Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-2024/2019-71

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: TLŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Šljivić, odvjetnik iz Rovinja, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 24. studenog 2025., u prisutnosti zamjenskog punomoćnika tužiteljice TL i punomoćnice tuženika IL, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 30. siječnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 316- 55/2005. od 21.04.2005. godine, koji je solemniziran od javnog bilježnika Tenje Ferenc iz Poreča, sklopljen između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb kao pravnog prednika tuženice ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužiteljice TLŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te FL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i AL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao založnog dužnika, i to:

- dio odredbe čl. 3. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu,

- dio odredbe čl. 6. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugog akta tuženice,

- dio odredbe čl. 8. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena zaračunati naknadu (taksu) sukladno Odluci o naknadama za usluge HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita.

II Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici TLŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog stjecanja bez osnove s osnove razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženice te s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, kao i s osnove razlike između početne glavnice po početnom otplatnom planu u odnosu na glavnicu koja je utvrđena aneksom osnovnog ugovora, a sve zbog ugovorene ništetne valutne klauzule, isplati iznos od 67.742,36 (šezdesetsedamtisućasedamstočetrdesetdvije kune i tridesetšest lipa) kuna / 8.990,96 (osamtisućadevetstodevedeset eura i devedesetšest centi) eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i to:

A) s osnove razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom

odlukom

tuženice

iznos

34.983,22

(tridesetčetiritisućedevetstoosamdesettri kune i dvadesetdvije lipe) kuna / 4.643,07 (četiritisućešestočetrdesettri eura i sedam centi) eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:

- 0,52 kuna / 0,07 eura od 1.12.2005. do isplate;

- 101,76 kuna / 13,51 eura od 1.6.2006. do isplate;

- 98,63 kuna / 13,09 eura od 3.7.2006. do isplate;

- 93,98 kuna / 12,47 eura od 1.8.2006. do isplate;

- 98,30 kuna / 13,05 eura od 1.9.2006. do isplate;

- 98,71 kuna / 13,10 eura od 3.10.2006. do isplate;

- 96,91 kuna / 12,86 eura od 2.11.2006. do isplate;

- 92,25 kuna / 12,24 eura od 1.12.2006. do isplate;

- 83,95 kuna / 11,14 eura od 3.1.2007. do isplate;

- 77,99 kuna / 10,35 eura od 31.1.2007. do isplate;

- 77,58 kuna / 10,30 eura od 28.2.2007. do isplate;

- 78,05 kuna / 10,36 eura od 3.4.2007. do isplate;

- 67,02 kuna / 8,90 eura od 30.4.2007. do isplate;

- 58,10 kuna / 7,71 eura od 31.5.2007. do isplate;

- 52,02 kuna / 6,90 eura od 2.7.2007. do isplate;

- 57,15 kuna / 7,59 eura od 6.8.2007. do isplate;

- 61,40 kuna / 8,15 eura od 6.9.2007. do isplate;

- 118,53 kuna / 15,73 eura od 1.10.2007. do isplate;

- 116,52 kuna / 15,46 eura od 2.11.2007. do isplate;

- 127,15 kuna / 16,88 eura od 30.11.2007. do isplate;

- 122,29 kuna / 16,23 eura od 2.1.2008. do isplate;

- 137,67 kuna / 18,27 eura od 1.2.2008. do isplate;

- 145,88 kuna / 19,36 eura od 29.2.2008. do isplate;

- 337,42 kuna / 44,78 eura od 31.3.2008. do isplate;

- 309,46 kuna / 41,07 eura od 30.4.2008. do isplate;

- 298,68 kuna / 39,64 eura od 2.6.2008. do isplate;

- 310,45 kuna / 41,20 eura od 30.6.2008. do isplate;

- 290,89 kuna / 38,61 eura od 31.7.2008. do isplate;

- 290,86 kuna / 38,60 eura od 1.9.2008. do isplate;

- 300,82 kuna / 39,93 eura od 1.10.2008. do isplate;

- 381,84 kuna / 50,68 eura od 31.10.2008. do isplate;

- 325,71 kuna / 43,23 eura od 2.12.2008. do isplate;

- 432,02 kuna / 57,34 eura od 31.12.2008. do isplate;

- 441,30 kuna / 58,57 eura od 2.2.2009. do isplate;

- 444,52 kuna / 59,00 eura od 2.3.2009. do isplate;

- 429,24 kuna / 56,97 eura od 31.3.2009. do isplate;

- 430,08 kuna / 57,08 eura od 30.4.2009. do isplate;

- 407,93 kuna / 54,14 eura od 1.6.2009. do isplate;

- 391,31 kuna / 51,94 eura od 30.6.2009. do isplate;

- 393,64 kuna / 52,25 eura od 19.8.2009. do isplate;

- 797,32 kuna / 105,82 eura od 19.10.2009. do isplate;

- 387,96 kuna / 51,49 eura od 19.11.2009. do isplate;

- 400,84 kuna / 53,20 eura od 9.12.2009. do isplate;

- 410,70 kuna / 54,51 eura od 31.12.2009. do isplate;

- 425,21 kuna / 56,44 eura od 1.2.2010. do isplate;

- 77,50 kuna / 10,29 eura od 28.2.2010. do isplate;

- 289,56 kuna / 38,43 eura od 1.3.2010. do isplate;

- 52,44 kuna / 6,96 eura od 17.3.2010. do isplate;

- 209,04 kuna / 27,74 eura od 1.4.2010. do isplate;

- 230,53 kuna / 30,60 eura od 9.4.2010. do isplate;

- 182,69 kuna / 24,25 eura od 30.4.2010. do isplate;

- 250,63 kuna / 33,26 eura od 19.5.2010. do isplate;

- 83,53 kuna / 11,09 eura od 15.6.2010. do isplate;

- 355,71 kuna / 47,21 eura od 18.6.2010. do isplate;

- 506,22 kuna / 67,19 eura od 19.7.2010. do isplate;

- 426,04 kuna / 56,55 eura od 3.8.2010. do isplate;

- 63,42 kuna / 8,42 eura od 19.8.2010. do isplate;

- 529,87 kuna / 70,33 eura od 13.9.2010. do isplate;

- 512,30 kuna / 67,99 eura od 18.10.2010. do isplate;

- 485,95 kuna / 64,50 eura od 5.11.2010. do isplate;

- 532,74 kuna / 70,71 eura od 8.12.2010. do isplate;

- 544,22 kuna / 72,23 eura od 31.12.2010. do isplate;

- 498,82 kuna / 66,20 eura od 7.2.2011. do isplate;

- 512,01 kuna / 67,96 eura od 7.3.2011. do isplate;

- 490,40 kuna / 65,09 eura od 6.4.2011. do isplate;

- 490,77 kuna / 65,14 eura od 9.5.2011. do isplate;

- 565,33 kuna / 75,03 eura od 7.6.2011. do isplate;

- 569,30 kuna / 75,56 eura od 7.7.2011. do isplate;

- 629,50 kuna / 83,55 eura od 1.8.2011. do isplate;

- 592,78 kuna / 78,68 eura od 7.9.2011. do isplate;

- 553,47 kuna / 73,46 eura od 7.10.2011. do isplate;

- 453,53 kuna / 60,19 eura od 8.11.2011. do isplate;

- 447,86 kuna / 59,44 eura od 5.12.2011. do isplate;

- 459,81 kuna / 61,03 eura od 9.1.2012. do isplate;

- 469,56 kuna / 62,32 eura od 8.2.2012. do isplate;

- 467,88 kuna / 62,10 eura od 29.2.2012. do isplate;

- 455,48 kuna / 60,45 eura od 31.3.2012. do isplate;

- 458,05 kuna / 60,79 eura od 7.5.2012. do isplate;

- 458,60 kuna / 60,87 eura od 6.6.2012. do isplate;

- 448,28 kuna / 59,50 eura od 6.7.2012. do isplate;

- 446,53 kuna / 59,26 eura od 1.8.2012. do isplate;

- 438,05 kuna / 58,14 eura od 7.9.2012. do isplate;

- 423,97 kuna / 56,27 eura od 5.10.2012. do isplate;

- 431,77 kuna / 57,31 eura od 7.11.2012. do isplate;

- 433,59 kuna / 57,55 eura od 6.12.2012. do isplate;

- 426,07 kuna / 56,55 eura od 7.1.2013. do isplate;

- 401,77 kuna / 53,32 eura od 7.2.2013. do isplate;

- 415,71 kuna / 55,17 eura od 8.3.2013. do isplate;

- 413,56 kuna / 54,89 eura od 8.4.2013. do isplate;

- 403,15 kuna / 53,51 eura od 9.5.2013. do isplate;

- 378,90 kuna / 50,29 eura od 7.6.2013. do isplate;

- 374,90 kuna / 49,76 eura od 5.7.2013. do isplate;

- 376,40 kuna / 49,96 eura od 7.8.2013. do isplate;

- 380,73 kuna / 50,53 eura od 5.9.2013. do isplate;

- 387,85 kuna / 51,48 eura od 4.10.2013. do isplate;

- 378,56 kuna / 50,24 eura od 7.11.2013. do isplate;

- 378,66 kuna / 50,26 eura od 9.12.2013. do isplate;

- 379,15 kuna / 50,32 eura od 13.1.2014. do isplate;

- 131,43 kuna / 17,44 eura od 7.2.2014. do isplate;

- 133,12 kuna / 17,67 eura od 7.3.2014. do isplate;

- 130,43 kuna / 17,31 eura od 7.4.2014. do isplate;

- 125,27 kuna / 16,63 eura od 7.5.2014. do isplate;

- 126,70 kuna / 16,82 eura od 9.6.2014. do isplate;

- 65,65 kuna / 8,71 eura od 30.6.2014. do isplate;

- 57,44 kuna / 7,62 eura od 7.7.2014. do isplate;

- 131,35 kuna / 17,43 eura od 8.8.2014. do isplate;

- 134,83 kuna / 17,90 eura od 8.9.2014. do isplate;

- 129,75 kuna / 17,22 eura od 30.9.2014. do isplate;

- 137,11 kuna / 18,20 eura od 7.11.2014. do isplate;

- 134,63 kuna / 17,87 eura od 8.12.2014. do isplate;

- 137,95 kuna / 18,31 eura od 9.1.2015. do isplate;

- 138,28 kuna / 18,35 eura od 9.2.2015. do isplate;

- 124,88 kuna / 16,57 eura od 9.3.2015. do isplate;

- 138,28 kuna / 18,35 eura od 8.4.2015. do isplate;

- 133,79 kuna / 17,76 eura od 30.4.2015. do isplate;

- 138,28 kuna / 18,35 eura od 8.6.2015. do isplate;

- 133,79 kuna / 17,76 eura od 7.7.2015. do isplate;

- 138,28 kuna / 18,35 eura od 10.8.2015. do isplate;

- 138,28 kuna / 18,35 eura od 7.9.2015. do isplate;

sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana;

B) s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne valutne klauzule iznos od 16.113,27 (šestnaesttisućastotrinaest kuna i dvadesetsedam lipa) kuna / 2.138,60 (dvijetisućestotridesetosam eura i šezdeset centi) eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:

- 0,67 kuna / 0,09 eura od 1.12.2005. do isplate;

- 55,16 kuna / 7,32 eura od 19.8.2009. do isplate;

- 98,69 kuna / 13,10 eura od 19.7.2010. do isplate;

- 86,46 kuna / 11,48 eura od 13.9.2010. do isplate;

- 116,08 kuna / 15,41 eura od 18.10.2010. do isplate;

- 109,33 kuna / 14,51 eura od 8.12.2010. do isplate;

- 210,68 kuna / 27,96 eura od 31.12.2010. do isplate;

- 156,90 kuna / 20,82 eura od 7.2.2011. do isplate;

- 181,87 kuna / 24,14 eura od 7.3.2011. do isplate;

- 159,19 kuna / 21,13 eura od 6.4.2011. do isplate;

- 166,89 kuna / 22,15 eura od 9.5.2011. do isplate;

- 279,77 kuna / 37,13 eura od 7.6.2011. do isplate;

- 294,06 kuna / 39,03 eura od 7.7.2011. do isplate;

- 390,45 kuna / 51,82 eura od 1.8.2011. do isplate;

- 346,74 kuna / 46,02 eura od 7.9.2011. do isplate;

- 297,98 kuna / 39,55 eura od 7.10.2011. do isplate;

- 334,32 kuna / 44,37 eura od 8.11.2011. do isplate;

- 333,34 kuna / 44,24 eura od 5.12.2011. do isplate;

- 362,56 kuna / 48,12 eura od 9.1.2012. do isplate;

- 388,71 kuna / 51,59 eura od 8.2.2012. do isplate;

- 395,21 kuna / 52,45 eura od 29.2.2012. do isplate;

- 382,77 kuna / 50,80 eura od 31.3.2012. do isplate;

- 396,97 kuna / 52,69 eura od 7.5.2012. do isplate;

- 407,88 kuna / 54,13 eura od 6.6.2012. do isplate;

- 398,91 kuna / 52,94 eura od 6.7.2012. do isplate;

- 405,73 kuna / 53,85 eura od 7.8.2012. do isplate;

- 399,74 kuna / 53,05 eura od 7.9.2012. do isplate;

- 382,99 kuna / 50,83 eura od 0.1.1900. do isplate;

- 408,52 kuna / 54,22 eura od 7.11.2012. do isplate;

- 422,71 kuna / 56,10 eura od 6.12.2012. do isplate;

- 418,57 kuna / 55,55 eura od 7.1.2013. do isplate;

- 379,99 kuna / 50,43 eura od 7.2.2013. do isplate;

- 419,47 kuna / 55,67 eura od 28.2.2013. do isplate;

- 426,29 kuna / 56,58 eura od 8.4.2013. do isplate;

- 415,76 kuna / 55,18 eura od 9.5.2013. do isplate;

- 374,89 kuna / 49,76 eura od 7.6.2013. do isplate;

- 377,23 kuna / 50,07 eura od 5.7.2013. do isplate;

- 391,72 kuna / 51,99 eura od 31.7.2013. do isplate;

- 413,04 kuna / 54,82 eura od 5.9.2013. do isplate;

- 441,43 kuna / 58,59 eura od 4.10.2013. do isplate;

- 432,40 kuna / 57,39 eura od 7.11.2013. do isplate;

- 445,27 kuna / 59,10 eura od 9.12.2013. do isplate;

- 459,50 kuna / 60,99 eura od 13.1.2014. do isplate;

- 579,64 kuna / 76,93 eura od 7.2.2014. do isplate;

- 596,02 kuna / 79,11 eura od 7.3.2014. do isplate;

- 577,97 kuna / 76,71 eura od 7.5.2014. do isplate;

C) s osnove razlike između početne glavnice po početnom otplatnom planu u odnosu na glavnicu koja je utvrđena aneksom osnovnog ugovora iznos od 16.645,87 (šestnaesttisućašestočetrdesetpet kuna i osamdesetsedam lipa) kn / 2.209,29 (dvijetisućedvjestodevet eura i dvadesetdevet centi) eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.9.2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužiteljici TLŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 6.912,35 (šesttisućadevetstodvanaest eura i tridesetpet centi) eura uvećan za zatezne kamate tekuće na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2026., kao dana dospijeća, do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se tužiteljica odbija s razlikom zatraženog troška od 481,95 (četristoosamdesetjedan euro i devedesetpet centi) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela stupnjevitu tužbu kojom traži da se utvrde ništetnima dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, iz čl.3. navedenog ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, iz čl.6. navedenog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugog akta tuženice, iz čl.8. navedenog ugovora u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena zaračunati naknadu (taksu) sukladno Odluci o naknadama za usluge HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, i iz čl.21. navedenog ugovora u dijelu u kojem je naveden da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na stani korisnika kredita prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženice, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge tuženice, te druge opće akte tuženice sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina tuženice iz predmetnog ugovora, te tužbom traži i isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru, isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/kuna) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, razliku glavnice utvrđene konverzijom kredita i glavnice kakva bi bila utvrđena konverzijom kredita da je u vrijeme konverzije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, a koje iznose će određeno postaviti nakon dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, te je istaknula i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika. Tužiteljica od bitnoga navodi da je, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 316-55/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, kojim ugovorom joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.200,00 švicarskih franaka (CHF), i promjenjivom kamatnom stopom od 3,99% godišnje koja je promjenjiva sukladno važećim odlukama banke, te navodi kako je predmetni kredit u cijelosti isplaćen.

Tužiteljica u tužbi tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor o kojemu se nije pregovaralo, te se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke, te je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima.

Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, te kako sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve je je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Tužiteljica u tužbi dalje navodi da je s tuženikom dana 13.04.2016. godine sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu roj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije tužiteljica nije obeštećena za preplaćene iznose nastala kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valute švicarskog franka, nego samo za iznos od 883,43 kune.

Tužiteljica stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe nedostatak pravnog interesa na strani tužiteljice budući da su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), a za koji je Aneks Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., utvrdio da „…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“, pa kako je zakonodavac prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, tuženik navodi kako je tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, slijedom čega tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik osporava da bi odredba čl.8.st.2. predmetnog ugovora o kreditu bila ništetna kojom je određeno da korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kredita (konačnu ili djelomičnu), te da je u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za uslugu tuženika. Tuženik se poziva na čl.1024. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, te se radi o unaprijed određenom iznosu naknade štete i troškova koje tuženik trpi, te kako takvo ugovaranje nije zabranjeno zakonom, te kako je i u čl.16. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano pravo banke da obračuna naknadu prilikom prijevremene otplate kredita, te da se ne radi o naplati buduće nedospjele kamate. Tuženik navodi kako zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu zbog promjene aktivne i pasivne kamate, kao i zbog plaćanja negativne kamate, a čije utvrđivanje je povezano s nerazmjernim troškovima, te je stoga iznos štete radi prijevremene otplate kredita unaprijed definiran.

Tuženik dalje navodi kako se prilikom zaključenja predmetnog ugovora pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te da je tužitelju bio jasan sadržaj te odredbe, te je istu svojevoljno i bez prisile prihvatio, te da ugovaranje prava na naknadu zbog prijevremene otplate kredita nije zabranjeno niti Direktivom 2008/48 EZ Europskog Parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ.

Tuženik dalje ističe kako se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, jer se presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, već se u individualnom sporu treba dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu.

Tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba čl.6. iz ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, te ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik ističe kako je njegovo postupanje vezano uz promjene kamatne stope bilo u skladu s kogentnim zakonskim odredbama iz čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013), kao i da je tužitelju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu.

Tuženik dalje navodi i kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, te da u pogledu predmetne odredbe ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u, te tuženik dalje smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka niti se može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka.

Tuženik ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.

Tuženik ističe i prigovor zastare u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tuženik ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa.

Tuženik dalje ističe, da u slučaju ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, pri čemu se tuženik poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. ožujka 2004. godine koje glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Tuženik zaključno predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev tužiteljice radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Tužiteljica je podneskom od 18.01.2021. godine (stranica 537-548) povukla dio tužbenog zahtjeva u kojem traži utvrđenje ništetnosti čl. 21 Osnovnog ugovora u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženice, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge tuženice te druge opće akte tuženice, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina tuženice iz ovog Ugovora, te je tuženik u svojem podnesku od 01.02.2021. godine (stranica 691) pristao na navedeno povlačenje.

4. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužiteljice odlučio rješenjem od 19. siječnja 2021. godine (stranica 687-690), te naložio tuženiku da dostavi tužiteljici zatraženu dokumentaciju radi postavljanja zahtjeva za isplatom, te je nakon dostavljanja tražene dokumentacije od strane tuženika, sud po prijedlogu tužiteljice, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 10.11.2022. godine (stranica 758-760) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja sud je, temeljem čl.186.b st.4. ZPP-a posebnim rješenjem od 12.06.2024. (stranica 819-821), naložio tužiteljici da postavi određeni tužbeni zahtjev i iznova naznači vrijednost predmeta spora.

5. Tužiteljica je u svojem podnesku od 19.02.2024. godine (stranica 886-891) postavila određeni tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru u visini od 34.983,22 kuna / 4.643,07 eura, za isplatom preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/kuna) koji je bio važeći na dan korištenja kredita u visini od 16.113,27 kuna / 2.138,60 eura, te za isplatom razlike glavnice između početne glavnice po početnom otplatnom planu u odnosu na glavnicu koja je utvrđena aneksom osnovnog ugovora iznos od 16.645,87 kuna / 2.209,29 eura, sve sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, međutim u podnesku nije i naznačila novu vrijednost predmeta spora, te je sud raspravnim rješenjem od 13.06.2024. godine odredio vrijednost predmeta spora za nenovčani dio tužbenog zahtjeva u visini od 5.300,00 eura, a za novčani dio u visini od 8.990,96 eura, što daje ukupnu vrijednost predmeta spora u iznosu od 14.290,96 eura.

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis, kao i Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019-36, od 04.03.2020., doneseno u oglednom postupku.

7. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj:

316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. (stranica 11-18), Aneks broj 1 za uvođenje moratorija uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13.04.2016. (stranica 25-27), Aneks broj 2 za uvođenje moratorija uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13.04.2016. (stranica 28- 29), Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13.04.2016. (stranica 30-32), izračun konverzije (stranica 33-34), popis uplata po kreditu od dana ugovaranja do 30.09.2015. (stranica 35-37), izračun prijeboja tražbina po provedenoj konverziji (stranica 38-44), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama od 01.01.2011. (stranica 264-265), brošure tuženika (stranica 339-352), Zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. (stranica 384), Izvadak iz odluke o naknadama za usluge Addiko bank (stranica 411-420), vještački nalaz i mišljenje Stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića od travnja 2023. (stranica 789-811), dopuna nalaza i mišljenja od prosinca 223 (stranica 832- 870), Očitovanje sudskog vještaka od 20.12.2023. (stranica 871-882), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. ŽL iz pravne osobe Ručević vještačenja d.o.o. sa sjedištem u [adresa], od 9. svibnja 2025. (stranica 970-975).

8. U dokaznom postupku saslušana je tužiteljica kao parnična stranka, dok je tuženik podneskom od 29.11.2024. godine (stranica 919) odustao od saslušanje svjedokinje službenice banke ML.

9. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužiteljice da se u Ugovoru o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, utvrde ništetnima dijelovi ugovornih odredbi iz čl.3. navedenog ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, iz čl.6. navedenog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugog akta tuženice, te iz čl.8. navedenog ugovora u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena zaračunati naknadu (taksu) sukladno Odluci o naknadama za usluge HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, te kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćene kamate u visini od 34.983,22 kuna / 4.643,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćenog tečaja u visini od 16.113,27 kuna / 2.138,60 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te isplatu novčanog iznosa od 16.645,87 kuna / 2.209,29 eura po osnovi više plaćene nedospjele glavnice kredita obračunate po tuženiku na dan provedene konverzije u odnosu na preostalu neotplaćenu glavnicu prema prvobitnom otplatnom planu.

11. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud utvrđuje kako među parničnim strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, te je nesporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13.04.2016. (stranica 30-32).

12. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), te da li je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetno;

- da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.,

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,

- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja.

13. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice za podizanje tužbe protiv tuženika sud nalazi kako je taj tuženikov prigovor neosnovan o čemu je odlučio raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu održanom dana 13.06.2024. godine.

Zakon o parničnom postupku u čl. 187. izričito propisuje da se pravni interes za podnošenje tužbe utvrđuje samo kod tužbe za utvrđenje, iz čega slijedi zaključak da se za isticanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne propisuje pravni interes kao pretpostavka za podnošenje takve tužbe, a kako podnesenom tužbom tužiteljica nakon utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi traži isplatu stečenog temeljem istih odredbi, radi se o kondemnatornoj tužbi kojom se tuženiku nalaže određena činidba, jer tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno povrat preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama, pa sud stoga smatra kako je neosnovan prigovor tuženika da u ovoj pravnoj stvari tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe.

14. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

15. Sud je stoga prvenstveno utvrđivao, kao prethodno pitanje, da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužiteljica u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. (stranica 11-18), sud utvrđuje da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 bila petotuženik, da je u članku 2. ugovora ugovoren iznos i namjena kredita odnosno da se radi o kreditu za izgradnju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.200,00 švicarskih franaka CHF prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita, u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,99%, u članku 6. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

17. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten za izgradnju obiteljske kuće u [adresa], a ista kuća služi za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, te se ne iznajmljuje, niti se ekonomski iskorištava za neku djelatnost.

18. Tuženik, s druge strane, nije osporavao tužiteljici status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužitelju status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

19. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila izgradnja obiteljske kuće u [adresa] koja tužiteljici i njezinoj obitelji služi za stanovanje, a ne za obavljanje gospodarske aktivnosti u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Stoga sud smatra kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

20. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. (stranica 11-18), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

21. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 21.04.2005. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

22. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. (stranica 11-18), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

23. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

24. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazao osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

28. Vezano uz spornu okolnost kako odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ne podliježu testu poštenosti, sud smatra kako tuženik točno navodi kako u smislu odredbe članka 84. ZZP/03, ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti, ako je uočljiva, jasna i razumljiva, te da navedeni uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno, međutim sud smatra kako prigovor tuženika nije osnovan.

Naime, ovaj prvostupanjski sud je stava da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi podliježe testu poštenosti, jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u kojoj je sud utvrdio da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna i uočljiva, ali da nije razumljiva, te da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi, jer u ugovorima čak nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke, što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali nije tako navedeno, zbog čega je takva ugovorna odredba ocijenjena nepoštenom te posljedično ništetnom.

29. Isto tako, ovaj prvostupanjski sud je stava da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, iz razloga jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u kojoj je drugostupanjski sud utvrdio da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten, pas zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, zbog čega je takva ugovorna odredba ocijenjena nepoštenom te posljedično ništetnom.

30. Stoga sud smatra kako odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, kako je to već navedeno pod točkama 25. i 26. ovog obrazloženja, te eventualna naknadna suprotna stajališta Suda EU, ukoliko ista postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

31. Vezano uz spornu okolnost tj. da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud je vizualnim pregledom predmetnog ugovora o kreditu utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden na vrhu svake stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke tuženika (ranije tvrtke koja glasi: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb – op. suda), te broj predmetnog ugovora, što opet upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima, slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

32. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je na upit sud odgovorila kako nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, već da je isti bio sastavljen kada joj je uručen.

Pored navedenog iz iskaza tužiteljice proizlazi i kako je predmetni kredit je vezan uz valutnu klauzulu CHF jer joj je prilikom zahtjeva za kredit referentica u banci ponudila upravo takav kredit kao najpovoljniji, dok joj druge kreditne ponude nisu prezentirane, kako je od referentice u banci vezano uz kamatnu stopu dobila samo informaciju da će ista prve godine biti fiksna, a nakon toga promjenjiva, ništa joj nije bilo rečeno o tome uslijed kojih kriterija će se mijenjati i tko o tome odlučuje, a vezano uz valutnu klauzulu CHF rečeno joj je da se radi o stabilnoj valuti, nisu se spominjali nikakvi mogući rizici.

33. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima.

34. Uvidom i čitanjem Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama od 01.01.2011. (stranica 264-265), utvrđeno je da je tuženik tek 01.01.2011. godine prvi puta naveo vrste parametara koje se koriste za izračun kamatne stope, dok je predmetni ugovor s tužiteljicom zaključen ranije tj. 2005. godine.

35. Nadalje, uvidom i čitanjem brošura tuženika (stranica 339-352),) utvrđeno je kako tuženik u svojim brošurama, koje je kao informaciju nudio klijentima, vezano uz kamatnu stopu naveo informaciju "adresa najniže kamate", te da je kamatna stopa promjenjiva, međutim nigdje nije navedeno temeljem kojih kriterija će se vršiti promjena kamatnih stopa, dok vezano uz valutnu klauzulu u CHF klijentima nije nudio informaciju o eventualnoj rizičnosti.

Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik.

36. Dovodeći u međusobnu povezanost iskaz tužiteljice s drugim izvedenim materijalnim dokazima, sud utvrđuje kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, te da se stoga radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane tuženika, pa se u odnosu na isti primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo.

37. Sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli o CHF.

38. Prema stajalištu ovog suda tuženikove ponuda u odnosu na mogućnost ugovaranja kredita uz druge valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je korisnik kredita mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

39. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio u skladu s važećim Zakonom o bankama i to samo onda kada je za to imao opravdani razlog sukladno tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima, koji ne ovise o njegovoj volji, a to iz razloga jer predmet ove pravne stvari nije postojanje objektivnog razloga za promjenu visine kamatne stope, već ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu.

40. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda nepostojanje propisa koji nalažu bankama, tako i tuženiku, da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u razdoblju otplate, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju, čime nedvojbeno jednostrano mijenja i visinu obveze tužitelja, te je upravo u takvoj situaciji tuženik trebao primijeniti načelo savjesnosti i poštenja između ugovornih strana, kao korektiv nepostojanju zakonskih propisa kojima bi se odredili egzaktni parametri za promjenu visine kamatne stope.

41. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koja su konvertirala kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.

42. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2016. (stranica 30-32), ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

43. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2016. (stranica 30-32), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju i sivm njegovim izmjenama i dopunama kako je navedeno u čl.2.st.1. predmetnog aneksa.

44. Nadalje, iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 316- 55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. (stranica 11-18), kako to tvrdi tuženik, a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnih Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

45. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

46. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

47. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

48. Upravo suprotno, iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

49. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

50. Osim toga u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

51. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

52. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.01.2016. (stranica 102-107), tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18.

53. Tužiteljica se, kao korisnik kredita u CHF, mogla nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

54. Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužiteljica, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

55. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužiteljica, koja je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

56. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

57. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

58. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a, a i iz iskaza tužiteljice proizlazi kako prilikom sklapanja ugovora o konverziji nije dala nikakvu suglasnost ili pristanak da bi se time odrekla svojih prava.

59. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

60. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

61. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

62. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĐL protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

63. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

64. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj, kao potrošač, nalazio da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužitelj ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljene anekse osnovnim ugovorima.

65. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužiteljica sklapanjem predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Aneksa proizlazi da bi dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u točkom 52. ovog obrazloženja.

66. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem predmetnih Aneksa, a tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama za razdoblje koje prethodi konverziji tj. 30.09.2015. godine, slijedom čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa tužiteljica ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz osnovnih ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, kao i na razliku između početne glavnice po početnom otplatnom planu u odnosu na glavnicu koja je utvrđena aneksom, pod uvjetom da tako utvrđena preplata odnosno razlika postoji.

67. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića od travnja 2023. (stranica 789-811), dopuna nalaza i mišljenja od prosinca 223 (stranica 832- 870), Očitovanje sudskog vještaka od 20.12.2023. (stranica 871-882) vještak je utvrdio da:

- novčana razlika / preplata koja je nastala zbog povećanja početne kamatne stope 34.983,22 kuna , odnosno 4.643,07 eura

- novčana razlika / preplata koja je nastala zbog povećanja početnog tečaja CHF 16.113,27 kuna, odnosno 2.138,60 eura

- da razlika između nedospjele glavnice na dan provedbe konverzije utvrđene prema početnom otplatnom planu i nedospjele glavnice utvrđene u izračunu konverzije iznosi 16.645,87 kuna, odnosno 2.209,29 eura

- tuženik je u postupku konverzije (na dan 30.09.2015.) priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 883,43 kune.

68. Tužiteljica je u podnesku od 19.02.2024. godine (stranica 886-891) prihvatila vještački nalaz i mišljenje, te postavila određeni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

69. Tuženik je u svojem podnesku od 25.04.2024. godine (stranica 899-903) naveo da se protivi preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 19.02.2024. godine, međutim u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci tužbe obzirom da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu.

Međutim protivljenje tuženika preinaci je bespredmetno budući da je stupnjevita tužba vrsta tužbe koja omogućuje tužitelju da postupno uređuje svoj tužbeni zahtjev na način da se početni tužbeni zahtjev postavlja neodređeno, a nakon toga se može precizirati u smislu čl.186.b ZPP, tako da u slučaju stupnjevite tužbe uređenje tužbenog zahtjeva, kao što je to učinjeno u podnesku tužiteljice od 19.02.2024. godine (stranica 886-891), ne predstavlja preinaku tužbe,.

70. U odnosu na provedeno vještačenje tuženik smatra kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan i tuženik ga predlaže odbiti, te je dodatno predložio provođenje dopunskog vještačenja.

71. Tuženikove primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

72. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je provedenom konverzijom sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) tužiteljica obeštećena u cijelosti time što je stavljena u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imala zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom. Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

73. Po prijedlogu tuženika provedena je dopuna financijskog vještačenja, te je uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. ŽL iz pravne osobe Ručević vještačenja d.o.o., od 9. svibnja 2025. (stranica 970-975) utvrđeno je da su sve uplate u kunama koje je tužiteljica obavila na ime otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i one koje su posljedica povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF, u skladu sa sporazumom tuženika i tužiteljice izraženom kroz aneks uz ugovor o kreditu, uzete u obzir prilikom konverzije, sve u skladu sa sporazumom o konverziji i metodologijom određenom Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15.).

74. Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda to znači da je tužiteljica dodatno uplatila i te iznose (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), a što nije bila dužna zbog ništetnosti ugovornih odredbi, slijedom čega konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti, već je za restituciju potrebno vratiti razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, budući da je vještačenjem utvrđeno da takva preplata postoji, slijedom čega sud ocjenjuje neosnovanom tuženikovu primjedbu kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

75. Ovaj prvostupanjski sud, temeljem provedenih financijskih vještačenja, smatra kako tužiteljica stoga ima pravo na povrat razlike između iznosa preplaćenih kamata, te s osnova promjene tečaja CHF, te s osnove nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužiteljice, slijedom čega sud zaključuje da tuženik prilikom konverzije nije obeštetio tužiteljicu budući da postoji preplata po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 34.983,22 kuna / 4.643,07 eura i o valutnoj klauzuli u visini od 16.113,27 kuna / 2.138,60 eura, te da razlika između nedospjele glavnice na dan provedbe konverzije utvrđene prema početnom otplatnom planu i nedospjele glavnice utvrđene u izračunu konverzije iznosi 16.645,87 kuna, odnosno 2.209,29 eura, te je za potpuno obeštećenje tužiteljice potrebno vratiti navedene novčane iznose čime bi se položaj tužiteljice, kao potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u EUR.

76. Sud ocjenjuje da su sačinjeni vještački nalazi i mišljenja obrazloženi na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazan obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenim nalazima i mišljenjima, pa iste u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojna dokazna sredstva.

77. Vezano uz spornu okolnost da li je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetno, tužiteljica u tužbi ne navodi pravnu osnovu ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa je sud ispitao ništetnost predmetne odredbe u smislu Zakona o obveznim odnosima i u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

78. Premda se tužiteljica u tužbi poziva na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., sud ocjenjuje kako se utvrđenja iz navedenih presuda ne odnose, a niti se analogijom mogu primijeniti na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

79. Odredba o pravu na prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sadržana je u članku 8. Ugovora o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. (stranica 11- 18).

80. Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 21.04.2005. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem članka 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03), a koji su u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bili na snazi.

81. ZOO/91 u čl.103.st.1. propisuje da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je u čl.105.st.1. propisano da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen..

82. Sud ne nalazi da bi ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske, koji niti ne sadrži odredbe kojima se uređuje potrošačko kreditiranje.

83. Prisilni propisi ZOO/91 kojima je uređeno vraćanje kredita prije roka sadržani su u čl.1068. kojim je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st.2.), te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st.3.).

84. Sud stoga smatra kako čl.1068. ZOO/91 dopušta prijevremenu otplatu kredita, a iako se u istom članku ne navodi da se pri prijevremenoj otplati kredita plaća naknada, isti članak ne sadrži niti izričitu zabranu ugovaranja plaćanja takve naknade, a kako je sukladno čl.10. ZOO/91 propisana sloboda uređivanja obveznih odnosa, sud zaključuje kako su sudionici obveznog odnosa, pa tako i tužitelj i tuženik, kao stranke ugovora o kreditu, slobodni ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

85. Slijedom prethodno navedenog sud ocjenjuje kako ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništena iz razloga jer bi bila protivna prisilnim propisima u smislu čl.103. ZOO/91 tj. da bi konkretno bila protivna čl.1068. istog zakona koji se odnosi na vraćanje kredita prije roka.

86. Nadalje, sud ocjenjuje kako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije protivno niti moralu društva.

Pozitivni propisi Republike Hrvatske ne definiraju moral društva, niti njegove povrede, a uzimajući u obzir činjenicu da s jedne strane banke, kao trgovci, imaju legitimno pravo štititi svoje interese i za svoje usluge tražiti naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, te s druge strane činjenicu da korisnici kredita prijevremenom otplatom mogu također ostvariti svoje financijske interese koji predstavljaju dinamičku kategoriju podložnu promjenama, pa tako mogu skratiti rok otplate kredita, refinancirati postojeći kredit novim jeftinijim kreditom ili sl., te je opravdano da za takve usluge, koje im pruža banka, plate određenu kompenzaciju.

Slijedom prethodno navedenog sud zaključuje kako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, samo po sebi nije protivno moralu društva u smislu čl.103. ZOO/15, osim ako nije učinjeno na nesavjestan, nepošten ili neprofesionalan način.

87. Vezano uz poštenost navedene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sud je istu odredbu ocijenio i po odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03) koji je, kao što je već navedeno, bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je u čl.64.st.1. propisao da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje.

88. U smislu čl.84. ZZP/03 propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

89. Pojam ugovora o kreditu sadržan je u ZOO/91 u čl.1065. koji propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

90. Iz tako zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu, sud utvrđuje kako je „predmet“ ugovora o kreditu iznos novčanih sredstava, dok je „cijena“ iznos ugovorene kamate odnosno to dvoje predstavlja bit ugovora o kreditu.

91. Takav zaključak sud temelji i na utvrđenjima Suda Europske unije izraženog u presudama donesenim u predmetu C-26/13, te u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojima se izraz „glavni predmet ugovora” odnosi na odredbu ugovora o kreditu koja predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, a što je dužnost suda koji vodi postupak da provjeri, dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

92. Obzirom da iz zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu proizlazi zaključak kako zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno ne predstavlja "glavni predmet ugovora" kod ugovora o kreditu, sud smatra da je posljedično tome dopušteno ocjenjivati poštenost takve ugovorne odredbe.

93. ZZP/03 u čl.83. propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

94. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako je sporna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl.8. te je ista lako uočljiva jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te odvojena razmakom od ostalih ugovornih odredbi koje joj prethode odnosno slijede.

95. Nadalje, sud smatra kako je odredba sadržana u čl.8. ugovora o kreditu jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu uz plaćanje naknade sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

96. Međutim, sud nalazi kako sporna odredba iz čl.8. ugovora o kreditu nije lako razumljiva potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru odnosno u odredbi čl.8. ugovora, budući da je za izračun naknade ugovoreno da će se isti izvršiti prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pa posljedično tome sud zaključuje kako visina iste naknade nije bila, niti je mogla biti poznata potrošaču tj. tužiteljima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužiteljima nije poznato što moraju platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se vrši izračun iste naknade.

97. Iznesenu ocjenu sud temelji na presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 prema kojoj se čl.4.st.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču treba biti ne samo gramatički razumljiva, već i funkcionalno, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice svoje odluke, kao i na presudama Suda Europske unije u predmetima C-186/16 i C-125/18 u kojima je izražen stav da odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojedinu ugovornu odredbu prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega i ekonomskih posljedica njezine primjene.

98. Nadalje, iz pročitanog predmetnog ugovora o kreditu, čl.8., sud utvrđuje kako se u slučaju prijevremene otplate kredita visina naknade zaračunava sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., iz čega sud zaključuje kako je određivanje visine naknade prepušteno jednog ugovornoj strani tj. tuženiku, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da potrošač nema nikakvog utjecaja na određivanje visine naknade.

99. Izvadak iz odluke o naknadama za usluge Addiko bank (stranica 411-420),

100. Iz pročitanog Izvatka iz odluke o naknadama za usluge Addiko bank (stranica 411-420), pod rednim brojem 144-148 nigdje nije navedeno na što se obračunata naknada za prijevremeno vraćanje kredita odnosi, već je samo iskazan iznos naknade u postotku od dijela glavnice kredita koji se prijevremeno vraća.

101. Prema stajalištu ovog suda, tuženik je, kao savjesni gospodarstvenik, a rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebao odrediti jasne i precizne kriterije temeljem kojih se vrši izračun naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, te sud ocjenjuje kako se tuženik pri sastavljanju odredbe o prijevremenoj otplati kredita rukovodio samo svojim interesima i nametnuo tužiteljima, kao potrošačima, ugovornu odredbu, čija im ekonomska posljedica nije bila razumljiva niti poznata.

Time što je izračun naknade za prijevremeno zatvaranje kredita prepušten odluci banke, tj. tuženiku, dovodi se tužitelje, kao potrošače, u neravnopravnu poziciju u obveznom odnosu jer isti ne znaju što ugovorena naknada konkretno obuhvaća i na koji način se formira, koji troškovi se uzimaju u obzir pri izračunu naknade, odnosno da li se primjenjuju i neki drugi parametri, tako da korisnik kredita zapravo ne zna na koji način se određuje visina njegove obveze u slučaju da kredit želi vratiti prije vremena, čime odredba čl.8. predmetnog ugovora o kreditu očito prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

102. Obračun naknade za prijevremeno zatvaranje mora biti transparentan i razumljiv, kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja, što ovdje nije slučaj.

103. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako joj prilikom razgovora s referenticom banke nije pojašnjeno na koji način se utvrđuje naknada za prijevremenu otplatu kredita te da joj niti prije potpisivanja, a niti u trenutku potpisivanja kredita uz ugovor nije predana odluka banke o kamatnim stopama niti o naknadama banke.

104. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u suprotnosti s hrvatskim pravom, a nit s pravom Europske unije, tako da ugovorna odredba kojom je takva naknada ugovorena nije sama po sebi ništetna.

105. Međutim nakon provedenog testa poštenosti sud zaključuje kako se ugovorna odredba iz čl.8. predmetnog ugovora o kreditu treba podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe iz ZZP/03 koji u čl.81. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl.8. predmetnog ugovora o kreditu pregovaralo.

106. Slijedom prethodno navedenog sud utvrđuje kako je odredba o pravu na prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sadržana je u članku 8. predmetnog ugovora o kreditu bila jasna i lako uočljiva, međutim ista nije bila lako razumljiva, niti se o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te je ista ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača.

107. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.), slijedom čega sud, kao prethodno pitanje, utvrđuje da je odredba čl.8. Ugovora o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, ništetna, međutim predmetni ugovor može opstati i bez takve ništetne ugovorne odredbe.

108. Budući da tuženik tvrdi da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, sud je na okolnost nastanka štete tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kako bi se utvrdilo od čega se šteta za tuženika konkretno sastoji), te koja je visina eventualne štete odnosno je li ista odgovara iznosu naknade koju je tuženik naplatio tužiteljici za prijevremenu otplatu kredita.

109. Iz pročitanog Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. ŽL iz pravne osobe Ručević vještačenja d.o.o. sa sjedištem u [adresa], od 9. svibnja 2025. (stranica 970-975) utvrđeno je kako je vještak od tuženika zatražio dodatnu dokumentaciju temeljem koje bi mogao izvršiti vještačenje na okolnost nastanka štete zbog prijevremene otplate kredita, međutim da mu zatražena dokumentacija od tuženika, nije dostavljena do dana izrade nalaza i mišljenja, a iz stanja spisa sud utvrđuje kako tuženik zatraženu dokumentaciju nije dostavio niti do dana zaključenja glavne rasprave.

110. Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije dokazao da bi mu uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta zbog promjene aktivne i pasivne kamate, kao i zbog plaćanja negativne kamate.

111. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.214. ZOO/91 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

112. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već navedeno pod točkom 80. ovog obrazloženja obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 21.04.2005. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

113. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužiteljica tužbu podnijela dana 13.06.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila u odnosu na preplatu po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, slijedom čega sud tuženikov prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim.

114. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 21.04.2005. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je tužiteljici odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.200,00 švicarskih franaka CHF prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita, te ugovorena redovna kamatna stopa od 3,99% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena izgradnja kuće za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.04.2016. (stranica 30-32),;

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužiteljica nije obeštećena u cijelosti;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku iznosi 34.983,22 kuna / 4.643,07 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, zatim 16.113,27 kuna / 2.138,60 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos, te 16.645,87 kuna, odnosno 2.209,29 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30.09.2015. koju tuženik nije dovoljno umanjio u provedenoj konverziji;

- da je dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe iz čl.8. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., jer ista ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni;

- da je odredba iz čl.8. predmetnog ugovora o kreditu lako uočljiva i jasna, ali da nije lako razumljiva, ali ne na gramatičkoj razini, već u pogledu ekonomskih posljedica njezine primjene za potrošača tj. tužiteljicu,

- da je određivanje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita prepušteno jednoj ugovornoj strani tj. tuženiku, protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da primjenom odredbe iz čl.8. predmetnog ugovora o kreditu dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača,

- da je odredba predmetnog ugovora iz čl.8. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i posljedično tome ništava;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem, te da duguje zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

- da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara;

115. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.),

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

116. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., te Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj: 316-55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te da je isti ugovor sastavio tuženik kao unaprijed formulirani standardni ugovor, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga nalazi kako je tužbeni zahtjev iz točke I tužbe osnovan, te isti u cijelosti prihvaća i temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, utvrđuje kako su u Ugovoru o kreditu broj: 316- 55/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 21.04.2005. godine, djelomično ništetne ugovorne odredbe iz čl.3. navedenog ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, iz čl.6. navedenog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugog akta tuženice, te iz čl.8. navedenog ugovora u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena zaračunati naknadu (taksu) sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

117. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice iznosi 34.983,22 kuna / 4.643,07 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, zatim 16.113,27 kuna / 2.138,60 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos, te 16.645,87 kuna, odnosno 2.209,29 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30.09.2015. koju tuženik nije dovoljno umanjio u provedenoj konverziji.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem 210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 34.983,22 kuna / 4.643,07 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznos od 16.113,27 kuna / 2.138,60 eura, te novčani iznos od 16.645,87 kuna / 2.209,29 eura po osnovi više plaćene nedospjele glavnice kredita obračunate po tuženiku na dan provedene konverzije u odnosu na preostalu neotplaćenu glavnicu prema prvobitnom otplatnom planu uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

118. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja navedenih novčanih iznosa bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

119. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, te na čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

120. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr.54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora od 14.290,96 eura odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

121. Imajući u vidu navedene odredbe, kao i vrijednost predmeta spora, a obzirom da je tuženik izgubio parnicu, dužan je tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav najviše 4 obrazložena podneska od 18.01.2021., 02.02.2023., 03.08.2023. i 20.02.2024. svaki u visini od 500 eura u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav 1 obrazloženog podneska izvan Tbr. 8.toč.1. od 29.01.2025. u iznosu od 200,00 eura po Tbr.8.toč.3. Tarife (50 % nagrade iz Tbr.7.toč.1., ali ne više od 100 bodova);

- za sastav podneska od 01.10.2020. i 28.12.2022. svaki u visini od 50,00 eura u ukupnom iznosu od 100,00 eura (ostali podnesci - 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova) po Tbr.8.toč.4. Tarife,

- za zastupanje na 4 ročišta dana 19.01.2021., 13.06.2024., 31.01.2025. i 24.11.2025. svako u visini od 500 eura u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 1.200,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 837,96 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- materijalni troškovi ispita dokaza dostavljenih uz tužbu u stvarno utrošenom iznosu od 21,30 eura po Tbr.48 Tarife;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

122. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

123. Sud tužiteljici nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova, uvećano za PDV, što iznosi 125,00 eura, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužiteljica ili njezin punomoćnik na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem.

124. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 6.912,35 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom troška od 481,95 eura slijedom čega je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

125. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

126. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. ZOO/05.

127. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 30. siječnja 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte