Poslovni broj: P-3704/2024-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice ZB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Baš, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 22. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja odvjetnika Branimira Hercega te punomoćnika tuženika, 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 808,57 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose od

1,98 eura od 01.10.2007.

1,98 eura od 02.11.2007.

1,99 eura od 04.12.2007.

2,00 eura od 03.01.2008.

2,04 eura od 18.02.2008.

2,08 eura od 04.03.2008.

7,09 eura od 01.04.2008.

6,84 eura od 05.05.2008.

6,82 eura od 02.06.2008.

6,87 eura od 04.07.2008.

6,77 eura od 04.08.2008.

6,79 eura od 01.09.2008.

6,90 eura od 03.10.2008.

7,48 eura od 03.11.2008.

7,14 eura od 08.12.2008.

9,11 eura od 02.01.2009.

9,17 eura od 02.02.2009.

9,21 eura od 02.03.2009.

9,05 eura od 03.04.2009.

11.53 eura od 04.05.2009.

11,33 eura od 04.06.2009.

11,23 eura od 06.07.2009.

11,25 eura od 03.08.2009.

11,35 eura od 04.09.2009.

11,25 eura od 05.10.2009.

11,24 eura od 03.11.2009.

11,38 eura od 07.12.2009.

11,53 eura od 04.01.2010.

11,66 eura od 08.02.2010.

11,63 eura od 08.03.2010.

11,87 eura od 06.04.2010.

12,00 eura od 10.05.2010.

12,33 eura od 10.06.2010.

12,65 eura od 12.07.2010.

12,27 eura od 09.08.2010.

13,10 eura od 13.09.2010.

12,80 eura od 11.10.2010.

12,71 eura od 08.11.2010.

13,22 eura od 09.12.2010.

13,90 eura od 10.01.2011.

13,38 eura od 08.02.2011.

13,40 eura od 11.03.2011.

13,14 eura od 11.04.2011.

13,68 eura od 10.05.2011.

14,27 eura od 08.06.2011.

14,38 eura od 08.07.2011.

15,80 eura od 08.08.2011.

14,57 eura od 08.09.2011.

14,20 eura od 10.10.2011.

14,20 eura od 09.11.2011.

14,22 eura od 12.12.2011.

14,51 eura od 04.01.2012.

14,68 eura od 13.02.2012.

14,70 eura od 05.03.2012.

14,62 eura od 02.04.2012.

14,66 eura od 02.05.2012.

14,72 eura od 18.06.2012.

14,58 eura od 20.07.2012.

14,65 eura od 08.08.2012.

14,38 eura od 10.09.2012.

14,39 eura od 03.10.2012.

14,60 eura od 02.11.2012.

14,57 eura od 17.12.2012.

14,47 eura od 15.01.2013.

14,39 eura od 04.02.2013.

14,50 eura od 05.03.2013.

14,66 eura od 08.04.2013.

14,27 eura od 15.05.2013.

14,20 eura od 19.06.2013.

14,19 eura od 08.07.2013.

14,05 eura od 14.08.2013.

po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.682,72 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose od

1,06 eura od 31.08.2006.

0,23 eura od 05.10.2006.

0,45 eura od 02.11.2006.

0,50 eura od 01.04.2008.

12,05 eura od 03.11.2008.

2,13 eura od 08.12.2008.

14,04 eura od 02.01.2009.

15,50 eura od 02.02.2009.

16,48 eura od 02.03.2009.

12,64 eura od 03.04.2009.

13,72 eura od 04.05.2009.

9,87 eura od 04.06.2009.

7,92 eura od 06.07.2009.

8,24 eura od 03.08.2009.

10,24 eura od 04.09.2009.

8,20 eura od 05.10.2009.

8,15 eura od 03.11.2009.

10,82 eura od 07.12.2009.

13,72 eura od 04.01.2010.

16,21 eura od 08.02.2010.

15,38 eura od 08.03.2010.

20,24 eura od 06.04.2010.

22,78 eura od 10.05.2010.

29,17 eura od 10.06.2010.

35,33 eura od 12.07.2010.

28,08 eura od09.08.2010.

44,07 eura od 13.09.2010.

38,27 eura od 11.10.2010.

36,55 eura od 08.11.2010.

46,51 eura od 09.12.2010.

59,56 eura od 10.01.2011.

49,59 eura od 08.02.2011.

49,82 eura od 11.03.2011.

44,84 eura od 11.04.2011.

55,36 eura od 10.05.2011.

66,82 eura od 08.06.2011.

68,79 eura od 08.07.2011.

96,28 eura od 08.08.2011.

72,49 eura od 08.09.2011.

65,38 eura od 10.10.2011.

65,40 eura od 09.11.2011.

65,72 eura od 12.12.2011.

71,47 eura od 04.01.2012.

74,72 eura od 13.02.2012.

75,05 eura od 05.03.2012.

73,52 eura od 02.04.2012.

74,22 eura od 02.05.2012.

75,45 eura od 18.06.2012.

72,80 eura od 20.07.2012.

74,00 eura od 08.08.2012.

68,86 eura od 10.09.2012.

68,97 eura od 03.10.2012.

73,20 eura od 02.11.2012.

72,52 eura od 17.12.2012.

70,54 eura od 15.01.2013.

69,08 eura od 04.02.2013.

71,15 eura od 05.03.2013.

74,32 eura od 08.04.2013.

66,82 eura od 15.05.2013.

65,46 eura od 19.06.2013.

65,27 eura od 08.07.2013.

66,50 eura od 14.08.2013

po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Tužba se smatra povučenom za iznos od 0,32 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

II. Nalaže se tuženiku plati parnične troškove u iznosu od 1.265,45 sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 30. siječnja 2026.do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnica kredita 31. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1919/2006 s prednikom tuženika. Na temelju tog ugovora je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti. Tvrdi da su odredbe ugovora koje glase kao u izreci ove presude nepoštene, a time i ništetne jer je ugovor sklopila kao potrošač, o ugovoru nije mogla pregovarati i te je odredbe nametnuo prednik tuženika. Kao dokaze je predložila Ugovor o kreditu, saslušanje tužiteljice, financijsko vještačenje i finanicjsku dokumentaciju te je podneskom od 17. studenog 2025. zatražila donošenje presude kako i glasi u izreci, zajedno s troškovima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava visinu, navodi da je potraživanje tužitelja u zastari; da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama i da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predložio je saslušanje svjedoka ZBP, PB i AB, SB, odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje trošak.

3. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu te je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 23. listopada 2024. kojim je potraživao ukupno 3.390,99 eura sa zateznim kamatama. Tuženik se protivio takvoj preinaci. Sud je preinaku dopustio rješenjem od 24. listopada 2024. u skladu s čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao postaviti specificiran zahtjev prije nego li je tuženik dostavio financijsku dokumentaciju. Nadalje, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj je umanjio zahtjev za 0,32 eura te se smatra da je u tom dijelu tužbeni zahtjev povučen u skladu s odredbama čl.190. ZPP-a.

4. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu (str. 7-12 spisa), financijsku dokumentaciju (12-14, 28-36, 38-47), provedeno je financijsko vještačenje (98-117) te je saslušana tužiteljica (150-151).

5. Među strankama nije sporno da je pravni prednik tuženika s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 016-1919/2006 31. srpnja 2006., na temelju kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate kredita.

6. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje tužitelj traži naknadu kao i status potrošača tužitelja.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužiteljica navela da je kredit uzet radi kupnje osobnog automobila koji nije nikad korišten u poslovne svrhe, obrt nije nikad imala. Na banku su je uputili iz autokuće, u banci ju je dočekao pripremljeni ugovor, nije bilo pregovaranja, ugovor je pročitala, nije baš sve razumjela, pretpostavila je da je to sve standardno. Spominjala se valutna klauzula, ali samo u smislu da je CHF stabilan i da joj je to najbolja varijanta za uzeti. O promijenjivoj kamatnoj stopi se nije ništa raspravljalo, sada joj je to jasno ali joj tada nije bilo. Da je znala da rata kredita može porasti koliko je porasla, ne bi uzela ovaj kredit. Ne sjeća se da je išta pitala u banci da mi pojasne. Ovo joj je bio prvi ugovor o kreditu. Koliko se sjeća rata je porasla i do 500-600 kn u odnosu na početnu. Što se tiče otplate, nije joj bilo lako jer ima dvoje djece. Kredit je otplaćen redovito.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužiteljica opisala sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije ničim osporio valjanost danog iskaza niti je doveo u sumnju činjenicu da je tužiteljica potrošač te je iz ovog iskaza i utvrđeno da je tužiteljica potrošač.

11. U nalazu i mišljenju je vještak naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 20.212,85 kn, odnosno protuvrijednost iznosi 2.682,72 eura. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.096,22 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 6.092,26 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 808,57 eura.

12. Sud je navedene preplaćene iznose utvrdio na temelju provedenog vještačenja koje je provedeno stručno, obrazloženo detaljno i na kojeg nije bilo prigovora.

13. Tužiteljica se pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imaju direktan učinak u ovoj parnici po odredbi čl. 502. a. ZPP-a i čl. 502. c. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14).

14. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je uočljiva, ali nije razumljiva, jer proizlazi da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice

16. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

17. Osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženika kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje tuženikovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženik kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebao imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu te tužitelja informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.

18. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika o pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Također sve to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da nije pregovarao s djelatnicima prednika tuženika o odredbama kredita vezano za valutnu klauzulu, niti je bio upozoren od strane istih da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i shodno tome i rate kredita.

19. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi te o posljedicama koje iz toga proizlaze. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na promjenu kamatne stope kao i s posljedicama koje bi promjena kamatne stope mogla imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju neproporcionalno veće u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o promjenljivoj kamatnoj stopi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, nerazumljiva.

20. Tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao i da je kamatna stopa promjenjiva. S obzirom da je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer kod ugovaranja promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična jer potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

21. Zbog svega do sad navedenog ovaj je sud utvrdio kao prethodno pitanje da su ništetni dijelovi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezano uz izračun valutne klauzule kako je navedeno u točki I izreke..

22. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te za potraživanje tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. veljače 2023. to je očito da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO). Naime, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost valutne klauzule za svih sedam banaka, jer je već prije za njih utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamate i to presudom, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g., a u odnosu na Sberbank d.d. je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope presudom Pž- 6632/17 od 14.06.2018, pa zastara za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu za Sberbank teče od 14.06.2018. i istekla je 14.06.2023., dakle nakon podnošenja tužbe.

23. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

24. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

26. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

27. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

28. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 9. lipnja 2019., 24. listopada 2024. i 22. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Za podnesak 19. studenog 2025. mu pripada 200,00 eura (br. 9/5 Tarife). Ukupno je riječ o 1.000,00 eura. Tome treba pridodati trošak vještačenja od 265,45 eura što ukupno čini 1.265,45 eura koliko je točkom IV izreke naloženo tuženiku platiti tužitelju.

29. Tužitelju ne pripada trošak pristupa punomoćnika na ročište 9. lipnja 2025. koje je odgođeno iz razloga jer tužitelj nije pristupio kao ni za preostale podneske koji nisu bili nužni u ovom postupku.

30. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 25. listopada 2022. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a.

31. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 30. siječnja 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici