REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-1137/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa odvjetnik Davor Pavičić i ostali odvjetnici iz OD Pavičić & partneri iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa odvjetnica Mateja Vidaković i ostali odvjetnici iz OD Glamuzima & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Davor Pavičića te punomoćnika tuženika, odvjetnika Matea Mandića, dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 5305696635, da tužitelju IO, I [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog iznosa s osnove promjene tečaja isplati iznos od 7.255,66 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim po čl.1. st.1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,73 EUR od 01.04.2008. do isplate,

- na iznos od 17,60 EUR od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 1,97 EUR od 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 21,84 EUR od 01.01.2009.do isplate,

- na iznos od 24,90 EUR od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 26,28 EUR od 12.03.2009. do isplate,

- na iznos od 22,47 EUR od 15.04.2009. do isplate,

- na iznos od 23,20 EUR od 17.05.2009. do isplate,

- na iznos od 17,38 EUR od 17.06.2009. do isplate,

- na iznos od 13,10 EUR od 29.07.2009. do isplate,

- na iznos od 14,24 EUR od 22.08.2009. do isplate,

- na iznos od 16,50 EUR od 20.09.2009. do isplate,

- na iznos od 16,30 EUR od 20.10.2009. do isplate,

- na iznos od 14,02 EUR od 15.11.2009. do isplate,

- na iznos od 18,30 EUR od 17.12.2009. do isplate,

- na iznos od 21,73 EUR od 22.01.2010. do isplate,

- na iznos od 26,62 EUR od 04.03.2010. do isplate,

- na iznos od 25,50 EUR od 27.06.2010. do isplate,

- na iznos od 32,13 EUR od 17.04.2010. do isplate,

- na iznos od 30,87 EUR od 30.05.2010. do isplate,

- na iznos od 33,32 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 54,53 EUR od 24.07.2010. do isplate,

- na iznos od 50,16 EUR od 20.08.2010. do isplate,

- na iznos od 58,62 EUR od 17.09.2010. do isplate,

- na iznos od 54,36 EUR od 14.11.2010. do isplate,

- na iznos od 47,52 EUR od 14.11.2010. do isplate,

- na iznos od 61,96 EUR od 17.12.2010. do isplate,

- na iznos od 80,33 EUR od 15.01.2011. do isplate,

- na iznos od 67,32 EUR od 27.02.2011. do isplate,

- na iznos od 71,88 EUR od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 66,08 EUR od 11.05.2011. do isplate,

- na iznos od 67,12 EUR od 11.05.2011. do isplate,

- na iznos od 91,75 EUR od 09.07.2011. do isplate,

- na iznos od 94,15 EUR od 09.07.2011. do isplate,

- na iznos od 114,72 EUR od 14.08.2011. do isplate,

- na iznos od 104,15 EUR od 16.09.2011. do isplate,

- na iznos od 92,58 EUR od 30.10.2011. do isplate,

- na iznos od 91,34 EUR od 10.12.2011. do isplate,

- na iznos od 90,45 EUR od 10.12.2011. do isplate,

- na iznos od 95,97 EUR od 28.01.2012. do isplate,

- na iznos od 100,78 EUR od 28.02.2012. do isplate,

- na iznos od 133,59 EUR od 29.04.2012. do isplate,

- na iznos od 129,21 EUR od 29.04.2012. do isplate,

- na iznos od 132,17 EUR od 09.06.2012. do isplate,

- na iznos od 134,19 EUR od 09.06.2012. do isplate,

- na iznos od 130,79 EUR od 11.08.2012. do isplate,

- na iznos od 131,68 EUR od 12.08.2012. do isplate,

- na iznos od 129,13 EUR od 23.10.2012. do isplate,

- na iznos od 123,61 EUR od 15.11.2012. do isplate,

- na iznos od 129,49 EUR od 15.11.2012. do isplate,

- na iznos od 132,32 EUR od 12.01.2013. do isplate,

- na iznos od 130,34 EUR od 14.02.2013. do isplate,

- na iznos od 119,24 EUR od 14.02.2013. do isplate,

- na iznos od 128,67 EUR od 12.05.2013. do isplate,

- na iznos od 129,49 EUR od 12.05.2013. do isplate,

- na iznos od 125,80 EUR od 28.05.2013. do isplate,

- na iznos od 114,30 EUR od 11.07.2013. do isplate,

- na iznos od 114,01 EUR od 19.09.2013. do isplate,

- na iznos od 116,83 EUR od 19.09.2013. do isplate,

- na iznos od 121,36 EUR od 16.10.2013. do isplate,

- na iznos od 127,63 EUR od 09.11.2013. do isplate,

- na iznos od 124,39 EUR od 07.12.2013. do isplate,

- na iznos od 126,69 EUR od 13.02.2014. do isplate,

- na iznos od 129,28 EUR od 22.02.2014. do isplate,

- na iznos od 112,77 EUR od 22.02.2014. do isplate,

- na iznos od 115,71 EUR od 24.04.2014. do isplate,

- na iznos od 114,75 EUR od 31.05.2014. do isplate,

- na iznos od 111,49 EUR od 31.05.2014. do isplate,

- na iznos od 110,45 EUR od 10.07.2014. do isplate,

- na iznos od 110,92 EUR od 10.07.2014. do isplate,

- na iznos od 114,61 EUR od 13.08.2014. do isplate,

- na iznos od 117,72 EUR od 30.09.2014. do isplate,

- na iznos od 117,08 EUR od 19.11.2014. do isplate,

- na iznos od 119,77 EUR od 12.12.2014. do isplate,

- na iznos od 121,59 EUR od 12.12.2014. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 25.02.2015. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 28.03.2015. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 18.04.2015. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 23.05.2015. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 27.06.2015. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 16.07.2015. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 28.08.2015. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 16.09.2015. do isplate,

- na iznos od 121,98 EUR od 16.09.2015. do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, nadoknaditi tužitelju IO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku 15 dana."

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu u kojoj navodi da je dana 08.siječnja 2007. godine kao korisnik kredita s tuženikom (koji je tada poslovao pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu br. 069-50-3867797,kojim mu je tuženik odobrio stambeni kredit sa flexi otplatom bez počeka u kunskoj protuvrijednosti od 103.650,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, te je u čl. 1. ugovoreno da tuženik tužitelju odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 103.650,00, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, dok je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, koji kreditor uručuje Korisniku kredita po isplati kredita– valutna klauzula. Ugovorom o kreditu je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

2.Nadalje navodi da je Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu propisano da se kredit ugovora u valuti (CHF), a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula), što je također za posljedicu imalo povećanje anuiteta kredita temeljem tečaja CHF u odnosu na tadašnju nacionalnu valutu - kunu, stavljajući tužitelja, kao potrošača korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na ovdje tuženika , te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. 06. 2018. g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naprijed navedene presude potvrđene su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019.godine. Tužitelj dodaje da je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzimate, te je očito da ugovaranjem predmetne odredbe postoji neravnoteža u pravima i obvezama koja nedvojbeno ide na štetu potrošača. Naime, takvom ugovornom odredbom neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

3. Nadalje, tužitelj u tužbi i na pripremnom ročištu 23.siječnja 2025.godine navodi da protiv tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi parnicu pod posl. br. P-7556/2019, u kojoj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora kreditu, i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci o kamatama tuženika i isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu razlike glavnice kredita,pa tužitelj predlaže spajanje ovog postupka i parnice posl. br. P-7556/2019, radi ekonomičnosti postupanja.

4.Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno , tužitelj tužbu u ovom predmetu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka), jer su prema njegovom mišljenju citirane ugovorne odredbe ništetne, pa plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetnih odredbi predstavlja temelj za povrat onog što je tuženik primio, odnosno više naplatio od tužitelja.

5.Tužitelj navodi da mu je tuženik , sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, a što je on prihvatio te je dana 17.02.2016.g. sa tuženikom zaključio Dodatak br. KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3867797. Unatoč tome, tuženik nije u okviru provedene konverzije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos, nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Naime, u vrijeme zaključenja navedenog Dodatka br. KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu još uvijek nije bila donesena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018., a kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, pa navedena činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Radi utvrđivanja razlike između iznosa dužnika prema prvotnom Otplatnom planu i učinjenih uplata tužitelj je od tuženika zatražio i dobio dokumentaciju izdanu od strane ovdje tuženika, temeljem koje dokumentacije je stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Francika Palatinuš, dipl. oec. iz Zagreba, izradila nalaz i mišljenje temeljem kojeg tužitelj navedenu razliku na ime preplaćenog iznosa s osnove promjene tečaja prikazuje i potražuje u iznosu od 7.531,76 eura, pa predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati ovaj iznos sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog mjesečnom anuiteta do isplate .

6. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-223/2023-

6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru, slijedom čega se ovaj predmet ne može spojiti na predmet koji se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br.P-7556/2019.

7. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe da tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodacima ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljevog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK).

8.Naime, postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Navodi da su posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu sljedeće: 1.konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 8.1.2007., zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR; 2.sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih odredaba nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; 3.sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; 4.provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 26.016,77 EUR i 5.konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007.

9.Tuženik nadalje navodi da su Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Tuženik dodaje da je svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni, pa su slijedom navedenog, neosnovani tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu.

10.Tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti, jer ova odluka ima isključivo procesno značenje i odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe za utvrđenje, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje.

11. Tuženik navodi da su u konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju), u odnosu na tuženika, i voljom stranaka, u odnosu na tužitelja, te dodaje da je tužitelj slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti, pa stoga , sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR, a tužitelj, unatoč navedenom, potražuje isplatu iznosa kojeg temelji na otplatnom planu u CHF i neosnovanom stavu da nije u cijelosti obeštećen, jer da se konverzija ne odnosi na razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka o konverziji. Prema mišljenju tuženika ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama, pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj.

12.Zaključno tuženik navodi da je posljedica konverzije stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR, uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK i primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19, pa predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u cijelosti i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

13.Nadalje ako sud smatra da postoji mogućnost utvrđivanja valjanosti ugovora o kreditu odnosno pojedinih odredbi istog ugovora koje su izmijenjene voljom tužitelja i prisilnim zakonskim normama, tuženik ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, te tužitelj, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena odredba tužitelju je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kreditu.

14.Tuženik dodaje da je institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača, te da je on tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

15. Nadalje, tuženik smatra da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja , jer je tužitelj neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, čl. 9. Ugovora sadržava odredbu pod naslovom „Promjena valutne klauzule“ a koja glasi: „Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ , pa stoga, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža između ugovornih strana, tužitelju je citiranom odredbom dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju mogućnost tužitelj nije iskoristio. Tuženik posebno skreće pozornost na odredbu čl. 98. ZZP 2007 (čl. 83. ZZP 2003) sukladno kojoj se prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe u obzir moraju uzeti sve okolnosti, kao i sve ostale odredbe ugovora koji sadrži spornu odredbu.

16.Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare te se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj obzirom da se isto temelji na otplatnom planu u CHF koji je retroaktivno izmijenjen kao da nikada nije ni postojao. Osim toga, isto je usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit za razdoblje do provedbe konverzije, što niti je ugovoreno, niti je u skladu sa odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ako bi, unatoč navedenom, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, tuženik predlaže da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita za cijelo razdoblje do konverzije kredita, jer je po predmetnom je ugovoru o kreditu provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

17. Konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30.9.2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena za ukupno 26.016,77 EUR.

18. Ako bi Naslovni sud, unatoč svemu što je tuženik istaknuo u tijeku postupka, smatrao kako tužitelj ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF i da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provođenje vještačenja, vještak bi u obzir morao uzeti i iznos za koji je umanjena preostala glavnica, jer je isto posljedica retroaktivne provedbe konverzije, a koju tužitelj osporava jer smatra da ima pravo na zahtjeve s otplatnog plana u CHF kao da isti nije u cijelosti izmijenjen. Ako vještak navedeno ne bi uzeo u obzir, tuženik za slučaj da Naslovni sud prethodno utvrdi da su tužiteljevi tužbeni zahtjevu za isplatu osnovani, ističe procesno-pravni prigovor radi prebijanja i predlaže da da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 26.353,71 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022.

19.Tuženik navodi da je navedeni je iznos nesporno utvrđen među strankama u čl. 5. Dodatka broj Konv-01/2016 ugovoru o kreditu, no ako bi tužitelj isti osporavao, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost njegove visine. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

20. Tužitelj se podneskom od 12.11.2024.očitovao na navode odgovora na tužbu i protivio se istima kao neosnovanim u cijelosti, te smatra da unatoč provedenoj konverziji ima pravni interes potraživati od tuženika preplaćene iznose po kreditu, jer mu nije izvršen povrat istih.

21.Opreza radi, tužitelj u odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja ističe prigovor zastare i dodaje da je zahtjev tuženika u navedenom dijelu neosnovan, s obzirom da tužitelj na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije ništa primio niti stekao bez osnove, već je štoviše uplatu u cijelosti primio tuženik. Naime, za osnovanost predmetnog prigovora potrebno je postojanje protutražbine tuženika, a koje u predmetnoj pravnoj stvari nema.

22. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u skladu s istim podneskom od 12.svibnja 2025.godine precizirao tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci ove presude pod I.

23. U toku postupka pročitan je ugovor o namjenskom kreditu, broj 019-50-2867797 sklopljen između HAPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. i tužitelja dana 08.01.2007. godine, Dodatak tom ugovoru broj KONV-01/2016 od 17.02.2016., dopis tuženika tužitelju od s novim otplatnim planom u EUR, knjigovodstvena kartica, otplatni plan od 26. 01. 2007., zahtjev za kredit od 13.12.2006., provedeno je financijsko vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj .

24. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

25.Nesporne su činjenice da su stranke 08.siječnja 2007.godine sklopile ugovor o kreditu, broj 069-50-3867797, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 103.650,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećom na dan korištenja kredita i da se radilo o stambenom kreditu u kojem je ugovoreno da se isti otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju.

26.Ista tako nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

27.Nesporna je činjenica da su stranke dana 17.veljače 2016. godine zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 navedenom ugovoru, kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015-dalje ZID ZPK/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

28. U čl.4.navedenog Dodatka navedeno je da su stranke suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je tuženik sačinio sukladno odredbama članka 19.c ZID ZPK/15, a što je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio, početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom euro izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 64.155,73 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. prije provedbe konverzije iznosi 85.352,80 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Nadalje, ukupno uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u euru sukladno čl.19.c.t.1.ZID ZPK/2015 do 30.09.2015. iznosi 37.826,20 EUR te da tražbina tuženika temeljem konverzije iznosi 752,82 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u euru nakon provedbe konverzije na dan 30.09.2015. iznosila bi 59.336,03 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

29.Isto tako nije sporno da je u članku 5. navedenog Dodatka utvrđeno da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 26.016,77 EUR te da su ugovorne stranke suglasne da nakon provedbe konverzije novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 26.016,77 EUR prestaje te da korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje tuženiku na dan 30.09.2015. 59.336,03 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća.

30. Sporno je , u bitnome, jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i kakvi su učinci sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

31. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

32. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; ) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika, odnosno radi isplate.

33. Nadalje, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023- dalje ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

34. Sud je prihvatio logičan, uvjerljiv i životan iskaza tužitelja u dijelu gdje isti navodi da je on 2007. g. namjeravao kupiti stan za sebe i svoju obitelj te se kod banaka raspitivao o uvjetima kreditiranja i s obzirom na njegovu kreditnu sposobnost i visinu kredita koji mu je bio potreban, rečeno mu je da može dobiti samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, jer je kod njih bila najniža kamata, pa je njegova plaća zadovoljavala visinu rate. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja nitko nije u banci upozorio da bi mu rate mogle nešto jače rasti zbog valutne klauzule u CHF i ništa mu drugo nije objašnjeno, te tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora već mu je pružen na potpis gotov ugovor koji je letimice pročitao. Tužitelj navodi da su mu zbog rasta tečaja rate kredita počele enormno rasti, pa je on sklopio ugovor o konverziji, kojim je kredit konvertiran u euro i od onda su mu se rate unormalile. Ovaj stan kupio sam za sebe i svoju obitelj, a ne u poslovne svrhe i u njemu još uvijek živi.

35. Tuženik , suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav o kreditu ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF .

36.Stoga su prema mišljenju ovog suda odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 08.lipnja 2007.g.,ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

37.Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli. Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je tuženik sklapao s većim brojem potrošača, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo, utvrđeno je iz iskaza tužitelja koji navode da mu je u banci ponuđeni samo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF , da on s djelatnicima banke nije pregovarao, već mu je ponuđen gotov tekst ugovora, te je iz iskaza tužitelja utvrđeno da ga nitko u banci nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na kunu izvan nekih uobičajenih granica. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu tužitelja kao potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

38. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu u ovom predmetu valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Dodatka od 17.02.2016.g., obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

39. Naime, nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog Dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

40. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenoj povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

41.Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji. Stoga je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

42. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 17.02. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15- dalje ZID ZPK/15).

43.Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma, a niti ju tužitelj ističe.

44.Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15 , a što ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

45.S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavi u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

46. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

47.Nadalje, budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

48.To stoga što je sklapanjem Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji ,riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

49. Naime, članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

50. U konkretnom slučaju u čl.5.Dodatka utvrđeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije ( u iznosu od 85.352,08 eura) i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 26.016,77 EUR te je nakon provedbe konverzije novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 26.016,77 EUR prestala , te je ugovoreno da korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje tuženiku na dan 30.09.2015. iznos od 59.336,03 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, koja se prema čl.9.Dodatka otplaćuje u preostalih 256 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za euro važećem na dan dospijeća , a prema otplatnom planu koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije.

51.Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za umanjenje prestale neotplaćene glavnice.

52.Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

53.Naime, za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac ,dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju preplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da je za taj iznos umanjena glavnica.

54. Kao što je već rečeno, odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize . a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

55.Stoga je sklapanjem Dodatka ugovoru (sporazuma o konverziji), na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za umanjenje glavnice.

56.Stoga prema mišljenju ovog suda tužitelj koji je sklopio sporazum o konverziji (Dodatak ugovoru o kreditu) iz članka 19.e. ZID ZPK, nakon sklapanja tog Dodatka nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15.Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni suda Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

57.Naime, sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za smanjenje glavnice do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

58.Kako u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani, te kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da :razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2007.) do konca izračuna (dana konverzije kredita 30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita:- iznosi ukupno 7.255,66 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika,a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u 'k1' Tabele 1 nalaza, odnosno ako se uzmu u obzir i tzv.negativne tečajne razlike (-109,69 EUR), iznosi ukupno 7.145,97 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' nalaza.

59.Stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka Ručevića, time da je tuženik naveo da je navedeni nalaz i mišljenje irelevantan za ovaj postupak, jer su nalaz i mišljenje izrađeni prema otplatnom planu u CHF, a koji je provedbom konverzije u cijelosti izmijenjen i to s učinkom od trenutka zaključenja predmetnog kredita.

60.Sud je nalaz i mišljenje vještaka Ručevića ocijenio stručnim i objektivnim, ali je isti s obzirom na pravna shvaćanja ovog suda o spornim pravnim pitanjima u ovom predmetu neodlučan.

61.Naime, kao što je već naprijed detaljno obrazloženo, ocjenjujući provedene dokaze, te imajući u vidu odredbe ZID ZKP/15, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. , budući da je doneseno oglednom sporu svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer je osnovna svrha donošenja ZID ZPK/15 bila otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK/15).

62.Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije, sukladno odredbama ZID ZPK/15, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi plati pod pretpostavkom primjene početno tečaja CHF na dan puštanja kredita a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

63.Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

64.Zbog svega navedenoga, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

65.Budući da je tužbeni zahtjevi odbijen, sud ne može odlučivati niti o tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

66.Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužitelj odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

67.Po ocjeni ovog suda tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.1. ZPP, jer tužbeni zahtjev tužitelja, kao potrošača, nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

68.Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 30. siječnja 2026.

S u d a c

Jelena Habulin

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika