REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl. br. P-785/2025-12

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sutkinji tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ediju Fumisu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika LAGUNA NAUTIKA d.o.o., OIB: 30590488858, iz Poreča, Zelena laguna 5, zastupan po punomoćniku Lorisu Lakoviću, odvjetniku iz Poreča, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 22. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, LAGUNA NAUTIKA d.o.o., OIB 30590488858, Zelena Laguna 5, 52440 Poreč, isplatiti tužitelju JB, OIB [osobni identifikacijski broj], Anton Hubmann Platz 1/6, 8077 Gossendorf, Austrija, iznos od 620,00 EUR (slovima: šestodvadeseteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 28. siječnja 2025. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 486,54 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj trošak teče od presuđenja 30. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 (petnaest) dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 20. listopada 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je tuženik prijavio žig Europske unije br. 18 978 451, naziva „AC Nautik d.o.o.“ (verbalni žig) pri Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (dalje u tekstu: EUIPO), a koja prijava žiga da je odbačena u cijelosti i to po podnesenom prigovoru ovdje tužitelja pod brojem B 3 213 028. Odlukom EUIPO od dana 28. siječnja 2025. godine, utvrđeno da je kako troškove tužitelja u iznosu od 620,00 EUR ima snositi tuženik. Naime, takvo što propisano je i člankom 109. stavak 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije, a koji članak glasi: „Stranka koja izgubi spor u postupku prigovora, postupku opoziva, postupku za proglašenje ništavosti ili u žalbenom postupku snosi pristojbe koje je platila druga stranka. Ne dovodeći u pitanje članak 146. stavak 7., stranka koja izgubi spor snosi i sve troškove druge stranke koji su bitni za postupak, uključujući putne troškove, dnevnice i naknadu za zastupnika u smislu članka 120. stavka 1., u okviru tarifa koje su za svaku kategoriju troškova utvrđene u provedbenom aktu koji treba donijeti u skladu sa stavkom 2. ovog članka. Pristojbe koje treba snositi stranka koja je izgubila spor ograničene su na pristojbe koje je druga stranka platila za prigovor, za zahtjev za opoziv ili zahtjev za proglašenje ništavim žiga EU-a i za žalbu.“ Nadalje navodi da predmetna činjenica, odnosno postojanje citirane odluke EUIPO od dana 28. siječnja 2025. godine kao i obveze naknade troškova tužitelju da bi morala biti nesporna među strankama, budući da je tuženik kao podnositelj prijave upoznat s ishodom postupka registracije žiga Europske unije. Neovisno od primitka i saznanja za predmetnu odluku, tuženik da se na istu posve oglušio, budući da unatoč propisanoj obvezi naknade troškova, iste nije naknadio tužitelju. Shodno tome, tužitelj da se pisanim putem obratio tužitelju dopisom od dana 16. lipnja 2025. godine naslovljen kao „Poziv na plaćanje“ u kojem da se dopisu jasno poziva tuženik na plaćanje troškova postupka po prigovoru (uz prilaganje poveznice na kojoj je dostupan sadržaj odluke EUIPO), a koji je dopis tuženik zaprimio dana 2. srpnja 2025. godine. Istoga dana po primitku predmetnog dopisa/poziva na plaćanje, nekadašnja direktorica tuženika, GB, putem telefonskog broja [broj telefona] kontaktirala je punomoćnika tužitelja obavijestivši ga kako su zaprimili poziv na plaćanje troškova postupka povodom prigovora pri EUIPO te je ujedno izvijestila punomoćnika tužitelja kako će uplata biti izvršena u roku od tjedan dana, pa da se ne pokreću postupci pred sudom. Nadalje navodi da imajući u vidu odredbu članka 461. a stavak 3. i 4. Zakona o parničnom postupku, tužitelj da drži suvišnim održavanje ročišta u ovoj pravnoj stvari, prvenstveno s obzirom na vrijednost predmeta spora, a zatim i s obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz dokumentacije koje tužitelj prilaže uz tužbu, dok se tek u slučaju osporavanja tužbe i tužbenog zahtjeva (premda se očekuje priznanje) predlaže održavanje ročišta i provođenje svih navedenih dokaza. Konačno, slijedom svega naprijed navedenog, predlaže da sud donese presudu kako je to opisano u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Osporava postojanje dugovanja kojeg tužitelj navodi u tužbi. Nadalje, ističe kako odluka EUIPO-a od dana 28. siječnja 2025. nije postala pravomoćna te kako tužitelj nije ovlašten potraživati predmetni iznos od tuženika. Konačno, slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovane te da obveže tužitelja da podmiri parnične troškove tuženika zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. Tužitelj se u podnesku od 18.12.2025. očitovao na odgovor na tužbu navodeći da tuženik tek paušalno osporava postojanje dugovanja, shodno čemu da isti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, a da pritom isti niti u jednom dijelu odgovora na tužbu ne dokumentira tako paušalno iznijete navode niti predlaže dokazne prijedloge kojima bi navode učinio u najmanju ruku vjerojatnim, a zatim i dokazanim. Navodi da među strankama ne bi trebalo biti sporno kako je tuženik prijavio žig Europske unije br. 18 978 451, naziva „AC Nautik d.o.o.“ (verbalni žig) pri Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (dalje u tekstu: EUIPO), a koja prijava žiga je odbačena odlukom EUIPO od dana 28. siječnja 2025. godine u cijelosti i to nakon podnesenom prigovoru ovdje tužitelja pod brojem B 3 213 028. Ujedno, cititiranom odlukom EUIPO, utvrđeno da je kako troškove tužitelja u iznosu od 620,00 EUR ima snositi tuženik. Nadalje navodi da je takvo što propisano i člankom 109. stavak 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije, a koji članak da glasi: „Stranka koja izgubi spor u postupku prigovora, postupku opoziva, postupku za proglašenje ništavosti ili u žalbenom postupku snosi pristojbe koje je platila druga stranka. Ne dovodeći u pitanje članak 146. stavak 7., stranka koja izgubi spor snosi i sve troškove druge stranke koji su bitni za postupak, uključujući putne troškove, dnevnice i naknadu za zastupnika u smislu članka 120. stavka 1., u okviru tarifa koje su za svaku kategoriju troškova utvrđene u provedbenom aktu koji treba donijeti u skladu sa stavkom 2. ovog članka. Pristojbe koje treba snositi stranka koja je izgubila spor ograničene su na pristojbe koje je druga stranka platila za prigovor, za zahtjev za opoziv ili zahtjev za proglašenje ništavim žiga EU-a i za žalbu.“ Predmetna činjenica, odnosno postojanje citirane odluke EUIPO od dana 28. siječnja 2025. godine kao i obveze naknade troškova tužitelju da bi morala biti nesporna među strankama, budući da je tuženik kao podnositelj prijave upoznat s ishodom postupka registracije žiga Europske unije, sve s obzirom da je istome putem mrežnog sustava/internetske stranice EUIPO i dostavljena takva odluka u korisničkom pretincu u svezi naznačenog postupka. Pored toga, Uredbom o žigu Europske unije u člancima 66. i 68. propisani da su uvjeti i rokovi za podnošenje žalbi protiv odluka EUIPO, a koja je uputa o pravnom lijeku i sastavni dio konkretne odluke EUIPO od 28. siječnja 2025. godine u kojoj je jasno naznačeno kako se obavijest o žalbi podnosi Uredu u pisanom obliku u roku od dva mjeseca od datuma obavijesti o odluci, pri čemu se smatra kako je žalba podnesena tek kad je uplaćena pristojba za žalbu, a da se u roku od četiri mjeseca od datuma obavijesti o odluci podnosi se pismeno obrazloženje žalbe. Nesporno tuženik nije u dodijeljenim rokovima podnio žalbu protiv predmetne odluke EUIPO, a koja je nesporna činjenica vidljiva kako iz izvatka predmeta, tako i iz same kronološke lente s mrežne stranice EUIPO. Konačno navodi, vodeći računa o činjenici kako je svaka konačna odluka EUIPO kojom se utvrđuje iznos troškova – izvršna, to nije niti potrebna „pravomoćnost“ na koju upire tuženik. Pritom, iz priloženih dokaza, a napose izvatka predmeta jasno je kako je odluka konačna u cijelosti.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u isprave (5-9), ovjereni prijevod odluke po prigovoru s njemačkog na hrvatski jezik (10-23) te izvadak predmeta (39-46).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Provedenim dokazima utvrđeno je da je tuženik prijavio žig Europske unije br. 18 978 451, „AC NAUTIK d.o.o.“, Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (dalje: EUIPO).

7. Tužitelj je podnio prigovor, zaprimljen pod br. B 3 213 028.

8. Čl. 109. st. 1. Uredbe EU 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14.06.2017., a koji se odnosi na žig Europske unije, propisano je da stranka koja izgubi spor, između ostalog, i u postupku prigovora, ili u žalbenom postupku snosi pristojbe koje je platila druga strana. Dalje je propisano da, ne dovodeći u pitanje čl. 146. st. 7., stranka koja izgubi spor snosi i sve troškove druge stranke koji su bitni za postupak, uključujući putne troškove, dnevnice i dr. u smislu čl. 120. st. 1. u okviru Tarifa koje su za svaku kategoriju troškova utvrđene u provedbenom aktu koji treba donijeti u skladu s st. 2. istog članka. A pristojbe koje treba snositi stranka koja je izgubila spor ograničene su na pristojbe koje je druga stranka platila za prigovor, za zahtjev, za opoziv ili zahtjev za proglašenje ništavim žiga EU-a i za žalbu. Iz navedene odredbe nesporno je propisano da stranka koja izgubi snosi troškove pristojbe koja je druga stranka platila za prigovor.

9. Provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da je tuženik podnio prijavu za žig EU pod br. 018978451 dana 25.01.2024., da je dana 06.03.2024. podnijet prigovor na prijavu, da je 28.01.2025. donijeta odluka po podnesenom prigovoru te je odbijena prijava žiga te da je odlukom EUIPO od 28.01.2025. utvrđeno da je troškove tužitelja u iznosu od 620,00 eura dužan snositi tuženik.

10. S obzirom na nesporno utvrđenje, materijalnim dokazima u spisu, tužitelj je dokazao da je njegovom prigovoru u cijelosti udovoljeno, da je prijava žiga EU br. 18978451 koju je podnio tuženik, u cijelosti odbačena te da su utvrđeni troškovi u iznosu od 620,00 eura te da te troškove snosi podnositelj prijave tj. tuženik. S obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva isključivo i upravo iznos od 620,00 eura tj. trošak utvrđen u postupku prijave žiga EU od strane tuženika, koja prijava je u konačnici odbačena u cijelosti, nesporno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Tvrdnje tuženika da osporava postojanje dugovanja kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku jer da odluka EUIPO nije pravomoćna, nije osnovana budući da iz odluke EUIPO od 28.01.2025. te iz izvatka predmeta i „vremenske crte“ predmeta nesporno je utvrđeno da je odluka EUIPO od 28.01.2025. izvršna budući da je svaka konačna odluka EUIPO kojom se utvrđuje iznos troškova, slijedom čega nema potrebe za „pravomoćnost“. Opetovano se ističe da je predmetna odluka EUIPO-a u cijelosti konačna. Nadalje, sud nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje dokaza saslušanja svjedokinje GB i stranaka, jer okolnosti na koje tuženik ukazuje da bi trebalo provesti saslušanje su nesporno utvrđene materijalnim dokazima u spisu na koje se sud, u obrazloženju ove odluke, i pozvao.

12. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku, stoga mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podneska od 18.12.2025., za pristup ročištu 22.01.2026. za svaku radnju po 100,00 eura, zatim trošak ovjere prijevoda odluke EUIPO u iznosu od 160,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, za svaku 13,27 eura, a što ukupno iznosi 486,54 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7., 8., 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: Tarifa) i Tbr. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi.

13.1. Tuženik nije uspio u ovom postupku te mu trošak ovog postupka nije priznat.

14. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 30. siječnja 2026.

S u t k i n j a :

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove Presude.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika.