (6.2.20, 2.5.25.) po 200,00 eura (tbr 7/1, 8/1, 9/1); za podneske od 8.10.20, 16.11.20, 6.2.24, 7.5.25. i roč. 27.11.23. tužitelju je priznato po 50,00 eura (tbr 8/4, 9/5); za sastav žalbe na rješenje 100,00 eura (tbr. 10/4) ili ukupno 2.150,00 eura, što je uvećano za 537,50 eura PDV-a; 350,00 eura troškova vještačenja i 66,36 eura sudske pristojbe na presudu.

16.2. Na ukupan troška u iznosu od 3.103,86 eura kamata teče od dana donošenja ove presude (čl. 151. st. 3 ZPP-a), a po stopi iz čl. 29. ZOO-a.

16.3. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ostali troškovi tužitelju nisu priznati, jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Nije mu ni priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, jer istu nije platio, a nastupila je zastara za plaćanje iste.

U Zagrebu, 30. siječnja 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.