REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-741/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog Rata 61, Split, kojeg zastupa Sanja Vukina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 27. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika [adresa] L, odvjetničke vježbenice, dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 55767/06 od 14. studenog 2006. koji je sklopljen između prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKE BANKE d.d. kao Kreditora i tužitelja ČC kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 5. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% (dva posto) od iznosa odobrenog kredita te se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora;

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog Rata 61, Split, isplatiti tužitelju ČC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 285,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. studenog 2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 55767/06 od 14. studenog 2006. koji je sklopljen između prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKE BANKE d.d. kao Kreditora i tužitelja ČC kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 11. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora;

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog Rata 61, Split, isplatiti tužitelju ČC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 241,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.3.2012. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 30. siječnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 5.2.2025. navodi da je dana 13.11.2006. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 55767/06. Navedenim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 23.830,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na naplaćene naknade za obradu kredita i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita te iznose naplaćenih naknada sa pripadajućom zateznom kamatom. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je u konačnici postavio podneskom od 7.7.2025. godine time da je sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva budući je isto učinjeno do zaključenja prethodnog postupka, a pored toga isto je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznosi svoja stajališta o ugovornoj odredbi o naplaćenoj naknadi za obradu kredita te se u traženju pravne zaštite poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima te odredbe Zakona o zaštiti potrošača te slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnov i visinu tijeka zateznih kamata. Iznosi svoja stajališta vezano uz utvrđenje ništetnosti te istaknute zahtjeve za isplatu pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o parničnom postupku te stajališta sudske prakse. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacija, iznosi svoja stajališta vezano uz navode da tužitelj nije potrošač te da odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita nisu ništetne. Osporava osnovu tužbe time da ne osporava da je od strane tuženika tužitelju naplaćena ulazna naknada u iznosu od 285,37 EUR dana 16.11.2006. te izlazna naknada u iznosu od241,33 EUR dana 28.3.2012. Slijedom svega izloženog predlaže tužitelja odbiti sa tužbenim zahtjevom uz naknadu troška parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatni plan, podneske stranaka, dopis tuženika tužitelju vezano uz naplaćene naknade po predmetnom ugovoru. Dokaz saslušanjem tužitelja nije proveden imajući u vidu činjenicu da među strankama nije sporna činjenična osnova i visina tužbenog zahtjeva pri tome vodeći računa o načelu ekonomičnosti i koncentracije postupka. Na ročištu održanom dana 27.10.2025. (list 39 spisa) stranke su suglasne da nije potrebno provoditi dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita te isplata naplaćenih iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 285,37 EUR te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 241,33 EUR sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 13.11.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 55767/06, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 2% od iznosa kredita te da je tako tužitelju naplaćen iznos od 285,37 EUR te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 241,33 EUR kao ni to da su navedene naknade naplaćene od strane tuženika.

8. Sporno je da li su spomenute ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i ništetne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa spornih naknada.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade za konačnu otplatu kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. U odnosu na naknadu za obradu kredita valja reći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

13. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita točnije tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora koje se odnose na navedene naknade pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoje predmetne naknade niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se iste sastoje što je dovelo da takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu obveza na štetu potrošača te su iz svih navedenih razloga ugovorne odredbe koje daju pravo tuženiku zaračunavanja predmetnih naknada ništetne odredbe te daju pravo tužitelju potraživanja na ime naknade za obradu kredita iznosa od 285,37 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.11.2006. do plateža te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosa od 241,33 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.3.2012. do plateža imajući u vidu kada je tuženik tužiteljici naplatio navedene iznose (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćenih naknada među strankama nije bila sporna (podnesak tuženika od 23.7.2025., list 35 spisa) Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnim naknadama nisu bile jasne niti obrazložene te je tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

14. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, podnesak 31.3.2025. 100 bodova, ročište 8.7.2025. 25 bodova, ročište 27.10.2025. 100 bodova, podnesak 7.7.2025. 100 bodova ili ukupno 425 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 850,00 EUR te 25% PDV-a 212,50 EUR ili ukupno 1.062,50 EUR. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući nije obveznik plaćanja iste imajući u vidu odredbu čl. 11 st. 1 toč. 5 Zakona o sudskim pristojbama. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 30. siječnja 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.