REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2861/2024-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bartoliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. studenoga 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. , OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, u roku 15 dana platiti tužiteljici ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 29.908,60 EUR / 225.346,32 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od petnaest postotnih poena, od 01. siječnja 2008. g. do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koje zatezne kamate se plaćaju na sljedeće novčane iznose tekući od prvog dana nakon dospijeća pa do plaćanja i to:

- na iznos od 1,34 EUR, za razdoblje od 1.9.2007. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 2. anuitet),

- na iznos od 4,62 EUR, za razdoblje od 1.2.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 7. anuitet),

- na iznos od 8,75 EUR, za razdoblje od 1.3.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 8. anuitet),

- na iznos od 15,83 EUR, za razdoblje od 1.4.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 9. anuitet),

- na iznos od 5,19 EUR, za razdoblje od 1.5.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 10. anuitet),

- na iznos od 1,07 EUR, za razdoblje od 1.6.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 11. anuitet),

- na iznos od 6,69 EUR, za razdoblje od 1.7.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 12. anuitet),

- na iznos od 3,74 EUR, za razdoblje od 1.10.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 15. anuitet),

- na iznos od 40,79 EUR, za razdoblje od 1.11.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 16. anuitet),

- na iznos od 15,97 EUR, za razdoblje od 1.12.2008. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 17. anuitet),

- na iznos od 47,52 EUR, za razdoblje od 1.1.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 18. anuitet),

- na iznos od 52,37 EUR, za razdoblje od 1.2.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 19. anuitet),

- na iznos od 54,56 EUR, za razdoblje od 1.3.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 20. anuitet),

- na iznos od 48,52 EUR, za razdoblje od 1.4.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 21. anuitet),

- na iznos od 49,67 EUR, za razdoblje od 1.5.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 22. anuitet),

- na iznos od 40,44 EUR, za razdoblje od 1.6.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 23. anuitet),

- na iznos od 33,64 EUR, za razdoblje od 1.7.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 24. anuitet),

- na iznos od 35,45 EUR, za razdoblje od 1.8.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 25. anuitet),

- na iznos od 39,03 EUR, za razdoblje od 1.9.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 26. anuitet),

- na iznos od 38,72 EUR, za razdoblje od 1.10.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 27. anuitet),

- na iznos od 35,10 EUR, za razdoblje od 1.11.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 28. anuitet),

- na iznos od 41,90 EUR, za razdoblje od 1.12.2009. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 29. anuitet),

- na iznos od 47,35 EUR, za razdoblje od 1.1.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 30. anuitet),

- na iznos od 55,10 EUR, za razdoblje od 1.2.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 31. anuitet),

- na iznos od 53,32 EUR, za razdoblje od 1.3.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 32. anuitet),

- na iznos od 63,85 EUR, za razdoblje od 1.4.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 33. anuitet),

- na iznos od 61,85 EUR, za razdoblje od 1.5.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 34. anuitet),

- na iznos od 65,74 EUR, za razdoblje od 1.6.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 35. anuitet),

- na iznos od 99,42 EUR, za razdoblje od 1.7.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 36. anuitet),

- na iznos od 138,16 EUR, za razdoblje od 1.8.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 37. anuitet),

- na iznos od 158,60 EUR, za razdoblje od 1.9.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 38. anuitet),

- na iznos od 148,39 EUR, za razdoblje od 1.10.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 39. anuitet),

- na iznos od 131,97 EUR, za razdoblje od 1.11.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 40. anuitet),

- na iznos od 166,62 EUR, za razdoblje od 1.12.2010. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 41. anuitet),

- na iznos od 210,71 EUR, za razdoblje od 01.01.2011. do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 42. anuitet),

- na iznos od 27.886,60 EUR, za razdoblje od 1.1.2011. do isplate

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, u roku 15 dana platiti tužiteljici ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročene troškove u iznosu 6.677,13 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, tekućim od 30. siječnja 2026. pa do plaćanja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica kao potrošač i korisnica kredita, LS kao založni dužnik i tuženi su dana 26. svibnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 068-50- 4139093 (u nastavku „Ugovor o kreditu“) za potrebe kupovine stana.

2. Iznos kredita je kunska protuvrijednost od 147.820,00CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita.

3. Kredit je iskorišten 30. lipnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,407494 kn za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos od 147.820,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 651.515,76 kn.

4. Ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,95 % godišnje na dan sklapanja Ugovora.

5. Prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 31. srpnja 2007., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu.

6. Utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

7. Iz konačnog plana otplate predmetnog kredita (izrađenog nakon svih promjena kamatnih stopa) proizlazi da se kamatna stopa više puta mijenjala te je iznosila:

- 4,95 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007.,

- 5,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008.,

- 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2010.,

- 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2010.

8. S danom 1. siječnja 2011. napravljena je konverzija kredita u EUR.

9. Ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu

10. Ugovor o kreditu je prethodno sastavio tuženi u formi unaprijed uobličenog tipskog/adhezijskog ugovora te stranke nisu prethodno pojedinačno pregovarale o svim pojedinim odredbama Ugovora o kreditu jer je tužiteljica de facto samo mogla prihvatiti tekst Ugovora o kreditu u cijelosti uz ugovaranje iznosa kredita, roka povrata i stopu kamatne stope.

11. Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe u pogledu vezanja isplate uz valutu švicarski franak u nastavku „ CHF“ budući da su te odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i zbog toga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Prije navedene odredbe Ugovora o kreditu su ništetne jer su protivne čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), dalje u tekstu: ZZP 03), čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i jer su suprotne odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku „ZOO/05“) odnosno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4 ZOO/05 odnosno čl. 12 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91)

13. Tužiteljica ističe da je notorno da:

14. Trgovački sud u Zagrebu, 04. srpnja 2013. donio presudu posl. br. P-1401/12, u korist tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka te da je tom presudom utvrđeno da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. (dalje u tekstu: Zagrebačka banka) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (dalje u tekstu: PBZ) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste & Steiermarkische Bank d.d. (dalje u tekstu: ERSTE banka) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (dalje u tekstu: Raiffeisenbank) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., (dalje u tekstu: Addiko bank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP banka Hrvatska d.d. (dalje u tekstu: OTP banka) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., sedmotuženik Societe Generale-Splitska banka d.d. (dalje u tekstu: Splitska banka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. te osmotuženik Sberbank d.d. (dalje u tekstu: Sberbank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), dalje u tekstu: ZZP 03), i to prvotuženik u razdoblju od 1. travnja 2005., drugotuženik od 1. studenog 2004., trećetuženik od 1. travnja 2004., četvrtotuženik od 1. siječnja 2004., petotuženik od 1. lipnja 2004., šestotuženik od 1. rujna 2004., sedmotuženik od 1. listopada 2004. i osmotuženik od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. -8. izreke),

15. Visoki trgovački sud RH dana 13. lipnja 2014. povodom podnesenih žalbi donio je presudu posl. br. Pž-7129/13 kojim se preinačuje presuda P-1401/12 i djelomično odbija tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica-švicarski franak, a potvrđuju je u djelu u kojim se odnosi na ugovaranje promjenjivih kamatnih stopa u skladu sa jednostranim odlukama banaka.

16. Vrhovni sud RH, 09. travnja 2015. donio presudu Rev 249/14 kojom je odbio reviziju tužitelja.

17. Ustavni sud RH, 13. prosinca 2016. donio odluke broj U-III-2521/15, U-III-

2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 kojima je djelomično uvažio ustavnu tužbu te ukinuo presudu Rev- 249/14.

18. Vrhovni sud RH, 03. listopada 2017. donio rješenje Revt-575/16, kojim se prihvaća revizija tužitelja te se predmet vraća Visokom trgovačkom sudu RH na ponovno odlučivanje.

19. Visoki trgovački sud RH 14. lipnja 2018. donio presudu Gž-6623/17 kojim se odbijaju žalbe tuženika na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 tj. presuda navedena u toč 1 ovog članka.

20. Vrhovni sud RH, 12. veljače 2019 donio je rješenje Gž-Rev-2868/18 kojim je zauzeo stav da postoji pravni interes za utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu.

21. Vrhovni sud RH, 19. ožujka 2019, donio rješenje Rev- 3142/2018 kojim je ukazao na vezanost suda povodom pojedinačnih restitucijskih zahtjeva.

22. Učinak sudskih odluka radi zaštite kolektivnih interesa i prava na pojedinačne predmete

23. Tužiteljica ističe da je Zakonom o zaštiti potrošača propisano:

24. Učinak sudske odluke prema trećima

25. Članak 117.

(1)

Odluka kojom sud usvaja tužbeni zahtjev obvezuje tuženika da se u budućnosti suzdrži od istog ili sličnog protupravnog ponašanja u odnosu na sve potrošače.

(2)

Ovrhu na temelju odluke iz stavka 1. ovoga članka može, osim tužitelja i ovlaštenog tijela ili osobe iz članka 107. stavka 2. ovoga Zakona, tražiti i svaki potrošač iz stavka 1. ovoga članka.

26. Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove

27. Članak 118.

28. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Tužiteljica ističe da je Zakonom o parničnom postupku propisano:

30. Članak 502.c

31. Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

32. Doduše, u konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove, ali tužiteljica ističe da se pojam naknade štete ima tumačiti u širem smislu riječi tj. primjenom teleološkog tumačenja, a ne strogo formalno gramatički.

33. Tužiteljica ponavlja da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav o vezanosti sudova povodom pojedinačnih restitucijskih zahtjeva, odnosno da: „odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a zbog čega je utvrđeni iznos od 39.833,04 kn, kojeg je tužiteljica platila više na ime redovne ugovorne kamate u odnosu na iznos kojeg je trebala platiti (…) tuženica stekla bez pravne osnove pa su naložili tuženici da taj iznos vratiti tužiteljici, (…)“

34. Imajući u vidu prije navedeno, a vezano za obrazlaganje razloga ništetnosti tužiteljica u cijelosti upućuje i poziva se na stavove i pravna utvrđenja iz prije navedenih odluka u dijelu u kojem je prihvaćena tužba, a u nastavku će samo u najbitnijim crtama sumirati navode.

35. Ništetnost odredba o navodnoj „valutnoj klauzuli“

36. U Ugovoru o kreditu u članku 1. pod naslovom Iznos kredita određen je iznos kredita riječima: „Kunska protuvrijednost CHF 147.829.00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.“

37. Člankom 7. Ugovora o kreditu određen je način otplate: „Kredit se otplaćuje u 240 (dvjestočetrdeset) mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.“ 38. Tužiteljica ističe da je u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i drugi od 04.04.2017 ad. 29. točka 2. sadržane na stranicama 124.

Narodnih novina od 21.04.2017. navedeno

39. „U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista, nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa.

40. Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), takva ugovorna klauzula, međutim, ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti. Utoliko potrošač i u modelu monetarnog valorizma (iz kojeg proizlazi valutna klauzula) ima legitimno očekivanje da će i u fazi realizacije ugovora međusobni odnos ugovornih strana biti uravnotežen te da ga primjena valutne (kao zaštitne, a ne profitne) klauzule pri ispunjavanju ugovorne obveze otplate kredita neće odvesti u osiromašenje i bankrot uslijed drastičnog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta, unatoč prethodnog dugogodišnjeg urednog podmirivanja ugovornih obveza.

41. Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja - money of payment) u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika.

42. Cilj mu je, dakle, zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ni u kojem slučaju - s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koja rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora (valorimetra - unit of account), a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja - ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Takva situacija nedvojbeno predstavlja "iskliznuće" valutne klauzule iz sustava i funkcionalnog okvira instituta valutne klauzule s obzirom na njegovu pravnu narav i temeljnu svrhu. U izloženim okolnostima konkretnog slučaja kredita indeksiranih na švicarske franke kao zaštitne valute ugovora, zbog nepostojanja specijalnog normativnog rješenja (poput npr. onog iz članka 627. stavka 1. ZOO-a za ugovor o građenju s klauzulom fiksne cijene) u općem ugovornom pravu (ZOO), odnosno u pravu zaštite potrošača, a u povezanosti s drugim uzrocima činjenične naravi, zaštitna klauzula je očigledno "iskliznula" i izašla iz svojih funkcionalnih limita određenih razumnim smislom koji proizlazi iz pravne naravi i dosega ovog instituta ugovornog prava.

43. Bitne činjenične osobitosti realizacije obveza dužnika - potrošača u otplati CHF kredita upućuju na zaključak da je kuna kao načelno "slabija" valuta na koju ugovor glasi kao na valutu plaćanja zadržala svoju realnu vrijednost (kupovnu moć), dok je švicarski franak kao zaštitna i načelno "jača" valuta snažno aprecirala, pa su kreditne institucije, suprotno zaštitnoj svrsi valutne klauzule, primanjem ispunjenja ishodili veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja. Time su kreditne institucije nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti ugovornih strana. Kako to proizlazi iz iscrpne analize sadržane u očitovanju Ministarstva financija, kreditne institucije se, naime, nisu same izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, zadužujući se u toj valuti na inozemnim tržištima, nego su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima CHF kredita pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima.“ 44. Prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima.

45. Tuženi je prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim.

46. Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005. -2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM).

47. Tužiteljica je načelno bila upoznata s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bila upoznata da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak.

48. Budući da to nije znala, bilo joj je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znala da odredbu kojom je iznos glavnice vezala za valutu švicarski franak koja joj je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znala da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za nju proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.

49. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata.

50. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

51. Tužiteljica ističe da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

52. Tuženi je u oglasima i reklamama navodio mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnim klauzulama u različitim valutama, koje su se, osim po vrsti valute, razlikovale samo po početnoj visini stope ugovorne kamate, bez navođenja drugih podataka.

53. Naime, opisana zaštita domaće valute u odnosu na Euro, osim što ovisi o odluci HNB-a, nema nikakvog utjecaja na rizik koji kod valute švicarski franak postoji neovisno o tome što HNB štiti drugu valutu.

54. Tužiteljica ističe da su djelatnici tuženog tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ju uvjere da je za nju povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodili da je švicarski franak sigurna valuta.

55. Da je tuženi tužiteljici objasnio pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što nije napravio, zapravo bi ju istinito informirao da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne tužiteljica kao potrošač.

56. Tužiteljica u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znala niti da je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe te je trebala biti o tome obaviještena.

57. Dodano na sve prije navedeno, valja naglasiti da Ugovorom o kreditu nije ugovorena valutna klauzula u punom smislu riječi.

58. Pojam tečaja po kojem se neka valuta mijenja, recimo euro ili prije DM pogrešno se naziva valutnom klauzulom.

59. Iz mnogo razloga i u bivšoj državi i u Republici Hrvatskoj postojalo je dvojstvo valute, dakle s jedne strane postojala je službena valuta bivše države koja se zvala dinar, nakon što je Republika Hrvatska izborila svoju neovisnost preuzela je ponajprije za svoju valutu naziv dinar, a nakon toga je svoju valutu nazvala kuna.

60. Uz tu službenu valutu koja je vrijedila i u bivšoj državi, a koja službena valuta kuna vrijedi u Republici Hrvatskoj uvijek je postojala još dodatna valuta, a to je u bivšem režimu bila DM, dakle njemačka marka, a sada je to Euro.

61. Rasprostranjenost njemačke marke i današnja rasprostranjenost eura je tako raširena da zaista možemo govoriti o paralelnoj valuti.

62. Kada normalan potrošač ili prosječni potrošač ima na umu valutnu klauzulu onda naravno da na umu uvijek ima tečaj po kojem se hrvatska valuta mijenja u paralelnu valutu.

63. U Ugovoru o kreditu nalazi se samo sintagma „valutna klauzula“, međutim niti u samom Ugovoru o kreditu, a niti u Općim uvjetima poslovanja nema definicije valutne klauzule, drugim riječima nema njezine sadržine, ta klauzula ne postoji.

64. Za ovaj postupak od interesa je međutim samo jedna definicija koja je sadržana u presudi Suda Europske unije C-26/13 od 30.04.2014.

65. Riječ je o presudi koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku.

66. Pod brojem 86. Obrazloženja svoje presude Sud Europske unije pod brojem 2. navodi kako slijedi: „Članak 4. stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obavezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji s poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi.“

67. Naravno, to je najmanje i to je minimalno što bi valutna klauzula trebala sadržavati.

68. Valutna klauzula trebala bi, minimalno i najmanje sadržavati prikaz funkcioniranja konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredite tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

69. Savjesnost i poštenje

70. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

71. Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima.

72. Tužiteljica smatra da ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama.

73. U smislu morala postoji opća dužnost svih sudionika u obveznom odnosu učiniti sve da se u punom smislu postigne informirana suglasnost o svim bitnim elementima namjeravanog pravnog posla uključujući i to da se potrošači upozore na sve postojeće tečajne rizike koje potrošači prihvaćanjem spornih ugovornih odredbi preuzimaju, za čije postojanje kao osobe bez stručnih znanja ne znaju, a banke znaju.

74. Budući da je inače nemoguće unaprijed predvidjeti rješenja za sve životne situacije koje se mogu u praksi dogoditi, postoje pravna načela kojima se popunjavaju uočene pravne praznine, pa čak i ispravljaju nepravedna rješenja. U tom smislu u članku 12. ZOO/01 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

75. Činjenica da banke nisu imale zakonsku obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, pa propuštanjem davanja odgovarajućih informacija na koje nisu mogli prekršiti i da nisu prekršili propis kojega u tom obliku nije niti bilo, upravo su zbog toga kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, potrošača. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u predugovornoj fazi daju određene informacije ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koji idu uz koju valutu i razlikama između valuta. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe zakonima o zaštiti potrošača posebno propisati da se primjenjuje načelo savjesnosti i poštenja.

76. Nije ni moguće propisati sve konkretne obveze za sve varijante pojedinih vrsta ugovora. Zbog toga se kolektivni interesi potrošača i štite na način da je ZZP- om izričito propisano da je ništetna svaka odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu među strankama na štetu potrošača.

77. Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09; dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a protekom prijelaznog roka potrebnog za prilagodbu poslovanja vjerovnika i kreditnih posrednika njegovim odredbama, 1. siječnja 2011. prestale su važiti odredbe glave IX ZZP/ 09 (članak 71.-86.) o potrošačkom zajmu koje su uređivale istu materiju, uređen je niz pitanja kojima se štite posebna prava potrošača te je sveobuhvatno uređena obveza informiranja potrošača prije i nakon zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba.

78. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine.

79. U smislu odredbe članka 83. ZZP/03 i članka 98. ZZP/09 Ugovor o kreditu sklopljen je radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kad su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije. Uglavnom su u banku došli s velikim povjerenjem.

80. Zato je, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora (kojeg potrošač doživljava kao konačno rješenje svog stambenog statusa) postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze potrošača, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

81. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

82. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

83. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

84. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna.

85. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

86. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te

87. norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

88. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima.

89. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

90. Kao što proizlazi iz citiranih zakonskih opisa trgovca i potrošača, nema nikakve sumnje da je tuženik kao banka svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da mora biti svjesna da prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što oni sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva.

91. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem.

92. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.

93. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.

94. U ovom dijelu tužiteljica ističe da je uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005.-2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, 95. jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.

96. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata.

97. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

98. Tužiteljici je bilo prezentirano da je švicarski franak sigurna valuta, što god to značilo.

99. Ako imamo u vidu da su neke banke, o čemu je već bilo govora u dijelu obrazloženja koji se odnosi na razumljivost predmetne ugovorne odredbe, izjavile da su u svojim glasilima i u dnevnom tisku one same kao i guverner HNB Č upozoravale potrošače na postojanje rizika kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima zbog toga što je to specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, onda to znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač, i to ne znajući za opisani rizik.

100. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

101. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.

102. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.

103. Činjenica da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, sama po sebe ne znači da postoji ravnoteža između stranaka.

104. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate potrošaču nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke.

105. Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, u opisanim okolnostima tuženi nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

106. Posljedice ništetnosti

107. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

108. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula s obzirom da to nije bitan element ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez nje, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

109. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule.

110. ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. 111. U slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak. 112. Za sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošači su se, jer nisu bili upozoreni na bilo kakav rizik osim što su znali za opći rizik koji nosi svaka valutna klauzula, odlučili zbog informacija koje su (jedino) dobili u primamljivim oglasima banaka („na akciji“, „bez naknade“, „samo do određenog roka“, „nova ponuda“, „mogućnost podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF“, „kamatna stopa već od 4,90% za CHF“, na upit potrošača: „Ja bih vezao kredit za CHF.“ narator odgovara: „Naravno“ ) i s jednim

113. ciljem - da prođu što jeftinije, nesvjesni rizika kojem se izlažu vezanjem glavnice za valutu švicarski franak.

114. Konverzija

115. Tužiteljica ističe da zaključenje dodatka ugovora, nema i ne može imati nikakvog utjecaja na utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu. Ovo prije svega proizlazi iz činjenice da se ništetnost ugovora, sukladno čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc, dakle prosuđuje i utvrđuje s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora te je izričito, odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano kako „ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.“ 116. Štoviše, ne samo da ništetan ugovor ne postaje valjan naknadnim nestankom uzroka ništetnosti, već, sukladno čl. 148. st. 1. ZOO-a, ne može postati valjan niti obnovom ugovora, a sukladno čl. 158. st. 2. ZOO-a, niti ne može postati valjan niti nagodbom stranaka, ma kako sudovi budu pravno kvalificirali dodatke ugovora kojima se provela konverzija kredita sukladno ZID ZPK 2015.

117. Zakonodavac je dakle izričito regulirao da ukoliko je ugovor ništetan ili ukoliko je bilo koja odredba ugovora ništetna, stranke ne mogu naknadnim dispozicijama ugovor ili odredbu ugovora pravno osnažiti ili učiniti pravno valjanim jer se to protivi i čl. 322. ZOO-a sukladno kojem se smatra da ništetni pravni posao nije ni nastao. Ukoliko pravni posao nije niti nastao, ukoliko je ugovor ništetan, on je ništetan i bez ikakvih pravnih učinaka od njegova početka (ex tunc) pa prema tome nikakva naknadna izmjena njegova sadržaja, pa tako i naknadna konverzija kredita u drugu valutu ne može imati, niti ima, utjecaja na činjenicu da je taj ugovor o kreditu, od prvog dana, dana njegova zaključenja, ništetan.

118. Ništetnost drugim riječima „ne može nestati“ te bilo kakav dodatak ugovora o kreditu, pa makar taj dodatak naknadno i uklonio razlog ništetnosti ne utječe, niti može utjecati na činjenicu ništetnosti ugovora. Nemogućnost konvalidacije ništetnih ugovora svoj ratio naime ima upravo u činjenici da isti predstavljaju najtežu povredu javnih interesa, koja se ne može ozdraviti protekom vremena zbog čega je uostalom, sukladno čl. 327. ZOO-a, sam sud ex officio dužan paziti i utvrditi ništenost ugovora, a razina zaštite javnih interesa izražena je i kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja navodi kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

119. Potvrdu ovakvog shvaćanja pojma ništetnosti nalazimo u praksi Vrhovnog suda RH koji, u presudi, poslovni broj Rev 1970/11-2 od 5. veljače 2014., zauzima pravno stajalište kako je obnova ugovora o zajmu bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništava te u presudi Rev-x 556/10-2 od 8. rujna 2010., zauzima pravno stajalište kako je nagodba sklopljena o ništavom ugovoru o zajmu – ništava, a ovakva pravna shvaćanja najvišeg nacionalnog suda slijedi i recentna praksa drugostupanjskih sudova koja također zauzima stajalište kako ništetan ugovor (odnosno ništetne ugovorne odredbe) ne mogu konvalidirati sklapanjem dodatka ugovora (o konverziji) pa tako može se apostrofirati presude Županijskog suda u Zadru i Županijskog suda u Zagrebu. 120. Posebno valja imati na umu da iz sadržaja dodataka ugovora nigdje ne proizlazi da bi se potrošači s bankama postigli nagodbu, da su poduzeli novaciju u smislu formiranja nekog novog ugovornog odnosa, a nigdje ne proizlazi ni da su se potrošači odrekli od utvrđenja ugovora o kreditu ništetnim, utvrđenja nepoštenih odredbi ništetnim, niti da su se odrekli bilo kojeg svog potraživanja ili restitucije koja bi proizlazila iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

121. Štoviše, čl. 41 Zakona o zaštiti potrošača, jasno je propisano kako se potrošač prava na utvrđenje ništetnim nepoštenih ugovornih odredbi niti ne može odreći, a odredbe ugovora koje bi rezultirale gubitkom tog prava su ništetne.

122. S aspekta praske Suda Europske unije i njegovih obvezujućih pravnih shvaćanja valja svakako istaknuti da pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava (C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, t. 42. -43.) te kako se za nepoštene ugovorne odredbe ima smatrati da nikada nisu postojale što mora imati za posljedicu „ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.“ (C-154/15, Naranjo, t. 61.). U tom smislu, učinak konverzije sukladno ZID ZPK 2015 nikako ne udovoljava ovom zahtjevu Suda Unije te taj učinak nije istovjetan obeštećenju temeljem ništetnosti ugovora (odnosno ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u švicarskom franku i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom) jer su u predmetnoj konverziji kreditne institucije ponovno koristile nepoštene i jednostrano mijenjane kamatne stope iz usporedivih euro kredita, a u konverziji nema niti zateznih kamata na koje bi oštećeni potrošači imali pravo. 123. Preplaćeni iznos

124. Na osnovu ništetnih odredaba Ugovora o kreditu tužiteljica je preplatila tuženiku iznose koji su specificirani u nastavku tj. u tužbenom zahtjevu, a koji iznosi predstavljaju razliku između stvarno plaćenih iznosa od strane tužiteljice i iznosa koje bi tužiteljica bila dužna platiti da nije bilo ništetnih odredaba. 125. Imajući u vidu prije navedeno tužiteljica potražuje iznos od 235.233,38 kn s osnova razlike u visini anuiteta zbog primjene ništetne valutne klauzule s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose anuiteta specificirane tužbenim zahtjevom.

126. Tužbeni zahtjev

127. Slijedom navedenog predlaže temeljem čl. 81, 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 96 i 102. ZZP i čl. 296, 322, 1111 i 1115 ZOO dosuditi iznos u visini 29.908,60 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

128. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF.

129. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

130. Postupak zaštite kolektivnih interesa

131. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

132. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan.

133. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

134. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“2. 135. Tužitelj, dakle, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

136. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. 137. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu.

138. O valutnoj klauzuli u CHF

139. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

140. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli 141. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5-6. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.

142. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“3 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“4.

143. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“

144. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

145. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

146. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

147. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

148. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ 149. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. 150. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

151. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt- 575/16.

152. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“.

153. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ.

154. Stoga je u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

155. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

156. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

157. Pojedinačno pregovaranje

158. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. 159. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita).

160. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“.

161. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

162. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja

163. Prije svega, tužitelj je neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, koju je tužitelj i iskoristio.

164. Naime, čl. 9. Ugovora sadržava odredbu pod naslovom „Promjena valutne klauzule“ a koja glasi: „Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ 165. Prema tome, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana, tužitelju je citiranom odredbom dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju je mogućnost tužitelj iskoristio te je kredit bez ikakvih troškova ili sredstava osiguranja vezao uz valutnu klauzulu EUR.

166. Konverzija kredita po sklopljenom ugovoru u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršena je 1.1.2011. na tužiteljev zahtjev, stoga neravnoteža ako je i postojala, što tuženik spori, kompenzirana je samom odredbom ugovora u smislu čl. 98. ZPP-a.

167. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

168. Tuženik, kako je prethodno navedeno, posebno skreće pozornost na odredbu čl. 98. ZZP 2007 (čl. 83. ZZP 2003) sukladno kojoj se prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe u obzir moraju uzeti sve okolnosti, kao i sve ostale odredbe ugovora koji sadrži spornu odredbu.

169. U tom smislu, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a 2007, prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. (iii) dobio mogućnost konverzije odnosno ugovorno pravo da tijekom trajanja ugovora po vlastitoj volji glavnicu kredita veže uz valutu EUR, kako je obrazloženo u točki 31.

170. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

171. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

172. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“9. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

173. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. 174. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

175. Sud je svojom presudom pod brojem P-6374/20 od 15.3.2023. usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, na koju je tuženik uložio žalbu.

176. Županijski sud u Splitu svojim Rješenjem broj Gž-1529/23 od 7.3.2024. ukinuo je prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je potrebno utvrditi da li je dodatak ugovora koji je tužiteljica sklopila sa tuženom sklopljen s uvjetima iz ZID ZPK te ako jeste da li se radilo o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih stranaka.

177. Također iz obrazloženja proizlazi da li postoji pravni interes tužiteljice za vođenje postupka obzirom je tužiteljica konvertirala ugovor u eure i da li je ovlaštena tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi.

178. Sud je u ponovljenom dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Petra Blašković.

179. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

180. Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina, zastara potraživanja, pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka, obzirom na provedenu konverziju i zakonitost provedene konverzije. 181. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužiteljicu.

182. Tužiteljica ČS je iskazala da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopila u svrhu kupnje stana u svrhu stanovanja za sebe i svoju djecu. Prvo se za kredit interesirala u svojoj matičnoj banci, Zagrebačkoj banci, međutim za kredit u Zagrebačkoj banci bili su potrebni jamci. Obzirom nikog nije htjela opterećivati svojim problemom i nije našla nekoga tko bi joj htio biti jamac, interesirala se kod ostalih banaka. Tako sam došla i do Raiffeisenbank Austria d.d. gdje joj je uvjet bio plaćanje samo jednokratnog životnog osiguranja, bila je mogućnost da se to životno osiguranje ukomponira u kreditne rate, ali ona se odlučila na jednokratnu isplatu, kako joj rata ne bi s vremenom rasla. Ponuđen joj je ugovor u EUR i u CHF. Tražila je izračun rata u obje valute, međutim nakon izračuna utvrdila je da joj je povoljniji ugovor u CHF. Tražila je od djelatnika banke da joj objasni da li su krediti i u jednoj i u drugoj valuti sigurni te joj je rečeno da su ugovori o kreditu i u EUR i u CHF sigurni. Obzirom je ugovor u CHF za njene mogućnosti bio povoljniji i omogućavao joj plaćanje tih rata kako je prvotno obračunato. Pri tome nije upozorena ni na kakve rizike CHF u tijeku otplate kredita. Uglavnom joj je rečeno da se radi o sigurnoj varijanti ugovora o kreditu. Ona je svoje stambeno pitanje morala riješiti, obzirom se razvela od supruga i preuzela brigu i skrbništvo nad dvoje malodobne djece i bio joj je potreban stan.

183. Pročitala je ugovor o kreditu, međutim obzirom nema dovoljno ekonomskog znanja o financijama, bio joj je razumljiv toliko koliko joj je bio potreban, a to je da su njene platežne mogućnosti u skladu sa otplatnim planom koji je prvotno dobila i da će moći sa svojom plaćom otplaćivati kredit. Nije tražila dodatna pojašnjenja jer joj je stan bio neophodno potreban, a ugovor u CHF u tom trenutku bio je povoljniji, ali ne značajno, međutim njene platežne mogućnosti bile su ipak za ugovor u CHF.

184. Nakon saslušanja tužiteljice evidentno je utvrđeno da se sa tužiteljicom nije posebno pojedinačno pregovaralo oko uvjeta ugovora o kreditu u CHF. Nije sporno da je tužiteljici ponuđen ugovor i u eurima, međutim obzirom na izračun obje varijante ugovora, utvrdila je da je ugovor u CHF povoljniji. Međutim, pri tome tužiteljici nisu pojašnjeni nikakvi eventualni rizici vezani uz ugovor o kreditu u CHF, a ona iako je ugovor pročitala, nema dovoljno znanja o financijskom poslovanju da bi mogla sa sigurnošću sklopiti ugovor koji će za nju biti povoljniji i koji će biti moguće isplaćivati.

185. Takvim postupanjem banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke u odnosu na tužiteljicu koja nema dovoljno znanja o financijskom poslovanju, a banka je financijska institucija koja je takvim postupanjem prilikom sklapanja ugovora o kreditu banka je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).

Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

186. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

187. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a. 188. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. 189. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

190. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 191. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

192. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

193. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

194. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

195. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

196. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

197. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

198. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

199. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

200. Nakon što je sud utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva suđena je visina financijskim vještačenjem.

201. Vještak Petra Blašković je na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije dala mišljenje na postavljeni zadatak:

- Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije kredita, iznosi ukupno 15.234,74 kn (stupac ‘13’ Tabele 1 nalaza).

- Pod pretpostavkom da se za izračun vrijednosti nedospjele glavnice na dan konverzije kredita iz CHF u EUR 01.01.2011.g. također trebao koristiti tečaj na dan isplate kredita, te da je prilikom konverzije korišten tečaj na dan 01.01.2011.g., tužitelju je više obračunat iznos glavnice za 210.111,58 kn. Slijedom navedenog ukupno potraživanje tužitelja zbog porasta tečaja za vrijeme otplate kredita u CHF i više obračunatog iznosa glavnice koja se konvertirala u EUR iznosi 225.346,32 kn. 202. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbi, dok se tuženik protivio preinaci tužbe, obzirom je podneskom od 19.9.2022. tužiteljica postavila novi tužbeni zahtjev.

203. Sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o novom tužbenom zahtjevu, već je tužiteljica u svoj tužbeni zahtjev specificirala u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, koji je proveden u ovom postupku i prije izrade tog nalaza, tužiteljica i nije bila u mogućnosti točno specificirati tužbeni zahtjev.

204. Glede upute Županijskog suda u Splitu da je potrebno utvrditi da li je konverzija zakonito provedena, obje stranke protivile su se bilo kakvom daljnjem vještačenju na tu okolnost. Naime, prema stavu obje stranke kao i prema stavu suda da u ovom postupku nije provedena zakonska konverzija, već je apsolutno nesporno da se radi o ugovornoj konverziji. Stoga je vještačenje na okolnost zakonitosti provedene konverzije i sud kao i obje stranke smatrao neekonomičnim i usmjerenim na odugovlačenje postupka. 205. Glede pravnog interesa, treba uzeti u obzir da temeljne postavke o posljedicama ništetnosti promjenjive kamatne stope (PKS) i valutne klauzule CHF, vezano za konvertirane CHF kredite, su sljedeće:

- Ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF, vrijedi od početka ugovornog odnosa, pa tako i na dan konverzije.

- Budući da su, kako na početku ugovornog odnosa, tako i na dan konverzije bili ništetni i promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF, to znači da uopće nije postojala glavnica u CHF iznosima, nego je na dan konverzije jedina postojeća glavnica bila ona na koju nije utjecao niti rast tečaja, niti rast kamata.

- Za glavnicu s izuzećem ništetnih odredaba bilo je potrebno uplatiti samo iznose anuiteta utvrđene na dan realizacije svakog pojedinačnog CHF kredita, pa onda nije bilo moguće u konverziji iskoristiti nikakve preplate kamata i tečaja da bi se zatvarala nekakva euro glavnica koja je, dapače, i dalje bila veća od pravilno utvrđene glavnice bez utjecaja rasta tečaja i rasta kamata, a i novi anuiteti i dalje su bili veći od početno utvrđenih anuiteta.

206. Ravnoteža prava i obveza ne znači da se potrošači u kreditima sa švicarcima svedu na potrošače s euro kreditima nego ravnoteža prava i obveza znači da se ništetne ugovorne odredbe izuzmu bez zamjene drugima, a to bi značilo da otpočetka ugovornog odnosa, pa tako i na dan konverzije vrijede samo početne postavke, početna glavnica u kunama i početna kamatna stopa koja je ugovorena u Ugovoru, pa tako i na dan konverzije vrijedi samo preostala glavnica do koje se stiže primjenom početne kamatne stope i početnog kunskog iznosa kredita, dok sve plaćeno iznad toga pripada potrošaču zajedno sa zateznim kamatama. Pretvaranjem CHF kredita u euro kredit, ta ravnoteža nije uspostavljena nego je stvorena neravnoteža u odnosu na početne postavke bez ništetnih odredaba.

207. U konkretnom slučaju je sud i financijskim vještačenjem provjerio da te ravnoteže nema, jer nije konvertirana početna glavnica nego zatečena glavnica koja je u sebi sadržavala sva ništetna povećanja kamatne stope i sva ništetna povećanja tečaja CHF-a i još je utvrđena preplata.

208. Nepoštenje tuženika se još jednom potvrđuje sa njegovim zahtjevom da se njemu prizna ono što je tužitelju morao priznati primjenjujući striktno odredbe ZID ZPK, jer tuženik priznavajući preplatu u konverziji nije ništa priznao niti dao od svojega, već su to sve preplate koje su sadržane u preplati temeljem kamatne stope. Kao što je već navedeno u ovoj presudi ništetnost valutne klauzule je utvrđena tek 2018., a 2015. su bile ništetne tek kamatne stope.

209. Shodno navedenom sud je nedvojbeno utvrdio da postoji pravni interes tužiteljice u ovom postupku.

210. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužiteljici dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita iznos od 29.908,60 € kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 19.9.2022. g prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

211. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.

212. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 22. 12. 2020. g. 213. Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

214. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

215. Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

216. U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata.

217. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

218. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

219. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

220. Osim toga postoji i novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla , odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što se posebno odnosi na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom predmetu, tek od tog trenutka počinje teći rok za zastaru

221. Slijedom navedenog jasno je da u ovom konkretnom slučaju nema zastare potraživanja.

222. Radi navedenog navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

223. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 29.995,35 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 13.12.2021., 15.3.2023., 15.5.2025., 14.11.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 2.000,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 18.3.2021., 5.9.2022., 12.12.2022., 8.5.2024.g.

/Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 2.000,00 EUR, trošak žalbe /Tbr. 10. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 93,92 EUR, što sveukupno iznosi 4.593,92 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 1.148,48 €, ukupno 5.742,04 €, trošak vještačenja u iznosu od 409,00 EUR, pristojba na tužbu u iznosu od 179,33 i na presudu P- 6374/20 u iznosu od 346,40 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 6.677,13 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. siječnja 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika